RECENZIJA: Jurski svijet (Jurassic World, 2015)

Jurski park se teško može smjestiti među najbolje, ali se zato bez svake sumnje može smatrati jednim od najutjecajnijih filmova napravljenih 1990-ih. Spektakl kojim je Steven Spielberg još jednom potvrdio status jednog od najkvalitetnijih hollywoodskih zabavljača također je publici prvi put na najefektniji mogući način iskazao mogućnosti nove CGI-tehnologije u stvaranju iluzije. Time je, između ostalog, stvoren standard bez kojeg se danas jednostavno više ne mogu zamisliti rekonstrukcije davno iščezlih razdoblja na velikim i malim ekranima. Dakako, sve to ne bi bilo moguće da Jurski park nije svojim tvorcima donio basnoslovne hrpe novaca i, naravno, potakao snimanje nastavaka koji su trebali ponoviti isto dostignuće. Iako je jednog od njih – Izgubljeni svijet – također režirao Spielberg, oni u tome nisu previše uspjeli, kao ni u tome da ostanu gledateljima u nekom naročitom sjećanju. To je možda razlog zbog kojeg se na četvrti nastavak moralo čekati skoro desetljeće i pol, a kada se konačno pod naslovom Jurski svijet pojavio u kino-dvoranama, njegov enormni uspjeh kod publike je neke od kritičara čak i iznenadio.

Spielberg se, kao i u prethodnom nastavku Jurski park III, sklonio u stranu te je režija povjerena Colinu Trevorrowu, filmašu koji je pažnju bio privukao niskobudžetnom SF-komedijom Sigurnost nije zagarantirana. Zaplet se temelji na scenariju koji je pred premijeru izazvao dramu izvan ekrana zahvaljujući sporu oko autorstva između Trevorrowa i Dereka Connollyja s Rickom Jaffom i Amandom Silver, a koji je riješen u korist potonjih. Radnja započinje dvadeset dvije godine nakon događaja u prethodnom filmu kada je zabavni park na otoku Nublar postao predmetom kaosa i krvoprolića, nakon što su se dinosauri, rekonstruirani temeljem drevne DNK u laboratorijima korporacije InGen, uspjeli pobjeći iz svojih kaveza. Srećom po InGen, katastrofa se zbila prije službenog otvaranja, a park, koji sada vodi korporacija Masrani na čelu sa Simonom Masranijem (Khan), je uveo nove sigurnosne mjere tako da ga sada mogu na miru posjećivati na tisuće ljudi sa obiteljima i uživati u bliskom pogledu na orijaška stvorenja koja su prije nekoliko desetaka milijuna vladala šumama i oceanima ovog planeta. Među posjetiteljima se nalaze dva adolescenstka brata – Zach (Robinson) i Gray Mitchell (Simpkins), čija je tetka Claire Darling (Howard) jedna od menadžerica parka i toliko zaokupljena poslom da svoje nećake zanemari, a nakon čega oni počnu samostalno lutati parkom, uvjereni da im se ništa loše ne može dogoditi. Owen Grady (Pratt), bivši mornarički specijalac i Clarein bivši momak, zadužen za dresiranje velociraptora, međutim, nije toliko uvjeren da je park posve siguran. Njegove zle slutnje se pokažu ispravim kada indominus rex, novi hibridni i umjetno stvoreni dinosaur zamišljen kao veća, opakija verzija tiranosaura, odnosno još vrednija atrakcija u parku, uspije pobjeći iz svog kaveza te izazvati sveopći kaos nakon kojeg Owen mora nekako uspostaviti kontrolu, odnosno spasiti živote gostiju i svojih nećaka.

