Oznaka: Star Wars

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Sila se budi (Star Wars: The Force Awakens, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jedna od najčešćih zamjerki koje je autor ovih redova primao na račun svojih prikaza filmova bio je taj da su oni “subjektivni”. Na to se vrlo jednostavno može odgovoriti da su recenzije po samoj prirodi stvari subjektivne. Postoje, doduše, neki slučajevi kada su neke recenzije iz ovih ili onih razloga subjektivnije od drugih. Kod autora ovih redova bi to mogla biti saga o Ratovima zvijezda, prema kojoj on ima odnos za koga je vrlo vjerojatno da će biti bitno drukčiji od mlađih čitatelja. Naime, svatko onaj tko je originalnu trilogiju (a pogotovo prva dva filma, Novu nadu i Imperij uzvraća udarac) imao prilike vidjeti nedugo nakon premijere dobio je filmsko iskustvo koje nije mogao usporediti s ničim drugim, odnosno na dugo vremena uspostavio parametre koji su određivali što jest, a što nije dobar film. Iz istih razloga je nova inkarnacija u obliku trilogije prednastavaka, koja tako visoka očekivanja realno nije mogla ispuniti čak ni da nije bila opterećena egom svog bahatog tvorca, predstavljala jedno od najvećih filmskih razočarenja, barem od strane dijela publike čiji je sentiment najbolje ilustrira  tvrdnja da im je “George Lucas silovao djetinjstvo”. Treća po redu trilogija, pak, po danas u Hollywoodu prilično popularnoj praksi, nastoji okrenuti novi list ponudivši publici nastavak koji istovremeno predstavlja i svojevrsni reboot. Tome je značajno doprinijelo to da je Lucas svoje životno djelo prodao Disneyjevom studiju. Tako se za kormilom našao J. J. Abrams, filmaš koji je, zahvaljujući komercijalno uspješnom rebootu Zvjezdanih staza, stekao reputaciju majstora za oživljavanje malaksalih medijskih franšiza i filmskih serija.

Disney se, zapravo, baš i nije previše trebao truditi, s obzirom da je riječ o studiju koji, kao u nedavnom slučaju Johna Cartera (filma temeljenog na romanu koji je, slučajno ili ne, bio inspiracija Lucasu) sebi može dozvoliti da preko 200 milijuna dolara “proćerda” na komercijalni “ćorak”, a da se to gotovo i ne osjeti na završnoj financijskoj bilanci. A kada se u obzir uzme fanatična odanost desetljećima stvarane publike širom svijeta, uključujući i one kojima su i Ratovi zvijezda u obliku omraženih prednastavaka bili bolji od Ratova zvijezda kojih nema, Disney je vrlo lako na mjesto režisera mogao staviti i Uwea Bolla, i nakon toga uopće ne brinuti da će film razbiti sve rekorde gledanosti i stvoriti još jednu rijeku novca koja se slijeva u Hollywood. Dijelom zbog čovječnosti, dijelom zbog ponosa i brige za reputaciju u budućim povijesnim knjigama, a dijelom zbog zdravorazumske računice da bi predviđena trilogija tokom sljedećih nekoliko godina mogla biti žrtvom nepredvidivih okolnosti, novi Ratovi zvijezda su napravljeni tako da se igralo “na sigurno”, odnosno tako da se uz privlačenje novih poklonicka izađe u susret starima. Tu je možda najvažniji angažman Lawrencea Kasdana, autora scenarija za Imperij, film koji se smatra najboljim dijelom sage, a čiji bi doprinos i ime na špici trebao biti jamac da Abrams ipak neće previše skretati od prije više od tri desetljeća uspostavljenih parametara.

Radnja novog filma, pod naslovom Sila se budi, započinje trideset godina nakon događaja prikazanih u filmu Povratak Jedija, odnosno nakon što su pobunjenici na čelu sa Lukeom Skywalkerom (Hamill) uspjeli uništiti zli Galaktički Imperij. Nakon toga je obnovljena Galaktička Republika, ali je Skywalker u međuvremenu netragom nestao nakon neuspjelih pokušaja da obnovi red vitezova Jedija. To su, pak, iskoristio Prvi red, organizacija koja nastoji obnoviti Imperij te je u tu svrhu izgradila impresivnu ratnu mašineriju, a kojoj se suprostavlja organizacija Otpor na čelu sa Leiom Organom (Fisher). Na pustinjskom planetu Jakku, Poe Cameron (Isaac), jedan od Otporovih pilota, dolazi u posjed lokacije gdje se Skywalker skrio, ali je tu informaciju, prije nego što ga zarobe jurišniciPrvog reda, prisiljen sakriti u droida BB8. Droida nešto kasnije pronalazi Rey (Ridley), lokalna djevojka koja za život zarađuje otkupljući otpad. Kada ju lociraju jurišnici Prvog red na čelu sa Kyloom Rennom (Driver), pomoć joj pruži FN-2187 alias “Finn” (Boyega), jurišnik koji je odlučio dezertirati, te njih dvoje zajedno s droidom za bijeg koriste oronuli i napušteni svemirski brod za koga se ispostavi da je “Millennium Falcon”, legendarni brod čiji je vlasnik sada ostarjeli, ali za pustolovine još uvijek raspoloženi krijumčar Han Solo (Ford).

Sudeći po prvom filmu, Abramsov pristup Ratovima zvijezda je bitno različit od Lucasovog, i to je u ovom slučaju vrlo dobra stvar. Abrams, koji po vlastitom priznanju, nije bio neki naročiti fan serijala, je svemu pristupio kao profesionalni zanatlija, te, za razliku od svog prethodnika nije bio opterećen reputacijom novohollywoodskog auteura koji je pod stare dane komercijalni uspjeh bio protumačio kao dokaz vlastitog kreativnog genija. Umjesto toga se pažljivo uspoređivala prva s drugom trilogijom, gledalo ono što je funkcioniralo i ono što nije. Rezultat svega je film koji budi deja vu efekt, ali onom malo pozitivnijem smislu – publici koja prva tri filma nije gledala će biti uzbudljiv i cool, dok će onoj starijoj probuditi lijepe uspomene. Abrams odbijanje da otkriva toplu vodu očituje i kroz narativnu strukturu, ali ikonografiju koja gotovo besramno reciklira početnu trilogiju. To je pogotovo slučaj na početku, kada izgleda kao remake Nove nade. Tako ponovno imamo pustinjski planet gdje živi junak kojoj će droid s važnom porukom promijeniti život i učiniti herojem galaktičkih pustolovina. Jedina je razlika u tome što je novi film daleko eksplicitnije podvrgnut kanonima političke korektnosti, pa je tako heroj ženskog spola, a kao njegov glavni pomoćnik služi pomoćnik koga tumači crnoputi David Boyega. Kasnije se tokom filma mogu pronaći reference i na druga dva filma, pa tako Imperij dobija svoj “homage” u sceni koja daje novu varijaciju njegovog antologijskog obrata u zapletu. Maz Kanata, mudra vlasnica lokala koju glumi CGI-jem potpomognuta Lupita Nyong’o, je, pak, očigledna zamjena za Yodu, a oni koji traže posvete Povratku Jedija će ih također pronaći u scenama koje se odvijaju na šumskim lokacijama.

