Ostale sezone: 1

Ove godine će mnoga pitanja ostati neodgovorena, ali ne i ono koje je bilo izuzetno važno američkoj kablovskoj TV-mreži HBO. Ukoliko su se njeni direktori nadali da će nasljednicom planetarno popularne i rejtingom neprikosnovene Igre prijestolja postati Westworld, druga sezona te izuzetno skupe i razvikane serije im je na to pitanje dala nesumnjivo negativan odgovor. Iako će kritičari, po inerciji, pisati hvalospjeve svemu iza čega stoje slova HBO i praviti se kao u da u Zlatnom dobu televizije ne postoje drugi “igrači”, gledatelji su iskazali daleko manje oduševljenja, a na osnovu posljednjih deset epizoda se čini malo vjerojatnim da će itko citirati dijaloge Westworlda na internetskim memama ili da će ijedan od likova Westworlda doživjeti globalnu popularnost Daenerys, Tyriona ili Jona Snowa.

Prva sezona je uživala daleko veću gledanost, jer se daleko više temeljila na originalnom filmu iz 1973. godine, odnosno njegovim prvim dijelom, koji je opisivao neobični futuristički svijet u kojem korporacija Delos zahvaljujući izgledom i drugim detaljima savršenim čovjekolikim robotima bogatim gostima pruža svakojake užitke, uključujući i one najmračnije. Slično kao i u filmu, stvari krenu loše kada roboti, odnosno “domaćini”, razviju svijest i, izmučeni višedesetljetnim zlostavljanjem, započnu ustanak i počnu masovno ubijati goste i osoblje parka. Radnja započinje upravo u tom trenutku i prati nekoliko grupa likova koji za vrijeme tih apokaliptičnih događaja pokušavaju pronaći odgovore na egzistencijalna pitanja ili barem spasiti goli život. Dolores (Evan Rachel Wood), koja je prije ustanka kao “domaćin” predstavljala oličenje dobrote i čovjekoljublja, pretvorila se u strastvenog revolucionara uvjerenog da mora istrijebiti ljude ne samo u granicama parka nego i u ostatku svijeta. Maeve (Thandie Newton), koja je kao “domaćin” služila kao madam bordela, nastoji pronaći svoju kći, pri čemu je ne obeshrabruje mogućnost da je ta kći proizvod usađenih sjećanja, a prilikom opasne i krvave potrage otkriva moći za koje nije znala da ih posjeduje. William (Ed Harris), dugogodišnji gost koji je prilikom boravka u parku razvio sadističke sklonosti, preživljava ustanak, ali novu opasnu situaciju shvaća kao novu igru, odnosno izazov koji je bio razvio za vrijeme ustanka ubijen kreator parka Robert Ford (Anthony Hopkins). Istovremeno Charlotte Hale (Tessa Thompson), beskrupulozna direktorica Delosa, usprkos napornih, krvavih i uglavnom bezuspješnih pokušaja da preuzme kontrolu nad parkom, pokušava doprijeti do domaćina koji krije tajnu za njenu korporaciju daleko važniju od života gostiju i osoblja. U tome joj pomaže Bernard (Jeremy Wright), “domaćin” koji je u parku služio kao dio osoblja uvjeren da je ljudsko biće, i koji duboko u sebi kriju tajnu čije bi razotkrivanje moglo imati apokaliptične posljedice.