Jurski svijet je nastavak, ali će ga neki bez svake sumnje shvatiti i kao svojevrsni remake originalnog filma, odnosno reboot serije. Kada se usporedi sa Spielbergovim filmom, teško se oteti dojmu da je ovo u suštini Jurski park u kojeg je netko uložio daleko više novaca, odnosno utrpao sadržaje koji prije 22 godine nisu bili dostupni zbog nedostatnog budžeta ili nedovoljno razvijene tehnologije specijalnih efekata. Tako otok Nublar sada izgleda mnogo veći, park radi te umjesto par desetaka pripadnika osoblja potencijalni obrok za gladne dinosaure čine tisuće posjetilaca, a dobrom starom tiranosauru i velociraptorima će se tako priključiti na stotine krilatih pterosaura i orijaško morsko čudovište mozasaur, Njihova interakcija će u biti zaslužna za smrt Clairine pomoćnice koju tumači Katie McGrath u jednoj od najspektakularnijih scena franšize. No, s druge strane, Jurski svijet po pitanju glavnog zapleta nije previše odstupio od Parka – ponovno je riječ o zabavnom parku gdje, usprkos vrhunske tehnologije i mjera sigurnosti, stvari krenu katastrofalno krivo. Ponovno stvari komplicira beskrupulozni negativac, ovaj put u obličju načelnika sigurnosti kojeg tumači za takve uloge uvijek raspoloženi Vincent D’Onofrio, a koji je uvjeren da će se velociraptori moći dresirati za vojnike i tako donijeti milijarde dolara njemu i ostatku vojno-industrijskog kompleksa. I, naravno, ponovno situaciju još težom čini briga za djecu koja su se našla usred sveg tog kaosa.

Trevorrow se u svemu tome uspije, što vlastitom vještinom, što zahvaljujući scenariju, dodati dovoljno originalnosti i svježine da se Jurski svijet ne može smatrati indigo-kopijom Spielbergovog filma. To, dakako, ne znači da je sve što se dodalo originalnom zapletu dobro, a što se posebno može vidjeti u završnim dijelovima filma u kojima se podzaplet s velociraptorima kao potencijalnim vojnicima na ne baš najsretniji način vezuje uz glavni zaplet o bijegu od velike krvoločne mrcine indominusa. S druge strane, može se reći da Jurski svijet sadrži daleko više humora, ali i da je, za razliku od prethodnih filmova gdje su likovi bili druga violina u odnosu na dinosaure, ima pravog protagonista. Njega tumači Chris Pratt kao tradicionalnog “macho”, ali izuzetno sposobnog muškarčinu za kojeg je odmah jasno da zna što radi i čije će vam društvo znatno poboljšati izglede za preživljavanje. Pratt, kojem je ova uloga velikim dijelom potvrdila status velike zvijezde, je napravio dobar posao, pa čak i velikim dijelom stvorio dobru “kemiju” s Bryce Dallas Howard, čiji je lik radoholičarke koja po divljini šeta u štiklama vrlo efektni “comic relief”, i koji je, naravno, zbog seksističkih konotacija još za vrijeme objavljivanja trailera izazvao apopleksiju među dežurnim SJW dušobrižnicima. Sve to, bez obzira na ozbiljne nedostatke, čini Jurski svijet koliko-toliko zadovoljavajućim, odnosno sasvim prihvatljivim načinom da netko željan neobavezne zabave provede dva sata pred ekranom, a što je dostignuće s kojim se može pohvaliti sve manje hollywoodskih blockbustera.

OCJENA: 5/10

JURSKI SVIJET

(JURASSIC WORLD)

uloge: Chris Pratt, Bryce Dallas Howard, Vincent D’Onofrio,Ty Simpkins, Nick Robinson, Omar Sy, BD Wong, Irrfan Khan

scenarij: Rick Jaffa, Amanda Silver, Derek Connolly & Colin Trevorrow

režija: Colin Trevorrow

proizvodnja: Universal, SAD, 2015.

trajanje: 124 min.

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Uljez (Impostor, 2001)

uloge: Gary Sinise, Madeleine Stowe, Vincent d'Onofrio, Tony Shalhoub,
 Tim Guinee, Elizabeth Pena, Mekhi Phifer, Kimberly Scott, Clarence
 Williams III
 glazba: Mark Isham
 scenarij: Caroline Case, Ehren Kruger & David N. Twohy (po prici
 Philipa K. Dicka)
 režija: Gary Fleder
 proizvodnja: Dimension Films, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 102'

Dolazak Uljeza u naše videoteke koincidirao je s kino-premijerom Specijalnog izvještaja, pa bi se na temelju toga moglo zaključiti kako je poznati SF-autor Philipa K. Dick prilično popularan u današnjem Hollywoodu. Što i ne iznenađuje s obzirom da su Dickove priče poslužile kao predložak za Blade Runner i Totalni opoziv – dva prilično uspješna SF-filma u prethodnim desetljećima. No popularnost nije garancija uspjeha, u što su se uvjerili oni koji su ovog ljeta očekivali Uljeza u hrvatskim kinima. Umjesto toga je film izašao samo na videu, a nedostatak hrabrosti hrvatskih distributera nije ništa drukčiji od američkih producenata koji su film gotovo godinu dana držali u bunkeru prije nego što je izbačen u terminu kada bi napravio najmanju štetu reputaciji njihove tvrtke.