Abramsu i Disneyu u svemu tome pomaže i CGI tehnologija koja je dovoljno uznapredovala, odnosno bila korištena s takvom mjerom da gledateljima pretjerano ne upada u oči, pa se tako akcija odvija furioznim tempom. I dio glumačke ekipe je prilično raspoložen, prije svega Ford, koji usprkos osmog desetljeća života očigledno uživa u ponavljanju najslavnije uloge u svojoj karijeri. Međutim, sve to ne može sakriti neke nedostatke, koji se pak tiču prvenstveno Kasdanovog scenarija. Njegov ekonomični pristup je spriječio da se novi Ratovi zvijezda razvodne, ali je, s druge strane, otvorio i neke velike rupe. Prije svega se to odnosi na nedovoljno objašnjen detalj da Prvi red, dakle nešto što bi trebala biti ilegalna paravojna formacija, odjednom raspolaže sa vojnim i tehnološkim resursima na nekoliko razina impresivnijih od onih s kojima je raspolagao Imperij koga misle obnoviti, odnosno da je sposobna izazivati destruktivni užas čak i na spektakularniji način od legendarne Zvijezde smrti, a što se vidi u apokaliptičkoj sceni prikazanoj na sredini filma. Drugi problem predstavlja i nedovoljno definiran lik Finna, za koga se na početku pokazuje da ima ozbiljan problem s PTSP-om, da bi kasnije postao nešto kao komični pomagač. Nebriga o detaljima se vidi i u tome da inače vrlo dobra Daisy Ridley, usprkos toga što je odrasla na pustinjskom planetu, govori savršenim britanskim engleskim dostojnim BBC-jeve spikerice, a Boyega koristi standardni američki naglasak. No, možda najveće razočarenje predstavlja casting, odnosno odluka da glavnog negativca tumači Adam Driver, glumac široj publici poznat kao po ulozi tipa koji je “servisirao” Lenu Dunham kao protagonisticu TV-serije Djevojke. Najmanje bi se moglo reći da dotičnome nedostaje karizma dostojna Vaderovog nasljednika, odnosno da se Ratove zvijezda prestaje shvaćati ozbiljno čim skine masku.

Svi ti nedostaci, međutim, nisu imali nekog efekta na komercijalne rezultate, kao što neće bitno pokvariti opći dojam o početku nove trilogije. Sila se budi predstavlja poboljšanje u odnosu na prethodna tri filma, dok prva tri i nije pokušavala nadmašiti. Zbog tog, u ovom slučaju, blagotvornog, nedostatka ambicije predstavlja ne samo solidan primjer prvoklasne hollywoodske zabave, nego i svojevrsnu novu nadu za franšizu prema kojoj neki dan-danas ne mogu biti objektivni onoliko koliko bi željeli biti.

RATOVI ZVIJEZDA: SILA SE BUDI

(STAR WARS: THE FORCE AWAKENS)

uloge: Harrison Ford, Carrie Fisher, Mark Hamill, Daisy Ridley, David Boyega, Adam Driver, Oscar Isaac, Lupita Nyong’o, Domnhall Gleeson, Anthony Daniels, Peter Mayhew, Max von Sydow

scenarij: Lawrence Kasdan, J. J. Abrams, Michael Arndt

režija: J. J. Abrams

proizvodnja: Walt Disney/Lucasfilm, SAD, 2015.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Uspon Skywalkera (Star Wars: The Rise of Skywalker, 2019)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

La commedia è finita. Game over. To je sve što se može reći o budućnosti Ratova zvijezda, jedne od najpopularnijih i najlukrativnijih medijskih franšiza u povijesti koja je, što zasluženo, što nezasluženo, opčinjavala generacije u nepuna pola stoljeća. Iako je bilo teško očekivati da će ijedan od nastavaka i raznoraznih spin offova ikada imati onu snagu i učinak koji je daleke 1977. imala danas retroaktivno prozvana Nova nada, ili da će ijedan nastavak biti tako iznenađujuće dobar kao Imperij uzvraća udarac, ipak se teško pomiriti da će sunovrat u hollywoodski mediokritet kakav predstavlja posljednja trilogija biti tako nagao i potpuno uništavajući. Možda o tome najbolje svjedoči da je ijedna velika hollywodska blockbusterska uzdanica u posljednjih nekoliko godina dočekivana s tako malo entuzijazma i toliko prijezira kao što je riječ o Usponu Skywalkera. Razlog je, naravno, u Posljednjem Jediju koji je kod fanova franšize izazvao toliko razočarenje, bijes i prosuo toliko vitriola na društvenim mrežama da su hollywoodski PR-ovci u očaju bili prisiljeni posegnuti za trolovskom kampanjom iz Kremlja kao jedinom prihvatljivom objašnjenju. Posljednji je film tako imao zadatak još teži od onoga koji je imao Posljednji Jedi pri pokušaju da nadmaši Imperij – trebao je biti toliko iznenađujuće dobar da ispere gorak okus iz ustiju i fanove nekako uspije uvjeriti da Posljednji Jedi ili nije postojao ili da razočarenje koje su fanovi prije dvije godine iskusili ipak na kraju ima nekog smisla. Naravno, letvica je u tom slučaju bila postavljena tako da visoko da je bilo teško očekivati da će je čak i inače uspješni režiser i ko-scenarist J. J. Abrams uspjeti doseći.

Radnja prikazuje kako Kylo Renn (Driver), vođa Prvog reda, organizacije koja je uništila Galaktičku Republiku i nastojala obnoviti Galaktički Imperij pronalazi nikoga drugog do Palpatinea (McDiarmid), nekadašnjeg Imperatora i vođu zlih Sithova koji se nalazi na udaljenom planetu Exegol. Ispostavlja se da je on ne samo preživio uništenje nekadašnje Zvijezde smrti na Endoru i slom Imperija, nego je i posljednjih nekoliko desetljeća iz sjene manipulirao događajima pripremajući da na posljednje ostatke Otpora udari s velikom flotom zvjezdanih razarača od kojih je svaki opremljen uništavačima planeta kakve su nekada imale samo Zvijezde smrti. Jedina smetnja Palpatineovim planovima je Rey (Ridley) koja se pod vodstvom Leie Organe (Fisher) obučava za Jedija, te Palpatine navodi Kyloa da je pronađe i pokuša likvidirati. U međuvremenu Rey i njeni prijatelji iz Otpora od tajanstvene “krtice” iz samih redova Prvog reda doznaju za postojanje tajne flote na Exegolu te smišljaju plan kako da je unište. Problem je u tome da je planet tako udaljen da ga se može pronaći samo pomoću posebnih uređaja koji su skriveni širom galaksije, te to pokreće spektakularnu utrku s vremenom.

