RETRO-RECENZIJA: Titus (1999)

uloge: Anthony Hopkins, Jessica Lange, Harry J. Lennix, Alan
 Cumming, Laura Fraser, Colm Feore, Angus MacFadyen, Jonathan
 Rhys-Myers, Matthew Rhys, Osheen Jones
 glazba: Elliott Goldenthal
 scenarij: Julie Taymor (po tragediji Tit Andronik Williama
 Shakespearea)
 režija: Julie Taymor
 proizvodnja: Overseas Group/Urania, SAD/Italija, 1999.
 distribucija: VTI
 trajanje: 162'

Iako je pod utjecajem antiameričke kulturne intifade i pomodarstva pseudotalibanskih snobova danas moderno tvrditi kako će Amerika propasti jer im se kultura svodi na promicanje nasilja i iskorištavanje najnižih ljudskih strasti, povijest tvrdi sasvim drukčije. Nasilje je bilo dijelom kulture, čak i one masovne, još davno u prošlosti, čak među nacijama koje se smatraju dugovječnijima, uljuđenijima i humanijima od bivših britanskih kolonija. Lijep primjer za to je opus Williama Shakespearea, odnosno njegova tragedija Tit Andronik. Dotično djelo, koje predstavlja Shakespeareov spisateljski debi, smatra se najgorim dijelom Bardovog opusa, a mnogi ugledni kritičari kroz stoljeća su je nazivali bezvrijednom komercijalom čija se radnja ne svodi na ništa drugo do larpurlartističko i potpuno besmisleno nasilje. Shakespearovi suvremenici, pak, nisu dijelili kritičarsko misljenje – upravo zato što je bila najkrvavija i najnasilnija, ta je drama od svih Shakespeareovih drama bila najpopularnija i najizvođenija te je upravo pod utjecajem Tita Andronika masovno krvoproliće postalo zaštitni znak britanske drame u 17. stoljeću. Stoga bi mnogi pomislili da je Titus, filmska verzija iz 1999. godine, probleme s američkim cenzorskim odborom MPAA imala zbog količine i prirode nasilja na ekranu. No, nije tako – nepodnošljivi rejting NC-17 je skinut tek nakon što je režiserka Julie Taymor iz filma izbacila scene seksa i golotinje.

Radnja se odvija u Rimu negdje u 4. stoljeću n.e. Ostarjeli i proslavljeni rimski general Tit Andronik (Hopkins) se nakon desetogodišnjeg rata protiv divljih Gota vraća u Rim kao pobjednik, dovodeži sa sobom zarobljenike, uključujući gotsku kraljicu Tamoru (Lange). Andronika je pobjeda skupo kostala – od dvadeset pet sinova, poginulo je njih dvadeset, pa Andronik, u skladu s drevnim običajima, mora umiriti njihove duhove žrtvovanjem Tamorinog najstarijeg sina. Nedugo potom Rim se našao na rubu građanskog rata, kojeg će Andronik spriječiti tako što odbije od Senata ponuđenu carsku krunu i legalistički prizna kao novog suverena mladog i dekadentnog Saturnija (Cummings). To će vrlo brzo zažaliti, jer će Saturnije, uvrijeđen odbijanjem od strane Titove kćeri Lavinije (Fraser), utjehu pronaći upravo u Tamori. Gotska kraljica, a sada rimska carica, će svoj položaj iskoristiti da uz pomoć svog crnog ljubavnika Arona (Lennix) pripremi opaku spletku nakon koje će Andronik doživjeti nevjerojatnu bol i poniženja. To je, sve, naravno, samo početak niza krvavih događaja u kojima će perverzno nasilje eskalirati do neopisive razine.

Slično kao i mnogi filmasi koji su se u posljednje vrijeme latili Shakespearea, i Julie Taymor u svojoj adaptaciji pokazuje sklonost prema povijesnom anakronizmu, patako uz klasične rimske mačeve, šljemove, toge i slične artefakte koegzistiraju automobili, megafoni, jazz, video-igrice, vatreno oružje te navijački rekvizititi “Lazija” i “AS Rome”. Za Taymoricu to nije neobično, s obzirom na njene kazališne korijene, odnosno “Tonyja” kojeg je bila dobila za brodvejsku adaptaciju Kralja lavova. No, upravo su ti kazališni korijeni glavni problem ovog filma – Taymorici nedostaje filmsko iskustvo da zanimljive sličice (pri čemu se uz sjajnu fotografiju Luciana Tovolija, scenografiju Dantea Ferretija i Goldenthalovu glazbu koriste rimske zgrade iz Mussolinijevog razdoblja, odnosno pulska Arena) sastavi u neku koherentnu cjelinu. Zbog toga nadrealistički ugođaj stvoren miješanjem različitih era s vremenom postaje iritantan. To se možda najviše vidi u početnoj sceni u kojoj Taymorova uvodi lik dječaka za kojeg će se tek negdje na polovici filma ispostaviti da je riječ o Andronikovom unuku. Čak ni u izboru glavnog glumca Taymorova nije imala previše sreće – Hopkins kao da u liku Andronika svjesno parodira Hannibala Lectera. S druge strane je Jessica Lange pogođena kao Tamora, Alan Cumming (recepcioner iz Oči širom zatvorene) je sjajan kao tankoćutni imperator, a Harry J. Lennix je sjajan kao karizmatični hipernegativac. Kada se sve zbroji i oduzme, Titus je daleko od Almereydinog Hamleta i sličnih modernih shakespearovskih adaptacija, ali i ovakav predstavlja prilično uspješno sredstvo za upoznavanje širokih masa s djelom velikog Barda.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 29. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

