RECENZIJA: The Expanse (sezone 1-2, 2016-2017)

Zlatno doba televizije nije bilo zlatno za ljubitelje znanstvene fantastike, barem one koji taj  žanr preferiraju u “čistom” obliku, lišenom koketiranja s hororom, fantasyjem ili maskiranim osvetnicima. Da se nešto po tom pitanju promijeni, pobrinuo se SyFy, kanal koji se u neka dobra stara vremena zvao Sci-Fi Channel i producirao Battlestar Galactica, a donedavno kao glavne uzdanice programa imao reality emisije o lovcima na duhove. Serija koja SyFy vraća korijenima, i koja je velikim dijelom među “hardcore” fanovima SF-a izazvala oduševljenje nalik na Galacticu je The Expanse, koja se prikazuje od 2016. godine i koja je dosad uspjela uhvatiti dvije sezone (ne računajući treću, koja bi premijeru trebala imati za nekoliko mjeseci).

Nova SyFyjeva serija ima uistinu impresivan pedigre, s obzirom da se temelji na istoimenoj seriji romana Jamesa S. A. Coreya (pseudonima koje zajedno koriste Daniel Abraham i Ty Franck), a čiji je prvi naslov, Leviathan Wakes (izdan u Hrvatskoj 2013. pod naslovom Buđenje Levijatana) bio nominiran za Hugo, prestižnu nagradu za najbolji SF-roman. Radnja je smještena u 23. stoljeće koje se najkraće može opisati kao po ugodnije od onog prikazanog u Falloutu, a ipak mnogo gore od onog u Zvjezdanim stazama. Čovječanstvo se uspjelo otisnuti sa Zemlje i početi kolonizirati svemir, ali tehnologija nije napredovala dovoljno dobro da omogući međuzvjezdana putovanja, pa je još uvijek ograničeno na solarni sustav. Zemlja se nalazi pod upravom UN-a, Mars je uspio steći nezavisnost, a veliki broj malenih kolonija postoji u asteroidnom pojasu i među Jupiterovim mjesecima. Među njima, najblaže rečeno, nema nekog velikog bratstva i jedinstva; Zemlja ljubomorno nastoji sačuvati hegemoniju nad svojim kolonijama, dok se Mars sa njome nalazi u neobjavljenom hladnom ratu i pretvorio se u militarizirano društvo kako bi u svakom trenutku taj rat postao vrući. Netrpeljivost Zemlje i Marsa je, međutim, ništa prema onome što prema “unutarnjim planetima” osjećaju stanovnici Pojasa, prisiljeni da za račun zemaljskih i marsovskih korporacija u neopisivo teškim uvjetima rade za crkavicu i za čiju se nezavisnost bori OPA (Savez vanjskih planeta), organizacija koja predstavlja svojevrsnu kombinaciju mafije i IRA-e.

Serija počinje ta zbivanja prati kroz tri naoko nepovezane priče s različitim protagonistima. Joe Miller (Thomas Jane) je policijski detektiv rodom s Pojasa, koji na rodnom Ceresu od svojih korporacijskih bosova dobije zadatak pronaći i roditeljima na Zemlju vratiti Julie Mao (Florence Faivre), tajkunsku kći koja se zbog idealizma odlučila priključiti OPA-i. Jim Holden (Steven Strait) je mladi časnik na tegljaču koji sa Saturna prevozi led za vječno žedne asteroide, te čija će odluka da odgovori na poziv drugog broda u pomoć njega i njegove drugove učiniti metom tajanstvenih napadača, ali i potaknuti na vlastitu istragu koja sugerira mračnu međuplanetarnu zavjeru. Crissjen Avasarala (Shohreh Aghdashloo) je visoka dužnosnica UN-a na Zemlji koju niz zastrašujućih događaja uvjeri da je nekome izuzetno stalo da izazove rat Zemlje s Marsom, te čini sve kako bi to spriječila.

Nakon prve dvije sezone bi se lako moglo zaključiti kako je The Expanse jedan od najambicioznijih televizijskih projekata našeg doba. Tvorci serije Mark Fergus i Hawk Ostby se gotovo uopće ne trude sakriti da im je veliki uzor Igra prijestolja, odnosno da vjerojatno misle da će sa svojom serijom za science fiction učiniti ono što je Igra prijestolja učinila za fantasy. Sličnosti se mogu vidjeti čak i na samom početku, odnosno kroz dojmljivu naslovnu špicu koja gledateljima na samom početku prikazuje mjesta radnje i vodeće igrače. To se može reći i za narativnu strukturu, pogotovo u prvoj sezoni, kada treba vremena da se poslože “kockice”, a glavni likovi se uopće ne sreću i međusobno komuniciraju. Također je sličan problem u tome što se gledateljima mora servirati kakva-takva ekspozicija, odnosno barem osnovne natuknice kakav je budući svijet gdje se odvija radnja; zbog toga je prva sezona u nekim dijelovima pomalo spora, a i lik Avasarale ima nezahvalnu ulogu da drugim likovima objašnjava ono što bi im inače trebalo biti očito.

No, usprkos svega toga, The Expanse bi se teško mogla nazvati nekakvim klonom. Svijet koji prikazuje je bitno drukčiji od onog u Igri, i, naravno, s obzirom da u njemu nema magije, zmajeva i zombija, daleko bliži stvarnom svijetu, odnosno “tvrdoj” znanstvenoj fantastici utemeljenoj gdje je znanost često važnija od fikcije. I dok se u budžetu nije štedjelo na specijalnim efektima, koji izgledaju uistinu dojmljivi, uložen je izuzetan trud da bi se kolonije i svemirski brodovi učinili uvjerljivima čak i u nekim banalnim detaljima. Tako se veliki broj scena odvija u bestežinskom stanju što stvara probleme kako za likove tako i za produkciju koja neke inače banalne aktivnosti mora učiniti neobičnima, a uvjerljivima. Još je impresivniji trud u nastojanju da se prikažu posljedice života na asteroidima, čiji su, žitelji zbog niske gravitacije neuobičajeno visoki, ali su također razvili vlastiti kreolski jezik. Briga o detaljima se može vidjeti i u scenama u kojima Pojasanci i Marsovci završe na Zemlji gdje im je život pod gravitacijom i razinom kisika matičnog planeta nesnosan, te mu se moraju prilagođavati stalnim vježbama i medikamentima.

The Expanse, za razliku od Igre, koja je inspiraciju tražila u srednjovjekovnoj Engleskoj, za političke i diplomatske spletke koristi Hladni rat, pri čemu Zemlja igra ulogu nekadašnjeg Zapadnog bloka, crveni Mars podsjeća na SSSR na vrhuncu moći, dok je Pojas nešto nalik na Treći svijet čiji su žitelji “moneta za potkusurivanje” u nadmetanju dvije supesile, odnosno žrtve kad god to nadmetanje dobije oružanu komponentu. A prilike za to itekako ima, te je The Expanse pun izuzetno mračnih događanja, u kojima ne stradavaju samo obični likovi, nego imamo prilike svjedočiti i apokaliptičnom genocidu. Svemu tome dodatnu dimenziju daje inzistiranje na eksplicitnom nasilju, odnosno vjerni prikazi načina na koji se, obično uz masovno prolijevanje krvi i iznutrica, može izgubiti život u svemiru. Producenti su, međutim, mnogo suzdržaniji kada je u pitanju prikazivanje seksa; najeksplicitniju scenu, koja se, dakako, događa u bestežinskom stanju, su ispucali u prvoj epizodi. Serija, svejedno, izgleda uvjerljiva zbog toga što svemirsku budućnost prikazuje iz “šljakerske” perspektive, gdje se za život zarađuje boravcima u skučenim, prljavim i zamračenim prostorima okruženim hladnim smrtonosnim ništavilom. U tome je prilično slična Scottovom Alienu iz 1979. godine.

Mnogo veći adut serije je izuzetno raznovrsna glumačka ekipa. Među njima je najpoznatije ime Thomas Jane, koji se prilično dobro nosi sa bizarnom frizurom i na trenutke ne baš spretnim scenarijem koji motive njegovog lika ne čini najrazumljivijim. Iranska glumica Shoreh Aghdaashloo, svojedobno nomirana za Oscara, na trenutke izgleda kao da stalno koristi jedan te isti izraz lica, ali je za lik koji se bavi diplomacijom i spletkama to razumljivo. Steven Strait, poznat kao problematični sin iz Magic Cityja, također nije baš najuvjerljiviji kao iskusni svemirski vuk koji se pretvara u borca za pravdu. Njega i seriju, pak, spašavaju njegovi potčinjeni – britanska glumica Dominique Tipper kao inženjerka Naomi Nagata koja mu služi kao savjest; Wes Chatham kao mehaničar Amos zadužen za “mokre poslove” te Cas Anwar kao marsovski pilot Alex.

