RECENZIJA: Londonska polja (London Fields, 2018)

U neka sretnija vremena, kada se nije znalo kako apokalipsa stvarno izgleda, autori fikcije su mogli dati mašti na volju kada su je prikazivali. Neki od njih se čak i nisu previše trudili, kao engleski književnik Martin Amis, koji je “zanimljiva vremena” s kraja 1999. godine eufemistički nazvao “krizom”, odnosno apokaliptičke promjene klime, primicanje rata i nerede iskoristio tek kao ne baš naročit pozadinu mnogo intimnijeg zapleta za svoj roman Londonska polja. Roman objavljen 1989. godine je usprkos toga postao jedno od njegovih najuspješnijih i najpoznatijih djela i, naravno, privukao pažnju hollywoodskih studija i producenata. Na ekranizaciju se, međutim, moralo izuzetno dugo čekati, a strpljenje fanova Amisovog romana na kraju balade i nije bilo nagrađeno. Film je nedugo pred premijeru 2015. postao predmetom sudskih tužbi između producenata, režisera i glavne glumice Amber Heard, a kada je konačno uspio nekako doći do kino-dvorana tri godine kasnije, doživio je komercijalni fijasko i bio brutalno sasječen od kritike, pa tako Londonska polja predstavljaju još jedan primjer fenomena u kojima hvaljena književna djela postaju celuloidno gnojivo čim ih netko pokuša adaptirati za veliki ekran.

Radnja započinje 5. studenog navečer, na Dan Guya Fawkesa, kada se London uz tradicionalne lomače “ukrašen” masovnim paležom i neredima. Za lijepu i tajanstvenu ženu po imenu Nicola Six (Heard) to nije važno, jer je nedugo prije ponoći ulazi u automobil znajući da će je muškarac koji se tamo nalazi ubiti. Odgovor na pitanje tko, kako i zašto će je ubiti bi trebao dati jedan od likova i narator – neuspješni američki pisac Samson Young (Thornton), koji je nekoliko dana ranije došao u London prihvativši ponudu svoga daleko uspješnijeg britanskog kolenega Martina Aspreya (Isaacs) da privremeno zamijene stan. Young, koji sanja o tome da napiše uspješan roman, nalazi inspiraciju upravo u Nicoli za koju se ispostavi da mu je susjeda, i u čije se zavodničke sposobnosti ima prilike uvjeriti u jednom od lonodnskih pubova gdje dvojicu potpuno različitih muškaraca uspije vrtiti oko malog prsta. Jedan od njih je Keith Talent (Sturgess), sitni kriminalac, prostak i gubitnik koji je uvjeren da bi ga s dna društvene ljestvice mogla povući vještina u igranju pikada. Drugi je Guy Clinch (James), uspješni i imućni poslovni čovjek koji je zbog Nicole spreman žrtvovati obitelj i brak, a kamoli tisuće funti koje mu Nicola cijedi svojim srcedrapateljnim pričama. I sam Young postane opsjednut s Nicolom, pogotovom kada čitajući njene namjerno odbačene dnevnike dozna kako posjeduje sposobnost predvidjeti nečiju, pa i vlastitu smrt.

Originalni roman je u mnogo čemu proizvod 1980-ih, pa je njegov sadržaj velikim dijelom bio odraz kako hladnoratovske tjeskobe, tako i satiričkog pogleda na renesansu ultrakapitalizma i sve brutalnije socijalne razlike u thatcherovskoj Britaniji. Adaptacija, koja je došla četvrt stoljeća kasnije, usprkos toga nije zahtijevala previše kreativnog napora jer su u filmu daleko važniji bili likovi, koji se u mnogo čemu mogu nazvati arhetipskima. I zato su ovdje glavni posao obavili glumci, i to s različitim uspjehom. Za Amber Heard se može reći da je ulogu femme fatale zavodnice, prilikom koje se pojavljuje i u par “slobodnih scena”, odigrala maestralno, a oni koji je ne vole če to vjerojatno protumačiti što je takav lik u stvarnom životu, barem kada je riječ o fanovima njenog bivšeg (a u vrijeme snimanja aktualnog) supruga Johnnyja Deppa koji se u filmu nakratko pojavljuje u upečatljivoj ulozi zelenaša. Theo James, koji je široj javnosti poznat jedino kao bezlični ljepotan u Divergentu, je ovdje prilično ozbiljno shvatio priliku da tumači jedan mnogo složeniji, pa na trenutke čak i tragičniji lik. Nasuprot tome, James Strugess u ulozi njegovog suparnika iz nižeg klase se upušta u na trenutke iritantno preglumljivanje kojemu dosta doprinosi i to što režiser Matthew Cullen, poznat jedino po video-spotovima, očigledno nema osjećaja za ritam. Inače uvijek pouzdani Billy Bob Thornton je ovdje vidno umoran i nezainteresiran, te se ne može sakriti nedostatak nekakve jače “kemije” s Heard. Iako Londonska polja nisu onako loš film kao što bi mogle sugerirati porazne kritike i njegova poprilična opskurnost, svejedno je riječ o razočaranju te se ovaj film može preporučiti prije svega najfanatičnijim poklonicima Martina Amisa i/li Amber Heard.

