Sudac srušio Obaminu zdravstvenu reformu

Kada povjesničari jednom budu ocjenjivali predsjedništvo Baracka Obame, vrlo je moguće da će biti blagonakloniji od današnjih komentatora koji ga nazivaju “one-termerom” (predsjednikom s jednim mandatom), ali je teško vjerovati da će njegova reputacija ikada doseći olimpske visine iz doba kada je trijumfalno ulazio u Bijelu kuću. Sada je prilično jasno da mnoga velika obećanja s kojima je osvojio američku i svjetsku javnost neće biti ispunjena, barem ne u njegovom prvom mandatu. A sada je, po svemu sudeći, i njegovo jedini koliko-toliko opipljivo dostignuće – uvođenje nečeg nalik na opće i obvezno zdravstveno osiguranje u SAD – u opasnosti da završi u povijesnoj ropotarnici. Naime, federalni sudac je svojim rješenjem usvojio tužbu države Virginia te neustavnim proglasio odredbe zakona kojim je većini američkih građana nametnuta obveza sklapanja ugovora o zdravstvenom osiguranju.

Naravno da je riječ tek o prvostupanjskoj presudi, te da će slijediti višegodišnje natezanje koje će svoj epilog imati na Vrhovnom sudu (gdje trenutno većinu imaju prema Obaminoj zdravstvenoj reformi neskloni konzervativci). Ipak, ovaj neugodni udarac dolazi u nezgodno vrijeme – nedugo nakon što je Obama kapitulirao pred republikancima i pristao na očuvanje Bushovih niskih stopa poreza za najbogatije Amerikance, izazvavši bijes dosad odane demokratske ljevice. Uspoređujući trenutnu situaciju u Americi s onom prije dvije godine, danas se lako podsjetiti koliko politika može biti nepredvidljiva.

Oglasi

Obamino proljeće

Prvi dan proljeća je započeo prilično dobro za američkog predsjednika. Ono što se donedavno činilo van dohvata ruke sada se pretvorilo u prvo veliko ispunjeno obećanje i ponovno dalo vjetar u jedra njegove administracije. Jučerašnje izglasavanje zakona kojim se u SAD po prvi put uvodi nešto slično općem i obveznom zdravstvenom osiguranju kakvo imaju “normalne” države predstavlja veliki trijumf, i to u trenutku kada je Baracku Obami počelo ponestajati bilo kakvih dostignuća s kojima bi opravdao mesijanski status s kakvom ga je dočekala američka i svjetska javnost.

Njegovi pristaše će zdravstvenu reformu pokušati opisati kao više nego jasan znak da je mračna, hladna zima prošla i da dolazi ne samo proljeće nego i nova era u američkoj povijesti, kada će ama baš sve za što se zalagali američki ljevičari od 1968. do danas postati stvarnost, a konzervativizam, militarizam, neoliberalizam, kapitalizam i svi drugi “izmi” vezani uz omraženog Nixona, Reagana i Busha zauvijek pasti u ropotarnicu povijesti. Obama će s ovim pothvatom biti ohrabren da nastavi, uvjeren da će – isto onako kako je pobijedio konvencionalnu mudrost došavši u Bijelu kuću – pobijediti konvencionalnu mudrost nastojeći da radikalno skrene ulijevo naciju u kojoj je donedavno ne samo “socijalizam” nego i “liberalizam” bila ružna riječ.

Stoga mnogi drže da je gotovo izvjesno kako će nakon trijumfa zdravstvene reforme doći i druge točke ambicioznog Obaminog programa s kojim je dobio izbore, a koje se dosada ustručavao “gurati” zbog straha od republikanske opstrukcije odnosno opozicije u vlastitoj stranci. To se odnosi na uvođenje karbonskih kredita, odnosno potrošnje fosilnih goriva koji bi američku industriju, ali i obične građane natjerao da se sve više odriču automobila i svega vezanog uz taj način života; opsežna reforma imigracije, odnosno prestanak svih pokušaja da se iz zemlje tjeraju ilegalni useljenici koji bi se umjesto toga trebali što je moguće u većem broju “legalizirati” i ekspresno praviti državljanima koji će, naravno, glasati za Demokratsku stranku; reforma radnog zakonodavstva i uvođenje “Card checka” koji će ojačati utjecaj sindikata na vodeće američke tvrtke te, konačno, “doktrina pravednosti” prema kojoj bi država radi “ravnoteže” konzervativnih i liberalnih stavova imala pravo nadzirati sadržaj radio, TV-emisija i Interneta.

Sve gore navedeno će se pokušati progurati u sljedećih nekoliko mjeseci ili barem u sljedeće dvije godine kako bi Obama pred izbore 2012. godine mogao braniti svoj mandat tvrdnjom da je ispunio sva svoja obećanja.