The Expanse, iako su produkcija, gluma i scenarij na visokoj razini, u pojedinim epizodama ima problema s režijom. To se može vidjeti prije svega u scenama akcije, koje ponekad iritantno prekidaju montažnim rezovima nalik na iritantna “cliffhanger” zatamnjenja u nekadašnjim TV-filmovima. A tu je, dakako, i sklonost da se sezone moraju završiti s iritantnim cliffhangerima. No, kada se sve zbroj i oduzme, The Expanse s trećom sezonom ima itetako manevarskog prostora da riješi neke od tih problema, odnosno da izbjegne sudbinu svojih uzora. Zlatno doba televizije se u The Expanse još nije u potpunosti iskazalo, ali budućnost svejedno izgleda svijetla.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Luke Cage (sezona 1, 2016)

Ako je netko znao koristiti potencijale Zlatnog doba televizije, onda su to Netflix i Marvel Comics sa serijama temeljenim na Marvelovom filmskom univerzumu. Od filmova su preuzeli inteligentni model stvaranja nekoliko serija i franšiza preko crossovera integriranih jedna u drugu, dok istovremeno nisu bili opterećeni visokim budžetima i potrebom da se publika privlači kroz orgije specijalnih efekata. Umjesto toga, priče o superherojima se mogu prikazivati preko tzv. ograničenih sezona na način koji daleko više naglaska stavlja na likove nego na akciju, a istovremeno te priče nisu ni previše zgusnute (kao cjelovečerniih filmova) ili previše razvučene (kao kod tradicionalnih serija na američkim zemaljskim mrežama). I, uz sve to ostaje dovoljno prostora za kreativnost zahvaljujući kojoj te serije ne sliče jedna na drugu, iako bi to na prvi pogled moralo biti neizbježno. Jedan od takvih primjera je TV-serija Luke Cage, čija je prva sezona bila emitirana 2016. godine.

Naslovni protagonist, koga tumači Michael Colter, se u Marvelovom univerzumu prvi put pojavio kao jedan od sporednih, ali za zaplet prilično važnih likova TV-serije Jessica Jones. Kao strip-junak je, pak, mnogo stariji od Jessice Jones. Stvoren je početkom 1970-ih u jeku popularnost blaxploitation filmova, te je izazvao pažnju kao jedan od prvih crnih superheroja. Njegova televizijska inkarnacija na početku serije živi skromnim životom u Harlemu, nastojeći pošteno zaraditi kao kuhar u noćnom klubu i pomoćnik popularnom lokalnom brijaču Popu (Frankie Faison). Zbog toga se trudi ne skrenuti pažnju na činjenicu da mu je koža neprobojna za metke, odnosno on sam praktički neranjiv. Nekoliko njegovih mladih poznanika, međutim, postanu upetljani u mutne poslove vlasnika noćnog kluba Cornella “Cottonmouth” Stokesa (koga glumi Mahershala Ali). To dovede do krvoprolića pri čemu strada Pop, te Luke Cage konačno odluči iskoristiti svoje superherojske moći kako bi se obračunao s “Cottonmouthom” i Harlem koliko-toliko doveo u red. Komplikacije u svemu tome bi mogao donijeti odnos sa ženom po imenu Misty Jones (Simone Missick) za koju se ispostavi da je policijska detektivka. Još će veće komplikacije izazvati tajanstveni “Cottonmouthov” opskrbljivač oružja, za koga se ispostavi da dijeli prošlost s Cageom i da je posredno zaslužan za njegovo stjecanje superherojskih moći.

Treća od Netflix-Marvel serija pokazuje da je uložen određen napor da se izbjegne ponavljanje. Najvažnije je pri tome izbjeći u superherojskim kino-filmovima tako iritantno inzistiranje na “pričama o nastanku”. Luke Cage se u Jessici Jones pojavio kao već izgrađen i impozantan lik, mada je tome veliki doprinos dala njegova tajanstvenost, u mnogo čemu slična osvetnicima iz klasičnih i špageti-vesterna. U ovoj seriji su autori imali malo više razloga, ali i prilike da se bave njegovom pozadinom, a što su iskoristili u flashback-epizodi u kojoj se pojavljuje nekoliko uistinu epizodnih, ali upečatljivih likova. Iako je Luke Cage prikazan kao ljudsko biće od krvi i mesa, kojeg usprkos neprobojne kože muče emocije kao što su tuga i bijes, u ovoj seriji on zadržava karizmu. Tome je u velikoj mjeri doprinio Mike Colter, koji je marljivo radio u teretani kako bi harlemski razbijač koga “voli raja” uistinu izgledao kao netko koga biste voljeli da vam čuva leđa u narodnjačkom klubu ako provod krene naopako. Luke Cage je od svih Netflixovih “marvelovaca” najviše “cool” i najmanje pogođen traumama, a njegova karizma ga također čini mnogo efikasnijim zavodnikom.

U potonjem je dosta sličan Johnu Shaftu, legendarnom crnom privatnom detektivu koji je kao protagonist istoimenog filma pokrenuo cijelu priču o blaxploitationu. Serija je izuzetno svjesna svojih korijena i, mada su je njeni tvorci pokušavali opisati kao svojevrsni harlemski remake Žice, daleko više inspiracije uzima iz ostvarenja s početka 1970-ih. Harlem, sa svojom živopisnom poviješću, na koju se često pozivaju likovi, se tu iskazuje kako daleko zahvalnije mjesto radnje u odnosu na Hell’s Kitchen iz Daredevila i Jessica Jones. Autori serije tome odaju počast i kroz daleko veću brigu o soundtracku, koji se poziva na soul klasike 1960-ih i 1970-ih, a veliki dio radnje se događa u noćnom klubu, što je prilika za nastupe brojnih uglednih glazbenika u cameo ulogama. Reper Method Man se, pak, pojavljuje nakratko pojavljuje glumeći samog sebe kako na radiju komentira zbivanja. Sve to seriji daje određeni kolorit i šarm kojeg prethodne serije, doduše iz opravdanih razloga, nisu imale.

No, iako je glavni junak cool i iako je mjesto radnje živopisno, to ne znači da Luke Cage nema određenih problema. To što je mjesto radnje ograničeno na Harlem istovremeno ograničava zlikovce koji, za razliku od Killgravea u Jessici Jones i Wilsona Fiska u Daredevilu, ne mogu biti “veći od života”. “Cottonmouth”, iako ga glumi oskarovac Ali, je tek obični i nižerazredni gangsterski bos čija se moć ne prostire dalje od nekoliko gradskih blokova, a njegova politička zaštitnica i rođaka Mariah Dillard (koju glumi Alfre Woodard) je tek obična gradska vijećnica. Scenaristi su toga svjesni, pa pokušavaju malo “zamutiti vodu” s nekoliko iznenadnih obrata u kojima likovi, za koje se moglo pretpostaviti da će imati neku važnost, ginu davno prije završne epizode. Neki od tih obrata funkcioniraju, a neki ne; Woodard, jedna od najuglednijih glumica, s druge strane, prečesto prelazi rub koja dobru glumu dijeli od iritantnog preglumljivanja. Tu je, dakako, i ne baš previše zadovoljavajući završni obračun koji izgleda poput školske predstave koja nastoji dočarati veliki obračun u filmskim Osvetnicima iz 2012. godine. A nakon toga, za razliku od ranijih sezona ili serija Netflixovog univerzuma, dolazi završnica u obliku ne baš uvjerljivog cliffhangera koji priječi da ova sezona posluži kao zaokružena cjelina. No, Netflixovi standardi su danas postali toliko visoki da i djelomično razočarenje poput Luke Cagea može izgledati kao nešto što je prije samo par godina moglo s opravdanjem očekivati samo pohvale.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Švedski krelci (Swedish Dicks, sezona 1, 2016)

Nedavno je jedan poznati hrvatski medijski djelatnik na Facebooku objavio kako mu je nakon višegodišnjih juriša na vjetrenjače svega dosta te da napušta Hrvatsku kako bi novi život pokušao pronaći u Švedskoj. I dok iz perspektive prosječnog Hrvata Švedska izgleda doista kao obećana rajska zemlja, isto onako kako i stotinama tisuća useljenika iz Trećeg svijeta, u samoj Švedskoj, odnosno među samim Švedanima, ima onih kojima su ipak zeleniji pašnjaci na nekim drugim brežuljcima. Jedan od njih je i Ingmar Andersson (Peter Stormare), protagonist švedsko-američke humoristične serije Švedski krelci, koji je izdašna socijalna prava i lagodan život u svojoj domovini zamijenio za nešto uzbudljiviju egzistenciju u mnogo toplijem Los Angelesu. Tamo je neko vrijeme radio kao kaskader, ali ga je tragična smrt kolege i najboljeg prijatelja potakla da započne novu karijeru privatnog detektiva. Na samom početku serije kao jednog od klijenata upozna svog zemljaka Axela Krusea (Johan Glans), koji je životnu sreću pokušao pronaći kao DJ, a za koga se ispostavi da mu daleko bolje leži posao detektiva. Njih dvojica počinju zajedno raditi, pri čemu je Ingmar pod stalnom sjenom suparničke privatne detektivke Jane McKinney (Traci Lords), dok mu u poslu pomažu korejska čistačica Sun (Vivian Bang) i vlastita kći Sarah (Felisha Cooper), koja je ostvarila karijeru uspješne odvjetnice.