LONDONSKA POLJA

(LONDON FIELDS)

uloge: Billy Bob Thornton, Amber Heard, John Sturgess, Theo James, Jason Isaacs

scenarij: Roberta Hanley & Martin Amis

režija: Matthew Cullen

proizvodnja: GVN Releasing, SAD/UK, 2018.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Pobunjena (2015)

POBUNJENA
(THE DIVERGENT SERIES: INSURGENT)
uloge: Shailene Woodley, Theo James, Kate Winslett, Miles Teller, Ansel Elgort, Naomi Watts, Octavia Spencer, Jai Courtney,
scenarij: Brian Dufield, Akiva Goldsman, Mark Bromback
režija: Robert Schwentke
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD, 2015.
trajanje: 119 min.

Ekranizacije popularnih distopijskih romana za tinejdžere su odnedavno pretvorili u jednu od najuspješnijih formula za punjenje hollywoodskih novčanika. U toj formuli prilično važan sastojak predstavlja drugi dio trilogije (ili, preciznije, ciklusa, s obzirom da se treći dio predloška u pravilu dijeli na dva nova filma). U njemu, nakon što je prvi dio uložio prilično truda i vremena kako bi publici predočio vrli novi distopijski svijet i likove, naglasak mora biti na radnji i akciji. U tu svrhu se zna korisnim pokazati kadrovska promjena na vrhu, odnosno angažman novih režisera i scenarista koima je zadatak pružiti novi ton filma. Jedan od primjera za to pruža Pobunjena, drugi dio trilogije Različita, u kome je Robert Schwentke kao režiser zamijenio Neila Burgera, a oskarovac Akiva Goldsman preradio scenarij Briana Duffielda.

Kao i većina takvih hollywoodskih ciklusa, i ovaj je namijenjen isključivo poklonicima, te se početak nimalo ne obazire na publiku koja nije gledala prethodni film, odnosno računa da se već u Različitoj (prvom dijelu serije) doznalo sve što se treba znati i postapokaliptičnom Chicagu čije je stanovništvo, temeljem posebnih testova i karakternih osobina, podijeljeno u pet frakcija koje obavljaju različite zadaće. Protagonistica, Triss Prior (Woodley), se, dijelom zato što predstavlja anomaliju zvanu “različita”, se pobunila protiv tog sistema, a posebno nakon što je Jeanine (Winslett), vođa frakcije Učenih izmanipulirala frakciju Neustrašivih kako bi izvela puč i preuzela vlast. Triss se zajedno sa svojim dečkom Četiri (James), bivšim pripadnikom Neustrašivih, krije od progona, ali sa vremenom stekne priliku uzvratiti udarac kada se pobunjenicima priključe Nesvrstani – oni koji na testovima nisu ušli ni u jednu frakciju, a koji se nalaze na marginama postapokapolitičkog društva. U međuvremenu Jeanine nastoji konsolidrati svoju vlast pomoću tajanstvene poruke koju su ostavili drevni osnivači frakcija, a koju može otključati jedino netko tko je “različit”.

Jedna od najatraktivnijih i najintrigantnijih stvari u prethodnom filmu je bio prikaz budućeg Chicaga kao mjesta na kome koegzistiraju zapuštene i napola urušene zgrade zajedno s futurističkom tehnologijom. Drugi film, koji se odvija na istom mjestu, na to previše ne obraća pažnju. Ako gledatelj dozna nešto novo o tom svijetu, ono se uglavnom odnosi na relativno kratki prikaz u prethodna dva filma zanemarenih frakcija – Dobrohotnih, hipi-farmera koji u predgrađima uzgajaju hranu, odnosno Iskrenih koji obavljaju posao pravosuđa. No, gledatelji time neće biti previše fascinirani, jer je scenaristima daleko važnije vrijeme ispuniti furioznom akcijom. Schwentke, koji se istakao hvaljenom ekranizacijom Žene vremenskog putnika, u ovom filmu nije pružio neke naročito kvalitetne niti uvjerljive scene. Čini se da scenarij, koji je, inače, ponešto skrenuo s književnog predloška Veronice Roth, dva sata trajanja filma nastoji ispuniti klišejima koji su ponekad iritantni (poput scena za koje se ispostavi da predstavljaju Trisine noćne more) ili posve nepotrebni, kao što je vođenje ljubavi dvoje protagonista (čedno i u skladu s omladinskim cenzorskim rejtingom PG-13); pri potonjem nimalo ne pomaže ni to što Woodley nema ni trunka “kemije” sa manekenom Jamesom. S druge strane, određeni odmak od klišeja, barem kada je u pitanju “politička korektnost”, predstavlja to što protagonisti bez previše moraliziranja likvidiraju zarobljene negativce. Najbolji dio filma se može naći u scenama u kojima Tris mora proći pet simulacija namijenjenih za pet različitih frakcija, te se u svakoj suočiti sa svojim demonima; u njima je Schwentke našao priliku da demonstrira nešto svoje vještine, kao i uspješno koristi CGI. I “cliffhanger” završnica je neobična, s obzirom da istovremeno pruža nešto kao happy end, ali i jasno stavlja do znanja da su problemi glavnih junaka daleko od riješenih. Tvorci Pobunjene tako mogu reći da nisu napravili gori film od Različite, ali to, zapravo, i nije neko dostignuće.

OCJENA: 4/10