Da počnemo s dobrim vijestima. Uspon Skywalkera je bolji film od Posljednjeg Jedija. Loša vijest je da to i nije neko veliko postignuće. No, da ipak nastavimo s dobrim vijestima. Najvažnija je ta da je Abrams u ovaj projekt ušao više nego svjestan da je prethodni film temeljito zabrazdio te da su potrebne drastične mjere da se franšiza vrati na pravi put ili koliko-toliko sanira šteta. To se najviše vidjelo kroz scenarij koji se pokušava vratiti korijenima i ponuditi jednostavnu priču o borbi Dobra i Zla bez ikakve “subverzije” i “dekonstrukcije”, odnosno likova za koje nije jasno kojem od ta dva bloka pripadaju. Scenarij je tako, nakon što je ono što je trebalo biti glavni negativac u prethodnom filmu likvidiran, odlučio uskrsnuti glavnog negativca iz glavne trilogije, pri čemu problem izazvan njegovom smrću u Povratku Jedija “elegantno” riješen uvođenjem novih elemenata jedijske mitologije. Abrams je također odlučio da se “otkači” od političke angažiranosti te u filmu uglavnom nema novih “intersekcionalnih” likova i drugih detalja (s izuzetkom jedva primjetne scene lezbijskog poljupca na kraju koja je izbačena iz verzija za neka azijska tržišta) koji bi i najmanje upućenom gledatelju trebali sugerirati da su hollywoodski producenti “na pravoj strani povijesti”. Abrams je umjesto toga sav svoj talent uložio da stvori što je moguće veći broj spektakularnih scena koje se gledateljima serviraju rafalnom paljbom.

Iako mnoge od tih scena izgledaju doista dojmljivo, iskusniji gledatelj će zapaziti da je furiozni tempo namjerno ubačen kako bi se što je više moguće sakrile rupe u zapletu, kao i proizvoljno, nelogično i nekonzistentno baratanje s mitologijom franšize, isto kao i neisprofiliranost likova koje od odlaska u zaborav ne mogu spasiti čak ni iskusni karakterni glumci kao Richard E. Grant. U nekim slučajevima je takav pristup bio motiviran dodatnim razlozima, kao što je omraženost lika Rose Tico koja je, za razliku od Posljednjeg Jedija gdje je bila jedan od protagonista, ovdje degradirana na cameo pojavljivanje. Neki od glumaca, pak, i u takvim uvjetima dobro rade posao, pri čemu se posebno može pohvaliti Adam Driver koji je uspio čak proizvesti nekakvu “kemiju” s Daisy Ridley te s njom u završnici filma stvoriti emocionalno najsnažniji trenutak u cijeloj trilogiji. To se odražava i na samu Ridley, koja je uz dobru glumu pokazala i određenu atletsku sposobnost i za vjerovati je da će joj lik Rey, barem na duže vrijeme, biti najjača uloga u karijeri. Na žalost, najvjerojatnije i najbolja, jer je lik i dalje opterećen scenarističkim ograničenjima, kao i nastojanjem Abramsa i njegovog scenarista Teria da isprave krive Drine Posljednjeg Jedija na način da Rey dobije nadljudske sposobnosti zbog kojih gotovo sve muke kroz koje su prolazili protagonisti prethodnih osam filmova izgledaju potpuno besmisleni.

O tome koliko su Ratovi zvijezda daleko od nekadašnje slave možda najbolje svjedoči epilog filma u kojem se Rey bez ikakvog objašnjenja pojavljuje na Tatooineu i posjećuje nekadašnju farmu Lukea Skywalkera. Time se gledatelje samo podsjeća koliko su usporedbe originalne trilogije porazne i koliko je malo vjerojatno da će Rey, Kylo Renn, Finn i Poe postati dio globalne popularne kulture i reference za buduće generacije kao što su to bili i još jesu Luke Skywalker, Han Solo, Leia Organa i Darth Vader.

RATOVI ZVIJEZDA: USPON SKYWALKERA

(STAR WARS: THE RISE OF SKYWALKER)

uloge: Adam Driver, Daisy Ridley, Adam Boyega, Oscar Isaac, Ian McDarmid, Anthony Daniels, Naomi Acklie, Domhnal Gleeson, Richard E. Grant, Lupita N’yongo, Carrie Fisher, Mark Hamill, Billy Dee Williams, Kelly Marie Tran

scenarij: J. J. Abrams & Chris Terio

režija: J. J. Abrams

proizvodnja: Walt Disney Studios/Lucasfilm, SAD, 2019.

trajanje: 142 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Solo: Priča iz Ratova zvijezda (Solo: A Star Wars Story, 2018)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
SOLO: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA
 (SOLO: A STAR WARS STORY)
 uloge: Alden Ehrenreich, Woody Harrelson, Emilia Clarke,
 Donald Glover, Thandie Newton, Phoebe Waller-Bridge,
 Joonas Suotamo, Paul Bettany
 scenarij: Jonathan Kasdan & Lawrence Kasdan
 režija: Ron Howard
 proizvodnja: Lucasfilm/Disney, SAD, 2018.
 trajanje: 134 min.

Konačno se i to dogodilo. Film iz ciklusa Ratova zvijezda ne samo da je podbacio, nego je po svojim komercijalnim rezultatima predstavljao nesumnjivi i neporecivi flop. I to ne samo običan, nego prilično velik flop, s obzirom da je u njega Disney, danas najmoćniji svjetski studio, ubacio nekoliko stotina milijuna dolara koje nije uspjela nadoknaditi kino-publika. Taj je događaj samo prije nekoliko godina bio nezamisliv, i to zahvaljujući tome što Ratovi zvijezda predstavljaju možda ne najdugovječniju, ali bez svake sumnje najveću medijsku franšizu, te što su se u nepunih pola stoljeća pretvorili u jednu od institucija svjetske popularne kulture te stvorili možda najmasovniju i najfanatičniju bazu poklonika zahvaljujući kojima je, između ostalog, čak i inače razočaravajuća trilogija prednastavaka predstavljala veliki trijumf. Propast Sola, međutim, danas i ne predstavlja neko posebno iznenađenje. Za to najveće zasluge ima Posljednji Jedi, posljednji film iz službene trilogije koji je za poklonike serije predstavljao dosad najveće razočarenje i mnoge od njih potakao da se pretvore u kritičare koji će nove Ratove zvijezda razapinjati sa žarom svježeg vjerskog preobraćenika. Svemu tome su, dakako, trebalo dodati i, danas prilično opravdane, bojazni da je George Lucas, tvorac originalne serije prodajom autorskih prava Disneyu svoje veliko djelo stavio u ruke pohlepne, ali i bezdušne korporacije koja ga ne razumije i/li prezire, odnosno da je u beskrupuloznoj trci za novcem spremna transformirati do neprepoznatljivosti. Jedan od simptoma “novih” Ratova zvijezda su bili i planovi za prednastavke ili spin-offe koji bi bili posvećeni pojedinačnim likovima ili sporednim događajima originalne trilogije. Nakon hvaljenog Rogue One je došao red na Hana Sola, vjerojatno najpopularnijeg lika u cijeloj franšizi, čije mladenačke dane prikazuje film s jednostavnim naslovom Solo.

