RETRO-RECENZIJA: Sam protiv svih (The Art of War, 2000)

uloge: Wesley Snipes, Anne Archer, Maury Chaykin, Marie Matiko,
 Cary-Hiroyuki Tagawa, Michael Biehn, Donald Sutherland, Liliana
 Komorowska, James Hong
 glazba: Normand Corbeil
 scenarij: Wayne Beach & Simon Barry
 režija: Christian Duguay
 proizvodnja:  Warner/Morgan Creek/Imperial/Amen Ra,
 Kanada/SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 117 '

Sam protiv svih je naslov koji još jednom pokazuje kreativnu nesposobnost domaćih filmskih distributera. Akcijada koja se u originalu zvala Umijeće ratovanja ili Umjetnost ratovanja (i za ciji naslov je samo idiot mogao misliti da se odnosi na neku art- dramu) kod nas se pojavljuje pod naslovom koji je već korišten za mali milijun sličnih naslova. No, izbor “Blitzovih” prevoditelja i ne iznenađuje, jer su čak i neki naši nazovikritičari pokazali nevjerojatan nedostatak opće kulture te provalili kako Sam protiv svih glavnog junaka pokazuje kao pravog majstora sun zija – drevne orijentalne borilačke vjestine. Sun Zi (ili Sun Cu Vu, kako se ponekad navodi u prijevodima naših istočnih susjeda) je zapravo autor drevnog kineskog priručnika o ratovanju, koji je 80-tih stekao nevjerojatnu popularnost medu američkim japijima, a svoju vrijednost iskazao i kao izvor inspiracije za ovaj akcijski triler.

Douglas Thomas (Sutherland) je kanadski diplomat koji svoju dugogodišnju borbu za mir u svijetu nastoji uspješno završiti na mjestu generalnog sekretara UN. No, kada tradicionalne metode mirenja ne urode plodom, tu je supertajni odjel UN pod vodstvom Eleanor Hooks (Archer), čiji se operativci bave praćenjem, ucjenama i sličnim aktivnostima. Najbolji od svih tih agenata je Neil Shaw (Snipes) čiji je tim dobio zadatak pratiti kineskog diplomata Wua (Hong) i otkriti nisu li njegove veze s kontroverznim dalekoistočnim tajkunom Davidom Chanom (Tagawa) povezane s diplomatskom krizom koja bi torpedirala unosni trgovinski ugovor Kine i ostatka svijeta. Naizgled rutinska operacija praćenja se pretvara u tragediju – ambasador je ubijen zajedno sa Shawovim kolegama, a supertajni agent, koji službeno ne postoji, postao je glavni sumnjivac. Shaw, kojega progone i FBI na celu s agentom Capellom (Chaykin) i ubojice u službi trijada, svoju nedužnost moze dokazati jedino pomoću kineske prevoditeljice Julie Fang (Matiko), čije svjedočenje može ukazati na prave krivce.

Da izbor Georgea Busha za predsjednika SAD nije bio slučajan, svjedoci to sto je Sam protiv svih bio ispljuvan ili ignoriran od američkih kriticara u ljeto 2000. godine. To i ne iznenađuje jer Sam protiv svih zauzima stav koji predstavlja negaciju mnogih temelja Bushove politike protiv koje čak i navodno progresivni kritičarski establishment nema ništa. U ovom filmu je mir važniji od rata, diplomacija vrednija od nasilja, a američka vlada je vise motivirana sebičnim ekonomskim interesima nego željom za sirenjem slobode i demokracije po kugli zemaljskoj. Stoga ne iznenađuje što je film snimljen u pretežno kanadskoj produkciji. Kanadski režiser Christian Duguay je svoj posao obavio više nego solidno, vješto koristivši svoje snimateljsko iskustvo i režirajući nekoliko doista briljantnih akcijskih scena u kojima borilačke vjestine Wesleya Snipesa itekako dolaze do izražaja. Scenarij Waynea Beacha i Simona Barryja, ako se zanemari intrigantna politička podloga, ipak nije nešto posebno – pojedine “iznenadne” obrate je gledatelj mogao pogoditi već nakon prvih petnaest minuta. No, vrlo dobra gluma (posebno je zabavno vidjeti Mauryja Chaykina kako za promjenu tumači normalni lik), vješta kombinacija “ševe, šore i šege” te pomalo nekonvencionalna završnica su jamstvo da ljubitelji kvalitetne akcijade neće biti zakinuti u ovom filmu.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Blade II (2002)

uloge: Wesley Snipes, Kris Kristofersson, Norman Reedus, Leonor
 Varela, Thomas Kretschmann, Ron Perlman, Luke Goos, Daz Crawford,
 Matt Schulze, Donnie Yen, Tony Curran, Marit Velle Kile, Danny John
 Jules, Santiago Segura
 glazba: Marco Beltrami & Danny Saber
 scenarij: David S. Goyer (po motivima Marva Wolfmana & Genea
 Colana)
 režija: Guillermo del Toro
 proizvodnja: New Line Cinema, SAD, 2002.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 116'

