RECENZIJA: Deadpool 2 (2018)

DEADPOOL 2
 uloge: Ryan Reynolds, Josh Brolin, Morena Baccarin,
 Julian Dennison, Zazie Beetz, T. J. Miller, Brianna
 Hildebrand, Jack Key, Stefan Kapičić
 scenarij: Rhett Reese, Paul Verick & Ryan Reynolds
 režija: David Leitch
 proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox,
 SAD, 2018.
 trajanje: 119 min.

Deadpool, ekranizacija jednog od opskurnijih stripova iz Marvelovog univerzuma, je prije dvije godine postao jednim od najugodnijih iznenađenja za sve stripoljupce kojima u posljednje vrijeme dobre hollywoodske vile ispunjavaju želje kako na velikom, tako i na malom ekranu. Film koji je, slično kao i predložak, koncept maskiranog superheroja izvrnuo i pretvorio u crnohumornu “meta” samoparodiju, doživio je neočekivan uspjeh i kod publike i kod kritike, te, kao u brojnim sličnim slučajevima, potaknuo pravljenje neumitnog nastavka. Što je, dakako, značilo, da će Deadpool 2 biti predmetom velikih očekivanja, ali i velike strepnje, pri čemu je ovo potonje došlo zahvaljujući brojnim tužnim iskustvima s nastavcima koji nikako nisu uspijevali zadržati duh i kvalitetu originala. Tom fenomenu su doprinos dala i marvelovska filmska i televizijska ostvarenja, pri čemu je možda najžalosniji primjer Deadpoolu po temi i stilu srodan Kick Ass 2. Bojazni da bi Deadpool 2 mogao imati istu sudbinu su se povećale nakon vijesti da je Tim Miller, režiser originalnog filma za vrijeme snimanja napustio projekt i bio zamijenjen David Leitchom, poznatom po akcijskim hitovima kao što su John Wick i Atomska plavuša.

Ryan Reynolds, Deadpoolov glavni glumac i koscenarist je ponovno bio angažiran kao dio scenarističkog i producentskog tima, te je ponovio naslovnu ulogu Wadea Wilsona, bivšeg vojnog specijalca koji je bio stekao nadljudske moći u tajnom eksperimentu koji ga je unakazio i natjerao da operira pod maskom kao Deadpool. Radnja započinje kada svoj profesionalni život nemilosrdnog borca protiv kriminalca pokušava pomiriti sa željom da se smiri i pronađe obiteljsku idilu s voljenom djevojkom Vanessom (Baccarin). Međutim, prilikom toga se dogodi tragedija u kojoj Vanessa gine, a Deadpool je time tako pogođen da misli izvršiti samoubojstvo. Upravo u tom trenutku interveniraju njegovi stari poznanici iz X-Mena – Colossus (Kapičić) i Teenage Negasonic Warhead (Hildebrand) – te ga uspiju regrutirati u svoje redove. Prilikom jednog takvog “uredovanja” se Deadpool upozna s mutiranim i “problematičnim” tinejdžerom Russellom Collinsom “Firefistom” (Dennison) s kojim će, nakon što ubije jednog od njegovih zlostavljača, završiti u specijalnom zatvoru za mutante. Tamo se ispostavi da na njih vreba kiborg-vojnik iz budućnosti po imenu Cable (Brolin), a potom i da će Collins, kad odraste, postati destruktivni homicidalni manijak. Deadpool odlučuje spriječiti takav razvoj događaja te oko sebe okuplja tim “otkačenih” mutanata pod imenom “X-Force”.