U drugu sezonu je utrošen veliki budžet, ali se nakon deset epizoda svejedno stječe dojam kako je ona jeftinija od prve. Gotovo sve lokacije – od rekonstrukcije Divljeg Zapada do futurističkih ureda i pogona koji održavaju park – su iste one koje smo mogli vidjeti 2016. godine. Jedini izuzetak predstavlja tzv. Šogunski svijet u kojem gledatelji imaju priliku vidjeti rekonstrukciju drevnog Japana, ali je on potrošen tek u jednoj epizodi. Ista se stvar može reći i za glumačku ekipu, koja je također reciklirana, i kojoj nedostaju zvučnija nova imena. No, ista ekipa radi izuzetno dobar posao. To se može reći za Evan Rachel Wood koja se od oličenja svega što je dobro i nedužno u svijetu transformirala u homicidalnog manijaka koji nastoji svim ljudskim bićima činiti ono što je Amon Goeth radio Židovima u Schindlerovoj listi. Thandie Newton također radi vrlo dobar posao, isto kao i Ed Harris čiji je lik, ispočetka prikazan kao monstruozni negativac, dobio humaniju dimenziju. Seriji bitno doprinosi i Anthony Hopkins, iako se njegov lik, iz razumljivih razloga, uglavnom pojavljuje u flashbackovima i kao vizijama. Ugodno iznenađenje predstavlja britanski glumac Simon Quatermain u ulozi “Delosovog” scenarista prisiljenog da u društvu ubilačkih robota u stvarnosti proživljava vlastite krvave i melodramatske priče. Dobar posao nastavlja i Jeremy Wright u ulozi trajno zbunjenog i traumatiziranog “domaćina” stalno rastrgnutog između vjernosti drugim “domaćinima” i ljudima na čiju je sliku i priliku bio stvoren.

Dobra gluma, međutim, prečesto u Westworldu služi kao paravan, i to uglavnom neuspješan, za scenarističku traljavost. Lisa Joy i Jonathan Nolan, proudcentski, scenaristički i bračni par koji stoji iza serije, je u prvoj sezoni imao i uglavnom koristio prilike da na osnovu prilično tanašnog i četiri desetljeća starog predloška stvori fascinantan svijet i likove. Međutim, kao i kod mnogih drugih modernih televizijskih stvaralaca, njihove ambicije su se u drugoj sezoni sudarile s nedostatkom talenta ili inspiracije. Osnovni zaplet je tako u prvoj sezoni “začinjen” misterijem koji se treba razriješiti u drugoj sezoni. Međutim, to rješenje, koje istovremeno predstavlja “iznenadni obrat” – koji neće predstavljati iznenađenje onima koji su gledali Svijet budućnosti iz 1976. godine, nastavak originalnog filma – dolazi tek nakon višesatnog mučenja u kojem većina gledatelja jednostavno neće moći ignorirati scenarističke i logičke rupe kroz koje bi se mogao provući nosač aviona. Još jedan prilog tezi da Nolan i Joy nemaju talent Michaela Crichtona, tvorca originalnog filma, je gubitak smisla za tempo. Radnja se odvija izuzetno sporo, i previše često služi kao izgovor za akcijske scene koje se svode na eksplicitno, ali ponavljajuće i dosadno nasilje koje bi mnogi bili skloni proglasiti pornografskim. Jedini dašak originalnosti predstavlja osma epizoda, u kojoj Zach McClarnon briljantno tumači lik poglavice indijanskih “domaćina”, odnosno pruža prilično zanimljiv podzaplet koji opisuje kako se njegovo pleme nastoji suočiti sa svijetom za koji su spoznali da više nije njihov. Joy i Nolan na kraju isto tako pokazuju iritantnu sklonost nelinearnoj naraciji, odnosno korištenju flashbackova koji će zbuniti gledatelje. To se zbiva i na samom početku, kada zbunjeni i amnezijom pogođeni Bernard svojim ljudskim “spasiteljima” pokušava pomoći otkriti što se dogodilo. Posljednja epizoda, koja je po sve iritantnijem HBO-vom običaju razvučena na sat i pol, također pokazuje sklonost tvoraca serije za nekoliko završnica koje svojom duljinom podsjećaju na Povratak kralja, a nakon njih slijedi isto tako iritantni “marvelovski” teaser poslije kojeg će mnogima splasnuti posljednji tračak oduševljenja za treću sezonu. Ukoliko HBO želi novu Igru prijestolja, morat će pružiti nešto sasvim novo.

OCJENA: 4/10