Serija je nastala po ideji samog Stormarea, karakternog glumca kome je očigledno bilo dosadilo otimati kruh Radi Šerbedžiji ulogama ruskih negativaca. Kod Švedskih krelaca ga je vjerojatno zabavljalo i to što ne samo što će dobiti rijetku priliku za tumačenje glavnog lika, nego što će pri tome glumiti svojevrsnu alternativnu verziju samog sebe. No, čini se da je s idejom da tumači privatnog detektiva napustila kreativna energija, a da to nisu htjeli mogli ni znali kompenzirati drugi članovi kreativnog tima. Švedski krelci, čija se prva sezona sastoji od 10 epizoda, originalno emitiranih u Švedskoj prethodne godine, odaju dojam da se u seriju nije uložilo nekog velikog truda, odnosno da su mnoge ideje, od kojih bi se stvorili zanimljivi zapleti ili likovi, tek ovlaš spomenute i nimalo razvijene. To se odnosi kako na komičnu dinamiku između starog i iskusnog Ingmara i njegovog mlađeg kolege Axela, tako i na sraz švedske s američkom kulturom. Umjesto toga scenaristi pokušavaju dvadesetak minuta svake epizode ispuniti generičkim humorom, a kad ni to ne funkcionira, vrijeme ispunjava Stormare svojom naracijom u stilu film noira, koja dodatno pokazuje nedostatak scenarističke inspiracije. Svemu tome treba dodati primjetno nizak budžet, pa tako tek pojava nekoliko poznatih glumačkih njuški u malim ulogama pokazuje da je riječ o nešto ambicioznijem projektu koji ima veze s hollywoodskim mainstreamom. Sve u Švedskim krelcima, doduše, nije crno. Tu i tamo se pojavi pokoji svijetli trenutak, bilo da je vezan uz hiperaktivnu Vivian Bang koja lako zasjeni i Stormarea i Glansa, bilo Keanu Reevesa koji u nekoliko kratkih scena isijava možda najviše karizme u cijeloj svojoj karijeri. Iako nije pretjerano oduševila kritičare, serija je sebi osigurala drugu sezonu, pa bi možda ova Stormaerova pustolovina na kraju ipak mogli dobiti sretan kraj.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Mindhunter (sezona 1, 2017)

Serijski ubojice su izuzetno zahvalan motiv za autore kriminalističkih filmova ili TV-serija, ali upravo zbog toga se prečesto koriste i sa sobom znaju donositi hrpe iritantnih klišeja. Jedna od rijetkih serija koja se tim fenomenom nastoji pozabaviti na nešto originalniji način jest Mindhunter, koja se nastojanju da bude “drukčija od drugih” vraća na sam izvor. A taj izvor, barem ako je u pitanju suvremeno shvaćanje pojma jest John E. Douglas, bivši agent FBI poznat po tome što je 1970-ih zajedno sa svojim kolegom Robertom Resslerom stvorio moderni koncept serijskog ubojice kao i profiliranja kriminalaca. Douglas, koji je, između ostalog, bio stručni savjetnik autorima Kad jaganjci utihnu, je karijeru u FBI završio 1995. godine i iste godine svoja iskustva opisao u knjizi Mindhunter: Inside the FBI’s Elite Serial Crime Unit (“Lovac na umove: U elitnoj FBI-ovoj jedinici za serijske ubojice”). Najfascinantniji dio knjige nije toliko Douglasov opis vlastitog života i karijere, koliko njegovo detaljno analiziranje najzloglasnijih slučajeva serijskih ubojstava, ali i razgovora koje je godinama provodio sa njjihovim počiniteljima po zatvorima i bolnicama u nastojanju da otkrije njihove motive, odnosno sebi i drugim istražiteljima pribavi alate za predviđanje, sprečavanje i rasvjetljavanje zločina.

Douglas je tokom prethodnih desetljeća imao izuzetan utjecaj na Hollywood te poslužio kao inspiracija za brojne likove brojnih filmova i TV-serija koje za motiv imaju profiliranje serijskih ubojica, a od kojih su najpoznatiji Zločinački umovi. Bilo je samo pitanje kada će i sam Douglas i njegova knjiga postati predmetom ekranizacije, a odgovor je dao Netflix kojoj je Mindhunter jedna od velikih uzdanica njegovog jesenjeg programa. Riječ je o izuzetno ambicioznom projektu kome je prestiž dao angažman Davida Finchera, uglednog filmaša čiji su opus dijelom obilježili filmovi o serijskim ubojicama, a koji je prvu sezonu producirao te režirao nekoliko epizoda, uključujući pilot. Uz takva imena, intrigantnu temu i Netlfixovu reputaciju kralja streaminga, nije bilo teško očekivati da će Mindhunter postati veliki hit i biti pretplaćen na gotovo jednodušno pozitivne kritike.

Mindhunter, čija prva sezona ima 10 epizoda, je na čelu scenarističkog tima imao britanskog književnika Joea Penhalla, čija se adaptacija u značajnoj mjeri odmakla od detalja Douglasovog predloška. To je uključivalo i sam Douglasov lik, koji se u seriji zove Holden Ford (i koga glumi Jonathan Groff). Radnja započinje 1977. godine kada se FBI još prilagođava eri nakon Hooverove smrti i dramatičnim društvenim promjenama koje je stari direktor tako uporno nastojao zaustaviti. Holden je mladi i nadobudni agent s diplomom psihologije i iskustvom pregovarača čiji posao, između ostalog, uključuje podučavanje lokalnih policijskih službi FBI-jevim kriminalističkim tehnikama. Ford se tom prilikom pridruži Billu Tenchu (Holt McCallany), starijem agentu koji je nedavno osnovao FBI-jevu Jedinicu za znanost ponašanja (BSU), te njih dvojica dolaze na ideju da prilikom putovanja u svrhu prikupljanja znanstvenih podataka ne samo pomažu lokalnim istragama, nego i razgovaraju s ubojicama. Usprkos skepse koju prema toj inicijativi pokazuje njihov šef Sheppard (Cotter Smith), njihovi napori počinju davati razultate te je na kraju projekt odobren i timu se kao stručna suradnica priključuje psihijatrica dr. Wendy Carr (Anna Torv). Holden se, međutim, s vremenom počinje sve teže nositi sa uspjehom, kao i razornim utjecajem koju upućenost u nezamislivo izopačene zločine može imati na njegov privatni život.

Dobre stvari kod Mindhuntera počinju s Fincherovom režijom; četiri epizode koje je potpisao su vrlo dobro režirane te od samog početka, prije svega kroz vješto korištenje sugestivne fotografije i montaže, stvaraju specifičnu atmosferu, a isti stil bez ikakvih poteškoća nastavljaju i epizode u režiji ostatka tima. Narativna struktura, s druge strane, odaje određen trud u svrhu originalnosti, odnosno odmak od kanona policijskih procedurala nalik na CSI. Ford i Tench se uključuju u istrage i sudjeluju u razrješavanju zločina, ali nikad na onako elegantan i “zaokružen” način; brojni, čak i intrigantni slučajevi, ostaju, kao što bi to i bilo u stvarnom životu, neriješeni. Tu je, dakako, i izuzetno kvalitetan izbor soundtracka temeljen na najvećim pop-hitovima 1970-ih koji pomažu pri atmosferi i ponekad služe kao svojevrsni ironični komentar radnje.

Najveći adut Mindhuntera su, pak, ono što je predstavljalo i sadržaj književnog predloška – profili, odnosno razgovori sa serijskim ubojicama, koji su, za razliku od protagonista, pri adaptaciji ostali stvarne ličnosti. Među njima se najviše ističe Ed Kemper, čija su stravična i nekrofilijom motivirana ubojstva bila u potpunoj opreci s vedrim karakterom i sposobnošću da stvara prijatelje ne samo među policajcima kojima je priznao sve zločine, nego i s FBI-jevim ispitivačima, uključujući samog Douglasa koji ga je opisao kao najinteligentnijeg i najugodnijeg od svih svojih sugovornika. U seriji njegov lik tumači Cameron Britton, koji izuzetno efektno koristi kontrast između Kemperovog prijetećeg stasa i mekanog, ugodnog glasa. Ne bi trebalo previše iznenaditi ukoliko se Britton za svoj nastup ne okiti barem pokojom nominacijom za “Emmy”.