Radnja se dogada 2079. godine. Zemlja je u bespoštednom ratu s genetski superiornom rasom vanzemaljaca s Alpha Centaurija koji su uništili mnoge kolonije i prisilili vladu da mnoge gradove stavi pod zaštitu elektromagnetskih polja. Spence Olham (Sinise) je znanstvenik koji radi na superoružju koje bi preokrenulo tok rata. Jednog dana će ga uhapsiti agenti službe sigurnosti na čelu s majorom Hathawayom (d’Onofrio) i optužiti da je centaurska “krtica” – kiborg koji je ubio pravog Olhama i preuzeo njegov identitet kako bi u pogodnom trenutku izvršio atentat na premijera Zemlje (Crouse). Olham to poriče i koristi priliku za bijeg, nakon čega će se skrivati u podzemlju i naletiti na dilera Calea (Phifer) kojega će zamoliti za pomoc. U zamjenu za narkotike iz bolnice u kojoj radi Olhamova supruga Maya (Stowe) Cale će bjeguncu pomoći da provede test koji će dokazati kako je ljudsko biće.

Prva stvar koja upada u oči kod Uljeza jest njegova nedovršenost, koja proizlazi iz činjenice da je početno bio zamišljen tek kao jedan od tri kratka segmenta koji su trebali tvoriti ambiciozni SF-omnibus temeljen na Dickovoj prozi. No, producenti su, vidjevši kratki 30-minutni film, umjesto toga odlučili tu originalnu priču razvući u cjelovečernji film. Zbog toga Uljez ima intrigantan početak i prilično zanimljiv (iako ne tako nepredvidljiv) završetak, a između toga se svodi na seriju kao lopatom nabacanih akcijskih scena zbog kojih više nalikuje Davisovom Bjeguncu nego ičemu što bi trebalo pripadati SF-u. Dodatni problem koji je mučio producente bio je i nedostatak novca – dobar dio scena je “posuđen” iz filmova kao što su Svemirski vojnici, Gattaca i Armagedon, a futuristički megalopolis gdje se odvija većina akcije ne izgleda veći od jednog gradskog trga. Tu je i ne baš najspretnija režija Garyja Fledera (Čekajući smrt u Denveru) koja previše inzistira na “cool” kadrovima, a manje na jasnoći zbivanja na ekranu. S druge strane inače pouzdani karakterni glumci kao Gary Sinise (Forrest Gump) i Vincent d’Onofrio (Full Metal Jacket) se ne snalaze kao protagonisti, a dojam na trenutke spašava tek nekoliko njihovih kolega u manjim ulogama. Sve u svemu, Uljez predstavlja veliko razočaranje za one koji su očekivali novi Blade Runner.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Daredevil (sezona 1, 2015)

Postoji sve više, za nostalgične filmofile možda i tragično previše, argumenata za tvrdnju da je televizija danas kao medij postala postala superiorna filma. To se, najviše zahvaljujući novim paradigmama strimanja i bindžanja, može vidjeti kod televizijskih serija koje su, bez obzira na Sturgeonov zakon i veću vjerojatnost promašaja u odnosu na pogotke, po pitanju forme i sadržaja u pravilu superiornije onom što publiku čeka na velikom ekranu. Za to postoje brojni primjeri, ali rijetko tako očigledni kao u slučaju Daredevila, jednog od stripovskih heroja iz Marvelovog univerzuma. Iako se prvi put pojavio još 1989. godine u TV-filmu Suđenje Nevjerojatnom Hulku, njegova prva ozbiljnija inkarnacija je bila igrani film Daredevil s Ben Affleckom u naslovnoj ulozi. Neumitne usporedbe s novom TV-serijom, čija je prva sezona strimana 2015. godine, a u kojoj glavnu ulogu tumači Charlie Cox, su gotovo jednoglasno u korist potonjeg.