Iako su snimanje Deadpoola 2 obilježile brojne nesreće i neugodnosti na i izvan seta – kao što je pogibija kaskaderke te optužbe za seksualno zlostavljanje protiv glumca T. J. Millera zbog kojih njegov lik Weasela umalo nije bio isječen iz filma – može se pretpostaviti da je najviše frustracija izazvalo stvaranje scenarija. Tu su se Reynolds i njegove kolege suočili s problemom koji muči mnoge slične superherojske filmove – kako nakon priče o nastanku, koja je u pravilu najfascinantniji dio sage, stvoriti “običan” zaplet koji bi bio na istoj razini. Kao rješenje je poslužio motiv protagonista koji, bez obzira na apsurdnost i tragikomičnost svoje situacije, pokušava zasnovati obitelj – prvo onu redovnu sa svojom djevojkom, a onda kao skrbnik problematičnog klinca u kojem vidi dio sebe. Deadpool 2 zbog toga, velikim dijelom kao i prvi film, pleše na rubu tipične hollywoodske sentimentalnosti, ali se s njega uvijek vraća kako bi publici dostavio dozu granginjolskog krvoprolića, crnog humora i brojnih referenci na današnju popularnu kulturu. Glumačka je postava sjajna, prije svega Reynolds koji očigledno uživa u onome što bi vrlo lako moglo postati uloga njegove karijere. Novozelanđanin Julian Dennison, koji je svojom gojaznošću i drugim parametrima tjelesnog izgleda antiteza svega onog što se smatra protagonistom današnjeg superherojskog filma, je također napravio vrlo dobar posao te se istakao među nizom kolega koji tumače brojne upečatljive likove, uključujući neke koji će se pojaviti prilično kratko prije nego što poginu na neke spektakularne načine. Veliki adut filma je i Leitchova režija, koja, usprkos danas obaveznog korištenja CGI, daleko više naglaska stavlja na “običnu” akciju i humor te tek tu i tamo napada gledateljeve oči “coolerskim” kadriranjem. Pri tome se najviše ističe naslovna sekvenca koja kombinira parodiju Jamesa Bonda sa samoparodijskim komentarima na sam film. No, možda je od svega najvažniji uspjeh tvoraca Deadpoola 2 da njegovo trajanje skrate ispod dva sata, učinivši ga tako daleko kompaktnijim i probavljivijim od većine ostalih marvelovskih ekranizacija. Zbog nje će publika ovog filmu oprostiti čak i uobičajeno šlampavi i neproduhovljeni završni obračun, u kome ima previše nepotrebnih scena, a premalo humora. Dojam Deadpoolu 2 dodatno spašava domišljati rasplet u obliku scena prikazanih za vrijeme odjavne špice, a koji glavnom junaku donose kako žuđeni happy end, a publici osnovane nade za još jedan dobar nastavak.

OCJENA: 7/10

 

Oglasi

RECENZIJA: Deadpool (2016)

DEADPOOL
 uloge: Ryan Reynolds, Morena Baccarin, Ed Skrein, T.J. Miller,
 Gina Carano, Briana Hildebrand, Stefan Kapičić, Leslie Uggams
 scenarij: Rhett Reeese & Paul Werrick
 režija: Tim Miller
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2016.
 trajanje: 108 min.

Ako postoji institucija čije ime asocira na zasićenje kod filmskih (a odnedavno i kod televizijskih) gledatelja, onda je to Marvel Comics. Njegovi stripovi, najčešće vezani u zaokruženi univerzum koji omogućava bezbrojne crossovere popularnih junaka, poslužili su kao predložak ne samo za jednu, nego čak i dvije prilično uspješne filmske franšize koje matičnim studijima donose hrpu novaca, i pri tome, što je u cijeloj stvari najtragičnije, otklanjaju potrebu za nekom naročitom krativnošću filmaša. Što znači da će svi ti filmovi i superjunaci s vremenom početi sličiti jedan na drugi i neće značiti ništa osim najzadrtijim fanovima ili dječici koju roditelji dovlače u multiplekse kako bi nepuna tri sata gledali CGI eksplozije i tipove u čudnim kostimima. Isto to, s druge strane znači, da će svaki od filmova iz te franšize koji makar u najmanjoj mjeri skrene s te formule biti nešto uistinu posebno – ili financijska kataklizma nakon koje će se etablirani kritičari i pratitelji hollywoodskih zbivanja pitati “što su to šefovi studija pušili u uredu prije nego što su dali greenlight” ili, što je daleko rjeđi slučaj, nešto što se publici željnoj nekakve promjene toliko svidi i stvori oduševljenje koje takvo ostvarenje objektivno možda i ne zaslužuje. Deadpool, koji se u kino-dvoranama pojavio u prvoj polovici 2016. godine i postao jedan od najvećih sleeper hitova u posljednje vrijeme, se smješta među potonje slučajeve.

