Lucu Bessonu je Polanski drag, ali mu je pravda još draža

Luc Besson, poznati francuski filmski režiser i producent, odbio se pridružiti stotinama svojih uglednih kolega i svjetskih intelektualaca koji zahtjevaju puštanje Romana Polanskog iz pritvora, odnosno prekidanje kaznenog postupka za analno silovanje 13-godišnje djevojčice počinjeno prije 32 godine.

Kada ga je RTL upitao što misli o Polanskom i cijelom slučaju on je rekao: “Prema njemu osjećam dosta simpatija, jako mi je drag, a i poznam ga… Ne znam ništa o slučaju, ali ako se ne pojavite na suđenju, činite krivo. Ne mogu donijeti sud o tome, ali, istina, ima kći, ona ima 13 godina, i ako je netko siluje, ne bih o tome mislio isto, čak i nakon 30 godina.”

Bessonov stav su, inače, počeli dijeliti i neki političari i mediji. Francuska vlada je, pod udarom feminističkih udruga i zastupnika u Nacionalnoj skupštini, malo “ohladila” zahtjeve svojih ministara vanjskih poslova i kulture za puštanjem. Poljski predsjednik Donald Tusk je rekao kako se poljska vlada ne bi trebala miješati slučaj jer je riječ o “slučaju silovanju, seksu sa djetetom”. Uvodnici New York Timesa i Los Angeles Timesa su, pak, zatražili da se Polanski vrati u Kaliforniju te da se cijeli slučaj konačno razriješi pred tamošnjim sudom.

Oglasi

“Svi smo mi Roman Polanski”

Postoji malo koji primjer oblika društvene patologije u kome postoji takav nesrazmjer između njegove raširenosti i društvene opasnosti s jedne, te medijske histerije s druge strane, kao što je pedofilija. Zahvaljujući pedofiliji, odnosno antipedofilskoj histeriji koja se širi s naslovnica tabloida danas je nemoguće – kao, na primjer, prije par desetljeća, zamisliti djeda kako u parku drži malog unuka za ruke. Uskoro će isto tako postati po život opasno nositi fotoaparate na plažama, s obzirom na dušobrižnike uvjerene kako je uvijek riječ o monstrumu koji fotografijom s udaljenosti od nekoliko stotina metara nastoji seksualno zlostavljati nečije (najčešće ne njihovo) nedužno djetešce. Možda bi tako uskoro počinitelji masovnih ubojstava i genocida prije mogli očekivati puštanje iz zatvora od nekog jadnika koji je kopajući po pradjedovim stvarima u napuštenoj kući naletio na golišavog Kupida.

Antipedofilska histerija, koja čak i u navodno prosvijećenim i civiliziranim zemljama zna doći na razinu linča, je međutim sasvim razumljiva posljedica “političke korektnosti” koja ostavlja sve manje mjesta za otvoreno iskazivanje mržnje i kolektivne paranoje, pa se ona kanalizira upravo na pedofile. Riječ “pedofil” dobiva isto značenje koje je u neka drevna vremena imao izraz “pogan” i “nekrst”, odnosno prije par desetljeća izraz “nacist” – oličenje aposlutnog Zla koje se mora eliminirati bez ikakve milosti ili moralnih skrupula.

Pa ipak, usprkos svemu tome, postoje neke situacije u kojima pedofilija nije pedofilija, odnosno u kojoj su neki pedofili jednakiji od drugih te umjesto strijeljanja, vješanja i nabijanja na kolac mogu od većine dežurnih antipedofilskih dušobrižnika očekivati pokoju lijepu riječ, pa i opravdavanje za svoje postupke. Primjer jedne od takvih situacija pruža hapšenje Romana Polanskog, uglednog poljsko-francuskog filmaša koji je prije više od trideset godina u Hollywoodu napio, drogirao, silovao i sodomizirao 13-godišnju djevojčicu, te potom pobjegao kako bi izbjegao zakonske posljedice svog čina.