Takvih scena, međutim, ima premalo, te producenti sadržaj od 10 epizoda nastoje ispuniti tako što ulažu previše pažnje na privatni život članova istraživačkog tima. I, naravno, pri tome ti likovi, ali i sama serija, postaju žrtvama iritantnih klišeja. Fordu je tako udijeljena privlačna djevojka Debbie (Hannah Gross) koja ne služi ničemu osim da kao nekakva hipi-intelektualka služi kao podsjetnik na aktualne društvene promjeene, odnosno da u nekoliko scena eksplicitnog seksa ispuni kvotu sadržaja bez kojih najprestižnije serije Zlatnog doba televizije izgleda više ne mogu. Još je lošija stvar s Tenchom, u čijem tumačenju se McCallany, majstor karakterne glume, prilično trudi, ali ne može nadoknaditi trapavu karakterizaciju, kao i klišeje vezane uz obiteljski život – naravno da stari konzervativni agent mora imati tradicionalnu obitelj, ali, nije imao sreće, nego je morao usvojiti derište za koje se ispostavi da je autistično. No, još je manje uvjerljiv lik dr. Carr, koga ne samo što glumi privlačna Anna Torv (koja je tumačila lik agentice FBI u TV-seriji Na rubu), nego što je njen lik učinjen lezbijkom bez neke prijeke potrebe osim da se ispunjava LGBT kvota. Pri svemu tome serijske ubojice i profesionalni rad protagonista publici postaje manje važniji od pitanja hoće li Ford, koga je na kraju sezone ostavila djevojka, otkriti da mu se dr. Carr više sviđa i hoće li je uspjeti navesti da zaigra za “drugi tim”. Kada se svemu tome doda neuvjerljivi i iritantno “napumpani” emocionalni cliffhanger, serija koja je trebala predstavljati vrhunsku kombinaciju drame i true crimea počinje sličiti na meksičke sapunice. Tvorci Mindhuntera će, kako stvari stoje, u drugoj sezoni imati daleko teži zadatak nego u prvoj.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: The OA (sezona 1, 2016)

Brzina i brutalnost kojom se Netflix nakon izbijanja afere Spacey odlučio riješiti Kuće od karata, svoje donedavno najpopularnije TV-serije, može se shvatiti kao i odraz toga da taj globalni streaming servis predstavlja najjači televizijski studio na svijetu. Za razliku od HBO-a koji je isti status gradio na nekoliko skupih, razvikanih i prestižnih projekata, Netflix se opredijelio za kvantitetu, odnosno svoju publiku zasuo sa masom serija koje su stilom, žanrom i pretenzijama svojih autora bitno različite i koje su, dakako, u stanju bez problema ispuniti naglo stvorene praznine u programu. Korisnici Netflixa tako među Netflixovim serijama zbilja imaju što birati, te se Netflixove serije komotno mogu natjecati za raznorazne “naj” statuse, kao što je “najbolja”, “najkontroverznija”, “najiščekivanija”, “najpopularnija”. Za The OA, koji je premijeru imala prošle godine, moglo bi se reći da je napravljena u nastojanju da postane “najispaljenija”.

Serija se ističe i za današnju televiziju rijetkom činjenicom da je njena glavna glumačka zvijezda istovremeno i jedan od autora. Brit Marling, koja je pripravništvo u Goldman Sachsu i potencijalno briljantnu karijeru finacijske gospodarice univerzuma žrtvovala umjetnosti, uživa priličan ugled na američkoj nezavisnoj sceni ne samo kao glumica, nego i kao scenaristica, koja se može pohvaliti s par zapaženih ostvarenja od kojih je najpoznatija Druga Zemlja iz 2011. godine, koja je kombinirala SF s intimističkom dramom. The OA je Marling stvorila zajedno sa svojim dugogodišnjim suradnikom Zalom Batmanglijem, koji je također potpisao režiju, a iza kamere se kao producent našao i poznati glumac Brad Pitt.

Marling u filmu tumači lik Prairie Johnson, slijepe djevojke koja se vraća u rodni grad nakon što je sedam godina bila netragom nestala. Njen povratak je izvor misterije ne samo zbog toga što uporno odbija reći gdje je bila tih sedam godina, nego i zato što inzistira da je zovu The OA, ali najčudnovatiji detalj je taj da je stekla vid. Njeno odbijanje da objasni nestanak izaziva frustraciju kod njenih roditelja – Nancy (Alice Krige) i Abela Johnsona (Scott Wilson) – koji postaju sve zabrinutiji za njeno duševno zdravlje. Ali, s druge strane, Prairie/The OA je više nego spremna svoju priču ispričati grupi od petoro sumještena, koje čini četvoro lokalnih gimnazijalaca i jedna od njihovi nastavnica. Okupivši ih u neobični kružok, ona im počinje kazivati bizarnu priču o svom porijeklu, potrazi za pravim roditeljima zbog kojih je pobjegla iz kuće i na kraju završila kao zatvorenica dr. Huntera Aloysiusa Percyja (Isaacs), čiji su motivi za taj čine najbizarnijim dijelom te priče. Njena publika, koju muče različiti problemi banalne svakodnevnice koji se tiču đačkog života, financija i nedostatka perspektive u malom gradu, je iz razumljivih razloga fascinirana pričom u kojoj se prepliću desetljećima stare političke intrige, zagrobni život i paralelni univerzumi, ali i zabrinuta kada ih OA zamoli da joj pomognu u neobičnom, potencijalno opasnom, a možda i potpuno besmislenom pothvatu.

Prva sezona serije, koja je u skladu s normama Zlatnog doba televizije, ograničena na 8 epizode, u mnogo čemu izgleda kao niskobudžetni nezavisni “art” film. Fotografijom Lola Howarda dominiraju hladni i sivi tonovi, a melankolična glazba Rostama Batmanglija (Zalovog brata) nastoji svemu dati snažnu dozu realizma. Iako je The OA neobična serija, to do nekog posebnog izražaja dolazi tek na samom početku, kad se ono što izgleda kao banalna priča o povratku dugo izostale djevojke kući iznenada pretvori u ep smješten u nekoliko različitih dimenzija. Marling i njen partner prilično vješto obavljaju takvu tranziciju, i serija se radnjom bez ikakvih problema prebacuje iz današnjice u prošlost protagonistice. Najvažniji zadatak – učiniti bizarnu priču protagonistice uvjerljivom – je također uspješno obavljen. Publika neće imati problema prihvatiti je, isto kao i likovi koji bi inače smatrali da OA pripada u psihijatrijsku kliniku. Scenarij i režija također isto tako pronalaze ravnotežu između glavne junakinje i drugih likova, od kojih neki predstavljaju prilično zanimljivo izbjegavanje, a ponekad i otvoreno negiranje klišeja. Jedan od takvih primjera je Steve Winchell, bahati školski nasilnik koga tumači irski glumac Patrick Gibson, a koji se elegantno pretvori u nešto nalik na pozitivca.

Izuzetnom scenarističkom trudu je Marling pridodala i trud kao glumica, pa tako bez ikakvih problema tumači i adolescenticu i stariju ženu. U svemu tome je pomaže prilično raznovrsna ekipa glumaca, uključujući mladog Emoryja Cohena te Isaacsa koji briljira u ulozi demonskog negativca koji, s druge strane, ima naizgled razumljive motive za svoje postupke. Uz Marling i njene partnere, dobar posao je napravio koreograf Ryan Heffington, učinivši The OA jednom od rijetkih TV-serija gdje važnu ulogu igra i ples.

Sve to, međutim, ne može kompenzirati loš dojam koji stvara završnica, koja odaje dojam nedovršenosti, odnosno nedoumice oko toga hoće li The OA biti “normalna” serija koja zaplet prikazuje u nekoliko sezona, ili će pokušati sve ispričati u osam epizoda. Zato je publika podvrgnuta nekim prilično predvidljivim obratima koji bi sve što su prethodno vidjeli doveli u pitanju, a istovremeno cijeloj seriji dali konvencionalno obrazloženje. To uključuje i groteskni završetak koji će, dakako, brojna pitanja ostaviti neodgovorenima, odnosno dati “prijateljsku sugestiju” da bi sve mogla objasniti druga sezona. Iako The OA umjesto “ispaljene” nove verzije Twin Peaksa prvu sezonu završava kao još jedna konvencionalna serija, opći dojam je ipak pozitivan, pa bi nove sezone ove serije mogle itekako dobro ispuniti prazninu nastalom rušenjem Kuće od karata.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The Shannara Chronicles (sezona 1, 2016)

Ni MTV više nije ono što je nekad bio. TV-kanal koji je desetljećima bio jedan od temelja globalne popularne kulture, imao neizrecivo veliki (i ne baš najpozitivniji) utjecaj na filmsku i televizijsku djelatnosti, te diktirao sve ono što vole mladi, u posljednje vrijeme je prisiljen na kopiranje tuđih trendova. To se može vidjeti ne samo po tome što umjesto glazbenih videospotova glavnu uzdanicu njegovih programa predstavljaju reality emisije, nego što se i njegove igrane serije ne mogu pohvaliti nekom naročitom originalnošću. Jedan od takvih primjera predstavlja TV-serija The Chronicles of Shannara, čija je prva sezona prošle godine emitirana upravo na MTV-ju.

Serija predstavlja adaptaciju The Elffstones of Shannara, epskog fantasy romana Terryja Brooksa koji predstavlja drugi dio njegove trilogije The Sword of Shannara. Radnja se događa u tzv. Četiri zemlje koje na prvi pogled izgledaju kao tipičan tolkienovski svijet vilenjaka, patuljaka, trolova, gnomova i čarobnjaka, ali u kome se svako malo može naići na ruševine i druge artefakte našeg modernog svijeta koji je nekoliko tisuća godina ranije iščezao u nuklearnoj apokalipsi i gdje su se preživjeli umjesto znanosti okrenuli magiji. U vilenjačkom kraljevstvu se nalazi Ellcrys, orijaško magično stablo koje počinje umirati i time otvara dimenzijsku pukotinu iz koje će u svijet nagrnuti demoni koje vodi zli čarobnjak Dagda Mor (Jed Brophy). Vilenjačka princeza Amberle Essedill (Poppy Drayton), pripadnica reda zaduženog za čuvanje Ellcrysa, doznaje kako se stablo može obnoviti jedino ako se pronađe tajanstveni artefakt smješten u zemlji trolova. Na tom opasnom putovanju joj društvo prave Will Ohmsford (Austin Butler), mladi iscjelitelj miješanog ljudsko-vilenjačkog podrijetla koji raspolaže sa tzv. vilenjačkim kamenovima koji omogućuju borbu protiv demona, te Eretrija (Ivana Baquero), mlada djevojka odrasla u bandi lutajućih ljudskih odmetnika.

