RECENZIJA: Opsadno stanje (Captive State, 2019)

Posljednjih par godina je prilično zanimljivo gledati kako se riječ “neokon” počinje izbjegavati u istim onim “pristojnim društvima” gdje je za vrijeme rata u Iraku bila oličenje sveg zla na svijetu, odnosno svega onoga što je “cool”, “hip” i “progresivna” ekipa morala mrziti. Danas to isto društvance mjesecima na društvenim mrežama plače za preminulim američkim senatorom kojeg je razapinjala kao ratnog huškača, a predsjednik kojeg se prozivalo kao najvećeg krvoloka se sada slavi kao simpatični djedica, mudri državnik i neshvaćeni vizionar. Sve, to, dakako, znači da više nije “politički korektno” kritizirati radikalnu američku politiku “širenja demokracije”, odnosno dovoditi u sumnju to da brutalne invazije suverenih država, masovna razaranja i ubijanja stotina tisuća ljudi, te instaliranje marionetskih režima koji za račun američkih korporacija pljačkaju prirodne resurse ne predstavljaju civilizacijsko dostignuće koje jedino ne mogu shvatiti nacionalistički trogloditi, ocvali staljinisti ili ruski trolovi. Zbog svega toga je zanimljivo vidjeti film u kome se Amerikancima i amerikanofilima pokazuje kako je to kada Sjedinjene Države budu izložene istom takvom tretmanu. Priliku za to pruža SF-film Captive State u režiji Ruperta Wyatta, čiji bi naslov bilo najadekvatnije prevesti izrazom Pod jarmom, a kojeg su domaći distributeri po dobrom starom običaju preveli kao Opsadno stanje.

Radnja započne nakon što Zemlja postane metom invazije tehnološki superiornih vanzemaljaca koji svim svjetskim vladama postave ultimatum o predaji, koji će brzo biti prihvaćen. Vanzemaljci se iskrcavaju, uspostavljaju baze u vodećim svjetskim gradovima, te se potom proglašavaju za Zakonodavce, odnosno vrhovnu vlast na planetu. Ispod njih su ostaci nekadašnjih vlada reorganizirani u marionetske režime koji šačici ljudi na vrhu omogućavaju lagodan život, dok se ostatak mora suočiti sa oduzimanjem svih ljudskih i građanskih prava, te bespomoćno gledati kako vanzemaljci nemilice iskorištavaju Zemljine prirodne resurse. Takvo stanje stvari je, dakako, dovelo do stvaranja pokreta otpora koji se osvajačima pokušava suprotstaviti uglavnom simboličkim terorističkim akcijama. Devet godina nakon invazije Gabriel Drummond (Sanders) živi u Chicagu, mučen sjećanjem na roditelje koji su smrtno stradali u invaziji, ali i obilježen time da mu je stariji brat Rafe (Majors) bio jedan od vođa lokalne ćelije pokreta otpora nestale u vanzemaljskoj kaznenoj ekspediciji koja je zbrisala cijelu gradsku četvrt. Kolaboracionistički policijski zapovjednik Mulligan (Goodman), pak, vjeruje da je Rafe živ, a njegova mreža aktivna, te nastoji Gabriela iskoristiti kako bi je razotkrio i uništio. Gabriel, pak, dolazi u kontakt s Rafeovim suborcima te im pomaže u izvođenju izuzetno složene i riskantne akcije u kojoj se namjerava izvršiti atentat na vodeće ličnosti režima i s njima povezane vanzemaljske predstavnike.