Gdje je nestao Shakespeare?

Ako se dovoljno dugo vrtite po hrvatskim Internet forumima, primjetit ćete da nema tako banalne i nedužne teme čije rasprave nisu u stanju skrenuti u rasprave o ustašama i partizanima. Vrlo je vjerojatno da se ekvivalent istog fenomena na forumima posvećenim engleskoj književnosti odražava u raspravama između tzv. oksfordijanaca i stratfordovaca.

Oksfordijanci i stratfordijanci pripadaju dvjema nepomirljivim taborima koje dijele različiti odgovori na – za većinu ljudi sasvim banalno i davno odgovoreno – pitanje da li je drame i sonete Williama Shakespearea uistinu napisao William Shakespeare. Stratfordijanci, koji su ime dobili po Stratfordu na Avonu, Shakespeareovom rodnom mjestu, su pristaše onoga što piše u većini povijesnih knjiga i udžbenika. Oksfordijanci, pak, drže da je pravi autor Shakespeareovih drama Edward de Vere, 17. earl od Oxforda (1550 – 1604), a kao ključni argument navode niz detalja iz earlove biografije koji se doimaju sličnima zapletu Shakespeareovih drama. Oksfordijancima se uvjetno nazivaju i bejkonijanci, odnosno pristaše teorije prema kojoj je autor Shakespeareovih drama nitko drugi do Sir Francis Bacon (1561 – 1626).

Sukob između dva tabora je nastao prije otprilike 200 godina kada su povjesničari prvi put potegli pitanje autorstva Shakespeareovog djela. Oksfordijanskom, odnosno anti-stratfordijanskom taboru su se u kasnijim godimama priključila i neka poznata imena kao Mark Twain i Sigmund Freud. Među današnjim oksfordijancima je vjerojatno najpoznatije ime Sir Derek Jacobi, ugledni glumac koji je, pak, slavu prije svega stekao izvodeći djela autora za koga danas tvrdi da ne postoji.

James S. Shapiro, profesor engleske književnosti na njujorškom Sveučilištu Columbia i poznati stratfordijanac, punih je 15 godina skupljao materijal za knjigu 1599: A Year in Life of William Shakespeare (1599: Godina u životu Williama Shakespearea), koja je konačno trebala dokazati da je Shakespearea uistinu napisao Shakespeare. Za tu je knjigu dobio nagradu, ali su usprkos toga skeptici postali još glasniji. Frustriran time, napisao je novu knjigu Contested Will (igra riječi koja može značiti i “Osporeni Will” i “Osporena oporuka”) u kojoj detaljno opisuje kako su nastale sve anti-stratfordske teorije.

Shapiro tvrdi kako je cijela priča o Shakespeareu bez Shakespearea nastala zbog toga što je skromni glumac s dosadnim malograđanskim životom bio jednostavno previše “prozaičan” da bi ga se prihvatilo kao autora jednog od najznamenitijeg dramskog opusa u povijesti svjetske književnosti. Cijeloj stvari nije pomoglo ni to što o Shakespeareovom životu ima relativno malo podataka, odnosno daleko manje nego što bi se to očekivalo kod današnjih celebrityja takvog kalibra. Zbog toga su nastale “rupe” koje se pune svakojakim atraktivnim teorijama zavjere.

A, naravno, u cijelu priču će se uključiti i Hollywood, odnosno Roland Emmerich koji je prigrlio oksfordijansku teoriju koja će predstavljati temelj scenarija za njegov budući film Anonymous. Ne treba sumnjati da će taj film samo raspiriti oštre sukobe, još više zbog tradicionalne holivudske sklonosti da se radi vizualne i dramatske atraktivnosti žrtvuje autentičnost.