Nedostatak originalnosti je nešto što je Shannaru pratilo još od njene prve književne inkarnacije, odnosno romana The Sword of Shannara iz 1977. godine, kojemu su mnogi kritičari zamjerali to da je malo previše inspiriran Tolkienovim Gospodarom prstenova. Ta zanovijetanja, međutim, nisu spriječila Brooksovu knjigu da postane bestseler, te podloga za izuzetno uspješnu seriju koja je do prošle godine stigla do 21 romana. Otada su, dakako, trajali brojni pokušaji da se Brooksov svijet pretoči na veliki ili mali ekran. Tim pokušajima je najviše na putu stajao uspjeh nekih drugih projekata, bilo da je riječ o Jacksonovoj ekranizaciji Tolkiena bilo Igri prijestolja, odnosno mišljenje kako je svijet ipak premalen da bi u njemu postojala tri fantasy univerzuma takvog kalibra. Shannari nije pomoglo ni to da se Legenda o tragaču, tematski i žanrovski srodna serija iz 2008. godine temeljena na epskom ciklusu Terryja Goodkinda, na programu uspjela zadržati tek dvije sezone.

Brooksov svijet je svoju televizijsku inkarnaciju dobio vjerojatno zahvaljujući tome što je MTV zaključio kako se Shannara može “prištekati” i nekim drugim trendovima, prije svega vezanim uz Sumrak Sagu ili omladinskim distopijskim SF-romanima. Serija je, stoga, svojim sadržajem i stilom namijenjena prije svega tinejdžerskoj publici, i to, prije svega onoj američkoj. To se može odmah primijetiti u tome da likovi, što je za fantasy ostvarenja rijetkost, govore engleski modernim američkim umjesto britanskim naglaskom umjesto britanskim , što će, slično kao i neke suvremene fraze iz kalifornijskog Valley Speaka, dijelu gledatelja razbiti iluziju. To je, doduše, daleko manji problem od primjetnog nedostatka budžeta zbog koga scene epskih bitaka izgledaju daleko manje spektakularne od onih u Igri prijestolja, a i razna egzotična stvorenja izgledaju neuvjerljivo poput humanoida u originalnim Zvjezdanim stazama iz 1960-ih. Neumitne usporedbe s Igrom prijestolja će dodatno pogoršati i to da su The Chronicles of Shannara napravljene u skladu s PG-13 rejtingom, pri čemu je, u skladu s njegovim licemjernim standardima, sasvim prihvatljivo tinejdžerima prikazivati eksplicitno krvoproliće i rezanje glava, ali se istovremeno ne smije dozvoliti nijedna gruba riječ ili kakva eksplicitna golotinja.

The Chronicles, s druge strane, onima koji u njih ulože desetak sati (koliko traje prva sezona) ne predstavljaju potpuno gubljenje vremena. Priča je koliko-toliko zaokružena (uz mini-cliffhanger ostavljen za svaki slučaj), glumačka postava se trudi, pri čemu posebno valja pohvaliti Britanku Poppy Drayton i Španjolsku Ivanu Baquero (koja je kao dijete nastupila u Panovom labirintu), a koje se obje savršeno nose s američkim naglaskom, te zajedno s mladim Butlerom kreiiraju prilično zanimljiv ljubavni trokut (u kome se, dakako, našlo mjesta i za nešto diskretnih lezbijskih konotacija). Izvrsno su iskorištene i za fantasy žanr tako zahvalne lokacije Novog Zelanda, a ta zemlja je poslužila kao izvor glumačkih talenata, uključujući glumce poznate po Spartaku, a među kojima se ističe Manu Bennet, koji je u toj seriji tumačio gladijatora Kriksa, a ovdje je prilično impresivan u ulozi druida Allanona. Najbolji dojam, međutim, ostavlja elektronska glazba Felixa Erskinea i Lukasa Bartona, koja stvara upečatljivu atmosferu i ovu seriju čini dovoljno različitom od svojih mnogo poznatijih i kvalitenijih uzora da gledatelje spasi od kobnog “deja vua”.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bijela kraljica (The White Queen, 2013)

Igra prijestolja bi bila vjerojatno gledanija da nije potencijalnih gledatelja kojima savršeno odgovara sadržaj te serije, ali jednostavno nemaju strpljenja čekati desetljeće da im HBO dostavi nekakav suvisli kraj. Srećom, rješenje tog problema je pronađeno još prije nekoliko stoljeća u Engleskoj. Naime, George R. R. Martin je inspiraciju za zaplete i likove svojeg epskog ciklusa pronašao upravo u povijesti Britanskog Otočja, a najviše u jednoj od njenih najživopisnijih i najkrvavijih epizoda – Ratovima ruža u 15. stoljeću. U disfunkcionalnim vladarima, neopisivoj otkrutnosti, izopačenom seksu, spektakularnim bitkama, bizantinski složenim dvorskim spletkama i bespoštednoj borbi feudalnih klanova za vlast, kao i nešto (u tadašnjim izvorima navođene) magije (mada bez zmajeva i zombija) ne može se ne prepoznati kristalno jasan predložak za najpopularniju TV-seriju današnjeg vremena. Potencijali za eksploataciju tih događaja kroz fikciju su, doduše, prepoznati odavno, pa im, između ostalih, i Shakespeare duguje ciklus svojih povijesnih drama s kojima se stekao slavu na londonskim pozornicama. Njegovim tragom je suvremeno doba krenula Philippa Gregory, izuzetno popularna autorica povijesnih romana čija je knjiga Bijela kraljica iz 2009. godine postala bestseler, a potom dobila nekoliko nastavaka koji su 2013. postali predložak za desetodijelnu miniseriju.

Naslovni lik, koga tumači švedska glumica Rebecca Ferguson, je Elizabeth Woodville, plemkinja čija je obitelj tradicionalno podržavala kralja Henryja VI i dinastiju Lancaster. Zaplet počinje 1464. godine, nekoliko godina nakon što je njena strana bila poražena, muž poginuo, a vlast preuzela dinastija York na čelu s mladim kraljem Edwardom IV (Max Irons). Kada je slučajno sretne, kralj je opčinjen njenom ljepotom, te, je usprkos toga što je od njega starija, pripada taboru njegovih neprijatelja i kao kći pučanina ima za tadašnje standarde skandalozno skromno porijeklo, odlučuje potajno odvesti pred oltar. Kada tu odluku objavi na dvoru, tim je potezom oduševljena Elizabethina mnogoljudna obitelj čiji se pripadnici mogu sada nadati novcu, utjecaju i zvučnim titulama. Za većinu dvorjana i pristaša dinastije York je to skandal, ali je najviše pogođen Edwardov najbolji prijatelj i suradnik, Richard Neville (George Frain), vojvoda od Warwicka, kome su u značajnoj mjeri poremećeni dinastijski planovi koje je imao za svoje dvije kćeri – stariju Isabel (Eleanor Tomlinson) i mlađu Anne (Faye Marsay). Sve to iz prikrajka promatra Lady Margaret Beaufort (Amanda Hale), udovica velmože poginulog na strani Lancastera, koja je, za razliku od Elizabeth, ne krije neprijateljstvo prema dinastiji York, a u sebi duboko vjeruje da će njen mladi sin Henry Tudor jednog dana postati kralj.

Serija je napravljena u koprodukciji BBC-ja i Starza, pri čemu potonje sugerira kako će gledatelji dobiti popriličnu dozu eksplicitnog nasilja, seksa i golotinje. Tih sadržaja ima, iako daleko ispod standarda koje je Starz bio uspostavio sa Spartacusom, pa tako, između ostalog na svoje mogu doći svi oni koje je zanimalo kako Jeremyjev sin Max i danas u hollywoodskim A-produkcijama prilično aktivna Ferguson izgledaju bez odjeće. Međutim, sve to, kao što bi i trebalo biti, dolazi u drugi plan, jer je gledateljima mnogo zanimljiviji prikaz jednog od najfascinantnijih poglavlja britanske prošlosti, kao i još fascinantniji način kako se ono prikazuje kroz prizmu povijesnog revizionizma i feminističkih tumačenja koja desetljeća krvoprolića nastoje objasniti kroz suprotstavljene ambicije nekoliko snažnih žena. Problem je, doduše, u tome da sve te žene nisu jednako zanimljive, odnosno da je Woodville nakon udaje za Edwarda svedena na drugu violinu, pa Ferguson, mada joj je ova serija omogućila nastavak uspješne međunarodne karijere, baš i nema prilike razviti svoj lik. Taj je zadatak daleko bolje obavila Marsay kao ispočetka naivna i dobrodušna tinejdžerica koju će spletkama izazvane traume pretvoriti u beskrupuloznu manipulatoricu. Još je impresivnija Amanda Hale u ulozi žene koja je od svih dvorskih dama primjetno ružnija i opterećena fanatizmom, ali je njen nastup toliko upečatljiv da bi se, u stvari, mogla nazvati pravom protagonisticom serije. Kod Bijele kraljice je isto tako zanimljivo što se revizionistički pristup ogleda i u castingu, pa je tako budući kralj Richard III, zahvaljujući Shakespeareu poznat kao jedan od najodvratnijih zlikovaca u povijesti svjetske književnosti, u seriji prikazan kao duboko osjećajan i čovjekoljubiv patriot motiviran iskrenom željom za dobrobit svojih podanika te ga tumači Aneurin Barnard, poznat kao anonimni protagonist Dunkirka.