Harrrison Ford je sa svojih sedam i pol banki definitivno prestar za tumačenje te uloge, a CGI tehnologija još uvijek nije toliko dobro razvijena da bi ga mogla “pomladiti”. Zato je za nju angažiran Fordov 47 godina mlađi kolega Alden Ehrenreich. Radnja započinje na Corelliji, industrijskom planetu poznatom po izgradnji brodova, ali i čijim mračnim ulicama vlada kriminalno podzemlje za koga su često prisiljena raditi i mala djeca. Među njima je bio i danas već odrasli Solo, koji odlučuje opljačkati svoje poslodavce i zajedno sa djevojkom Qi’rom (Clarke) pobjeći i započeti nov život. U tome, međutim, ne uspije te Qi’ra zaglavi na Corelliji, a Solo je prisiljen priključiti se Imperijalnoj floti gdje će se obučiti za pilota. Tri godine kasnije je zbog neposluha izbačen s Akademije i premješten u pješadiju, te će prilikom jedne bitke slučajno nabasati na grupu kriminalaca na čelu s Tobiasom Beckettom (Harrelson) koji su preuzeli identitete imperijalnih jurišnika te ih namjeravaju iskoristiti za pljačku koaksija, basnoslovno vrijednog goriva za svemirske brodove. Solo im se priključi te upozna Wookieja po imenu Chewbacca (Suotamo). Prvi pokušaj pljačke ne uspijeva te se banda nađe u problemima, jer je cijeli pothvat bio za račun Drydena Vosa (Bettany), šefa moćne zločinačke organizacije Grimizna zora. Vos, u čijem društvu Solo na svoje veliko iznenađenje vidi Qi’ru, je, međutim, spreman odobriti alternativni plan prema kome se koaksij u nerafiniranom i opasnom obliku treba opljačkati na planetu Kessel i onda opasnom rutom kroz asteroide brzo dovesti do rafinerije na planetu Savareen. Za taj je plan nužan svemirski brod nalik na “Millennium Falcon” čiji je vlasnik Lando Carlissian (Glover).

Solo je, slično kao i Rogue One, mjesecima prije premijere bio predmetom vijesti o strahovitim problemima prilikom produkcije. To je uključivalo kao i po Disneyeve producente neugodno angažiranje posebnog glumačkog instruktora za Ehrenreicha, kojemu je navodno bilo izuzetno teško “skidati” Fordove manire. Još je, međutim, bilo gora odluka da se sa seta otpuste režiseri Phil Lord i Christopher Miller nakon žestokih sukoba sa scenarističkim tandemom koji su čini Lawrence Kasdan (poznat po Imperija uzvraća udarac, najboljem filmu franšize) i njegov sin Jake. Kao zamjena je doveden Ron Howard, pouzdani hollywoodski veteran koji je na kraju morao gomilu scena nadosnimiti. Sve to nije ukazivalo na nešto posebno dobro, i strahovi su se uglavnom pokazali opravdanim, iako Solo, zapravo, i nije tako loš film kao što bi sugerirao njegov komercijalni fijasko ili žuč koju fanatični warseri prosipaju na Internetu.

Glavni problem Sola je, dakako, sam njegov koncept, odnosno očekivanje da će publika koja desetljećima voli lik u inkarnaciji Harrisona Forda prihvatiti isti u inkarnaciji mladog Ehrenreicha, kome, ma koliko to netko ne htio priznati, nedostaje Fordov šarm i karizma. Zvjezdane staze su bez nekih problema preživjele prijelaz na pomlađenu glumačku ekipu, ali je u tom filmu temelj bio u ideji, a ne liku koji predstavlja ikonu popularne kulture. Solo tu prepreku od početka nije mogao prebroditi, i unaprijed je bio osuđen postati tek kuriozitet ili svojevrsni fan film iza kojeg, doduše, stoje stotine milijuna dolara. Scenaristički tandem Kasdanovih se koliko-toliko dobro nosi s nezahvalnim zadatkom da iz apokrifnih i usput izrečenih detalja o Solovoj mladosti napravi uzbudljivu priču, ali u tome nema uvijek nekih uspjeha. Posebno je razočaravajuće objašnjenje kako je Han Solo stekao svoje ime, a također njegov lik nije prošao neku uvjerljivu transformaciju od naivnog mladića u simpatičnog antiheroja. S druge strane, Solo posjeduje nekoliko zanimljivih akcijskih scena, a i završnica, koja na osvježavajući i relativno uvjerljiv način izbjegava grcanje u nepotrebnom spektaklu i orgiji CGI -ja, publici nudi nekoliko zanimljivih obrata u priči. Za razliku od blijedog Ehrenreicha, ostatak glumačke ekipe je prilično raspoložen i uspijeva nositi film, udahnuvši život likovima koji bi inače bili brzo zaboravljeni. To se odnosi kako na Harrelsona tako i na Bettanyja kao jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti franšize. Režija je, međutim, u velikom dijelu filma problem, i to se odnosi na nesnalaženje s fotografijom koja je prečesto prilično mračna.

Spas filmu prečesto dolazi od scena ili likova koji bez namjere autora izazivaju smijeh. Zanimljiv detalj je tako scena ratovanja na Mimbanu, koja će neke hrvatske gledatelje svojom atmosferom podsjetiti na Krležinu Bitku kod Bistrice Lesne. Ipak, uvjerljivo najupečatljivija stvar kod Sola jest lik društveno angažiranog droida L3-37 koji koristi svaku priliku da iskaže neslaganje s ugnjetavanjem potlačenih manjina i čiji revolucionarni čin slučajno potakne slijed spektakularnih i po ostatak likova prilično opasnih događaja. Neki su kritičari smatrali da je L3-37 odraz javno iskazanih nastojanja producentice Kathleen Kennedy da Ratove zvijezda što više uskladi s današnjim moralnim, političkim i drugim standardima hollywoodskih salonskih ljevičara, ali je u stvarnosti taj lik postao parodija svega onoga što se danas stavlja pod skraćenicu SJW. To što će se Solo pamtiti po fanatičnom droidu, a ne glavnom liku, je jedno od mnogih objašnjenja zašto je film propao i zašto se budućnost Ratova zvijezda danas čini daleko mračnijom nego što je to itko mogao zamisliti prije nekoliko godina.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Posljednji Jedi (Star Wars: The Last Jedi, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 3 komentara 
RATOVI ZVIJEZDA: POSLJEDNJI JEDI
 (STAR WARS: THE LAST JEDI)
 uloge: Mark Hamill, Carrie Fisher, Adam Driver, Daisy Ridley, John Boyega, Oscar Isaac, Andy Serkis, Lupita Nyong'o, Domnhall Gleeson, Anthony Daniels, Gwendoline Christie, Kelly Marie Tran, Laura Dern, Benicio del Toro
 scenarij: Rian Johnson
 režija: Rian Johnson
 proizvodnja: Lucas Film/Walt Disney , SAD, 2017.
 trajanje: 152 min.

