POTPUNO SJEĆANJE (TOTAL RECALL) uloge: Colin Farrell, Jessica Biel, Kate Beckinsale, Bryan Cranston, Bill Nighy scenarij: Kurt Wimmer & Mike Bomback režija: Len Wiseman proizvodnja: Original Film, SAD, 2012. trajanje: 121 '
Kada se film pod naslovom “Total Recall” prvi put pojavio u ovdašnjim kino-dvoranama, tada je demokracija bila prilično mlada. Za netom izabrane zastupnike i vijećnike se smatralo da moraju neposredno odražavati volju svojih birača, a u tome im je dodatni poticaj davao institut opoziva. Često korištenje tog izraza u medijima je vjerojatno navelo tadašnje distributere da naslov hollywoodskog hita prevedu kao “Totalni opoziv”. Više od dva desetljeća kasnije, kada je došao istoimeni remake, distributer je dao mnogo primjereniji naslov “Potpuno sjećanje”. Ali, to je, manje-više jedina očigledna stvar u kojoj je novi film Lena Wisemana bolji od prethodne verzije Paula Verhoevena.
Oba filma se temelje na kratkoj priči “Nudimo vam sjećanja na veliko” slavnog SF-pisca Philipa K. Dicka. Originalni scenarij Ronalda Shusetta i Dana O’Bannona, koji je inače tek okvirno koristio Dickov predložak, je prilično vjerno prenesen od Kurta Wimmera i Mike Brombacka. Radnja je smještena oko stotinjak godina u budućnost, kada su ratovi u kojima je korišteno kemijsko oružje opustošili svijet, u kome postoje samo dvije države – bogata Ujedinjena Federacija Britanije i siromašna i prenaseljena Kolonija. Protagonist je Doug Quaid (Farrell), skromni tvornički radnik iz Kolonije koji živi s prelijepom suprugom Lori (Beckinsale); nezadovoljan svojim životom i mučen neobičnim snovima, odlučuje iskoristiti usluge tvrtke Rekall specijalizirane za ugradnju lažnih sjećanja te tako sebi priuštiti dobar provod u ulozi tajnog agenta. Problem nastane kada se ispostavi da mu je već netko ugrađivao lažna sjećanja, odnosno da je u stvarnosti tajni agent upetljan u sukob Federacije i pokreta za slobodu Kolonije.
Još kada su se pojavile prve vijesti o remakeu “Totalnog opoziva”, postavila su se pitanja da li je taj remake uistinu potreban, pogotovo kada je riječ o izuzetnom uspješnom i popularnom ostvarenju koje uživa kult-status čak i među onima koji ne mare previše za SF-žanr ili Schwarzeneggera. Wiseman je učinio sve da potvrdi skepsu prema svojoj verziji, pa je mnogo lakše nabrajati ono što je napravio dobro nego ono što je napravio loše. Najočigledniji je napredak u tehnologiji specijalnih efekata, pa su uz pomoć darovitih scenografa stvoreni dojmljivi prizori futurističkih velegradova, pri čemu je najočitiji uzor Los Angeles iz Blade Runnera.
Gledateljima će, međutim, daleko više u oči pasti casting koji se, poput Farrella, doima potrošenim ili, poput Bryana Cranstona nezainteresiranim za ulogu glavnog negativca. Scenarij, koji se u glavnim crtama vjerno drži originalnog filma, je, s druge strane primjetno lišen humora. Potpunom sjećanju nimalo ne pomaže ni cenzorski rejting PG-13, koji je film lišio eksplicitnog nasilja, odnosno grotesknih scena zaslužnih za mračni i subverzivni šarm svog prethodnika. Nastojeći kvalitetu nasilnih scena zamijeniti kvanitetom, kao topovsko meso, odnosno horde negativaca koje uništava protagonist, su uvedeni sintetički robotski policajci. Oni, međutim, malo previše podsjećaju na robotsku vojsku iz Fantomske prijetnje i izazivaju neugodni osjećaj da će se u kadru svakog trenutka pojaviti Jar Jar Binks. Wiseman, iako ima iskustva s akcijskim žanrom, pri čemu se ističe serijal Underworld, nije u stanju nadvladati ta ograničenja, te, pogotovo pred kraj, neke od scena koje bi trebale biti dojmljive zapravo izazivaju zijevanje. Koliko je Potpuno sjećanje loše svjedoči to da su izbačeni ili spojeni mnogi likovi i podzapleti iz originala, ali je trajanje filma svejedno duže. Sudbina ovog ostvarenja, koje je uz porazne kritike na sjevernoameričkim kino-blagajnama poražen i od Aurorom obogaljenog Batmana, pokazuje da prijevodi naslova nisu bili opravdani. Verhoevenova verzija je zaslužila potpuno sjećanje, a ova je još za snimanja trebala dobiti totalni opoziv.
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
OCJENA: 4/10