Opsadno stanje je loše prošlo na američkim kino-blagajnama, ali i kod kritičara, a što se može protumačiti time da je Amerikancima ova distopijska, ali mnogim zemljama svijeta dobro poznata priča, previše gorka. To, dakako, ne znači da neke od kritika filma nisu opravdane, a što se prije svega može odnositi na spor početak, pomalo konfuznu sredinu i prilično predvidljiv “šokatni” obrat na samom kraju. S druge strane, Rupert Wyatt, britanski režiser poznat po filmu Planet majmuna: Postanak, kojim je bila stvorena uspješna franšiza, se iskazao neobično vješt u stvaranju distopijskog svijeta koji je izuzetno mračan i depresivan, ali još više zato što predstavlja odraz onoga u čemu manje-više živimo. Wyatt se koristi lokacijama Chicaga, američke metropole koja i u našem svijetu, u kojem nije bilo nikakvih vanzemaljskih invazija, izgleda prilično loše, te mu nije neki naročiti problem s malo budžetskih sredstava rekonstruirati siromaštvo, besperspektivnost i očaj. Isto tako nije bio naročiti problem prikazati turbo-orvelijansku noćnu moru u kojoj se nastoji ostvariti potpuna kontrola nad stanovništvom, svi mediji prolaze kroz cenzuru, dronovi patroliraju iznad ulica a svi građani su kontrolirani kirurški ugrađenim čipovima. I, naravno, tu je i korumpirana političarska bagra koja je vlastiti narod spremna prodati tuđincima, kao i njihovi medijski trabanti koji šire propagandu o tome da su vanzemaljci donijeli mir, sreću i blagostanje.

Wyattov film relativno dobro funkcionira kao triler, mada nije najbolje izveden prijelaz od prilično sporog prikaza distopijskog svijeta do akcije koja se na trenutke odvija prebrzo i konfuzno. Jedan od razloga bi mogao biti i taj da je Wyatt, suočen s nedostatkom budžeta za specijalne efekte, bio prisiljen borbe s vanzemaljcima, odnosno same vanzemaljce, prikazivati u mraku. Ma koliko ih se Wyatt trudio učiniti zastrašujućima, oni izgledaju manje opasni od policajaca u fantomkama koji svoje sugrađane hapse, sadistički muče i cinično predaju sudbini vjerojatno nalik onoj koju su doživljavali Židovi kada ih se “deportiralo na Istok”. Neki od likova nisu najbolje razrađeni, ali to ipak kompenzira prilično raznovrsna i raspoložena ekipa, među kojom se najviše ističe John Goodman u prilično složenoj i dojmljivoj ulozi moralnim dvojbama rastrzanog policajca. Zahvaljujući njemu je Opsadno stanje prilično gledljiv i na trenutke upečatljivo ostvarenje, a za koje se na kraju može reći da je pravi film napravljen u pogrešno vrijeme.

OPSADNO STANJE

(CAPTIVE STATE)

uloge: John Goodman, Ashton Sanders, Jonathan Majors, Machine Gun Kelly, Vera Farmiga, Alan Ruck, Kevin Dunn, Madeline Brewer

scenarij: Erica Beeney & Rupert Wyatt

režija: Rupert Wyatt

proizvodnja: Participant Media/Focus Features, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Jesen u New Yorku (Autumn in New York, 2000)

uloge: Richard Gere, Winona Ryder, Vera Farmiga, Elaine Stritch,
 Anthony La Paglia, Sherry Stringfield, J.K. Simmons, Jill Henessy
 glazba: Gabriel Yared
 scenarij: Allison Burnett
 režija: Joan Chen
 proizvodnja: MGM, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 103'

Will Keane (Gere) je 48-godišnji vlasnik popularnog njujorškog restorana i nepopravljivi ženskar. Stjecajem okolnosti, njegova posljednja meta će postati 22-godišnja Charlotte Fielding (Ryder) s kojom započinje ljubavnu vezu. Ta je romansa već na samom početku opterećena problemom koji je mnogo ozbiljniji od činjenice da je Will više nego dvostruko stariji od svoje nove ljubavnice. Charlotte je, naime, teško bolesna i ne preostaje joj više od godinu dana života. U početku nespreman da se suoči s tom činjenicom, Will će s vremenom shvatiti da je zaljubljen u Charlotte te početi preispitivati svoj način života i odnos prema ženama.

