RECENZIJA: Različita (Divergent, 2014)

“Nomen est omen” je stara latinska poslovica koja, u prenesenom značenju, tvrdi kako se nečiji karakter ili sudbina mogu pretpostaviti na osnovu njegovog imena. Hollywood nas je, pak, naučio, da ovu poslovicu ne shvaćamo previše ozbiljno. Jedan od najsvježijih primjera je Različita. Film koji bi trebao sugerirati nonkonformizam, skretanje s “linije”, preuzimanje rizika i sve ono što se povezuje s individualizmom je u stvarnosti školski primjer hollywoodske konfekcije, odnosno slijepog praćenja unaprijed zadane kulturne i komercijalne paradigme. 

Hollywoodski studiji su pronašli, ili da budemo precizniji, ponašaju se kao da su pronašli “nepogrešivu” formulu za proizvodnju unosnih blockbustera. Prvo se pronađe autor, po mogućnosti žena, koja je spremna napisati omladinski roman SF ili fantasy žanra; roman je radnjom je smješten u nekakvu postapokaliptičnu ili distopičnu budućnost i/li nekakav “mračan” tajni svijet koji postoji paralelno uz ovaj; glavna junakinja je adolescentica koja se, stjecajem okolnosti, mora brzo odrasti, suprotstaviti se zlikovcima i doživjeti “nemoguću” ljubav; prvi roman obavezno završava s “cliffhangerom”, čime se stvara izgovor da još dva romana iz trilogije. Ako taj roman dođe na dovoljno visoko mjesto New York Timesove top-liste bestselera, Hollywood primjenjuje drugi dio formule – otkupljuju se autorska prava, počinje snimanje filma po prvom nastavku koji će također završiti “cliffhangerom” (i tako, u slučaju uspjeha garantirati još najmanje dva ili tri filma), a njegov uspjeh garantira glumačka ekipa koju čine muški manekeni i pop-pjesmuljci u soundtracku koji bi trebali privući djevojčice i adolescentice – ključni dio ciljane publike.

Različita od ove formule ne odstupa ni za jotu. Temelji se na istoimenom romanu mlade američke spisateljice Veronice Roth, a radnjom je smještena u Chicago oko stotinjak godina iza apokaliptičnog rata. Civilizacija se u samom gradu, ograđenom od ostatka svijeta, koliko-toliko oporavila, ali i stvorila društvo koje je strogo podijeljeno na kaste, odnosno frakcije temeljene na pet glavnih karakternih osobina – nesebičnost, dobrohotnost, iskrenost, učenost i hrabrost. Protagonistica je 16-godišnja Beatrice Prior (Woodley), odrasla u porodici nesebičnih Odricatelja, kaste kojoj je povjereno upravljanje gradom. Ona, kao i svi njeni vršnjaci, mora proći kroz psihološki test koji otkriva njenu glavnu osobinu i tako određuje kojoj frakciji treba pripadati. Za Beatrice se na testu otkrije da posjeduje osobine ne jedne, nego tri frakcije – Odricatelja, Neustrašivih i Učenih. To znači da je “Različita”, odnosno da nepripadanjem jednoj frakciji može poremetiti društveni poredak, te postoji opasnost da bude uklonjena. Beatrice sakrije rezultate testa od vlasti, ali ga koristi da, na veliko razočarenje svojih roditelja, izabere frakciju Neustrašivih, koja u gradu obavlja vojne i policijske zadaće. Neustrašivi nose “cool” uniforme i uživaju reputaciju “ludih” tipova koji se dobro zabavljaju, ali svaki novi pripadnik je dužan mjesto među njima zaslužiti jedino ako prođe kroz program intenzivne i brutalne obuke. Za Beatrice nastupaju teški trenuci, ali utjehu pruža pogled na njenog instruktora “Četiri” (James), koji joj se počinje sviđati. I dok istovremeno pokušava sačuvati svoju tajnu, Beatrice počinje razotkrivati zavjeru koju kuju pripadnici Učenih na čelu sa Jeanine Matthews (Winslet).

Gore navedenu formulu je ustanovila Stephenie Meyer sa Sumrakom, romanom čija je ekranizacija ustanovila i tradiciju da kritičari takve hollywoodske projekte dočekuju “na nož”. Ponekad postoje izuzeci, kao sa Igrama gladi – najviše zato što je u krugovima salonskih ljevičara shvaćen kao zakašnjela kritika Bushove politike, odnosno alegorijska kritika suvremenog kapitalizma. Među te izuzetke, međutim, ne spada Različita koja je dobila palac dolje; on je, pak, malo značio armiji obožavateljica Rothine proze koji su napunili kino-blagajne taman onoliko da opravdaju neizbježni nastavak. Dio kritika je bio svjetonazorske prirode, odnosno nekima je smetalo da Roth, kao samodeklarirana konzervativna kršćanka, odabiranjem Učenih kao negativaca alegorijski napada današnje znanstvenike i sekularni pogled na svijet na kojima se temelji današnja progresivna ideologija. S druge strane, svjetonazor (koji je većini ciljane publike ionako zadnja rupa na svirali) se lako da zanemariti, a  daleko opravdanije je Različitu odbaciti zbog njenih konceptualnih i tehničkih nedostataka. 