Ericu Brooksu alias Bladeu (Snipes) je trudnu majku ugrizao vampir, i zbog toga je on polu-čovjek, polu-vampir, obdaren svim vampirskim moćima i lišen svih vampirskih slabosti. Uz pomoć znanstvenika i mentora Whistlera (Kristofersson) Blade je život posvetio borbi protiv vampira, ali će doživjeti da ga njegovi ljuti protivnici zamole za pomoc. Naime, među vampirima se pojavila mutacija nakon koje se pojavio novi, opaki soj Kosača koji se hrani ne samo vampirima, nego i ljudima. Blade nevoljko pristaje na primirje i postaje dijelom elitnog tima vampira-istrebljivača koji kreće u misiju lociranja Kosača i njihovog vođe Nomacka (Goos). Tokom misije Blade će iskusiti cijeli niz nesporazuma s opakim vampirskim suborcem Rheinhardtom (Perlman), ali i osjetiti privlačnost prema vampirici Nyssi (Varela).

Blade II predstavlja nastavak originala iz 1998. godine, filma temeljenog na popularnom Marvelovom stripu iz sedamdesetih godina. Iako se formula nije previše promijenila – borilačke vjestine, cool soundtrack, još kulerskiji specijalni efekti i mnogo krvi – ovaj put je stil nešto drukčiji, za što je možda najviše zaslužan Guillermo del Toro, meksički filmaš koji je već bio zadužio žanr horora s kult-ostvarenjem Cronos (a mi ga pamtimo po prilično zanimljivom Mimicu). Del Toro se nije toliko petljao u scenarij, odnosno zaplet (koji i nije tako važan, s obzirom na količinu klišeja zbog koje bi rasplet uspio pogoditi i manje iskusan gledatelj) koliko je truda uložio u atmosferu filma. Za lokacije je korišten Prag, ali gotovo sva radnja se događa noću, u mračnim i klaustrofobičnim tunelima. Što se glume tiče, prilično raznorodna ekipa je manje-više dostojna svog zadatka – uz meditativnog Snipesa koji očito uživa u ulozi smrtonosnog superheroja, preko Kristoferssona u nezahvalnoj ulozi njegovog pomoćnika, Perlmana kao opakog vampira, Goosa kao još opakijeg vampira, Nijemca Kretschmanna (U-571) u ulozi u kojoj ga ni rođena majka ne bi prepoznala te, konačno, Španjolca Segure (Torrente) u maloj, ali pamtljivoj epizodi. Jedini promašaj predstavlja lijepa Leonor Varela (Kleopatra, Krojač Paname) ciji je jedini zadatak da bude zabrinuta za Bladeovu sudbinu. Uz glumce su tu, naravno, i vrhunski specijalni efekti, zahvaljujući kojima su scene krvoprolića i obdukcije još gadljivije nego što bi obično trebale biti, a scene makljaže možda impresivnije nego u Matrixu. Naravno da će većina publike vrlo brzo zaboraviti o čemu je u Bladeu II bila riječ, ali dva sata u klimatiziranom kinu će im proteći vrlo brzo i ugodno. A to je u ovim ljetnim mjesecima možda i najvažnije.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Plaćenici 3 (2014)

Ronda Rousey (izvor:wikipedia.org)

Ronda Rousey (izvor:wikipedia.org)

PLAĆENICI 3
(THE EXPENDABLES 3)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Antonio Banderas, Jet Li, Wesley Snipes, Dolph Lundgren, Kelsey Grammer, Randy Couture, Terry Crews, Kellan Lutz, Ronda Rousey, Glen Powell, Victor Ortiz, Robert Davi, Mel Gibson, Harrison Ford, Arnold Schwarzenegger
scenarij: Chreighton Rothenberger, Katrin Benedikt & Sylvester Stallone
režija: Patrick Hughes
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 126 '