Vremena se mijenjaju, pa je danas teško zamisliti da bi zbog novog naslova iz ciklusa Ratovi zvijezda itko založio bubreg da otkupi mjesto za šator ispred kino-dvorane kako bi mogao biti prvi na premijeri. Danas se na taj film gleda otprilike isto onako kako se gleda na svaki drugi veliki hollywoodski blockbuster i nekako se čini vjerojatnije da će eksploziju oduševljenja u geekovskim krugovima izazvati novi naslov iz Marvelovog ili čak DC univerzuma. Tome je velikim dijelom doprinijelo to što je franšizu od Georgea Lucasa otkupio Disney te se nove Ratove zvijezda jednostavno mora gledati u kontekstu industrijski proizvedenih filmskih serija čiji naslovi knjigovodstvene imperative i ziheraško povlađivanje najširoj publici pretpostavljaju bilo kakvoj autorskoj viziji i originalnosti. To samo po sebi ne mora biti loše, o čemu svjedoči Sila se budi, prvi dio nove post-lucasovske trilogije, gdje je producent i režiser J.J. Abrams igrajući na sigurno i ponavljajući formulu originalne trilogije 1970-ih uglavnom izbjegao zamke koje su upropastile Lucasove prednastavke. No, Disney je iz nekih razloga za drugi nastavak nove trilogije odabrao sasvim drugi pristup. Za Posljednji Jedi je kao režiser odabran Rian Johnson, ime koje poklonici SF-žanra izuzetno cijene zbog filma Looper; Disney mu je povjerio ne samo režiju, nego i scenarij, odnosno neuobičajenu količinu kreativne slobode za projekt koji bi trebao biti komercijalna uzdanica bezličnoj srednjostrujaškoj korporaciji. To, kao i neumitne usporedbe s Imperij uzvraća udarac, drugom dijelu originalne serije koji se često navodi kao najbolji film ciklusa, su sa sobom povukli izuzetno visoka očekivanja za koje iskustvo i zdrav razum govore da najvjerojatnije neće biti ispunjena.

Radnja započinje gotovo u istom trenutku gdje je završio prvi dio, odnosno u trenutku kada Prvi red, organizacija koja predstavlja nasljednike zloglasnog Imperija, nastavlja uspostavljati vlast po galaksiji pri čemu im jedinu prepreku pruža Otpor, pobunjenička vojska koja nastoji obnoviti Republiku. Rey (Ridley), mlada djevojka koja se bila priključila Otporu, došla je na planet Ach-To kako bi Lukea Skywalkera (Hamill), legendarnog Jedi viteza koji je prije trideset godina bio porazio Imperij, nagovorila da se priključi Otporu. Na njeno veliko i neugodno iznenađenje Skywalker, koji se tamo bio skrivao šest godina, ne pokazuje nikakav entuzijazam da ponovi svoje životno niti da Rey, koja posjeduje Silu, nauči jedijevskim vještinama. U međuvremenu Reyini suborci na čelu s Lukeovom sestrom, princezom Leiom Organom (Fisher) imaju daleko veće probleme, s obzirom da ih je sustigla flota Prvog reda u kojoj se Kylo Ren (Driver), Leiin sin i nekadašnji Lukeov učenik koji se predao tamnoj strani Sile. Minijaturna pobunjenička flota se, uz velike žrtve, uspije povući iz svoje baze, ali ih snage Prvog reda prate u stopu s obzirom da su, po svemu sudeći, ovladale tehnologijom praćenja kroz hipersvemir. Slijedi stalna potjera koja zbog nedostatka goriva u pobunjeničkim brodovima može imati jedan jedini ishod. Grupa pobunjeničkih boraca u kojoj su Finn (Boyega), Poe Dameron (Isaac) i mehaničarka Rose Tico (Tran) se odlučuje na očajnički plan u kome bi se inflitrirali na zapovjedni brod Prvog reda i sabotirali uređaj za praćenje. No, za to im je potreban stručnjak za dešifriranje koji se može pronaći na kockarskom planetu Canto Bight.

Johnsonu je, po svemu sudeći, prilikom stvaranja ovog filma najčvršći orijentir bio Imperij uzvraća udarac, i to zato što je bio najbolji i najhrabriji od svih filmova sage; u njemu je infantilna herojska fantazija zamijenjena nečim bližim stvarnom životu, odnosno mračnom i mnogo ozbiljnijom pričom u kojoj dobri momci dobivaju po tamburi i gdje je rutinerski hepi end zamijenjen s za tako nešto sasvim primjerenim cliffhangerom. Johnson je, pak, odlučio ići čak i dalje, odnosno u nastojanju da Posljednjem Jediju da još mračniji karakter odlučio žrtvovati čak i mitologiju cijele sage. Tako je njen nekadašnji protagonist od vrhunskog autoriteta i besprijekornog pozitivca, koji je čak i zlikovca poput Dartha Vadera uspio na kraju dovesti na pravu stranu, pretvoren u čangrizavog, umornog i deprimiranog starca, a za koga se na kraju ispostavi da je možda čak i odgovoran za katastrofu koja je obnovila zlo u galaksiji i uništila njegovo životno djelo. Gledatelji će zbog toga biti neugodno iznenađeni isto kao i Rey, nominalna protagonistica i Skywalkerova pretpostavljena nasljednica, koja je prisiljena najveći dio filma provoditi na komadu stijene usred oceana i gledati ostarjelog Jedi viteza koji muze orijaške morske krave i pri tome se, sudeći po osmijehu, prilično dobro zabavlja. U tim scenama nije teško prepoznati odraz scena iz Imperija gdje Yoda obučava mladog Lukea na močvarnom planetu Dagobah, ali isto tako, s obzirom na tragični nedostatak humora i karizme kod ostarjelog Lukea, nije teško zaključiti koliko je Posljednji Jedi ispod svog uzora.

No, izgleda da je Johnson bio u neku ruku svjestan da ga ne može nadmašiti, pa je jedan od glavnih motiva zapleta nastojanje da se okrene nova stranica, čak i po cijenu da se ne samo odbaci, nego i na revizionistički način potkopa prošlost. Tako su Jediji, odnosno sve što su radili i u što su vjerovali proglašeni neuspjehom, i to, da ne bude nikakve zabune, od lika koji bi u univerzumu Ratova zvijezda trebao biti vrhunski moralni arbitar. Čak i pobunjenički Otpor je prikazan kao hrpa nesposobnjakovića, gubitnika i idiota; princeza Leia se nije u stanju nametnuti kao autoritet čak ni šačici svojih sljedbenika koji u najgorem mogućem trenutku odlučuju pokrenuti pobunu; Poe Dameron se, pak, iskazuje kao netko tko misli da je popio svu pamet svemira te je spreman u svakom trenutku odbiti izričite zapovijedi ili poslušati zdrav razum, te koji zbog toga umalo pobunjenicima ne učini isto ono što je Zoran Milanović učinio SDP-u. Njegovi drugovi Finn i Rose prolaze nešto bolje u njihovoj pustolovini na Canto Bightu, ali će u samom finalnom jedno od njih napraviti posve besmislenu gestu koja će umalo dokrajčiti sve ono što je Poe Dameron počeo uništavati.