Film pripada X-Menima, drugoj Marvelovoj franšizi, temeljenoj na seriji stripova o superherojskim mutantima koje, za razliku od Marvelovog filmskog univerzuma, umjesto Disneya još uvijek drži 20th Century Fox. Ta je franšiza, pokrenuta daleke 2000. godine, mnogo starija, ali i manje uspješna od Disneyeve, te je nakon trećeg filma X-Men: Početak: Wolverine zbog komercijalnog podbačaja umalo bila ugašena. U tom zlosretnom filmu se kao jedan od sporednih likova pojavio mutant-plaćenik Wade Wilson, poznatiji pod nadimkom Deadpool, a čiji je lik tumačio Ryan Reynolds. Kanadski glumac se, usprkos toga što je njegov lik u Početku negativac koji na kraju pogine, zaljubio u svoj lik, a pogotovo njegovu originalnu stripovsku inkarnaciju u kojoj su mu zaštitni znak bili sarkastični komentari i neposredno obraćanje ćitateljima. Reynolds je počeo žestoko lobirati 20th Century Fox da Deadpool dobije vlastiti film u kojem će on igrati glavnu ulogu i u tome je, nakon dosta peripetija, uspio pri čemu je ključno bilo “curenje” test-snimki na Internet, koje je izazvalo lavinu oduševljenja među stripovskim geekovima čija je riječ u današnjim hollywoodskim studijima često doima posljednjom. Deadpool, s druge strane, nije imao potpuno povjerenje Foxa, a što je i razumljivo, s obzirom na Reynoldsovo sudjelovanje u superherojskoj katastrofi zvanoj Green Lantern; to se odrazilo na relativno skroman budžet od samo nekoliko desetaka milijuna dolara, ali i više kreativne slobode, te je Deadpool postao jednim od rijetkih superherojskih filmova na koji je udaren stroži cenzorski rejting “R”.

Da Deadpool definitivno nije tipičan superherojski film se može vidjeti na samom početku, koji nas in medias res baca u spektakularnu akcijsku scenu u kojoj se naslovni maskirani protagonist katanama, wakizashijima i sličnim hladnim oružjem na nadvožnjaku krvavo obračunava s hordama teško naoružanih zlikovaca. Osim što se pri tome prolijevaju rijeke krvi i izgovaraju niz nepristojnih riječi, atipičnost Deadpoola se vidi u tome što se on obraća gledateljima i počinje im objašnjavati kako je došao do te točke. Nakon toga slijedi flashback u kojem upoznajemo Wadea Wilsona kao bivšeg elitnog specijalca koji radi kao plaćenik u New Yorku. Jednom prigodom upozna prostitutku Vanessu (Baccarin) i s njom započne strastvenu ljubavnu vezu te je na kraju zaprosi. Bračnu sreću mu poremeti liječnička dijagnoza nakon koje je mu je rečeno da će uskoro umrijeti; ne želeći time traumatizirati Vanessu, napušta ju. Kada mu, pak, ponude sudjelovanje u tajnom eksperimentalnom programu koji bi mi mogao produžiti život, Wilson pristaje i dolazi u tajni laboratorij koji vodi Francis Freeman alias Ajax (Skrein), i čiji je cilj stvoriti armiju mutanata kroz izuzetno složen, dug i izuzetno bolan proces poticanja mutacije. Wilson, koji je bio izložen stalnom mučenju od strane Ajaxa, na kraju bježi iz laboratorija, ali shvaća da je uz produženi život i nove nadljudske moći dobio groteskno ružan izgled, te odlučuje na sebe staviti masku i prozvati se “Deadpool”. Pronavaši utočište kod slijepe stare crnkinje Al (Uggams), počinje planirati osvetu Ajaxu, ali mu pri tome stvari zakomplicira intervencija “službenih” X-Mena koje predstavljau Negasonic Teenage Warhead (Hildebrand) i Colossus (Kapičić).