Latinska izreka “Nomen est omen” (Ime je predskazanje) ponekad zna utjecati na odluke hrvatskih kino-distributera. Tako je prije četiri godine akcijski film The Expendables, koji bi se najpreciznije mogao prevesti kao “Potrošni”, odnosno kao “Potrošna roba”, prekršten u Plaćenici, jer bi inače nedostatka mašte prosječnog kino-posjetitelja mogao dovesti do zaključka kako je riječ o nekakvoj socijalno angažiranoj drami, ili da je riječ o bezvrijednom trashu. Za prvi film, čija je glavna atrakcija bila okupljanje najvećih akcijskih zvijezda i evociranje svijetlih tradicija akcijskog žanra 1980-ih, ispostavilo se da originalno ime nije opravdano, odnosno da su Plaćenici barem onoliko zabavni koliko su zabavnim bila slična ostvarenja koja su od Sylvestera Stallonea, Arnolda Schwarzeneggera, Dolpha Lundgrena i drugih mišićavih likova učinili velike zvijezde. Uspjeh tog filma je, naravno, doveo do toga da se snimi i nastavak Plaćenici 2, koji je okupio još impresivniju filmsku ekipu i koji je nekako uspio biti jednako kvalitetan, ako ne i bolji od prethodnika. Na žalost, stvari s vremenom, pogotovo ako se na njima previše inzistira, sjednu na svoje mjesto, pa su Plaćenici 3 upravo onakvo razočarenje kakvo sugerira njegov originalni naslov.

Scenaristički tim, u kome se ponovno nalazio Stallone, doduše, nije previše skretao od formule uspostavljene u prethodnom filmu. Na samom početku “Plaćenici”, privatno vojno poduzeće koje čine bivši obavještajci i specijalci i koje za birane klijente obavlja različite delikatne poslove koji traže primjenu oružja, na samom početku u nekoj neimenovanoj zemlji (iako jezik kojim se govori sugerira Srbiju) u iz zatvora izbavi svog člana Doctor Deatha (Snipes), koji je tamo godinama čamio. On im se priključuje u novom, ovog puta “redovnom” poslu koji uključuje zaustavljanje pošiljke bombi gospodarima rata u Somaliji. Akcija međutim pođe krivo kada se ispostavi da je glavni krijumčar nitko drugi do Conrad Stonebanks (Gibson), nekadašnji osnivač “Plaćenika” koji se okrenuo kriminalu. S obzirom da je jedan od članova tima teško stradao Barney Ross (Stallone) za akciju hvatanja Stonebanksa u Rumunjskoj mora angažirati nove, mlađe članove tima. Prilikom priprema počinju napetosti između ostarjelih veterana i mladih “guštera”, ali će one biti prevladane te će se Ross i njegovi drugovi moći suprotstaviti Stonebanksu čak i kada se pri tome moraju suočiti s cjelokupnom vojskom jedne postsovjetske države.

Nove Plaćenike karakterizira scenarij koji bi se, slično kao i u prethodnom nastavku, mogao nazvati “generičkim”, odnosno koji se previše ne zamara s pitanjima “gdje” i “zašto”, pa se tako bugarska crnomorska luka nastoji ne baš previše uvjerljivo “prodati” za Somaliju. S druge strane, seriji akcijskih scena se mora dati nekakvo vezivno tkivo, pa u onim “ozbiljnim” scenama se Barney Ross i družina moraju suočiti s time da su ih uhvatile godine, odnosno dilemom oko toga trebaju li jednostavno “zatvoriti radnju” ili pokušati palicu predati mlađoj generaciji koju predstavljaju likovi koje tumače Kellan Lutz, Glen Powell, Victor Ortiz i džudašica Ronda Rousey. S obzirom o kakvom filmu i kakvoj franšizi je riječ, nije teško pretpostaviti kakav će biti odgovor na to pitanje. Tvorcima filma se, pak, cjelokupna kreativna energija potrošila na to kako casting učiniti još impresivnijim nego u prethodnom filmu, pa su, zapravo, najbolje scene u kojima se pojavljuju Snipes, Gibson i Harrison Ford – odnosno koje sugeriraju određene paralele njihovih likova sa stvarnim životima glumaca (Snipesovo utamničenje zbog utaje poreza, Fordov hobi pilotiranja helikopterom i Gibsonov “put na tamnu stranu”). Čim se te točke skinu s dnevnog reda, Plaćenici 3 se svode na prilično neinventivne akcijske scene u kojima dodatni uteg predstavlja odluka producenata da, u pokušaju da dobiju što više mlađe publike, cenzuriraju nasilnije scene kako bi dobili rejting PG-13. Prethodna dva filma, prije svega namijenjena publici koja se sjeća dobrih starih vremena kada su akcijski filmovi imali cenzorski rejting “R” i gdje nije bio problem prikazivati kako pucnjava izaziva prolijevanje krvi, će takav čin shvatiti kao izdaju. Kada neka franšiza koja se temelji na nostalgiji i “dobri starim vremenima” na silu pokušava postati “hip”, “cool” i moderna, daleko je veća vjerojatnost da će postati “potrošna roba”.

OCJENA: 4/10