Jesen u New Yorku je mnogo bolji film nego što bi se to dalo zaključiti na temelju njegove reputacije (i činjenice da je američki distributer, plašeći se sramotnog komercijalnog fijaska, dotični film strpao u “siguran” termin), ali to ne znači da je u pitanju posebno dobar film. Scenarij Allison Burnett predstavlja kolekciju svih melodramatskih klišeja i najgore sentimentalne “ljige” koja se mogla zamisliti, a izbor glavnih glumaca predstavlja primjer katastrofalnog castinga. Dok Richard Gere još kako-tako može proći kao ljubimac žena, teško je zamisliti što je njegov lik mogao vidjeti u jednoj heroin chic “polovnjači” nalik na Winonu Ryder. Da stvar bude gora, oboje užasno loše glume i među njima nema nikakve romantičnih “fluida”. S druge strane, ekipa sporednih glumaca na čelu s uvijek pouzdanim Anthonyjem La Pagliom je solidno obavila posao, a Joan Chen, glumica poznata iz TV-serije Twin Peaks, se dobro snašla na svom prvom holivudskom zadatku iza kamere. Kamera Ghangwei Gua je dobro dočarala jesen u New Yorku te tako nedostatke sadržaja nadoknadila lijepim sličicama. No, kada se sve zbroji i oduzme, Jesen u New Yorku predstavlja film kojeg možete zaobići bez neke prevelike grižnje savjesti.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Prizivanja (2013)

conjuring_ver3_xlg
(izvor: The_JIFF)

PRIZIVANJA
(THE CONJURING)
nastupaju: Patrick Wilson, Vera Farmiga, Ron Livingston, Lili Taylor
scenarij: Chad Hayes & Carey Hayes
režija: James Wan
proizvodnja: Warner Bros./New Line Cinema, SAD, 2013.
trajanje: 112 '

Tezi da su 1970-e bile istinsko “zlatno doba” filma bi trebali biti najskloniji ljubitelji horor-žanra, s obzirom da su upravo tada stvorena neka od njegovih klasičnih ostvarenja, kao što su “Egzoricist”, “Predskazanje” i “Noć vještica”. Stoga i ne bi trebalo iznenaditi što se neka od najuspješnijih horor-ostvarenja našeg doba mogu shvatiti kao svojevrsni hommage tom dalekom desetljeću. Rijetko koje je u tome otišlo tako daleko kao “Prizivanja” Jamesa Wana, relativno niskobudžetni film koji je ovog ljeta ostvario iznenađujući uspjeh na sjevernoameričkim kino-blagajnama, ali i kod prema tom žanru tradicionalno nesklone kritike.

“Prizivanja” predstavljaju rijetkost za filmove ovog žanra je i to da se temelji na istinitim događajima, odnosno da su dvoje protagonista, koje tumače Vera Farmiga i Patrick Wilson, stvarne ličnosti. Bračni par Ed i Lorraine Warren su bili istraživači paranormalnih pojava i samozvani demonolozi, a široj javnosti su postali poznati sredinom 1970-ih zahvaljujući istrazi navodne demonske opsjednutosti kuće obitelji Lutz,  odnosno kriminalističkog slučaja koji je poslužilo kao predložak za popularni horor-film “Amytivilleski užas”. Scenarij braće Chada i Careya Hayesa se, pak, bavi nešto ranijom istragom čiji su detalji navodno bili toliko uznemirujući da su Warrenovi odlučili o njemu godinama ne govoriti. Radnja započinje 1971. godine u Rhode Islandu gdje je vozač kamiona Roger Perron (Livingston) za relativno povoljne novce kupio kuću i u nju se uselio sa suprugom Carolyn (Taylor) i pet kćeri. Obitelj se ubrzo suočava sa nizom uznemirujućih i neobjašnjivih pojava – satova koji staju u isto vrijeme, stalnog lupanja u noći, neobjašnjivih smrti životinja oko kuće – da bi sve eskaliralo pojavom prikaza u samoj kući. Perronovi na kraju zovu Warrenove u pomoć, te Ed i Lorraine moraju iskoristiti sve svoje iskustvo i vještine kako bi prikupili dovoljno dokaza nužnih za odobravanje egzorcizma od strane Katoličke crkve.