Sam Polanski, kao i činjenice vezane uz slučaj nisu previše sporne. Filmaš je priznao što je učinio. Isto je tako neosporno da je njegov bijeg – koliko god bio kukavički i licemjeran – omogućio nastavak njegove karijere, odnosno čovječanstvu pružio nekoliko izvrsnih filmova, uključujući “Pijanista”. Da je duga ruka pravde bila brza i efikasna 1977. godine, svega toga ne bi bilo.

Isto tako nije sporno ni to da njegova žrtva danas želi da mu se oprosti, odnosno da se cijeli slučaj okonča. S njenog stajališta je stvar sasvim razumljiva – u pitanju je proliveno mlijeko, odnosno nikakva, pa ni najstroža kazna za Polanskog joj neće vratiti to što joj je oduzeto 1977. godine, a samo će njoj i njenoj djeci nabijati nove traume. Konačno, i sam Polanski je u međuvremenu postao obiteljski čovjek, odnosno njegovo utamničenje će ne samo kazniti njega nego emocionalno i na drugi način oštetiti suprugu i djecu koji za zlodjelo staro tri desetljeća ne snose nikakvu odgovornost.

S ljudskog, pa i pragmatičnog stajališta, lako je shvatiti zašto bi se ovaj slučaj, odnosno njegovo podgrijavanje nakon 32 godine, mogao bez nekog prevelikog okolišanja staviti ad acta, odnosno okarakterizirati tek kao jednu žalosnu epizodu koja pokazuje da veliki umjetnik ne mora uvijek biti najuzorniji primjerak ljudskog bića.

Međutim, od svega što se dogodilo oko Polanskog i što će se dogoditi, daleko više u oči bode javna reakcija intelektualne i umjetničke elite kojoj je Polanski pripadao, odnosno da pojedinačni zločin koji je on počinio predstavlja tek lakmus-papir za ozbiljniji problem sveopćeg licemjerja.

Tako filozof Bernard-Henry Levy, koji je svojevremeno dizao bune i razapinjao zapadne vlade što ne čine ništa da zaustave silovanja žena po ratnoj Bosni i Hercegovini, sada organizira peticiju za puštanje Romana Polanskog motivirano “zdravim razumom” i “čašću”. Naravno, dotičnu je peticiju potpisala hrpa najuglednijih filmaša, književnika i intelektualaca – Salman Rushdie, Milan Kundera, Terry Gilliam, David Lynch, Woody Allen, Martin Scorsese, Pedro Almodovar.

A da netko slučajno nije pomislio kako su svi potpisnici muškarci, odnosno da je motiv nekakva solidarnost zlog patrijarhata protiv bespomoćnih ženskih žrtava silovanja, na stranu Polanskog su stale i ugledne glumice kao Debra Winger, Monica Bellucci i Tilda Swinton. Najradikalnija je, međutim, Whoopie Goldberg koja tvrdi da ono što je Polanski učinio nije silovanje, iako je sam Polanski prije 32 godine priznao suprotno.

Nije zgoreg zamijetiti kako među potpisnicima peticija ima mnogo onih koji dižu ili su dizali kuku i motiku protiv globalnog zatopljenja, sječe šuma u Amazoniji, lova na kitove, gladi u Africi, homofobije, silovanja i zlostavljanja žena, odnosno Busha u Bijeloj kući. Kako to da nisu u stanju prepoznati jednu takvu svinjariju u svojim redovima?

Zapravo, prije bi se reklo da su prepoznali svinjariju, ali su prepoznali i sebe. Sa slavom i bogatstvom dolazi i status, koji uključuje mogućnosti da se uživa u onome što je zakinuto običnim smrtnicima. Nekada taj luksuz može biti i analno silovanje 13-godišnje djevojčice. Braneći Polanskog, mnogi od njih brane sebe.

