Vijest o tome da je Vesna Škare-Ožbolt sklopila koalicijski sporazum sa svojom bivšom stranačkom drugaricom Jadrankom Kosor, te da nakon njega Demokratski centar više neće biti opozicijska stranka je izazvala bijes u dijelu hrvatske javnosti – barem onome koji još uvijek hadezeovsko-esdepeovsku političku utakmicu shvaća ozbiljno. Prilazak DC-a pod skute HDZ-a ne samo da je oduzeo Milanovićevoj stranci posljednje djeliće vlasti u Velikoj Gorici, nego se smatra i svojevrsnim zločinom protiv prirode. Naime, prema “progresivnom” svjetonazoru koji dominira među liberalno-ljevičarskom većinom hrvatskih medijskih kadrova, HDZ jednostavno mora izgubiti sljedeće parlamentarne izbore i vlast jer su takvi “zakoni povijesti”, odnosno Hrvatska kao i ostatak svijeta mora “evoluirati” i napredovati od “zaostale” HDZ-ove prema “naprednoj” SDP-ovoj vlasti. Stranka koja se u ovom trenutku pridružuje na propast osuđenom HDZ-u, dakle, predstavlja uvredu zdravog razuma i prirodnog poretka u univerzumu, te će kao svi reakcionarni, odnosno zastarjeli organizmi i sama propasti.

Takvo predviđanje se u slučaju Vesne Škare-Ožbolt i DC-a može obistiniti, ali ne iz gore navedenih razloga. Povratak DC-a svojim starim koalicijskim partnerima i stranačkim drugovima se teško mogao nazvati nekakvim šokom, a iza sebe je imao, barem na kratki rok, sasvim racionalnu računicu.

Škare-Ožbolt se nekoliko posljednjih godina nametnula ne kao najutjecajnija, ali sasvim sigurno jedna od najživopisnijih i najžustrijih opozicijskih političara u Hrvatskoj. Međutim, zbog nepravednog izbornog sistema i medijsko-političkog establishmenta koji forsira predvidljivo dvostranačje nasuprot “slobodnih strijelaca” bilo je jasno da i nema neku političku budućnost. DC već dvije godine nema parlamentarni status, a i predsjednički izbori su pokazali da je Škare-Ožbolt u hrvatskoj javnosti stvorila po svoju karijeru fatalni imidž gubitnika.

Škare-Ožbolt, dakle, kao opozicijska političarka nema veliki kapital, a dosadašnja iskustva pokazuju kako je svaki pokušaj da se “ušteka” onome što se “službenoj opoziciji”, odnosno SDP-u, unaprijed osuđeno na propast, pogotovo kada je na čelu te stranke tankoćutni Milanović. S druge strane, prelazak DC-a vladajućoj stranci bi Jadranki Kosor donio prvu koliko-toliko suvislu političku pobjedu i barem nakratko i uz ne baš previše “spina” preokrenuo negativne trendove. Po prvi put nakon lokalnih izbora prije godinu dana veliki hrvatski grad prelazi u ruke HDZ-a, a opozicijska stranka prilazi vladajućoj koja se zbog toga više ne može uspoređivati s tonućim brodom koga napuštaju štakori.

Na kraju treba uzeti u obzir još jednu dimenziju na koju se često zaboravlja. U Hrvatskoj je – s obzirom na ideološku i programsku identičnost skoro svih relevantnih stranaka – svrstavanje u ovaj ili onaj blok često posljedica nekih pretpolitičkih kriterija (kao što su opredijeljenje predaka u drugom svjetskom ratu), ili čisto osobnih stvari. A kod Vesne Škare-Ožbolt je njeno opozicionarstvo definitivno imalo snažnu osobnu notu. Njen beef nije bio toliko s HDZ-om koliko sa Sanaderom; njegovim odlaskom su se izgubili mnogi razlozi zbog kojih je napustila bivšu stranku.

Iako je izbor Vesne Škare Ožbolt sasvim razumljiv, ipak će imati negativne posljedice po hrvatsku politiku, i to prije svega zato što će njen povratak na vlast javnost lišiti ličnosti koja je bila daleko efikasniji glas opozicije nego vlastodržac.