Serija je bila namijenjena prije svega britanskoj publici, te će zbog ležernosti kojom se dva desetljeća radnje sažimaju u desetak sati, predstavljati određen problem gledateljima u ostatku svijeta, barem onima nedovoljno upućenim u povijest Engleske ili Shakespeareov opus. U nekim scenama se, pak, ne može sakriti prilično skroman budžet, pa se tako neke od najkrvavijih i najspektakularnijih bitaka rekonsturiraju kao sitne obiteljske tučnjave po belgijskim šumama. Usprkos svega toga, Bijela kraljica zaslužuje preporuke, čak i za one koji nisu toliko opsjednutim odgovorom na pitanje kako je Igra prijestolja izgledala u stvarnom životu.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Preacher (sezona 1, 2016)

Mii koji živimo u Zlatnom dobu televizije smo odavno oguglali na mnoge stvari koje bi prije samo desetak godina izazvale izazvale bijesne proteste, a u prošlom stoljeću njihovim tvorcima donosile bolnicu, zatvor ili groblje. Kada se svake sezone za pažnju gledatelja umjesto par nacionalnih TV-mreža bore producenti nekoliko stotina igranih serija, u tako žestokoj borbi s vremenom popadaju i oni donedavno nedodirljivi tabui. A među njima se, s obzirom na pobjedu hipsterskih pseudoljevičara u američkom kulturnom ratu, odavno našla i religija, pogotovo u Hollywoodu odavno omrznutom obličju ruralnog protestantskog fundamentalizma. To je možda najviše došlo do izražaja u Preacheru, TV-seriji koja predstavlja adaptaciju kultnog i, s kršćanskog stajališta, bogohulnog i heretičkog istoimenog stripa Gartha Ennisa i Stevea Dillona. Iza prve sezone, emitirane prošle godine, stajao je kanal AMC, poznat po ugledu koju su stekle serije Mad Men i Breaking Bad, kao i izuzetno popularna adaptacija postapokaliptičkog stripa Živi mrtvaci. Sve to je ovoj seriji donijelo prilično visoka očekivanja.

Naslovni protagonist, koga tumači Dominic Cooper, je Jesse Custer, propovijednik koji vodi crkvu u gradiću Anville u zapadnom Teksasu. Iza njega je mračna i traumatična prošlost kriminalca kojega su traumatična iskustva bila potakla da promijeni životni put, ali očigledna nesposobnost da bitno pomogne svojim sumještanima ga tjera da izgubi vjeru i razmisli o tome da će napustiti crkvu. Stvari se, međutim, bitno promijene kada shvati da je dobio neobičan dar, odnosno natprirodnu sposobnost da svakoga natjera da njegovu riječ izvrši kao zapovijed. To koincidira s dolaskom njegove bivše djevojke Tulip O’Hare (Ruth Negga) s kojom dijeli kriminalnu prošlost i koja ga uporno nastoji natjerati na prilično ne-krščansku djelatnost osvete nad bivšim poslovnim partnerom koji ih je bio izdao. No, još je živopisniji dolazak Cassidyja (Joseph Gilgun), irskog vampira koji se u Annvilleu nastoji skloniti od fundamentalističkih lovaca na vampire koji ga progone desetljećima. Kada se u Annvilleu pojave dvojica još čudinijih došljaka koji postavljaju neobična pitanja, za njih se ispostavi da ih ne zanima Cassidy nego moć koju posjeduje, a koja je, zapravo biće nastalo sparivanjem anđela i demona i koje je izazvalo svakakve probleme Bogu na nebu.

S obzirom da se danas zbilja teško natjecati s drugim serijama po pitanju eksplicitnosti seksa i nasilja, tvorci serije, među kojima su našli Seth Rogen i Evan Goldberg, su mogli svoju seriju učiniti kontroverznom i šokantnom jedino kroz blasfemični tretman krščanstva, odnosno, najblaže rečeno, “alternativni” prikaz univerzuma u kojemu Bog postoji, ali je iz nekih razloga nestao, a što sa sobom povlači apokaliptičke posljedice uz mnogo eksplicitnog nasilja, krvoprolića, te isto tako eksplicitnog i bizarnog seksa, sve dakako uz groteskno crni humor. Takav bi pristup duhovnim temama mnoge podsjetio na Rogenovu i Goldbergovu apokaliptičku crnu komediju Ovo je kraj, ali će gledatelji daleko više pažnje obratiti na živopisne likove koje tumači prilično raspoložena grupa glumaca, uključujući Coopera koji uživa u prilici da bude nešto različito od negativca ili druge violine. Scenarij se nije trebao truditi, jer je najveći dio likova preuzet iz stripa. To, međutim, nije slučaj s radnjom, koja je u originalnom stripu protagonistovu potragu za nestalim Bogom iskoristila za epizodično lutanje Amerikom. U seriji je, međutim, cijela sezona iskorištena za ono što se danas naziva “priča o postanku”, odnosno ona se u potpunosti odigrava u jednom teksaškom gradiću koji manje funkcionira kao svojevrsni mikrokozmos konzervativne ruralne “flyover” Amerike, a više kao bizarna, groteskna, ali ne previše uvjerljiva kolekcija fellinijevsko-lynchovskih čudaka grotesknog izgleda, fetiša ili svjetonazora. Preacher je kvalitetno odglumljen i izrežiran, ali s vremenom sva ta grotesknost postaje zamorna i ponavljajuća. Apokaliptička završnica, s druge strane, sugerira da bi druga sezona trebala biti vjernija popularnom stripu, odnosno predstavlja priliku da se na jedan dramatičan način okrene novi list, i danas sve razmaženijoj publici ponudi nešto uistinu novo.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Westworld (sezona 1, 2016)

Ostale sezone: 2

Kada se danas govori o Zlatnom dobu televizije, teško je izbjeći, često nezahvalne, usporedbe sa Zlatnim dobom Hollywooda. A to uključuje i studije koji se, zasluženo ili ne, ističu kao svojevrsne institucije tih razdoblja. U nama bližem slučaju to je HBO, američka tvrtka koja je među prvima prepoznala potencijale novog kablovskog medija i, razbijajući ograničenja sadržaja i forme, s vremenom stvorila brend koji će s oduševljenjem prihvatiti svi frustrirani konfekcijom i cenzurom u kino-dvoranama i na konvencionalnom TV-mrežama. U tome, doduše, danas više nije sam, ali time što je prokrčio put za AMC, Netflix i druge studije, odnosno time sebi može priuštiti da izbaci 100 milijuna dolara ili druge donedavne nezamislive svote na pilot ili gotove sezone TV-serije se ističe u mnogo čemu na isti način na koji se u zlatna hollywoodska vremena MGM, poznat po svojim raskošnim mjuziklima i filmskim epovima “većim od života” isticao među drugim poslovnim carstvima losanđeleske tvornice snova. Stoga ne iznenađuje što se povijest pobrinula da se pronađe poveznica između ta dva entiteta, i to u obliku jedne od najskupljih, najiščekivanijih, najambicioznijih i najprestižnijih TV-serija ove godine.

Westworld, koji se velikim dijelom reklamirao i kao svojevrsna zamjena za Igru prijestolja, HBO-vu zlatnu koku koja, usprkos megapopularnosti, ima daleko manje epizoda ispred nego iza sebe, je svoj začetak imao prije nepunih pola stoljeća kao cjelovečernji film nastao upravo u produkciji MGM-a. A to je dobar povod za isto tako neumitne usporedbe između njegove filmske i televizijske inkarnacije (pri čemu se ne treba računati kratkotrajna, brzo ugašena i vjerojatno brže zaboravljena TV-serija Beyond Westworld iz 1980. godine), odnosno jasan prikaz kako su se stvari bitno promijenile od 1973. godine. Pri čemu, dakako, najviše u oči upada kako je MGM, za razliku od HBO-a, svoj Westworld napravio u trenucima kada su njegovi najbolji dani bila iza njega, pa je Michael Crichton svoj režijski debi bio prisiljen raditi sa zapravo prilično malenim budžetom. To se, između ostalog, odrazilo i kroz relativno kratko trajanje, jednostavnu priču i likove, ostavivši film koji dobro funkcionira sam po sebi, ali se upravo zbog svoje jednostavnosti čini izuzetno dobrim temeljem za remakeove. To je, uostalom, prepoznao i sam Crichton iskoristivši osnovni koncept za mnogo poznatiji i uspješniji Jurski park. Stoga ne bi trebalo previše iznenaditi što je i HBO došao zaključaka da se upravo taj izvor može iskoristiti za spektakl sličnog kalibra.