Međutim, teško je očekivati da će ta spoznaja biti raširena. Mediji koji je trebaju prenijeti pripadaju tom istom establishmentu, te će je svjesno ili nesvjesno cenzurirati. A ni našim prostorima ne treba očekivati neke suvisle komentare. Previše je tu neugodnih podsjećanja na izjave o zločinima koji se ne mogu počiniti u obrambenom ratu, vrsnih intelektualaca i predsjednika parlamenata koji su otvoreno opravdavali silovanje i ubojstvo 12-godišnje djevojčice ili na balvane na cestama radi heroja koji su hladnokrvno likvidirali bespomoćne starice.

Možda je u tome utjeha zbog spoznaje da sudbina Polanskog za njegov zločin kaznila “okrutnim” festivalskim priznanjima ili prigodom da jednoj Emmanuelle Seigner pravi djecu. Možda bi svijet u kome parola “Svi smo mi Roman Polanski” izaziva najgore moguće zgražanje svijet ipak nešto bolji od onog u kome to čine neke druge parole.

Kako su Isus i Staljin dokazali nevinost

Kada je prije pet godina izbila afera vezana uz video-snimku Severeninih pomorskih pustolovina,  Nova TV je pozvala pravnog stručnjaka Gorana Vojkovića da prokomentira pravne i tehničke aspekte cijelog slučaja. On je tada iskoristio priliku da svim gledateljima udijeli zdravorazumski savjet: “Nemojte se snimati dok imate seksualne odnose, a ako baš morate, držite takve snimke u sefu.”

Takav savjet se, međutim, ne može primijeniti ama baš na sve životne situacije. Tako skupina mladih Njujorčana može biti sretna što jedan njihov član nije poslušao savjet dr. Vojkovića. Da je bilo drukčije, sada bi im životi bili uništeni.

Nemili događaji su započeli prije nepunih tjedan dana kada je Stalin Felipe, 19-godišnji student Više škole u Bronxu zajedno s još nekoliko prijatelja došao na studentsku zabavu koja se održavala Sveučilištu Hofstra. Tada je Staljinov polubrat, 20-godišnji Kevin Tavares, na plesu upoznao 18-godišnju studenticu Danmell Ndonye. Neko vrijeme nakon toga su Staljin, Kevin kao i još dvojica njegovih prijatelja – 19-godišnji Jesus Ortiz i 21-godišnji Rondell Bodward – optuženi za brutalno silovanje, koje se odigralo na 11. katu spavaonice Sveučilišta Hofstra.

Za mladog Staljina i njegovog prijatelja Isusa je slijedilo mučnih 22 sata u pritvoru, tokom kojih su ih, kako to navodi novinarima New York Posta, policajci stalno podsjećali da im prijeti 25 godina robije.

Noćna mora je završila tek nakon što je 18-godišnji gimnazijalac Arvin Riveri – peti član skupine za kojim je policija u tom trenutku tragala – preko odvjetnika stupio u kontakt s javnim tužiteljem te predao video-snimku cijelog događaja napravljenu mobitelu. Na njoj je postalo razvidno kako gđica Ndonye prilikom cijele epizode pokazuje previše entuzijazma da bi se djelatnost mladića mogla okarakterizirati kao silovanje. Tužitelj je odustao od optužbe, a mladići su pušteni.

Mladi Staljin ne može skriti zahvalnost svom prijatelju i dalekom rođaku koji je dostavio spasonosnu snimku: “On nas je spasio. On je naš mesija.”

Pouka koja bi se mogla izvući iz cijelog slučaja je ovakva, da parafraziramo dr. Vojkovića. Ukoliko neka šarmantna mlada dama vas i vaše prijatelje pozove na intimnu zabavu slobodnijeg pluralističkog sadržaja, najbolje je iz cijelog niza zdravstvenih i moralnih razloga odbaciti takvu ponudu. A ukoliko baš morate prihvatiti takvu ponudu, obavezno se oboružajte video-kamerom i nastojte zabilježiti svaki detalj takve zabave kako bi ste se osigurali od eventualnih neželjenih komplikacija.