Serija je jedna od nekoliko koje su nastale u produkciji Netflixa, a koje se sadržajem oslanjaju na Marvelov filmski univerzum. To se prije svega odnosi na Osvetnike, odnosno njegovo spektakularno finale na ulicama New Yorka. Pri tome je grad teško stradao, a posebno problematična četvrt Hell’s Kitchen iz koje je rodom protagonist serije, odvjetnik Matt Murdock. Njega, kao ni njegove susjede, život nije previše mazio – kao dijete je oslijepio u bizarnoj nesreći, a oca, profesionalnog boksača, su mu ubili gangsteri zbog odbijanja da preda namješteni meč. Murdock je, s druge strane, uz sljepilo razvio i druge talente, prije svega povećano čulo sluha, koje mu dobro dođe ne samo u odvjetničkoj praksi, nego i u paralelnoj karijeri maskiranog borca za pravdu. On i njegov najbolji prijatelj Foggy Nelson (Elden Henson) su upravo otvorili odvjetnički ured, a prva klijentica im je Karen Page (Deborah Ann Woll), mlada žena optužena za ubojstvo. Nastojeći je osloboditi, otkrivaju kako je Karen kao tajnica građevinske tvrtke zadužene za obnovu razorene četvrti otkrila financijske malverzacije iza kojih stoje jakuze, trijade, ruska mafija, ali i iza svih njih tajanstveni bos Wilson Fisk (Vincent D’Onofrio).

Slično kao i film iz 2003. godine, i prva sezona televizijskog Daredevila je priča o nastanku, odnosno gledatelje upoznaje tko je i što je Matt Murdock, odnosno kako je postao Daredevil. Upravo zahvaljujući tome gledatelji imaju prilike vidjeti koliko je za taj zadatak televizijska serija bolji medij od filma koji prečesto sadržaj mora nasilno trpati u format koji čak i u trajanju od dva i pol sata nije adekvatan. Tvorcu serije Drewu Goddardu je, pak, na raspolaganju bilo 13 sati u kojima je imao daleko više prilike temeljito razviti ne samo radnju nego i različite likove, koji više nisu jeftini arhetipovi ni karikature. Serija se također odlikuje i izuzetnim realizmom – detalji poput neobičnih kostima ili nadljudskih moći su uglavnom stavljene u drugi plan, te je ona po svom žanrovskom određenju bliža “čistom” krimiću nego znanstvenoj fantastici. I pri tome se izbjegavaju klišeji, pa se tako gangsteraj i druga zla prikazuju kao tek jedan od oblika društvene patologije u suvremenim metropolama, odnosno kako se zahvaljujući sveprisutnoj “hobotnici” korupcije naslanjaju na “etablirane” krugove iz svijeta biznisa i politike. Zbog svega toga Daredevil odaje dojam da su njegovi tvorci za uzor prije uzeli Žicu nego superherojske spektakle na velikom ekranu.

Jedan od glavnih aduta serije je vrhunska glumačka postava. Charlie Cox, gledateljima poznat prije svega po ulogama ljepuškastih zavodnika (uključujući zlosretnog irskog militanta u Carstvu poroka) je vrlo dobar u prilično zahtjevnoj ulozi prilično složenog protagonista. Murdock u njegovoj izvedbi je lik koji je, osim vlastitih trauma iz djetinjstva mučen i time da je o svojoj tajnoj karijeri osvetnika prisiljen lagati najbližim prijateljima, ali i paradoksom prema kome kao noćni vigilante očigledno krši zakon, ali zbog čvrstog katoličkog odgoja istovremeno pokušava ne prijeći crtu zbog koje bi svojim protivnicima oduzimao život. Cox je impresivan i u akcijskim scenama, iako su neke od njih pomalo previše ponavljajuće (mada se u jednoj odaje počast znamenitom okršaju iz Park Chan-wokovog Oldboya). I ostatak glumačke ekipe je sjajan, a što posebno dolazi do izražaja u slučaju D’Onofrija, koji je svojim izvedbama znao spašavati filmove čiji su scenaristi bili svjetlosnim godinama ispod standarda televizijskog Daredevila. Njegov Fisk je isto tako svjetlosnim godinama daleko od karikaturalnog meganegativca; serija paralelno kroz flashbackove prikazuje i njegovu “priču o nastanku” i gledatelji imaju priliku vidjeti realističko ljudsko biće čiji se postupci, ma kako strašni bili, mogu objasniti, iako ne i opravdati. Deborah Ann Woll, koja bi u svim drugim slučajevima bila tek lijepo lice, je izvrsna u liku mlade žene koja prolazi kroz pakao, a relativno nepoznati Henson je isto tako dobar u ulozi koja bi u svim drugim slučajevima bila “comic relief”. Da završetak sezone nije uobičajeno “zaokružen”, prva sezona Daredevila bi bila vrlo blizu savršenstvu.

OCJENA: 8/10