Gdje je nestao Shakespeare?

Ako se dovoljno dugo vrtite po hrvatskim Internet forumima, primjetit ćete da nema tako banalne i nedužne teme čije rasprave nisu u stanju skrenuti u rasprave o ustašama i partizanima. Vrlo je vjerojatno da se ekvivalent istog fenomena na forumima posvećenim engleskoj književnosti odražava u raspravama između tzv. oksfordijanaca i stratfordovaca.

Oksfordijanci i stratfordijanci pripadaju dvjema nepomirljivim taborima koje dijele različiti odgovori na – za većinu ljudi sasvim banalno i davno odgovoreno – pitanje da li je drame i sonete Williama Shakespearea uistinu napisao William Shakespeare. Stratfordijanci, koji su ime dobili po Stratfordu na Avonu, Shakespeareovom rodnom mjestu, su pristaše onoga što piše u većini povijesnih knjiga i udžbenika. Oksfordijanci, pak, drže da je pravi autor Shakespeareovih drama Edward de Vere, 17. earl od Oxforda (1550 – 1604), a kao ključni argument navode niz detalja iz earlove biografije koji se doimaju sličnima zapletu Shakespeareovih drama. Oksfordijancima se uvjetno nazivaju i bejkonijanci, odnosno pristaše teorije prema kojoj je autor Shakespeareovih drama nitko drugi do Sir Francis Bacon (1561 – 1626).

Sukob između dva tabora je nastao prije otprilike 200 godina kada su povjesničari prvi put potegli pitanje autorstva Shakespeareovog djela. Oksfordijanskom, odnosno anti-stratfordijanskom taboru su se u kasnijim godimama priključila i neka poznata imena kao Mark Twain i Sigmund Freud. Među današnjim oksfordijancima je vjerojatno najpoznatije ime Sir Derek Jacobi, ugledni glumac koji je, pak, slavu prije svega stekao izvodeći djela autora za koga danas tvrdi da ne postoji.

James S. Shapiro, profesor engleske književnosti na njujorškom Sveučilištu Columbia i poznati stratfordijanac, punih je 15 godina skupljao materijal za knjigu 1599: A Year in Life of William Shakespeare (1599: Godina u životu Williama Shakespearea), koja je konačno trebala dokazati da je Shakespearea uistinu napisao Shakespeare. Za tu je knjigu dobio nagradu, ali su usprkos toga skeptici postali još glasniji. Frustriran time, napisao je novu knjigu Contested Will (igra riječi koja može značiti i “Osporeni Will” i “Osporena oporuka”) u kojoj detaljno opisuje kako su nastale sve anti-stratfordske teorije.

Shapiro tvrdi kako je cijela priča o Shakespeareu bez Shakespearea nastala zbog toga što je skromni glumac s dosadnim malograđanskim životom bio jednostavno previše “prozaičan” da bi ga se prihvatilo kao autora jednog od najznamenitijeg dramskog opusa u povijesti svjetske književnosti. Cijeloj stvari nije pomoglo ni to što o Shakespeareovom životu ima relativno malo podataka, odnosno daleko manje nego što bi se to očekivalo kod današnjih celebrityja takvog kalibra. Zbog toga su nastale “rupe” koje se pune svakojakim atraktivnim teorijama zavjere.

A, naravno, u cijelu priču će se uključiti i Hollywood, odnosno Roland Emmerich koji je prigrlio oksfordijansku teoriju koja će predstavljati temelj scenarija za njegov budući film Anonymous. Ne treba sumnjati da će taj film samo raspiriti oštre sukobe, još više zbog tradicionalne holivudske sklonosti da se radi vizualne i dramatske atraktivnosti žrtvuje autentičnost.

Oglasi

Berlusconi inscenirao napad na sebe?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Silvio+Berlusconi&iid=7404030″ src=”8/6/7/b/Silvio_Berlusconi_Departs_7183.jpg?adImageId=8493402&imageId=7404030″ width=”234″ height=”307″ /]

Fizički napad na Silvija Berlusconija, čije su spektakularno krvave posljedice toliko razgalile srca nekih hrvatskih kolumnista i natjerali da s uzdahom razmišljaju o hrvatskom remakeu nad domaćim ekvivalentima Il Cavalierea, imao je, po svemu sudeći, posljedice koje će razočarati silviomrsce s obje strane Jadrana, ali ne i previše iznenaditi cinike. Premijer i medijski tajkun je nakon nekoliko dana zabilježio nevjerojatan skok popularnosti od čak 20 posto, i to među mladima, ljevičarima i katolicima – upravo onim demografskim skupinama koje ga nisu baš previše voljele.

Još veći cinici bi rekli da je Berlusconi sa slomljenim nosom i izbijenim zubima njima draži nego Berlusconi u jednom komadu. Međutim, oni koji špekuliraju u dugoročnim, a možda i po talijansku demokraciju ne tako ugodnim posljedicama tog nemilog čina, se pitaju nije li zapravo to bila i krajnja svrha cijelog incidenta, odnosno nije ruku koja je okrvavila Berlusconijevo lice umjesto bolesnog uma Massima Tartaglie vodio sam Berlusconi?

U Italiji, gdje uz bogatu tradiciju atentata postoji isto tako bogata tradicija teorija zavjera (bez kojih jednostavno ne mogu proći nikakvi prikazi Olovnih godina 1970-ih i 1980-ih ili mafijaških ubojstava), bilo je neumitno da će se pojaviti i ona koja u pitanje dovodi “službenu verziju”. Ona se ovaj put pojavila u obliku video-snimke na Youtubeu gdje se temeljem specifične analize fotografija i video-snimki cijelog događaja dolazi do zaključka kako je cijeli događaj insceniran – kamere su se od Berlusconija odmakle u ključnom trenutku napada, a fotogrfafije pokazuju kako iz njegovih nosnica nije liptala krv kao što to tvrde službeni izvori.

Ma koliko netko volio ili ne volio Berlusconija, mentalna higijena, ali i Occamova oštrica, sugeriraju da je od nekakve straobalno široke urote daleko uvjerljivije objašnjenje usamljeni luđak u kombinaciji s bahatom žrtvom i nesposobnim službama sigurnosti. A porast popularnosti je daleko bolje objasniti vrhunskim “spinom”, odnosno PR mašinerijom koja je Berlusconija čak dva puta uspjela vratiti na vlast – dostignuće s kojim se teško može mjeriti ijedan “igrač” u svjetskoj politici.