Mnogi od američkih i svjetskih medija zdravstvenu reformu uspoređuju s Rooseveltovim New Dealom 1930-ih kojim je uveden federalni mirovinski sistem, izjednačavanjem prava bijelaca i crnaca te Johnsonovim socijalnim reformama 1960-ih, nerijetko izjavljujući kako ta dostignuća blijede pred Obaminim. Takvo oduševljenje, koje dosta podsjeća na euforiju od prije godinu, ipak nije opravdano.

Roosevelt je svoj New Deal uspio progurati zato što je čvrsto iza sebe imao Velikom depresijom izmučen i u dotadašnji sistem razočaran narod, a Johnson nikada ne bi mogao progurati građanska prava crnaca da u tome nije imao podršku Republikanske stranke. Obama, koji je sebe nastojao predstaviti kao ličnost za koju ne važe dotadašnja pravila i koja će Amerikom upravljati kao karizmatska nad-stranačka ličnost, zacjeljivati rane, premostiti podjele i započeti novu eru poštenju, cijeli je proces prepustio svojim stranačkim kolegama iz Kongresa pretvorivši ga u puko aritmetičko nadglasavanje i nimalo suptilno kupovanje “kolebljivih” glasova. I, pri tome, a što je najvažnije od svega, nije imao podršku naroda.

Da je tako ne govore samo ankete u kojima se između 55 i 60 Amerikanaca protivi reformi, nego i rezultati izvanrednih izbora u ultra-liberalnom Massachusettsu gdje je izbor republikanca Scotta Browna bio motiviran prije svega željom građana – koji, inače, na državnoj razini uživaju isti sistem kakav se sada nametnuo ostatku SAD – da demokratima otmu kvalificiranu većinu u Senatu i tako spriječe donošenje zakona. Obama i demokrati su odlučili ne poslušati to upozorenje već su, lišeni mogućnosti da zakon guraju redovnom, odlučili iskoristiti opskurnu parlamentarnu proceduru koja se koristi za usklađivanje budžeta, ali koja ne traži kvalificiranu senatsku većinu.

Veliki broj promatrača drži da je Obama sa ovom reformom preuzeo veliki rizik, odnosno da je nezadovoljstvo među Amerikancima takvo da bi “ceh” prvi trebali platiti upravo oni demokratski kongresnici koji su jučer digli glas za izbornu reformu. Do izbora ima nekoliko mjeseci, ali većina procjena govori da će republikanci biti u dobroj prilici da preuzmu većinu u Predstavničkom domu, a možda i u Senatu.

Dio komentatora vjeruje da je upravo to razlog zbog koga se išlo na ovaj spektakularan ali ipak riskantan potez. Naime, demokrati trenutno imaju Bijelu kuću i uvjerljivu većinu u oba kongresna doma u opsegu kakvom nisu imali od daleke 1978. godine. Nadalje, ta demokratska većina, za razliku od one prije tri desetljeća, je pod daleko snažnijim utjecajem lijevog krila stranke čiji je predstavnik i sam predsjednik. Konzervativni i umjereni demokrati – među koje se uvjetno može svrstati i dinastija Clinton – izgubili su na važnosti. Tzv. “Blue Dog” frakcija, čiji su kandidati demokratima osvajali strateški važne umjerene i konzervativne okruge i države Srednjeg zapada, zna da će njihov reizbor u studenom biti nemoguć ako ne stignu milijuni donacija za kampanje od strane ultra-liberalne elite iz Hollywooda i Manhattana.

Dakle, Demokratska stranka je morala plesati onako kako svira lijevo krilo. A to isto lijevo krilo je znalo da s obzirom na aritmetiku i političke okolnosti upravo sada postoji najbolja moguća prilika da se proguraju radikalne reforme o kojima se sanjalo desetljećima. Već nakon nekoliko mjeseci – čak i ako se zadrži većina u Kongresu – će se aritmetika promijeniti i Obama će moći Ameriku vući nalijevo isto onako kao što je to Clinton mogao s republikanskim Kongresom od jeseni 1994. godine. Ovakva konstelacija snaga se jednostavno morala iskoristiti, bez obzira na sve kratkoročne i dugoročne posljedice.

U tome je Obama zapravo pokazao da je daleko sličniji svom prethodniku, s kojim dijeli uvjerenost u ispravnost svoje mesijanske misije. Isto onako kao što je Bush napao Irak bez obzira na sve kritike i upozorenja da taj pothvat možda i neće najsretnije završiti, tako je i Obama progurao zdravstvenu reformu duboko uvjeren da će njegovi kritičari, skeptici i narod “progledati” i shvatiti da se učinilo ono što je bilo najbolje učiniti, i pri tome mu je svejedno da li će se to dogoditi za nekoliko mjeseci, godina ili desetljeća, odnosno hoće li zbog toga njegova stranka (kao što je bila slučaj s Bushevom) javnosti izgledati kao radioaktivni otpad.

