[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Elin+Nordegren&iid=7211157″ src=”9/7/d/e/Archival_Images_of_8647.jpg?adImageId=8152128&imageId=7211157″ width=”234″ height=”234″ /]

Tigeru Woodsu definitivno ne ide dobro ovih dana. Ranije vijesti o tome da ga napušta supruga možda predstavljaju uobičajeno tabloidsko trčanje pred rudo, ali da mu je obitelj daleko od oličenja nekakve idile. O tome možda najbolje svjedoči jutrošnji posjet kola hitne pomoći u Woodsovu kuću kako bi odatle odvezli njegovu punicu, bivšu švedsku ministricu Barbro Holmberg, koja se žalila “na želučane tegobe”.

Mnogo ozbiljniji problemi Woodsa čekaju na financijskom planu, čak i ako ne bude došao u situaciju da milijardu dolara zarađenih na golf-terenima mora dijeliti po sudnici. Gatorade, jedan od vodećih proizvođača bezalkoholnih pića, je objavio kako od 2010. godine prekida proizvodnju pića pod nazivom Tiger Focus, te kako se reklame s tim brendom više neće pojaviti na TV-ekranima. Gatorade je to odluku obrazložio “preorijentacijom na nove proizvode” i porekao kako to ima ikakve veze s Woodsovim sada ne tako uzornim obiteljskim životom, iako je malo vjerojatno da će netko u to povjerovati. Pogotovo nakon što Gatorade, za razliku od ranijih izjava, ne spominje “nastavak partnerstva” sa sada očito problematičnim sportašem.

To otkazivanje suradnje, iza kojih će vjerojatno slijediti niz sličnih, se može objasniti time da američki establishment – koji, pogotovo kada je u pitanju Hollywood – inače ima razumijevanja za “nestašluke” svojih pripadnika, ne voli kada netko njegovih pripadnika svojim postupcima razotkrije naličje američkog sna. U Woodsovom slučaju je, pak, izbijanje afere počelo u paramparčad razbijati utopijsku viziju Obamine Amerike kao mjesta koje je konačno prevladalo sve svoje rasne probleme.

Priču o rasnoj harmoniji je, naime, teško opravdavati u trenutku kada Woods – koji je donedavno slavljen kao prvi crnac (ili, ispravnije ne-bijelac) koji je stekao slavu na golf-terenima – prolazi kroz “topli zec” kolumnista koji ga razapinju ne zato što je godinama bezočno varao suprugu, nego zato što u tim svojim vanbračnim izletima nije pokazao ono što bi se, po uzoru na nekadašnja vremena, moglo nazvati “rasna svijest”.

U tome je najkarakterističnija kolumna Washington Posta u kojoj crni novinar Eugene Robinson izražava zgražanje zbog toga što se Woods u desetak ili više slučajeva u kojima je prekršio zavjete o bračnoj vrijednosti ograničio na žene koje su po svojem fizičkom izgledu “barbike”, odnosno da ne odstupaju od plejbojevskog “zlatnog standarda” koga je Hugh Heffner prije nekoliko generacija nametnuo američkim muškarcima. Robinson ne može ne primijetiti kako su sve te žene – zamislite, bjelkinje – i pita se zašto je Woods nije, iako je mogao, ulazio u vanbračne odnose sa ženama tamnije boje kože. Kolumnist zaključuje kako je to posljedica Woodsove “nesigurnosti”, odnosno robovanja “nametnutim” estetskim standardima temeljenim na rasizmu.

Time je Robinson implicitno sugeriraoda je Woods svojim izborom seksualnih partnera – među koje, dakako, ulazi i njegova supruga, švedska manekenka Elin Nordegren s kojom ima dvoje djece – postao “izdajnik vlastite rase”. Ta fraza, koju nitko iz “politički korektnih” razloga ne želi izgovoriti, bi savršeno odgovarala kao opis raspoloženja koje već duže vremena kuha u nekim crnačkim krugovima, a gdje se pokazuje sve manje razumijevanja za Woodsovo odbijanje da se, usprkos svoje tamne boje kože, a koristeći orijentalce, Indijance i bijelce među svojim precima, eksplicitno izjasni kao crnac. Takve reakcije, kao i statistike o manjoj sklonosti za međurasne brakove kod Afroamerikanaca u odnosu na druge etnoreligijske skupine, pokazuju da je upravo ta zajednica boluje od zadrtosti i robovanja predrasudama – istim onakvima kakve Hollywood danas voli pripisivati isključivo bjelačkom white trashu.

Cijeli bi slučaj, međutim, mogao dobiti novu, još mračniju dimenziju, pod pretpostavkom da stavovi iz Robinsonove kolumne, umjesto zasluženog ismijavanja, zahvaljujući “političkoj korektnosti” postanu novi mainstream, odnosno opišu cilj kome sva “prosvijećena” društva trebaju težiti. Time bi ono što predstavlja jednu od naintimnijih stvari nekog pojedinca – izbor seksualnih partnera – postala ne samo javna stvar, nego i predmet zanimanja politike. Nije teško pretpostaviti da bi nastojanje da se u toj sferi promiče “raznolikost” i “multikulturalnost”, odnosno preko nje suzbija rasizam, dovelo do toga da se isti kriteriji prošire na homofobiju. Tako bi se od svakog celebrityja, a na kraju i od svakog pojedinca, traži da u ime nekakve apstraktne građanske dužnosti i stvaranja vrlog novog “multi kulti” svijeta, stupa u seksualne odnose s osobama bez obzira koliko mu one bile privlačne ili odgovarale njegovoj seksualnoj orijentaciji. Stoga bi bilo dobro da ova afera što prije nestane sa naslovnica, odnosno da se njene posljedice na kraju svedu tek na nekoliko povučenih reklama.