U Posljednjem Jediju, s druge strane, ima nekoliko pozitivnih pomaka. Prije svega se to odnosi na lik Kyloa Rena koji je mnogo složeniji, uvjerljiviji i koji Driveru, za razliku od Sile se budi, daje mnogo više prilike da pokaže svoj glumački talent. Scenarij također pokušava prikazati Prvi red zanimljvijim nego u prvom filmu, prije svega kroz odnos Kyloa i vrhovnog vođe Snokea, kojeg pod grotesknom maskom i CGI-jem tumači uvijek raspoloženi Andy Serkis. Glavni negativac će također poslužiti i za jedan prilično neočekivani obrat, kao i uspostaviti zanimljivu dinamiku s likom Rey kao njegovom suprotnošću prema kojoj, međutim, osjeća duboku parapsihološku i emocionalnu vezu. Potencijali koje je Johnson pronašao, na žalost, nisu iskorišteni, i upravo je tu glavni razlog zbog koga Posljednji Jedi nije uspio postati novi Imperij.

Novi film iz ciklusa Ratova zvijezda umjesto zapleta i likova kao najveću atrakciju ima vrhunske specijalne efekte, ali i izuzetan trud uložen u stvaranje nekoliko upečatljivih vanzemaljskih svjetova kao i niza zanimljivih vanzemaljskih vrsta. Scene na Canto Bightu (koji u nekoliko scena “glumi” Dubrovnik) tako predstavljaju zanimljivi homage Gradu oblaka iz Imperija, slično kao što i planeta ledena Crait budi mnoge uspomene na Hoth gdje se odvijala znamenita bitka u istom filmu. Trud uložen u scenografiju, kostimografiju i specijalne efekte je, međutim, u nekim slučajevima ozbiljno kompromitiran nebrigom za zakone fizike – poput bitke u kojoj se neprijateljske letjelice u svemiru napada bombama nalik na one koje su se u Drugom svjetskom ratu uz pomoć gravitacije bacale na gradove. Mnogo je više pažnje, kao i žuči među okorjelim fanovima na Internetu, izazvala scena u kojoj lik princeze Leie leti svemirom poput Mary Poppins, te zbog kojih se Posljednjeg Jedija ne može shvatiti ozbiljno. I dok ovaj film zaslužuje pohvale zbog toga što je pokušao biti drukčiji, te pohvale ne mogu sakriti to da je taj pokušaj bio uglavnom neuspio. Taj zaključak, kojem se, uz horde bijesnih fanova javno priklonio i Mark Hamill, sugerira da će Disney, želi li spriječiti bilo kakve komplikacije, u sljedećem nastavku igrati na sigurno i da takvo ziheraštvo ne mora uvijek biti potpuno loše.

OCJENA: 3/10

RETRO-RECENZIJA: Zvjezdani ratovi – Epizoda II: Klonovi napadaju (Star Wars – Episode II: Attack of the Clones, 2002)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
uloge: Ewan McGregor, Hayden Christensen, Natalie Portman, Samuel
L. Jackson, Frank Oz, Temuera Morrison, Christopher Lee, Anthony
Daniels, Kenny Baker, Jay Laga'aia, Silas Carson, Ahmed Best, Jack
Thompson, Jimmy Smits, Pernilla August
glazba: John Williams
scenarij: George Lucas & Jonathan Hales
režija: George Lucas
proizvodnja: 20th Century Fox/Lucasfilm, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 143'

Vjerojatno nijedan film posljednjih godina nije u naša kina došao nakon toliko grozničavog iščekivanja kao što je to slučaj s Klonovi napadaju, petim (odnosno drugim, ako ih poredamo kronološki) nastavkom iz Lucasove megapopularne sage Ratovi zvijezda. Ironijom sudbine, Klonovi napadaju to imaju prije svega zahvaliti svom prethodniku, Fantomskoj prijetnji, nastavku sage koja je nakon dva desetljeća manje fenomen sedme umjetnosti a više fenomen popularne kulture. Lucas je, naravno, s Fantomskom prijetnjom namlatio golemi novac, ali su mnogi zagriženi fanovi bili razočarani, koliko neumitnim (i po Prijetnju poraznim) usporedbama s originalnom trilogijom, toliko s infantilnošću filma čiji je glavni junak iritantno 9- godišnje derište. Mnogi su, pak, držali da stvari ipak moraju krenuti nabolje jer je Imperij uzvraća udarac, drugi film iz originalne trilogije, po mišljenju mnogih ispao ne samo najboljim dijelom Lucasove sage nego i jednim od najboljih SF-filmova ikada snimljenih. Zbog toga su očekivanja bila velika i, paradoksalno, razočaravajući rezultati prethodnika su ta očekivanja ovaj put učinila još većima.

Dodatni razlog za optimizam jest i u činjenici da se nova trilogija bavi događajima koji su se zbili prije onih opisanih u originalnoj trilogiji, te tako ovdje imamo priliku vidjeti kako se stara, časna Republika polako transformirala u zli Imperij, a pozitivci iz Fantomske prijetnje postupno postali monstrumima. Radnja započinje deset godina nakon događaja iz prethodnog filma, kada Padme Amidala (Portman), bivša kraljica Nabooa, a sada senatorica, dolazi na planet Coruscant kako bi u Senatu izrazila svoje protivljenje nastojanjima da se secesionistički pokret u Republici suzbije vojnom silom. Amidala postaje metom atentatora, i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja Jedi vitezovi joj kao tjelohranitelje dodjeljuju Obi-Wan Kenobija (McGregor) i njegovog mladog pripravnika Annakina Skywalkera (Christensen). Njih dvojica se ubrzo razdvoje, jer Kenobi kreće u potragu za plaćenim ubojicom Jango Fettom (Morrison), za kog se ispostavi da je upetljan u mutne poslove oko izgradnje tajne vojske klonova, navodno za račun Republike. Dotle će Annakin sluziti kao Amidalin tjelohranitelj na Naboou, i ubrzo shvatiti da je u nju zaljubljen. I Amidala mu uzvraća osjećaje, svjesna toga da je ljubavna veza najstrože zabranjena Jedi vitezovima, dok istovremeno Annakina počinju mučiti unutarnji demoni gori od tragićne ljubavi – grižnja savjesti zbog majke Shmi (August) koju je ostavio na rodnom planetu Tatooine, kao i uvjerenje da Sila s kojom je obdaren ne treba biti sputana strogim jedijevskim pravilima.

Ako je Lucasu cilj bio napraviti bolji film od Fantomske prijetnje, već na prvi pogled se može vidjeti da je u tome barem djelomično uspio. Klonovi napadaju su vizualno raskošniji, kompjuterski generirani specijalni efekti su još dojmljiviji, lokacije su raznovrsnije, a kostimi i scenografija daleko inventivniji nego u svim prethodnim filmovima. Naravno, tu je i niz spektakularnih akcijskih scena – od vratolomne utrke po zračnim koridorima Coruscanta na početku do neobično kompleksne završnice koja uključuje dvoboj svjetlosnim mačevima i pravu pravcatu bitku s desetinama tisuća sudionika. Vizualnu spektakularnost također prati složenost zapleta, koji nastoji gledateljima objasniti to kako se naizgled savršena demokratska i slobodarska Republika mic po mic pretvorila u svoju suprotnost, pri čemu su, kao sto je to uvijek slučaj, mnogi od glavnih pokretača tog procesa na početku imali najplemenitije namjere. Zbog složenosti radnje i nastojanja da se gledateljima sve lijepo objasni, Klonovi napadaju u prvom dijelu imaju vise dijaloga nego akcije, ali ti dijalozi, na žalost, nisu na visini. Na visini nije ni traljavo postavljena romansa Annakina i Amidale (iako ima daleko više iskrenosti i prave drame od romanse Jacka i Rose u Titanicu) koju također uništavaju traljavi dijalozi, loš izbor Haydena Christensena za glavnog glumca, i konačno, nedostatak ikakve suvisle interakcije s Natalie Portman.