Naravno, uvijek postoji i sasvim izgledna mogućnost da će “spin” mašinerija i današnjem američkom predsjedniku sve nego neskloni mediji uspjeti prodati još jednog zeca u šeširu, te da će Obamino proljeće za posljedicu imati blagorodnu jesen.

Što se to kuha u Massachusettsu?

Barack Obama je, suprotno očekivanjima, objavio kako će u nedjelju ipak naći vremena da ode do države Massachusetts gdje se održavaju dopunski izbori za Senat, odnosno za mjesto ispražnjeno prošlogodišnjom smrću Teda Kennedyja, a kako bi pomogao kampanji demokratske kandidatkinje Marthe Coakley. Razlog za tu intervenciju jest u anketama koji sugeriraju kolaps podrške demokratskoj kandidatkinji, odnosno pobjedu republikanskog kandidata Scotta Browna.

Obamin potez je sasvim očekivan, s obzirom da bi Brownova pobjeda predstavljala katastrofu od koje se njegovo predsjednički mandat ne bi mogao oporaviti.

Prvo, samo u godinu dana otkako je u Bijelu kuću ušao s gotovo plebiscitarnom podrškom, Obama bi se suočio s gubitkom za demokrate teško izborene kvalificirane većine od 60 mjesta u Senatu, a koja je bila nužna za radikalne reforme američkog društveno-ekonomskog sistema, na čemu inzistira lijevo krilo stranke koje mu je dalo podršku. S Brownom umjesto Coakley bi demokrati imali 59 senatora, a to znači da bi Obama za donošenje dalekosežnih zakona i reformi morao praviti kompromise s republikancima – previše bolne i nimalo prihvatljive za njegove najfanatičnije pristaše koji još uvijek vjeruju da u Bijeloj kući stoluje čudotvorni mesija koji će čarobnim štapićem riješiti sve probleme.

Drugi, a još važniji razlog, tiče se redovnih kongresnih izbora u studenom. Massachusetts uživa reputaciju jedne od najliberalnijih američkih država, nego i najpouzdanijeg uporišta Demokratske stranke. U državi broj registriranih glasača Demokratske stranke je trostruko veći od broja registriranih glasača Republikanske stranke, a takav se nesrazmjer gotovo uvijek očituje na izborima. U normalnim okolnostima bi tako izbor za zamjenu Teda Kennedyja, koji je uživao reputaciju ljevičarske ikone, trebao biti formalnost. Ali prva godina Obaminog mandata je predstavljala sve nego normalne okolnosti, odnosno u samo godinu dana je došlo do tako snažnog razočaranja novim predsjednikom da je ono zahvatilo čak i ona područja i države gdje bi on i njegova stranka trebali imati cementiranu podršku. Ako zbog Obame sada demokrati imaju problema u vlastitom dvorištu kao što je Massachusetts, kakva ih tek zla sudbina čeka na Jugu, Srednjem Zapadu, odnosno tzv. swing kongresnim izborima gdje njihova većina u oba doma Kongresa ovisi o nezavisnim biračima?

Obamin dolazak u Massachusetts je, stoga razumljiv, s obzirom da će jedino predsjednik moći na birališta dovesti crnce i inače apolitičnu mlađariju koji bi sada već vidno uspaničenim demokratima trebali pomoći da se spase od debakla. Ali, čak i ako Coakley uspije iščupati svoj senatski mandat, demokrati neće imati nekog pretjeranog razloga za trijumfalizam, s obzirom da drama u Massachusettsu pokazuje kakva ih kataklizma čeka na nacionalnoj razini za deset mjeseci.

Hrvatski ekvivalent ovoga što se kuha u Massachusettsu bi bilo da npr. SDP, samo godinu dana od plebiscitarne podrške Josipoviću na predsjedničkim izborima, mora teškom mukom braniti Rijeku od HDZ-ovog preuzimanja vlasti na izvanrednim lokalnim izborima.

Čeka li Ameriku izborna drama?

Utorak 19. siječnja bi Americi mogao prirediti izbornu dramu, daleko neizvjesniju i s mnogo dalekosežnijim posljedicama od onoga što se u Hrvatskoj rješava sutra. Birači Massachusettsa naime na taj dan odlučuju tko će odraditi ostatak mandata prošle godine preminulog Teda Kennedyja, odnosno zamijeniti Paula Kirka, koji je od strane demokratskog guvernera bio imenovan za v.d. senatora.

