U ova cinična vremena malo koji pisac – pogotovo među onima iz mrskog angloameričkog svijeta – je među mladim Hrvatima intelektualnijeg usmjerenja tako popularan i utjecajan kao David Icke. Njegove teorije zavjera tako pružaju jedan jednostavan i zaokružen sustav u koji se bez problema može ugurati svaki, pa i najapsurdniji detalj svakidašnjice. O Ickeovim tezama – pogotovo onima koji se tiču toga da današnjom Zemljom vlada elita sastavljena od ljudi-gmazova – se još može raspravljati, ali ne i o njihovoj originalnosti.
Naime, tu je tezu je Icke, po svemu sudeći, svjesno ili nesvjesno preuzeo iz osnovne postavke američke TV-serije po imenu V iz 1980-ih koja je opisivala dolazak naoko prijateljski nastrojenih i humanoidnih vanzemaljaca koji su čovječanstvu – u zamjenu za neograničeno povjerenje – ponudili rješenje svih planetarnih problema. Naravno, kao i u svakoj SF-utopiji, ispostavilo se da dotični vanzemaljci nemaju plemenite motive niti su ono za što se predstavljaju. Serija – odnosno prve dvije mini-serije, emitirane 1983. i 1984. godine – je bila prilično dobra, pogotovo uzimajući u obzir tadašnja budžetska, tehnološka i sadržajna ograničenja američke televizije. Nešto kasnije je neke od motiva serije iskoristio John Carpenter u svom sjajnom, ali zaboravljenoj i neopravdanoj zapostavljenoj SF-akcijadi Oni žive, koja je također dala ideje za Ickea.
V je autoru ovih redova ostavila dobar dojam – između ostalog i zbog Faye Grant, jedne od onih tragično neiskorištenih holivudskih glumica. Zbog toga sam se pitao kada će se bezidejni Hollywood, koji ima običaj praviti film i od najbezveznije i najopskurnije TV-serije koja se nekoć našla na američkom TV-programu, baciti na remake ove serije.
E, pa, izgleda da se čekanje isplatilo, iako je ovaj put u pitanju remake u obliku nove TV-serije. To je daleko bolja varijanta od igranog filma koji bi, s obzirom na razlike između dva medija, najvjerojatnije ispao kao bezvezni krpež. Iskustva sa novom verzijom Battlestar Galactica također pokazuju da remake ne mora uvijek biti lošiji od originala.
Kenneth Johnson, autor originalne serije, u planu je imao snimiti nastavak čija bi se radnja događala dvadeset godina nakon originala, a u kome bi, naravno nastupila i Faye Grant. Međutim, sve je ostalo na romanu. TV-serija bi se trebala početi prikazivati 2009. godine.
Još je rano – i uvijek nezahvalno – praviti predviđanja na osnovu trailera, ali sam uvjeren da bi ta serija mogla dobiti dnevno-političke konotacije, a možda čak biti i svojevrsno alegorijsko proročanstvo. Vanzemaljci koji iznenada dolaze i opčaravaju svijet svojom karizmom, savršenim izgledom, govorom o nadi i promjeni bi se mogli shvatiti kao svojevrsni ekvivalent donedavno anonimnog političara po imenu Barack Obama.
A nije da u povijesti science fictiona nije bilo proročanstava. Možda je najbolji primjer Verhoevenov Starship Troopers iz 1997. godine – film koji je propao na kino-blagajnama i koji su svi popljuvali, ali koji se iz perspektive 2000-ih čini nevjerojatno preciznim prikazom svijeta nakon 11. rujna. Problem s tim filmom, kao i s drevnim Kasandrama i Jeremijama, jest u tome da proročanstva ne bi bila proročanstva da se nisu ispunila, odnosno da su ih suvremenici shvatili ozbiljno.