Koliko je Westworld zahvalan materijal za remake svjedoči i to što je HBO-va verzija koristi Crichtonov originalni scenarij na način da ga gotovo u nijednom detalju ne mijenja. Opet se gledatelje dovodi u svijet neodređene, i uvjetno rečeno, bliske budućnosti u kojoj je korporacija pod imenom Delos razvila tehnologiju za proizvodnju robota izgledom, ponašanjem i drugim detaljima gotovo identični ljudima. I ta tehnologija svoju praktičnu primjenu pronalazi kroz zabavni park na temu Divljeg zapada gdje posjetiteljima roboti pružaju usluge u rasponu od dječačkih igara kauboja i Indijanaca, preko seksa do ispunjavanja najmračnijih fantazija. Naravno, sve do trenutka kada stvari u parku krenu katastrofalno krivo te se androidi svoju fizičku i drugu superiornost iskažu tako što iznenada počnu masakrirati goste.

Jonathan Nolan, koji je zajedno sa suprugom Lisom Joy osmislio seriju, je imao i lagan i težak zadatak. S jedne strane Crichton mu je svojim predloškom ostavio izuzetnu slobodu da odgovori na pitanja “kako” i “zašto” se u zlosretnom Delosovom parku dogodilo ono što se dogodilo. S druge strane je relativno jednostavnu priču u trajanju od sat i pol vremena trebalo rastegnuti na najmanje 10-12 sati, ubaciti malo “jače” likove, intrigantnije podzaplete, i “dublje” sadržaje, i sve to uz završnicu koja bi od svega načinila kakvu-takvu zaokruženu cjelinu, a istovremeno pružila i cliffhanger dovoljno za drugu sezonu. Bračni par u tome nije u potpunosti uspio, ali je savršenstvo bilo teško očekivati od projekta napravljenog s toliko visokim očekivanjima.

Najprimjetnija razlika novog u odnosu na stari Westworld, odnosno kreativna odluka koju su Nolanovi donijeli, tiče se promjene perspektive. U filmu su se zbivanja pratila isključivo iz ljudske perspektive, dok se u seriji uvodi perspektiva samih androida ili, kako ih Delosovi tehničari zovu “domaćina”. Oni više nisu tek obični strojevi, nego je nastojanje da ih se učini što sličnijim ljudima dovelo do toga da dobiju sjećanja, a s vremenom razviju i nešto nalik na svijest te počnu postavljati pitanja o pravoj prirodi i svrsi svoga postojanja, čiji će odgovor dovesti do završnice koju sugerira u trailerima i tokom serije često navođen Shakespeareov citat o “nasilnim užicima koje dovode do nasilnih svršetaka”. A kada se, i to prilično eksplicitno, pokaže kako su svi oni bili izloženi godinama i desetljećima manipulacije, nasilja i zlostavljanja, a gledatelji istovremeno budu izmanipulirani da u njima vide ili ljudska bića ili novu razinu evolucije, neumitni ustanak se čini opravdanim.

Za to je, pak, potrebno prikazivati stvari i s ljudske strane, odnosno koristiti ljudske likove. To uključuje posjetitelje parka, koji, barem na prvi pogled, igraju trećerazrednu ulogu. Tandem nominalnih protagonista iz filma je dobio svoj ekvivalent u likovima Williama (sjajni Jimmi Simpson) kao čovjeka koji prvi put posjećuje park i osjeća vidnu nelagodu u usporedbi sa svojim mnogo iskusnijim prijateljem i budućim šurjakom Loganom (Ben Barnes) koji je mnogo opušteniji i ne osjeća nikakve komplekse kada se prepušta, često nasilnim, užicima koji su mu na raspolaganju. Mnogo se upečatljivijim čini odluka da televizijska verzija dobije i vlastitu verziju glavnog negativca koji svoje moralno određenje sugerira i sa crnom odjećom; za razliku od filmskog Yula Brynnera koji je bio robot, u slučaju televizijske verzije je to čovjek, odnosno posjetitelj čiji oblik zabave predstavlja sadističko iživljavanje nad bespomoćnim robotima koje će tek s vremenom dobiti oblik nekakve potrage za “labirintom”, odnosno posljednjom, završnom atrakcijom parka koja se čini jednako beznandnom poput potrage “domaćina” za smislom.

Mnogo se zanimljivijim za zaplet, također na prvu loptu, čini prikaz aktivnosti “iza scene”, odnosno svakodnevnica radnika i uprave parka, prisiljenih da svakodnevno paze da gostima ne padne dlaka s glave, odnosno da prate svaki pokret “domaćina” i stalno ih popravljaju i ponovno stavljaju u promet. Nolan i Joy su ovdje unijeli još jednu značajnu promjenu u odnosu na original – osim samih “šljakera” s dna hranidbenog lanca, tj. tehničara i zaštitarske ekipe, tu su i direktori Delosa, ali i tvorac samog parka Robert Ford. Njega tumači uvijek pouzdani Anthony Hopkins, i to tako dobro da nije jasno je li riječ o hladnom sociopatu koji uživa u patnjama “domaćina” poput Hannibala Lectera, poludjelom geniju, kvazibožanskoj figuri koja zapravo iskreno brine o dobrobiti svoje mehaničke djece ili kombinaciji svega toga. Hopkinsov je nastup, pak, u velikoj mjeri zasjenjen Jeffreyjem Wrightom koji je izvrstan u ulozi Fordovog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Bernarda Lowea, čiji je radoholičarski životni stil posljedica osobne tragedije. Na toj razini, međutim, Westworld ima i određene nedostatke, prije svega zbog toga što Delosovo osoblje uključuje nekoliko likova koji nisu dovoljno dobro razrađeni, i čija je sudbina na samom kraju iritantno nejasna.

Mnogo ozbiljniji problem za Westworld je isti onaj koji je pogodio i originalni film. Prvi dio – u kome se gledatelji upoznaju sa svijetom i likovima – je previše razvučen i scene se ponekad ponavljaju, čak i onda kada to – za razliku od prikaza toga da “domaćini” moraju tisuće puta prolaziti scenarij Beskrajnog dana – nije baš najopravdanije. Dodatnu zbrku neće izazvati samo iskrivljenost perspektive “domaćina”, izazvana time da su sami podložni stalnom brisanju i promjeni sjećanja, nego i to da se radnja odvija u nekoliko različitih vremenskih razdoblja, pa za pojedine scene nije jasno da li se događaju u sadašnjosti, prošlosti ili predstavljaju nečiju halucinaciju i lažno sjećanje. Tek negdje od pete epizode stvari počinju dolaziti na svoje mjesto te se prva sezona počinje rasplitati konvencionalnim ritmom, iako još uvijek ne i na konvencionalni način. Upravo tada se može najviše osjetiti i autorski pečat, bilo da je riječ o referencama na klasične vesterne, bilo o liku frustriranog britanskog scenarista (Simon Qauterman) unajmljenog od Delosa da stvara “priče” u kojima glume “domaćini”, a koji se može shvatiti i kao svojevrsni Nolanov autoironični komentar na sam kreativni proces Westworlda.

Većina gledatelja će, međutim, od detalja daleko više pažnje staviti na ono što je već duže vremena HBO-v zaštitni znak – eksplicitni seks i golotinja. Tu se televizijska verzija čini daleko slobodnijom od filmske, što je u mnogo čemu potvrda ironičnog obrata situacije iz 1973. godine u kojem su ljubitelji “slobodnijih” sadržaja morali ići u kino-dvorane dok ih na malim ekranama nisu mogli zamisliti (a danas je sasvim drukčije). Neki od tih sadržaja se čine nepotrebnim i eksploatacijskim, a što se prije svega može reći za antiklimaktičku i zapravo potpuno nepotrebnu scenu orgije u meksičkom gradiću, čiji je jedini smisao bio da se seriji da nekakav “zločesti” publicitet. S druge strane, u seriji ima daleko više golotinje, a ona je ovaj put, čak bi se moglo reći, i opravdana; to se odnosi na “domaćine” koje je iza scene daleko lakše popravljati i održavati ako nemaju ništa na sebi, a u jednoj od scena čak i jedan lik nastoji to opravdati na način koji se može protumačiti kao preventivni odgovor autora serije puritanskim kritičarima. Međutim, različite klauzule odgovora i različite razine sramežljivosti glumačke ekipe u nekim trenucima znaju razbiti iluziju; tako Evan Rachel Wood, koja tumači lik “domaćinske” protagonistice Dolores, zahvaljujući strateškom kadriranju, snimanju s leđa i drugim trikovima ostavlja daleko više prostora za maštanje od njene norveške kolegice Ingrid Bolsø Berdal, koja u liku “domaćinske” razbojnice Armastace svoju najimpresivniju akcijsku scenu odrađuje u rođendanskom kostimu (samo malo oskudnijem od PG-13 izdanja u nedavnom Herkulu).