U normalnim okolnostima bi ta izborna trka bila formalnost, s obzirom da je liberalni Massachusetts jedno od tradicionalnih demokratskih uporišta. Međutim, čak je i ta liberalna utvrda osjetila efekte sve većeg nezadovoljstva Obaminim predsjedništvom kao i zdravstvenom reformom koja većini Amerikanaca – barem u onom obliku kroz koje ga pokušava progurati Obama – nije po volji. To nastoji koristiti Scott, državni tajnik Massachusettsa, koji se kao kandidat Republikanske stranke suprotstavio vrhovnoj državnoj odvjetnici Marthi Coakley, kandidatkinji Demokratske stranke.

U tome je zasad imao toliko uspjeha da je ispočetka ogromna prednost Marthe Coakley drastično srezana. Toga je svjesna i Demokratska stranka, pa je Kirk najavio kako će uprava države Massachusetts – kojom dominiraju demokrati – u slučaju Brownove pobjede njegov izbor za senator potvrditi tek 20 dana iza izbora. Razlog za to je čisto političke prirode. Obama je, naime, obećao da će novi zakon o zdravstvenoj reformi biti izglasan do njegove prve poslanice o stanju nacije krajem siječnja. Brown je, pak, najavio da će, ako bude izabran, glasati protiv zakona, a što bi demokrate i Obamu lišilo kvalificirane većine od 60 senatora.

Zanimljivo je da je Massachusetts bio daleko brži kada je u pitanju bio izbor Paula Tsongasa Jr. za kongresnika u jesen 2007. godine. On je potvrđen i zauzeo mjesto u Predstavničkom domu samo dva dana nakon izbora. Razlog je bio u nastojanju da se u tom domu nađe kvalificirana većina kojom bi demokrati zaobišli veto tadašnjeg predsjednika Busha na zakon o proširenju zdravstvenog osiguranja djece.

Bilo kako bilo, izbor republikanca za senatora u Massachusettsa bi predstavljao značajan udarac Obami i prilično jasan indikator onoga što demokrate čeka u studenom ove godine.

Demokratski senatori i guverneri u SAD napuštaju izborne utrke

Chris Dodd, 65-godišnji demokratski senator koji gotovo tri desetljeća zastupa državu Connecticut, najavio je kako se na izborima u studenom 2010. godine neće natjecati za novi mandat. Dodd je to objasnio “obiteljskim razlozima”, ali većina američke javnosti je sklonija prozaičnijem objašnjenju – bivši kandidat za demokratsku predsjedničku nominaciju, ključni Obamin saveznik u Senatu i jedan od arhitekata zdravstvene reforme već nekoliko mjeseci zaostaje u anketama za republikanskim izazivačem. To je dijelom zbog zdravstvene reforme prema kojoj američka javnost pokazuje sve manje oduševljenja, a dijelom zbog navodne Doddove umiješanosti u mutne poslove s hipotekarnim kreditima.

Doddov izlazak iz izborne utrke bi, prema većini trenutnih političkih kalkulacija, pomogao demokratima da zadrže njegovo senatsko mjesto, odnosno teško stečenu kvalificiranu većinu koju čini 60 od 100 senatora. Connecticut je, kao dio Nove Engleske, već duže vremena slovi kao liberalna država i čvrsto demokratsko uporište. Richard Blumenthal, popularni vrhovni državni odvjetnik, bi prema anketama daleko lakše riješio problem eventualnih republikanskih izazivača.

Međutim, na isti dan je demokratima došla još jedna, ovaj put malo ozbiljnija gorka pilula u obliku istovjetne najave Byrona Dorgana, popularnog demokratskog senatora iz Sjeverne Dakote. Dorgan, koji uživa reputaciju umjerenjaka, svojom je odlukom otvorio priliku republikancima s obzirom da se Sjeverna Dakota smatra njihovim “domaćim terenom”.

Na isti je dan došla i vijest da se ove godine za reizbor neće natjecati ni guverner Colorada John Ritter, kao ni da John Cherry, demokratski viceguverner Michigana, neće jurišati na guvernersko mjesto.

Gotovo svi komentatori to tumače sve lošijom političkom klimom za demokrate, zbog čega su mnogi kandidati unaprijed odustali od utrka koji bi za njihovu stranku predstavljali nepotrebno gubljenje novaca, a za njih same nepotrebnu reputaciju gubitnika.

Svašta se može dogoditi do studenog 2010. godine, ali u ovom trenutku je gotovo potpuno izvjesno da će demokrati i Obama izgubiti kvalificiranu senatsku većinu, a možda čak i Predstavnički dom. A sve to samo dvije godine od “epohalne promjene” koju je simbolizirao karizmatski predsjednik. To bi bila dobra pouka za neke našim prostorno-vremenskim koordinatima bliže čarobnjake koji su se malo previše uzdali u svoje osobne političke vještine.