Deadpool se ne može svrstati među filmove koji će se pamtiti zbog fascinantnih likova, intrigantnog zapleta ili važnih tema o kojima govori, ali mu se, s druge strane, ne može osporiti da svoj sadržaj publici dostavlja na izuzetno zabavan i često domišljat način. Za Reynoldsa je očigledno da beskrajno uživa u ulozi za koju zna da će sa njega sprati svu ljagu Green Lanterna, i dio tog užitka se može prenijeti i na gledatelje, koji imaju rijetku priliku vdijeti svojevrsnu antitezu i parodiju tipičnog hollywoodskog superheroja. Parodijski i neozbiljan karakter filma se može vidjeti u scenama koje svojom eksplicitnošću po pitanju “nepristojnih” aktivnosti podsjećaju na “paprene” komedije Judda Apatowa (uključujući jednu nakon koje će muški gledatelji proslave Dan ažena gledati sasvim drugim očima). Njemu svoj doprinos daju i brojne reference na pop-kulturu, kao i ikonoklastički pristup marvelovskom univerzumu, koji se najbolje ističe u izboru dvoje “redovnih” superheroja – Negasonic Teenage Warhead, koja je toliko opskurna da i najzagriženiji strip geekovi zbog nje trebaju posegnuti za Internet tražilicama, i koja u filmu uglavnom šuti i ne radi ništa; te Colossala koji predstavlja “normalnog” i “društveno odgovornog” superheroja koji Deadpoola, uglavnom bez nekog uspjeha, pokušava “izvesti na pravi put”. Da sve u Deadpoolu nije savršeno se pobrinula kombinacija strukturno ne baš najispeglanijeg scenarija i nedostatka budžeta, koja najviše dolazi do izražaja u antiklimaktičkom završnom obračunu, a ni glavni negativac, kojeg tumači Ed Skrein, nije lik koji će ostati u sjećanju. Zbog svega toga Deadpool je vrlo dobar film, ali koji ostavlja razloga za brigu da će neizbježni nastavak, koji u kino-dvorana dolazi u svibnju, po dobrom starom hollywoodskom običaju sve upropastiti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: X-Men: Dani buduće prošlosti (2014)

IMG_5499

(izvor: Lenonn)

X-MEN: DANI BUDUĆE PROŠLOSTI
(X-MEN: DAYS OF FUTURE PAST)
uloge: Hugh Jackman, James Macavoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Peter Dinklage, Ian McKellen, Patrick Stewart, Nicholas Hoult
scenarij: Simon Kinberg
režija: Bryan Singer
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 131'

Filmovi o superherojima, možda bolje od ičeg drugog, utjelovljuju hollywoodski komercijalizam, odnosno nastojanje da se jedan sadržaj pokuša utrpati što širim slojevima publike. To, s druge strane, ostavlja vrlo malo prostora da se u njima odrazi nekakva autorska osobnost. Jedan od rijetkih izuzetaka od tog pravila je franšiza X-Men, i to najviše zahvaljujući banalnoj činjenici da je Bryan Singer, režiser četiri od pet filmova iz serije (ne računajući dva zasebna filma o Wolverineu), Židov i homoseksualac. Pripadnost dvjema manjinskim skupinama je, bez svake sumnje, imalo određenu ulogu u stvaranju serije filmova o superherojima koje je mutacija učinila različitima od “normalnih” ljudskih bića, a samim time i predmetom progona. Singer je taj motiv u svojim djelima koristio na ne baš implicitan način, pa su tako prošlost nekih od najvažnijih likova obilježena Holokaustom, dok drugi citiraju parole sa parada ponosa. Snažan autorski pečat, međutim, nekad zna biti i dvosjekli mač, prije svega u situacijama kada autor postane predmetom kontroverzi, odnosno optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Hollywood je, međutim, u slučaju X-Men: Dana buduće prošlosti, mogao odahnuti – skandal se nije previše odrazio na kino-blagajne, napunjene upravo onako kao što se u ovo vrijeme očekuje od manje-više svakog filma o Marvelovim superherojima.

Radnja novog filma započinje u bliskoj, ali prilično distopičnoj budućnosti u kojoj je svijet postao poprištem apokaliptičnog rata između mutanata i Sentintela, robota dizajniranih s isključivom svrhom da iskorijene mutantsku prijetnju “normalnom” čovječanstvu. No, kao što se to obično dogodi, Sentinteli su postali toliko temeljiti da se među njihovim metama našao i najveći dio “normalnog” čovječanstva, a gradovi poput New Yorka i Moskve postali ruševine. Posljednja grupa preživjelih mutanata, na čelu sa nekadašnjim suparnicima – ostarjelim profesorom Charlesom Xavierom (Stewart) i Magnetom (McKellen) – je našla privremeno utočište u Kini gdje je smislila očajnički plan da zaustavi rat pomoću vremenskog putovanja. Um Wolverinea (Jackman), koji je jedini fizički spreman za takav postupak, će biti poslan u svoje mlađe tijelo, odnosno u godinu 1973. godinu. Njegov cilj je zaustaviti Raven alias Mystique (Lawrence), koja namjerava likvidirati dr. Bolivara Traska (Dinklage), znanstvenika koji mutante smatra prijetnjom ljudskom rodu te upravo stvara prototipove Sentinela. Ta likvidacija je, međutim, pokrenula niz događaja koji će dovesti do apokalipse. Kako bi je pronašao, Wolverine mora dobiti pomoć mladog Xaviera (Macavoy) i Magneta (Fassbender), koji su sasvim drukčije ličnosti od onih koje poznaje.