Režiser James Wan je slavnim postao kao tvorac “Slagalice strave”, horor-filma čiji je uspjeh doveo do popularne franšize, ali i zbog eksplicitnog nasilja i krvoprolića postao oličenje podžanra “torture porna”. U ovom ostvarenju se Wan, međutim, vraća korijenima, odnosno “staroj školi” koja se više oslanjala na postupno građenje neugodne atmosfere i hitchockovsko stvaranje napetosti umjesto jeftinih šokova, specijalnih efekata i hektolitara umjetne krvi. Koliko je taj Wanov pristup bio kvalitetan možda najbolje svjedoči i odluka cenzorskog odbora MPAA koja je “Prizivanja” žigosala strožim R-rejtingom, iako je i sam odbor priznao da u filmu nema eksplicitnog nasilja, krvoprolića, golotinje ili prostačkog rječnika; umjesto toga službeno obrazloženje je bilo da je film “previše strašan”. Ono je itekako opravdano, te “Prizivanja” postiže ono što mnogim današnjim hororima s blažim PG-13 rejtingom ne uspijeva – da pružaju dovoljno strave za fanove žanra, a istovremeno ne iskaču iz parametara filma za najširu publiku.

Veliki dio uspjeha “Prizivanja” se može pripisati i izvrsnoj glumačkoj ekpi, pri čemu posebno valja pohvaliti dvije glumice. Lili Taylor, nekadašnja ikona nezavisnog filma, se kao obična žena u neobičnoj i jezovitoj situaciji iskupila za nastup u katastrofalnom remakeu “Kuće duhova”  iz 1999. godine. Vera Farmiga, pak, savršeno dobro glumi ženu čije su paranormalne moći istovremeno blagodat, ali i prokletstvo. “Prizivanja” se također ističu i realizmom, odnosno minimalističkim, ali uvjerljivim prikazom svijeta od prije četiri desetljeća. Ono što posebno upada u oči je, pak, inzistiranje na obiteljskim vrijednostima, kao i da se postojanje demona tretira kao banalni dio svakodnevnog života. Možda jedini razlog zbog koga “Prizivanja” ne izgledaju kao klasik 1970-ih jest razočaravajuća i za ovo doba previše vezana glazba Josepha Bishare. No i sa tako razbijenom iluzijom “Prizivanje” zaslužuje preporuke.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Izvorni kod (2011)

Source Code Panel
Jones i Gyllenhaal (izvor: Mirka23)

IZVORNI KOD
(SOURCE CODE)
uloge: Jake Gyllenhaal, Michelle Monaghan, Vera Farmiga, Jeffrey Wright
scenarij: Ben Ripley
režija: Duncan Jones
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2011.
trajanje: 93'

Svatko se barem jednom nađe u situaciji zbog koje poželi da je na nekom drugom mjestu ili da je netko drugi. Američkom satniku Colteru Stevensu (Gyllenhaal) – protagonistu filma Izvorni kod – dogodi se upravo nešto takvo kada se odjednom umjesto na afganistanskom bojištu nađe u vlaku koji vozi u Chicago. Njegovo iznenađenje je još veće kada otkrije da više uopće ne izgleda kao satnik Stevens, nego kao nastavnik po imenu Sean Fentress. Prije nego što je u stanju Seanovoj privlačnoj suputnici i poznanici Christine (Monaghan) objasniti o čemu je riječ, dolazi do stravične eksplozije. Stevens, ovaj put u starom tijelu, se budi u neobičnoj kapsuli gdje mu preko monitora zrakoplovna satnica Goodwin (Farmiga) objasni da je bio u računalnoj simulaciji Izvorni kod. Ona omogućava proživljavanje posljednjih osam minuta nečijeg života, u ovom slučaju nastavnika koji je stradao u terorističkom napadu. Stevens ima zadatak da kao se vrati u Fentressov um i otkrije identitet bombaša koji prijeti detonacijom radioaktivne bombe koja će uništiti Chicago.