Taj impresivni prizor Westworld svojim gledateljima pruža u završnoj epizodi koja je, usprkos tome i brojnim drugim detaljima, svojevrsno razočaranje. Prije svega se to odnosi na iritantni “cliffhanger” koji pitanje krajnje sudbine pojedinih likova, za koje bi se inače moglo pretpostaviti da će stradati, ostavlja previše otvorenim. Isto se može reći za inače od Thandie Newton izvrsno odglumljeni lik Maeve, za koji nije jasno ima li ili nema slobodnu volju i čiji su postupci, isto kao i raspologanje gotovo božanskim moćima na samom kraju neobjašnjivi. A ni Delosova sigurnosna ekipa koja u oružanom okršaju s “domaćinima” iskazuje streljačke “vještine” Imperijalnih jurišnika iz Ratova zvijezda nije nešto čime bi se Westworld može dičiti. Barem kada su u pitanju zagriženi geekovi koji vole obraćati pažnju na sitne detalje i od njih u pauzama emitiranja epizoda stvarati maštovite teorije o obratima u zapletu, a pri čemu su se one najpopularnije pokazale ispravnima. Svemu usprkos, Westworld je ipak dovoljno dobro režiran i vrlo dobro odglumljen te je gledateljima pružio više nego dovoljno zabave da opravda drugu sezonu. Na nju će se, kako stvari stoje, čekati sve do 2018. godine, nešto duže nego što je to običaj kod drugih TV-serija. No, kada su u pitanju HBO i tako ambiciozan projekt, duža pauza koja bi omogućila ulaganje više truda i mogućnosti uklanjanja pogreška se čini opravdanim.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Milijarde (Billions, sezona 1, 2016)

Oni koji u posljednje vrijeme pokušavaju pratiti političke rasprave na online forumima i društvenim mrežama, barem one ozbiljnije koje se bave nešto univerzalnijim temama od pretpolitičkih prepucavanja na etničkim, plemenskim, vjerskim, sportsko-navijačkim ili sličnim osnovama, vjerojatno će zaključiti da bi većini njih nekakav zajednički nazivnik trebala predstavljati sukob između kapitalizma i socijalizma. Riječ je o debati koja traje posljednjih par stoljeća, a koja se može, na ovaj ili onaj način nadovezivati na razne druge sporove. To je pogotovo došlo do izražaja od 2008. godine kada je veliki krah na njujorškoj burzi i globalna recesija pokazao da je mnogo toga trulog u suvremenom kapitalizmu, a mnoge potakao da ponovno počnu promišljati o socijalizmu kao njegovoj alternativi. Antikapitalističku raspoloženje je na određeni način nastojao iskoristiti i Hollywood, pa se svako malo pojavi film u kome je neki od likova pozitivac ili se takvim nastoji predstaviti tako što riječima i dijelom udara na “1%”. Nešto ozbiljniji odrazi takve debate na ekranima, odnosno oni koji bi kroz nešto uravnoteženiji pristup izbjegli crnobijeli tretman takve teme, su relativno rijetki. Jedan od njih predstavlja dramska TV-serija Milijarde čija se prva sezona početkom 2016. godine prikazivala na programu kanala Showtime.

Osnovni zaplet serije je vrlo jednostavan, te se svodi na sukob dvojice muškaraca opskrbljenih velikim talentom i još većim egom. Bobby “Axe” Axelrod (Damian Lewis) je burzovni mešetar koji je u nepuno desetljeće i pol od svog investicijskog fonda učinio jednu od najvećih institucija Wall Streeta i pri tome stekao status celebrityja i popularnost čak i među burzovnim mešetarima nesklonim masama Njujorčana. Charles “Chuck” Roades Jr. (Paul Giamatti) je federalni tužitelj za Južni distrikt New Yorka koji u svojoj karijeri nikada nije izgubio u sudnici, te stekao veliki ugled globeći i trpajući u zatvor poslovne ljude i mešetare koje se bogate insajderskim trgovanjem i sličnim ilegalnim burzovnim manipulacijama. Čak i jedan tako veliki grad kao New York je premalen za takva dva čovjeka, te ne treba dugo čekati povod za izbijanje otvorenog sukoba. Kada Axelrod, suprotno savjetima, za besramno visoku svotu kupi vilu u bogataškom odmaralištu Hamptons, Roades to shvaća kao izazov te započinje istragu koja ima za cilj raskrinkati financijske i druge malverzacije u Axelrodovom poslovnom imperiju te tako na kraju sebi pribaviti najveći “skalp” u karijeri. Taj zadatak neće biti lagan, jer se i Axelrod za njega pripremio, shvativši istragu kao još jedan izazov u svojoj karijeri, a osim ogromne količine novca kojima se kupuju informacije, iza sebe ima i malu armiju suradnika i uposlenika koji ga štuju kao božanstvo. Roades se, pak, tome suprotstavlja svojim malim, ali izuzetno talentiranim timom mladih tužiteljia motiviranih političkim ambicijama. I jednom i drugom, međutim, poteškoće čini to su međusobno povezani kroz Wendy Roades (Maggie Siff), Roadesovu suprugu koja je također ima impresivnu psihologa, ali u Axelrodovoj tvrtki čije tajne svom mužu ne smije odati iz profesionalnih razloga.

Od tri pisca koji predstavljaju službene tvorce serije, dvojica – David Levien i Brian Koppelman – su široj publici poznati kao tvorci nekoliko filmskih scenarija posvećenih profesionalnim kockarima, kao što je Rounders sa Mattom Damonom. Treći član tima, Andrew Ross Sorkin (inače u nikakvom srodstvu sa svojim daleko poznatijim prezimenjakom Aaronom), je poznat kao novinar specijaliziran za poslovne teme, a čije je najpoznatije djelo bila knjiga Too Big to Fail posvećena velikom burzovnom kraju 2008. godine (i kasnije adaptirana u HBO-v kablovski film). Sve je to trebalo jamčiti da bi gledateljima svijet financijskog kapitala i aktivnosti na Wall Streetu, često teško razumljive čak i onima koji imaju diplomu ekonomskog fakulteta, običnoj publici trebalo dočarati na koliko-toliko pristupačan način. U seriji, međutim, nekog naročitog kopanja po naličju američkog poslovnog establishmenta baš i nema, te se sve svodi na relativno jednostavne populističke slogane o insajderskom trgovanju kao “namještanju igre” i “prijevare” u kojoj se “veliki igrači” iz “1%” besramno bogate na račun “malog čovjeka”, ali isto tako i njihovu antitezu koja daje suprotan stav o kapitalizmu kao najčišćem oličenju američkog sna i jedinoj mogućnosti da se netko marljivim, upornim (iako ponekad ne i sasvim legalnim) radom sa dna popne na vrh.

Najveća je vrijednost Milijardi u tome što se sukob između kapitalizma i socijalizma odražava kroz dva lika, i to na način da nitko od njih nije prikazan kao apsolutni junak ili zlikovac. Za Axelroda je jasno da svoje bogatstvo nije u potpunosti stekao niti ga čuva na potpuno legalan način, te da je osim podmićivanja spreman i za neke moralno dvojbenije radnje; s druge strane serija ističe kako je bio skromnog podrijetla, te da se nakon stjecanja bogatstva njime nije bahato razmetao, te kako je u privatnom životu besprijekoran roditelj i vjeran suprug. U Milijardama se tako prikazuje kako kapitalizam, koga Axelrod oličava može biti dobar. Suprotne vrijednosti, odnosno ono što bi u kontekstu serije trebalo biti “socijalizam” – nastojanje države i drugih javnih institucija da se ekonomija stavi pod čvršći nadzor – simbolizira Roades kao talentirani, uporni, uspješni državni činovnik koji svoj, relativno slabo plaćeni posao zbog koga ga većina poznanika mrzi, radi usprkos toga što je ima bogatog i utjecajnog oca koji mu je mogao urediti daleko unosniju i manje stresnu karijeru. Za one koji vjeruju da svi problemi današnjeg svijeta potječu od zlih “1%” s Wall Streeta, Roades je pozitivac. U seriji on, međutim, nije nimalo savršen – prema svojim kolegama i prijateljima je izuzetno neugodan i nimalo ne krije svoje frustracije, a na kraju uvjerenje da se protiv Axelroda i njemu sličnima ne smiju birati sredstva, izgubivši tako svoju moralnu prednost.

Koncept Milijardi je sjajno postavljen, a Lewis i Giamatti se čine savršenim izborom za tako snažne, upečatljive i izvrsno napisane likove. Scenaristički trojac, međutim, nije znao taj koncept i likove pretočiti u nekakav čvrst i koherentan zaplet, barem ne onaj koji bi opravdao jednu ili dvije sezone (čak i one skraćene od 12 epizoda). Zato je od samog početka scenarij inficiran melodramom i brojnim detaljima koji se čine primjerenijim “trash” sapunicama nego ozbiljnoj seriji na aktualnu temu. To se može vidjeti na samom početku kroz lik Wendy, koji na prilično neuvjerljivi način povezuje dvojicu glavnih likova , dodavši svemu tome i motiv seksualne napetosti između psihologinje i njenog karizmatskog pacijenta, kao i patološke ljubomore fizički neuglednog muža. Milijarde, međutim, idu još dalje u nastojanju da za ekrane prikuju “trashu” sklonu publiku, pa je tako odnos između Wendy i njenog muža dodatno zakompliciran time da njih dvoje prakticiraju BDSM. Iko je u seriji bilo prilično dobro napisanih i ocrtanih likova, kao i vrlo dobrih epizoda (poput “Quality of Life” u kojoj se kroz flashbackove vješto koristi podzaplet vezan uz jednog od Axelrodovih zaposlenika), nju je od samog početka bilo teško shvatiti potpuno ozbiljno. I na kraju, kada prva sezona završi obveznim i predvidljivim cliffhangerom, gledatelj će, opterećen svim tim “trash” sadržajima, postaviti prilično neugodno pitanje što ga čeka u drugoj.

OCJENA: 6/10