Ono u čemu se, barem na prvi pogled, Različita doima boljom od svojih prethodnika jest da je svijet u kome se odvija radnja vizualno fascinantan. Za razliku od većine futurističkih ili postapokaliptičkih filmova, koji budućnost zamišljaju kao nekakvu blještavu tehno-utopiju ili potpunu pustoš, Različita ide srednjom linijom; Chicago je grad u kome postoji nešto nalik na futurističku tehnologiju, ali okruženo raspadnutim i derutnim zgradama i artefaktima svijeta koji je očigledno vidio bolje dane. U njemu je daleko lakše publici prihvatiti kako bi se buduće društvo, čak i ono stvoreno iz najplemenitijih pobuda, moglo izroditi u distopiju. 

Važan adut filma je i Shailene Woodley (većini publike poznata po sjajnoj ulozi u Clooneyjevim Potomcima), koja se prilično hrabro nosi sa likom djevojke prisiljene da odrasta kroz teška fizička i moralna iskušenja. Woodley sa svojim za hollywoodske zvijezde atipičnim, mogli bismo reći “običnim” izgledom, s izuzetnom lakoćom stvara lik “obične” djevojke u neobičnoj situaciji, a sa kojom se ciljana publika lako može identificirati. Pri svemu tome joj dobro dođe i šarm zahvaljujući kome se doima daleko “jačim” nositeljem franšize od Jennifer Lawrence u Igrama gladi, a o Kristen Stewart u Sumraku da i ne govorimo.

Na žalost, ostatak glumačke ekipe nije u stanju nadići ograničenja književnog predloška, komercijalne formule, ali i trapavog scenarija Evana Daughteryja i Vanesse Taylor. Za britanskog glumca Thea Jamesa je tako sasvim jasno da je angažiran zato što izgleda kao maneken, a ne zbog nekog naročitog glumačkog umijeća; Jai Courtenay u epizodnoj ulozi njegovog strogog kolege ostavlja daleko bolji dojam. Kate Winslet se, pak, doima potpuno potrošena u svojevrsnoj karikaturi svih negativnih stereotipova vezanih uz Hillary Clinton. Opći dojam dodatno kvari i jedan od najiritantnijih soundtrackova u posljednje vrijeme.

Najveći nedostaci filma se, međutim, vide u njegovom završnom dijelu. Scenaristi su bili pod prevelikim pritiskom da fanovima knjige dostave njihove najzanimljivije i najomiljenije dijelove. Tako je segment koji prikazuje Beatricenu obuku previše razvučen te prepun dosadnih ponavljanja. Kada, pak, dođe vrijeme za završni obračun, on se doima zbrzan i neuvjerljiv, a ni njegovi melodramatski dijelovi vezani uz sudbinu određenih likova nemaju emocionalni naboj koji bi inače imali. Kada, on, pak, dovede do predvidljivog rezultata koji isto tako predvidljivo stvari ostavlja otvorenim za neizbježni nastavak, ostaje spoznaja da ćemo nešto uistinu novo i različito od Različite morati još čekati.

RAZLIČITA

(DIVERGENT)

uloge: Shailene Woodley, Theo James, Kate Winslet, Ashley Judd, Tony Goldwyn, Jai Courtney, Ray Stevenson, Zoe Kravitz, Miles Teller, Maggie Q

scenarij: 

režija: Neil Burger

proizvodnja: Lionsgate/Summit Entertainment, SAD, 2014.

trajanje: 139′

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture

RECENZIJA: Londonska polja (London Fields, 2018)

U neka sretnija vremena, kada se nije znalo kako apokalipsa stvarno izgleda, autori fikcije su mogli dati mašti na volju kada su je prikazivali. Neki od njih se čak i nisu previše trudili, kao engleski književnik Martin Amis, koji je “zanimljiva vremena” s kraja 1999. godine eufemistički nazvao “krizom”, odnosno apokaliptičke promjene klime, primicanje rata i nerede iskoristio tek kao ne baš naročitu pozadinu mnogo intimnijeg zapleta za svoj roman Londonska polja. Roman objavljen 1989. godine je usprkos toga postao jedno od njegovih najuspješnijih i najpoznatijih djela i, naravno, privukao pažnju hollywoodskih studija i producenata. Na ekranizaciju se, međutim, moralo izuzetno dugo čekati, a strpljenje fanova Amisovog romana na kraju balade i nije bilo nagrađeno. Film je nedugo pred premijeru 2015. postao predmetom sudskih tužbi između producenata, režisera i glavne glumice Amber Heard, a kada je konačno uspio nekako doći do kino-dvorana tri godine kasnije, doživio je komercijalni fijasko i bio brutalno sasječen od kritike, pa tako Londonska polja predstavljaju još jedan primjer fenomena u kojima hvaljena književna djela postaju celuloidno gnojivo čim ih netko pokuša adaptirati za veliki ekran.