No, taj najveći nedostatak Klonova ipak nije razlog da ovaj film nazovemo neuspjehom. Čak i u sadržajnom smislu Klonovi napadaju su bolji od svog prethodnika – ton je mnogo mračniji i ozbiljniji, a zaplet i likovi postavljeni tako da izgledaju kao suvisli dio mnogo šire cjeline, tako i da i neki naizgled nepotrebni i iritantni elementi Fantomske prijetnje (poput Jar Jar Binksa) polako sjedaju na svoje mjesto i možemo ih vidjeti u novom svjetlu. Zaokružena autorska vizija, koja se ovdje bolje vidi nego i u jednom drugom holivudskom proizvodu, možda će nekome biti i politički problematična, jer Lucas ovdje prilično eksplicitno iznosi tezu prema kojoj je demokracija po svojoj prirodi slabašna i krhka, te da se ona u pravilu degenerira i s vremenom preraste u diktaturu. Zbog svega toga je pomalo nezahvalno pisati recenziju ovog filma, jer ćemo pravi sud moći donijeti tek kada vidimo treći dio sage. Ali već sada imamo razloga za zabrinutost – ako su Klonovi napadaju bolji od Fantomske prijetnje isto kao sto je Imperij bio bolji od Nove nade, znači li to da će sljedeći nastavak prema Prijetnji i Klonova biti isto sto je razočaravajući Povratak Jedija (inače bolji od oba dva filma iz nove serije) bio prema Novoj nadi i Imperiju?

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Rogue One: Priča iz Ratova zvijezda (Rogue One: A Star Wars Story, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

Za 2016. će se, barem još neko vrijeme, govoriti kao jednoj od najgorih ili najokrutnijih godina. S tom će se ocjenom slagati poklonici Ratova zvijezda, s obzirom da je prema njima bila posebno okrutna. Ne samo što su se u prethodnih 365 dana morali zauvijek rastati od nekih, u svim drugim slučajevima opskurnih, ali njima prilično dragih imena vezanih uz popularne likove iz originalne serije, nego im je najveća okrutnost priređena na samom kraju. To se prije svega odnosi na Rogue One, film koji je trebao predstavljati svojevrsni novi početak franšize, odnosno trenutak kada se ona prvi put počela izvlačiti iz skuta svog tvorca Georgea Lucasa i odlaziti na mjesta na koja on nije išao. Iako će hollywoodske i druge knjigovođe taj film, barem ako je suditi po izvještajima s kino-blagajni, proglasiti trijumfom, oni pravi i najokorjeliliji “warseri” će ga proglasiti tragedijom. I to, da stvar bude gora, iz razloga koji zapravo nemaju previše veze s njegovom općom kvalitetom. Riječ je o spletu okolnosti zbog kojih će dijelu publike Rogue One, a prije svega njegova završna scena, izuzetno teško pasti, te ono što je mogao biti jedan od najboljih filmova iz serije učiniti jednom od najvećih trauma.

Rogue One je zamišljen kao prvi od tzv. epizodnih filmova Ratova zvijezda, odnosno onih čiji sadržaj nije čvrsto vezan uz unutarnju kronologiju sage. Radnja je smještena između završetka prednastavaka (treće epizode Osveta Sitha, 2005) ili, preciznije, neposredno prije početka originalne trilogije (četvrte epizode Nova nada, 1977), te se, zapravo, u njoj prikazuje ono što je sam uvod Lucasovog filma naveo u svojoj rečenici – kako su obavještajci Pobunjeničkog saveza uspjeli dobaviti tajne dokumente Imperija zahvaljujući kojima je u Novoj nadi uništeno njeno naizgled neuništivo superoružje Zvijezda smrti. Uvodne scene pokazuju kako je za to, zapravo, zaslužan njen tvorac, genijalni znastvenik Galen Erso (Mikkelsen), koji je za Imperij radio protiv svoje volje i u svoje životno djelo namjerno ugradio skrivenu “Ahilovu petu”. Ključ za njeno otkrivanje bi trebala dobiti njegova kći Jyn (Jones) koja se, stjecajem okolnosti, poveže s pobunjeničkim obavještajcem Casianom Andorom (Luna) i njegovim droidom K2-SO (Tudyk). Put ih odvodi na buntovni planet Jhedu, gdje će prvi put imati prilike vidjeti destruktivne mogućnosti Zvijezde smrti, ali i svojoj družini priključiti prebjegloj imperijalnog pilota Bodhija Roka (Ahmed), slijepog redovnika-mačevaoca Chirruta Imwea (Yen) i plaćenika Bazea Malbusa (Wen). Nastojanje da se dočepaju planova će ih nagnati da ih pokušaju ukrasti iz imperijalnog stožera na planetu Scarif, što je pothvat za koji je svima jasno da se previše ne razlikuje od samoubojstva.

Da je Rogue One predstavlja apokrif Ratova zvijezda može se vidjeti na samom početku, kada fanove serijala više neće dočekati uobičajeni uvod u obliku slova koja se vrte na ekranu. Oni s malo više sluha će, pak, brzo shvatiti kako im nedostaje prepoznatljiva glazbena podloga Johna Williamsa, iako se njegova zamjena Michael Giacchino trudi oponašati njegov stil. Međutim, najvažnija promjena u odnosu na prethodnih sedam filmova sage se odnosi na scenarij, odnosno na žanrovsko određenje. Elementi melodrame, dječačke pustolovine i političke alegorije su u formuli zamijenjeni sastojcima koji su, kao što je to naveo cijeli niz kritičara, daleko bliži “čistom” ratnom filmu. Tvorci sinopsisa – John Knoll i Gary Whitta (poznat po scenariju za postapokaliptičnu Knjigu iskupljenja i rad na video-igri Gears of War) – su se fokusirali gotovo isključivo na to prikažu kako su pobunjenici dobili planove o Zvijezdi smrti i to pod pretpostavkom da se to zbilo na spektakularno nasilan način. Zbog toga Rogue One sadrži najviše scena borbe u cijeloj seriji, da bi sve kulminiralo prilično impresivnim završnim obračunom koji se istovremeno odigrava i u svemiru i na površini planeta. Iako će neki kao uzor pronaći žanrovske klasike kao što su Topovi Navarone, daleko više utjecaja bi se pronašlo u nešto kasnijim, oporijim i mračnijim ostvarenjima kao što su Dvanaest žigosanih, pa i ne čudi što mnogi upravo ovaj film nazivaju onime što je zlosretni Odred otpisanih trebao biti. Mračni karakter, zapravo, i ne bi trebao čuditi, s obzirom da je zbog narativne kohezije Rogue One morao biti lišen konvencionalnog hepi enda, odnosno da svaki gledatelj upoznat s Novom nadom zna da, ma što protagonisti učinili, neće spriječiti neke apokaliptične događaje koji počinju nedugo nakon što je radnja ovog filma završila. Scenarij Chrisa Weitza i Tonyja Gilroya se ne ustručava na to podsjetiti gledatelje, pružajući im prizore zastrašujuće destrukcije koja blijedi čak i u usporedbi s daleko spektakularnijom kataklizmom u Sila se budi. A tu je, dakako, i odnos prema protagonistima, čije je odsustvo u sljedeća tri nastavka sage prilično lako objasniti time da su šanse za njihovo preživljavanje završetka bliže onima u djelima Georgea R.R. Martina nego J.R.R. Tolkiena.