Scenarij Bena Ripleya, iako ga nije teško proglasiti križancem Beskrajnog dana i TV-serije 24, se doima prilično originalnim za današnje holivudske standarde. Osvježenje će izgledati još više i ljubiteljima znanstvene fantastike, s obzirom da glavni element zapleta više nije izgovor za naganjanje buljookih čudovišta ili orgiju specijalnih efekata. Kombinacija putovanja kroz vrijeme i virtualne stvarnosti je daleko bolje iskorištena kao izvor dramskih potencijala, a protagonist nije nikakav superheroj nego tek običan čovjek u neobičnoj situaciji. Njegovu zbunjenost ne izaziva samo napredna tehnologija koju ne može u potpunosti shvatiti, nego i spoznaja da on sam predstavlja tek običan kotačić u jednom bešćutnom mehanizmu.

U mnogo čemu je Stevensova situacija slična situaciji u kojoj se nalazio Sam Bell, protagonist Mjeseca, niskobudžetnog filma koji je u sebi trijumfalno sažeo sve ono dobro po čemu se pamte klasici SF-žanra 1970-ih. Stoga se Mjesečev autor Duncan Jones (poznat i kao sin Davida Bowieja), činio kao vrlo dobar izbor za režisera, a kod producenata je upravo za takvo kadrovsko rješenje lobirala i glavna zvijezda Jake Gyllenhaal. Jones je, barem kada je početak u pitanju, uspio opravdati očekivanja. Postupno razotkrivanje situacije u kojoj se nalazi protagonist i misije koja mu je povjerena je napravljeno na vrlo dobar način. Jones također pokazuje i dobar osjećaj za ritam, pa Izvorni kod traje prilično kratko. Uspio je i u tome da prikaz jednih te istih osam minuta koje se stalno ponavljaju ne izaziva “deja vu” efekt.

Izvornom kodu dosta pomaže i raspoložena glumačka ekipa. Gyllenhaal je prilično uvjerljiv kao profesionalni vojnik rastrzan između nastojanja da izvrši zapovijed i otkrije što mu se zapravo dogodilo. Od Monaghan i njene jednodimenzionalne uloge je mnogo zanimljivija Vera Farmiga koja se ističe vrlo dobrim tumačenjem loše glume, odnosno ulogom kontrolorke koja, zapravo, ne kontrolira situaciju.

Ripleyev scenarij, a s njime i film u cjelini, s druge strane, podbacuje kada protagonista suočava s negativcima. Kada se identitet bombaša konačno razotkrije, on će se činiti malo previe sličnim glavnom zlikovcu u filmu Deja vu, još jednom ostvarenju koje je kombiniralo vremensko putovanje i suvremeni terorizam. Još veće razočaranje predstavlja i inače uvijek pouzdani Jeffrey Wright kao stereotipni predstavnik vojno-industrijskog kompleksa. Najveće razočarenje, pak, dolazi u samoj završnici u kojoj nije teško prepoznati nastojanje producenata da se nametne konvencionalni happy end, čak i ako se tako kompromitira osnovna postavka priče. Iako mu je kvaliteta iznad holivudskog prosjeka, Izvorni kod predstavlja još jedan primjer holivudskog gašenja kreativnosti autora koji se istakli u niskobudžetnoj nezavisnoj produkciji. Za nadati se da će Jones, poput svog protagonista, dobiti i znati iskoristiti drugu priliku.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)