Radnja započinje 5. studenog navečer, na Dan Guya Fawkesa, kada se London uz tradicionalne lomače “ukrašen” masovnim paležom i neredima. Za lijepu i tajanstvenu ženu po imenu Nicola Six (Heard) to nije važno, jer je nedugo prije ponoći ulazi u automobil znajući da će je muškarac koji se tamo nalazi ubiti. Odgovor na pitanje tko, kako i zašto će je ubiti bi trebao dati jedan od likova i narator – neuspješni američki pisac Samson Young (Thornton), koji je nekoliko dana ranije došao u London prihvativši ponudu svoga daleko uspješnijeg britanskog kolenega Martina Aspreya (Isaacs) da privremeno zamijene stan. Young, koji sanja o tome da napiše uspješan roman, nalazi inspiraciju upravo u Nicoli za koju se ispostavi da mu je susjeda, i u čije se zavodničke sposobnosti ima prilike uvjeriti u jednom od lonodnskih pubova gdje dvojicu potpuno različitih muškaraca uspije vrtiti oko malog prsta. Jedan od njih je Keith Talent (Sturgess), sitni kriminalac, prostak i gubitnik koji je uvjeren da bi ga s dna društvene ljestvice mogla povući vještina u igranju pikada. Drugi je Guy Clinch (James), uspješni i imućni poslovni čovjek koji je zbog Nicole spreman žrtvovati obitelj i brak, a kamoli tisuće funti koje mu Nicola cijedi svojim srcedrapateljnim pričama. I sam Young postane opsjednut s Nicolom, pogotovom kada čitajući njene namjerno odbačene dnevnike dozna kako posjeduje sposobnost predvidjeti nečiju, pa i vlastitu smrt.

Originalni roman je u mnogo čemu proizvod 1980-ih, pa je njegov sadržaj velikim dijelom bio odraz kako hladnoratovske tjeskobe, tako i satiričkog pogleda na renesansu ultrakapitalizma i sve brutalnije socijalne razlike u thatcherovskoj Britaniji. Adaptacija, koja je došla četvrt stoljeća kasnije, usprkos toga nije zahtijevala previše kreativnog napora jer su u filmu daleko važniji bili likovi, koji se u mnogo čemu mogu nazvati arhetipskima. I zato su ovdje glavni posao obavili glumci, i to s različitim uspjehom. Za Amber Heard se može reći da je ulogu femme fatale zavodnice, prilikom koje se pojavljuje i u par “slobodnih scena”, odigrala maestralno, a oni koji je ne vole če to vjerojatno protumačiti što je takav lik u stvarnom životu, barem kada je riječ o fanovima njenog bivšeg (a u vrijeme snimanja aktualnog) supruga Johnnyja Deppa koji se u filmu nakratko pojavljuje u upečatljivoj ulozi zelenaša. Theo James, koji je široj javnosti poznat jedino kao bezlični ljepotan u Divergentu, je ovdje prilično ozbiljno shvatio priliku da tumači jedan mnogo složeniji, pa na trenutke čak i tragičniji lik. Nasuprot tome, James Strugess u ulozi njegovog suparnika iz nižeg klase se upušta u na trenutke iritantno preglumljivanje kojemu dosta doprinosi i to što režiser Matthew Cullen, poznat jedino po video-spotovima, očigledno nema osjećaja za ritam. Inače uvijek pouzdani Billy Bob Thornton je ovdje vidno umoran i nezainteresiran, te se ne može sakriti nedostatak nekakve jače “kemije” s Heard. Iako Londonska polja nisu onako loš film kao što bi mogle sugerirati porazne kritike i njegova poprilična opskurnost, svejedno je riječ o razočaranju te se ovaj film može preporučiti prije svega najfanatičnijim poklonicima Martina Amisa i/li Amber Heard.

LONDONSKA POLJA

(LONDON FIELDS)

uloge: Billy Bob Thornton, Amber Heard, John Sturgess, Theo James, Jason Isaacs

scenarij: Roberta Hanley & Martin Amis

režija: Matthew Cullen

proizvodnja: GVN Releasing, SAD/UK, 2018.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Pobunjena (2015)

POBUNJENA
(THE DIVERGENT SERIES: INSURGENT)
uloge: Shailene Woodley, Theo James, Kate Winslett, Miles Teller, Ansel Elgort, Naomi Watts, Octavia Spencer, Jai Courtney,
scenarij: Brian Dufield, Akiva Goldsman, Mark Bromback
režija: Robert Schwentke
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD, 2015.
trajanje: 119 min.

