RETRO-RECENZIJA: Do kraja (Exit Wounds, 2001)

uloge: Steven Seagal, DMX, Isaiah Washington, Anthony
 Anderson, Michael Jai White, Bill Duke, Jill Hennessy, Tom
 Arnold, Bruce McGill, David Vadim, Eva Mendes
 scenografija: Paul D. Austerberry
 kostimografija: Jennifer L. Bryan
 fotografija: Glen MacPherson
 montaza: Derek Brechin
 glazba: Damon "Grease" Blackman & Jeff Rona
 scenarij: Ed Horowitz & Richard D'Ovidio (po romanu Johna
 Westermanna)
 rezija: Andrzej Bartkowiak
 proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 101 '

Orin Boyd (Seagal) je detroitski policajac koji, zahvaljujući smislu za inicijativu i vještini baratanja pištoljem, uspijeva spasiti život potpredsjedniku SAD. Na žalost, tom prilikom je pokazao preveliku sklonost odbijanju zapovijedi pa ga pretpostavljeni za kaznu premještaju u policijsku ispostavu u najgorem dijelu Detroita, a kao poseban dodatak prisiljen je polaziti psihološki tečaj za suzbijanje bijesa gdje će se upoznati s voditeljem radijskog talk showa Henryjem Wayneom (Arnold). Boyd će se ipak više koncentrirati na svoj posao, pogotovo kada zajedno sa svojim novim partnerom, mladim Georgeom Clarkom (Washington) otkrije kako gomila njegovih kolega-detektiva uzima mito, kao i da je povezana s lokalnim narko-kraljem Lattrellom Walkerom (DMX). No, istraga će brzo pokazati da sve nije onako kakvim se čini na prvi pogled.

Nakon što je par godina tavorio glumeći u “straight-to-video” “bekačima”, Steven Seagal se s filmom Do kraja vratio u holivudsku prvu ligu i doživio da ovaj projekt ima iznenađujuće dobar uspjeh na američkim kino-blagajnama. To se najmanje mora pripisati samom Seagalu, koji je sve umorniji i neuvjerljiviji kao superzvijezda koja bi sama po sebi mogla držati film. Do kraja svoj uspjeh prije svega duguje iskusnom producentu Joelu Silveru (Smrtonosno oružje, Matrix) kojemu je Seagalova karizma bila samo dio mnogo šire slagalice. Iako scenarij obiluje svim mogućim policijskim klišejima (ukljucujući i obveznu romansu sa šeficom koju tumači Jill Hennessy), te iako poneki od glavnih “igrača” pokazuju nedostatak glumačke vještine (Seagal i DMX), Silver se još jednom pokazao majstorom kombiniranja “ševe, šore i šege” te glumačke nedostatke svojih zvijezda nadoknadio angažiranjem dva komičarska diva Amerike – Anthonyja Andersona (koji se već bio istakao u prethodnom Silverovom projektu Romeo mora umrijeti) i Toma Arnolda (Schwarzeneggerovog partnera u Istinitim lažima). Ta dvojica su jednostavno uspjela zasjeniti sve ostale, a njihov dijalog za vrijeme završne špice je sam po sebi dovoljan razlog da se pogleda film. Zbog svega toga Do kraja je film kojeg ćemo vjerojatno vrlo brzo zaboraviti, ali koji će nam ipak pružiti ugodne trenutke dok ga se budemo sjećali.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Otkucaj smrti (Ticker, 2001)

uloge: Steven Seagal, Tom Sizemore, Jaime Pressly, Dennis
 Hopper, Peter Greene, Ice T, Michael Halsey
 scenografija: Arnd Stockhausen
 kostimografija: Tricia Gray
 fotografija: Philip Alan Waters
 montaža: Ken Morrisey
 glazba: Serge Colbert
 scenarij: Paul B. Margolis
 režija: Albert Pyun
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 92 '

Nettles (Sizemore) je policijski detektiv iz San Francisca koji se još ne može pomiriti s gubitkom žene i djeteta. No, stjecajem okolnosti Nettles će se ponovno morati suočiti sa svojim demonima kada San Francisco postane žrtvom irskog terorista Swanna (Hopper) koji koristi svoje bombaške vjestine i ubija na desetine nedužnih ljudi kako bi policiju natjerao da pusti njegovu djevojku Claire (Pressly). Nettles, umjesto da popusti zahtjevima suludog bombaša, odlučuje pronaći manijaka i u tu svrhu počinje suradnju sa Glassom (Seagalom), šefom bombaškog odjela.

Otkucaj smrti je dobio nešto negativnog publiciteta kada je Jaime Pressly poslije snimanja svog kolegu Stevena Seagala optućila za seksualno zlostavljanje. Autor ovih redaka ima razloga sumnjati u to, mada je Pressly u scenama u kojima se pojavljuje pokazala entuzijazam krepane mačke i ostavila dojam osobe koja jedva čeka završnu klapu. Naime, dotični dojam ostavljaju gotovo sve osobe koje su imale nesreću da se pojave pred kamerama, uključujući tako eminentna imena kao što su Ice T, Tom Sizemore i Peter Greene – osobe za koje je ipak teško zamisliti da bi bili objektima Seagalovog seksualnog zlostavljanja. A i sam Seagal se pred kamerama čini prilično neraspoloženim, vjerojatno zbog scenarija koji ga tjera da umjesto borilačkih koristi glumačke vještine, kojima očito ne raspolaže. Pravi razlog zbog čega je Otkucaj smrti usprkos dojmljive glumacke postave zavrsio kao “straight-to-video” naslov bit ce jasan svim onima koji su uspjeli prepoznati ime osobe koja je potpisana kao režiser. Albert Pyun, kao i mnogo puta u svojoj dugoj karijeri, ponovno tjera i najprekaljenije kritičare da se uhvate za glavu i zapitaju kako netko može režirati tako loše filmove. Očajna gluma je sasvim primjerena bijednim specijalnim efektima, montaži koja je od zapleta učinila bezobličnu masu i fotografiji zahvaljujući kojoj gledatelji nemaju pojma koga to Seagal mlati u završnim scenama filma. Zbog svega toga, Otkucaj smrti se može komotno proglasiti jednim od najgorih naslova koji su došli u nase videoteke.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.