In hoc signo (non) vincet

Kada je prije dvije godine Zoran Milanović na parlamentarnim izborima iščupao poraz iz ralja sigurne pobjede, kao glavni razlog se među komentatorima navodila “besmislena” i “kobna” odluka da se kampanja temelji na “minornim” pitanjima kao što su vjeronauk u školama. Diskretne SDP-ove najave da bi se vjeronauk u školama mogao preispitati je omogućio HDZ-u i njegovoj medijskoj mašineriji da Milanovićevu stranku opišu kao zle, sotonske jugokomunjare koji namjeravaju nastaviti silovanje hrvatskog kulturnog bića prekinuto 1990. godine. Čak i dio komentatora koji se smatra ljevičarima i liberalima smatra da je Milanović propao upravo zbog toga što je malo previše uvjerljivo nastojao sebe predstaviti kao zagovornika modernih, evropskih, prosvijećenih i sekularnih vrijednosti na kojima bi se Hrvatska 21. stoljeća trebala temeljiti, odnosno ignorirao realnost biračkog tijela u kojemu je daleko više ukorijenjen konzervativizam temeljen na vjeri.

Za razliku od SDP-a, čiji će predstavnici nastojati puhati i na hladno i biti veći katolici od pape, predsjednik Stipe Mesić je posljednjih dana krenuo đonom na Crkvu, s nizom izjavama kojima na prilično eksplicitan i nimalo dvosmislen način iznosi negativno mišljenje o njenom utjecaju na hrvatsku politiku, zakone i društvo. Možda najeksplicitnije od svega jest njegovo zalaganje da se križevi izbace iz vojarni i ureda državne uprave, gdje, s obzirom da je Hrvatska ustavom odijelila državu od crkve, oni kao i bilo kakvo drugo vjersko znamenje ne bi trebali imati mjesta.

Ono što je za SDP u daleko blažem obliku predstavljalo političko samoubojstvo, u slučaju Mesića teško da će izazvati neke bijesne reakcije. Trenutni hrvatski predsjednik je i zbog daleko bezazlenijih stvari izazivao pjesme o crnim vranama, balvane na cesti i snove o državnom udaru, pa je nakon devet i pol godina na njih jednostavno oguglao. A i neki intenzivni medijski i propagandni rat protiv Mesića sada, kada mu je preostalo samo nekoliko mjeseci mandata, i nema baš nekog velikog smisla.

Isto tako, otvaranje nove fronte u hrvatskim kulturno-ideološkim ratovima – ovaj put između sekularističke ljevice i klerikalne desnice – bi u paramparčad razbio paradigmu o Hrvatskoj kao “normalnoj”, “modernoj” državi gdje postoji konsenzus o nekakvim “europskim” vrijednostima koje oličava socijaldemokratsko-demokršćanski centar. Zato je vrlo vjerojatno da će najnoviji Mesićev “nestašluk” proći “lišo”, odnosno da će se, za razliku od brojnih drugih, vrlo brzo svesti na buru u čaši vode.

Oglasi

Pogledati se u ogledalo

Među brojnim prijedlozima kako da se Hrvatska na što brži i efektniji način izvuče iz krize najmanje popularnosti uživa ono koje se, na prvi pogled, čini najjednostavnijim – devalvacija kune. Svrha tog poteza bi trebala biti poticanje hrvatske proizvodnje, odnosno snižavanje cijena hrvatskih proizvoda na svjetskim tržištima u svrhu njihove veće konkurentnosti.

Međutim, kada je u pitanju taj potez, stječe se dojam da nesklonost prema njemu pokazuju kako oni ozbiljni, odnosno establishmentski ekonomisti, tako i “obična raja”. Dok ekonomiste brine inflacija, koja se od 1980-ih smatra najvećim zlom koje može zadesiti neku ekonomiju, dotle laike užasava jedna mnogo prozaičnija posljedica devalvacije kune. Krediti koje je stanovništvo podiglo u posljednjih desetak i nešto godina su u pravilu sadrže devizne klauzule, odnosno devalvacija kune bi automatski dovela do povećanja rata koje se moraju otplaćivati.

A koliko je ljudi koji su podigli te kredite, odnosno koliko su ti krediti odgovorni za financijkse nevolje u kojima se našla Hrvatska? Sudeći po bijesnim reakcijama na najave devalvacije kune, odnosno pokušaje Sanaderove vlade da “zauzda” pohlepne banke prilikom dizanja kamatnih stopa, osoba vezanih tim kreditima ima jako mnogo.

I, naravno, kada se proklinje Sanader zbog toga što je “pokrao i upropastio državu”, kada se odjednom stvara konsenzus da svaki zaselak ne treba biti jedinica lokalne samouprave i da nam sve one rukometne arene i Pelješki most nisu trebali, malo tko je spreman priznati da nesposobnost današnje vlade da se suoči s financijskom rupom samo svojevrsni odraz iste situacije u kojoj su se našli građani željni uživanja u lijepim i luksuznim stvarima za koje nisu imali volje ili strpljenja proliti odgovarajuću količinu znoja. I sada svi bjesne na Polančeca, Šukera i Kosor, a nitko se ne želi pogledati u ogledalo i vidjeti cvrčka iz basne koji shvaća da je mrav bio u pravu, odnosno suočiti se činjenicom da se cijelo ljeto zabavljao umjesto da marljivo sprema hranu za crne dane.

Zato se jučerašnja kolumna Renata Baretića u Nacionalu itekako treba preporučiti kao jedan od rijetkih primjera kada komentatori ove nesretne hrvatske zbilje imaju hrabrosti reći neke neugodne istine.