Slično kao i Prva generacija, koja je predstavljala svojevrsni “reboot” franšize, i Dani buduće prošlosti radnju namjerno stavljaju nekoliko desetljeća prije današnjeg vremena ne samo zato kako bi pomladili i osvježili glumačku ekipu (prije svega dobre, ali ipak malo potrošene Stewarta i McKellena), nego da bi i filmu dali specifični “retro” ugođaj. Novi film se, također, slično kao i tragično potcijenjeni Čuvari, nastoji neke od moralnih i drugih dilema s kojima se suočavaju njegovi superherojski protagonisti prikazati kroz prizmu nekih od (barem za Amerikance) najtraumatičnijih događaja 20. stoljeća, a što se prije svega odnosi na atentat na Kennedyja i vijetnamski rat. Ne iznenađuje, stoga, što se kao jedno od utjelovljenja svega što je krenulo krivo u to vrijeme pojavljuje lik američkog predsjednika Nixona (koga tumači kanadski glumac Mark Camacho); Singer ga, s druge strane, ne može prikazati kao potpunog negativca, s obzirom da neke od njegovih nestašluka (ilegalna prisluškivanja i sl.) daleko nadmašio sadašnji, Hollywoodu daleko draži, stanar Bijele kuće. Kao mnogo zanimljiviji lik se pojavljuje Trask, koga tumači Dinklage, vjerojatno uživajući u prilici da glumi nešto drukčije od Tyriona u Igri prijestolja; on je prikazan ne kao manijak opsjednut željom za moću, nego netko duboko uvjeren da čovječanstvu čini uslugu, pri tome tragično nesvjestan ironije da kao patuljak nastoji iskorijeniti ljude koji su “drukčiji”. Scenarij Matthewa Vaughna je mnogo manje uspješan u nastojanju da mladog Magneta učini moralno ambivalentnim, odnosno stalnom poigravanju s gledateljskim očekivanjima oko toga hoće li on ili neće postati negativac. Mnogo je, s druge strane, zabavnije vidjeti Macavoya koji mladog Xaviera tumači kao narkomana nalik na propale rock-zvijezde, ali i Lawrence koja prilično uživa u prilici da nosi modu 1970-ih.

Svi ti dopadljivi sadržaji, međutim, dolaze sa balastom često nepotrebnih akcijskih scena, uključujući predvidljivi završni obračun u Washingtonu. Dok one traju, Dani buduće prošlosti se, paradoksalno, čine razvučenima; to se prije svega odnosi na obračune preostalih X-Mena sa Sentintelima u budućnosti, a koji imaju unaprijed zadani mračni ishod. Jedna od najinventivnijih scena (kombinacija bullet timea, slapsticka i retro pop-glazbe) je, pak, potrošena na sredini filma. Završnica, koja, dakako, mora donijeti hepi end, se također čini razvučenom, isto kao epilog u kojem se pojavljuje hrpa likova koje možda mnogo znače Singeru i drugim zagriženim fanovima X-Mena, ali ne toliko prosječnim gledateljima. Usprkos toga, Dani buduće prošlosti uglavnom predstavljaju ugodan način da se provede dva sata. Budućnost, koju sugerira danas već poslovična “teaser” scena za nastavak na samom kraju odjavne špice, ne izgleda toliko dobra.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: X-Men: Prva generacija (2011)

X-Men First Class: Michael Fassbender & James ...

Image by Lyon & Pan via Flickr

X-MEN: PRVA GENERACIJA
(X-MEN: FIRST CLASS)
uloge: James McAvoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Rose Byrne, January Jones, Kevin Baconscenarij: Ashley Edward Miller, Zack Stentz, Jane Godman, Matthew Vaughn (sinopsis: Sheldon Turner & Brian Singer)
režija: Matthew Vaughn
proizvodnja:20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 134 '

Nakon “sequela”, “remakea” i “prequela”, Hollywood je svjetske rječnike obogatio i izrazom “reboot”, koji označava praksu ponovnog započinjanja franšiza, i to onih koje su se u originalnom obliku previše potrošile. Dosad najuspješniji od svih “reboota” bio je preporod Batmana čija se priča u Nolanovoj režiji vratila na početak. Nešto slično se pokušalo i u slučaju X-Mena, čija posljednja dva nastavka nisu bila tako uspješna, a čije je spašavanje povjereno Matthewu Vaughnu, Britancu poznatom, između ostalog, i po ekranizaciji parodijskog stripa Kick Ass.