Ekranizacije popularnih distopijskih romana za tinejdžere su odnedavno pretvorili u jednu od najuspješnijih formula za punjenje hollywoodskih novčanika. U toj formuli prilično važan sastojak predstavlja drugi dio trilogije (ili, preciznije, ciklusa, s obzirom da se treći dio predloška u pravilu dijeli na dva nova filma). U njemu, nakon što je prvi dio uložio prilično truda i vremena kako bi publici predočio vrli novi distopijski svijet i likove, naglasak mora biti na radnji i akciji. U tu svrhu se zna korisnim pokazati kadrovska promjena na vrhu, odnosno angažman novih režisera i scenarista koima je zadatak pružiti novi ton filma. Jedan od primjera za to pruža Pobunjena, drugi dio trilogije Različita, u kome je Robert Schwentke kao režiser zamijenio Neila Burgera, a oskarovac Akiva Goldsman preradio scenarij Briana Duffielda.

Kao i većina takvih hollywoodskih ciklusa, i ovaj je namijenjen isključivo poklonicima, te se početak nimalo ne obazire na publiku koja nije gledala prethodni film, odnosno računa da se već u Različitoj (prvom dijelu serije) doznalo sve što se treba znati i postapokaliptičnom Chicagu čije je stanovništvo, temeljem posebnih testova i karakternih osobina, podijeljeno u pet frakcija koje obavljaju različite zadaće. Protagonistica, Triss Prior (Woodley), se, dijelom zato što predstavlja anomaliju zvanu “različita”, se pobunila protiv tog sistema, a posebno nakon što je Jeanine (Winslett), vođa frakcije Učenih izmanipulirala frakciju Neustrašivih kako bi izvela puč i preuzela vlast. Triss se zajedno sa svojim dečkom Četiri (James), bivšim pripadnikom Neustrašivih, krije od progona, ali sa vremenom stekne priliku uzvratiti udarac kada se pobunjenicima priključe Nesvrstani – oni koji na testovima nisu ušli ni u jednu frakciju, a koji se nalaze na marginama postapokapolitičkog društva. U međuvremenu Jeanine nastoji konsolidrati svoju vlast pomoću tajanstvene poruke koju su ostavili drevni osnivači frakcija, a koju može otključati jedino netko tko je “različit”.

Jedna od najatraktivnijih i najintrigantnijih stvari u prethodnom filmu je bio prikaz budućeg Chicaga kao mjesta na kome koegzistiraju zapuštene i napola urušene zgrade zajedno s futurističkom tehnologijom. Drugi film, koji se odvija na istom mjestu, na to previše ne obraća pažnju. Ako gledatelj dozna nešto novo o tom svijetu, ono se uglavnom odnosi na relativno kratki prikaz u prethodna dva filma zanemarenih frakcija – Dobrohotnih, hipi-farmera koji u predgrađima uzgajaju hranu, odnosno Iskrenih koji obavljaju posao pravosuđa. No, gledatelji time neće biti previše fascinirani, jer je scenaristima daleko važnije vrijeme ispuniti furioznom akcijom. Schwentke, koji se istakao hvaljenom ekranizacijom Žene vremenskog putnika, u ovom filmu nije pružio neke naročito kvalitetne niti uvjerljive scene. Čini se da scenarij, koji je, inače, ponešto skrenuo s književnog predloška Veronice Roth, dva sata trajanja filma nastoji ispuniti klišejima koji su ponekad iritantni (poput scena za koje se ispostavi da predstavljaju Trisine noćne more) ili posve nepotrebni, kao što je vođenje ljubavi dvoje protagonista (čedno i u skladu s omladinskim cenzorskim rejtingom PG-13); pri potonjem nimalo ne pomaže ni to što Woodley nema ni trunka “kemije” sa manekenom Jamesom. S druge strane, određeni odmak od klišeja, barem kada je u pitanju “politička korektnost”, predstavlja to što protagonisti bez previše moraliziranja likvidiraju zarobljene negativce. Najbolji dio filma se može naći u scenama u kojima Tris mora proći pet simulacija namijenjenih za pet različitih frakcija, te se u svakoj suočiti sa svojim demonima; u njima je Schwentke našao priliku da demonstrira nešto svoje vještine, kao i uspješno koristi CGI. I “cliffhanger” završnica je neobična, s obzirom da istovremeno pruža nešto kao happy end, ali i jasno stavlja do znanja da su problemi glavnih junaka daleko od riješenih. Tvorci Pobunjene tako mogu reći da nisu napravili gori film od Različite, ali to, zapravo, i nije neko dostignuće.

OCJENA: 4/10