Te likove tumači po imenima prilično impresivna glumačka ekipa koja, slično kao i prethodni redovni nastavak, inzistira na rasnoj raznolikosti, mada bi oni ciničniji prisustvo hongkonške zvijezde Donnieja Yena i njegovog kineskog kolege Jianga Wena mogli objasniti željom da se osigura kinesko tržište, bez kojega danas svaki hollywoodski studio može staviti ključ u bravu. Među njima se najviše ističe Yen, i to prije svega zahvaljujući demonstraciji borilačkih vještina nalik na one iz japanskih filmova o Zatoichiju, koji su tvorcima poslužili kao prilično očigledan uzor. Ostatak obavlja posao koji bi se u najboljem slučaju mogao nazvati solidnim, a to uključuje i Felicity Jones, možda najljepše od svih lica koje je krasilo plakate u cijeloj povijesti sage. Slično se može reći i za Garetha Edwardsa, režisera koji se prije toga istakao Godzillom, projektom koji pokazuje njegov talent za prikaz spektakularne destrukcije, ali i nemogućnost da prevlada scenarističke nedostatke. A oni su, kao što je to prečesto slučaj, najveći problem ovog filma.

Za Rogue One se mogu naći navodi da je bio podvrgavan scenarističkom dotjerivanju, a argumenti za to se mogu pronaći i u samom filmu koji se u nekim dijelovima čini nedovršenim. Možda se to najviše može vidjeti u slučaju Sawa Gerrere, pobunjeničkog vođe koga tumači uvijek sjajni Forest Whitaker, a koji je opisan kao “ekstremist”, mada se u filmu ne vidi po čemu bi se on, zapravo, trebao razlikovati od protagonista i drugih “umjerenih pobunjenika”. Te, i druge scenarističke “rupe”, međutim, će obično pasti u drugi plan. Gledatelji koji se po prvi puta sreću s univerzumom Ratova zvijezda će biti zabavljeni, dok će okorjeli fanovi biti oduševljeni nizom opskurnih referenci na najpoznatije likove i događaje iz sage. To se odnosi kako na pojavu Dartha Vadera, tako i lik imperijalnog guvernera Grand Moff Tarkina koga, zahvaljujući čudesima modernog CGI-ja utjelovluje Peter Cushing usprkos toga što je bio preminuo daleke 1994. godine. Sličan postupak je primijenjen i na jedan lik koji se pojavljuje u samoj završnoj sceni, koja je, međutim, bila izuzetno gorka svima onima koji su vidjeli 28. prosinca 2016. godine. Rogue One je jedno od boljih ostvarenja Ratova zvijezda, ali i primjer kako “čaša meda ište čašu zuči”.

ROGUE ONE: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA
(ROGUE ONE: A STAR WARS STORY)
uloge: Felicity Jones, Diego Luna, Ben Mendelsohn, Donnie Yen, Mads Mikkelsen, Alan Tudyk, Riz Ahmed, Jiang Wen, Forest Whitaker
scenarij: Chris Weitz & Tony Gilroy
režija: Gareth Edwards
proizvodnja: Lucasfilm/Walt Diseny Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 7/10

Trijumf i tragedija Ratova zvijezda

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Povijest filmske umjetnosti nije samo povijest velikih filmova. nego i povijest velikih filmova koji iz svakojakih razloga nisu nikada bili snimljeni. Svega toga su prilično svjesni najstariji fanovi Ratova zvijezda, odnosno, da budemo precizniji, originalne trilogije snimljene 1970-ih i 1980-ih. Prvi film, snimljen 1977. i danas poznat kao Nova nada, predstavljao je jedan od najvećih fenomena popularne kulture 20. stoljeća. Drugi film, Imperija uzvraća udarac, čija se 30. obljetnica upravo slavi, se smatra jednim od najboljih nastavaka u povijesti Hollywooda, ako ne i jednim od najboljih ostvarenja SF-žanra u povijesti.

Treći film, Povratak Jedija, je 1983. godine je trebao biti nešto slično, ali je danas gotovo zaboravljen i među starim warserima, usprkos komercijalnog uspjeha koji je postigao, predstavlja razočaranje, ako ne i izdaju. Jedino je nova trilogija, koja je izazvala sveopće zgražanje i neprijateljstvo, pomogla tom filmu da malo popravi reputaciju, ali tek u usporedbi. U svoje je vrijeme izazivao mrštenje pri pomisli na “dražesne” Ewokse i ultra-sladunjavi hepi end, tako različit od dostojanstvene Nove nade i realistične Imperije.

Gary Kurtz, producent prva dva filma i nekad najbliži suradnik Georgea Lucasa, u izjavi za Los Angeles Times je potvrdio sve ono što su fanovi originalne trilogije pretpostavljali, ali nikada nisu mogli dokazati – da je Povratak Jedija remek-djelo koje je, poput prequela, uništila Lucasova orijentacija na sirovu “komercijalu” i vlastita bahatost. Prema Kurtzu, Jedi je trebao biti isto onako mračna, odnosno “realna” priča u kojoj “dobri momci” dobijaju batine, odnosno u kojoj su Han Solo ili Lando Carlisian trebali “kupiti farmu”, tj. poginuti prije odjavne špice. Međutim, Lucas je tada gledao u financijske brojke i zaključio da više zarađuje prodajući igračke nego filmska prava; Jedi je, dakle, trebalo podrediti igračkama, odnosno dječici koja će vrištati roditeljima da ih kupe. Zato su se usred filma pojavili omraženi Ewoksi, a kraj završio poput najsladunjavije bajke. Kurtz se, kako tvrdi, s time nije htio složiti, pa je nakon Imperije odlučio s Lucasom prekinuti suradnju.

Fanovi originalne serije mogu samo zamišljati što bi se dogodilo da je bilo suprotno, tj. da je nakon drugog filma Lucas, a ne Kurtz, otišao, odnosno da je trilogija bila onako zaokružena i onako savršena kakvom je trebala biti. To su pitanja na koja, s druge strane, fanovi Sumraka najvjerojatnije neće razbijati glavu.