X-Men: Prva generacija također priču vraća na početak, odnosno u djetinjstvo Profesora X i njegovog glavnog protivnika Magneta. Prolog, smješten u drugi svjetski rat, pokazuje dvije različite sudbine – telepat Charles Xavier bezbrižno odrasta na bogatom američkom imanju, dok telekinetičar Erik Lehnserr kao Židov završava u nacističkom logoru, ostaje bez majke i služi kao pokusni kunić sadističkog znanstvenika Sebastiana Shawa (Bacon) zainteresiranog za njegove moći. Godine 1962. Xavier (McAvoy) je mladi oksfordski profesor koji čitajući misli zavodi studentice po pubovima. Lehnserr, pak, svoje magnetske koristi na krajnje nasilan način u svrhu pronalaženja svog mučitelja. Shawa, pak, uspijeva u Las Vegasu locirati agentica CIA-e dr. Moira McTaggert (Byrne). Njeno otkriće da Shaw raspolaže mutantima u svojoj službi, i da nastoji manipulirati američkim vojnim dužnosnicima kako bi isprovocirao termonuklearni sukob sa Sovjetima je potakne da stupi u kontakt sa Xavierom. Profesor, pak, oko sebe počinje okupljati mutante kako bi se suprotstavio Shawu, a toj družini se priključuje i Lehnserr.

Prva generacija se temelji na scenariju iza koga se našlo čak šest imena, a što se ogleda u duljini i previše sadržaja. Njegova ekranizacija bi predstavljala problem i filmašima daleko talentiranijim od Vaughna. Prva generacija izgleda manje kao film, a više kao Frankensteinovo čudovište sastavljeno od dijelova koji bi bolje funkcionirali kao zasebne cjeline.

Najbolji od svih podzapleta je vezan uz odnos Xaviera i njegovog suparnika, prijateljstvo i etičke dileme na koje će dati različite odgovore. Taj dio filma funkcionira dijelom i zbog vrlo dobrih Macavoya i Fassbendera, koji se doimaju dostojnim zamjenama za Patricka Stewarta i Iana McKellena, koji su tumačili starije verzije tih likova. Međutim, taj se podzaplet ne može razviti je Prva generacija zagušena kao lopatom nabacanim akcijskim scenama i drugim likovima iz strip-predloška, daleko slabije razvijenim i u suštini nepotrebnim. Jedan od takvih primjera je i Raven/Mystique, opisana kao Xavierova usvojena sestra, a čija iznenadna transformacija u Magnetovu sljedbenicu nije pravilno objašnjena te samo bespotrebno trati talent u Zimskoj kosti daleko bolje Jennifer Lawrence. Drugi, još sporedniji, likovi pate i zbog toga što ni njihove super-moći nisu pravilno objašnjene, čineći scene njihove demonstracije teško razumljivim.

U previše slučajeva je Prva generacija žrtva nastojanja da se bude “cool” kroz ne baš najsretnije i u pravilu nimalo suptilne poruke; osim već izlizanih paralela između sudbine mutanata i homoseksualaca možda najviše bode oči scena raspleta kubanske raketne krize u kojoj se “politički korektni” pacifizam odražava kroz doslovno istovjetne replike američkog i sovjetskog zapovjednika. Ni filmofilima drage reference na svijet 1960-ih, bilo da je riječ o originalnim filmovima o James Bondu, bilo o “Doktoru Strangeloveu”, bilo o Vegasu iz doba “Rat packa”, ne funkcioniraju, najviše zbog glazbe Henryja Jackmana koja zvuči previše anakrono. Tome se može pridružiti i 1980-im primjerenija frizura Rade Šerbedžije koji po n-ti put tumači ruskog/sovjetskog negativca. Nasuprot tome, January Jones i njen lik “ledene ljepotice” je malo previše očit pokušaj da se eksploatiraju Momci s Madisona. Iako u mnogim dijelovima gledljiva i sasvim u okviru niskih kriterija ljetne blockbuster-zabave, Prva generacija ipak predstavlja razočaranje i čini se da će njeni neumitni nastavci dovesti do novog “reboota” ranije nego što su to njeni tvorci predviđali.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)