RECENZIJA: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War, 2018)

Marvelov filmski univerzum ne bi postao komercijalno najuspješnija od svih serija u povijesti filma da njeni tvorci nisu, s vremena na vrijeme, bili spremni na eksperimentiranje u stilu i sadržaju. Među tim eksperimentima se ključnim postavila zanimljiva narativna struktura, prema kojoj se serija sastojala od nekoliko pod-serija posvećena pojedinačnim superherojima koji bi se trebali okupljati tek u posebnim filmovima-događajima, koji su jamčili zaradu od nekoliko različitih fanovskih baza. Recept, koji je prvi put primijenjen u Osvetnicima 2012. godine, sam po sebi ne garantira uspjeh, a u što su se 2017. godine uvjerili Warner i DC Comics čiji je pokušaj kopiranja istog modela u Ligi pravde predstavljao fijasko. Još prije toga je isto doživio i Marvel, čija je Vladavina Ultrona, odnosno drugo veliko okupljanje Osvetnika, predstavljala jedan od najlošijih filmova Marvelovog filmskog univerzuma. Zbog toga se za treći film moralo pokušati nešto novo, a za Marvel je jedan od poteza bila smjena Jossa Wheddona koji je režisersko kormilo morao prepustiti braći Anthonyju i Joe Russou, koji su ostavili solidan dojam s mini-okupljanjem Osvetnika u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Njihov zadatak u novom filmu je bio delikatan, s obzirom da je on trebao predstavljati ne samo novi super-film o Osvetnicima, nego i svojevrsno veliko finale serije. U skladu s današnjim hollywoodskim običajima, to veliko finale je bilo preveliko za jedan film, nego je podijeljeno u dva dijela, koji su se, uz obavezan cliffhanger, imali prikazati u razmaku od godinu dana. Trenutak za prvi dio je došao na početku hollywoodske ljetne sezone 2018. godine pod naslovom Rat beskonačnosti.

U prethodnih deset godina i osamnaest filmova su se Marvelovi superheroji suočavali sa svakojakim megalomanijacima, vanzemaljskim vladarima, božanstvima i sličnim ološem koji je prijetio uništenjem New Yorka, Zemlje i različitih univerzuma, ali se nitko po moći s kojom je raspolagao i destruktivnim namjerama nije mogao mjeriti s Thanosom. Interagalaktički gospodar rata je u prethodnim filmovima bio, uglavnom implicitno, sugeriran i najavljivan kao najveći i najspektakularniji izazov za protagoniste, a kada se konačno pojavi na početku Rata beskonačnosti, očekivanja su čak i nadmašena. Svemirski brod koji je prevozio izbjeglice s uništenog Asgarda je zarobljen od strane Thanosa (Brolin) i njegovih pomoćnika, i pri tome se potpuno nemoćnima iskažu Hulk i Thor (Hemsworth), koji ne mogu spriječiti da Thanos nad gomilom nedužnih ljudi započne orgiju ubijanja. To je samo početak ostvarenja Thanosovih dijaboličkih planova koji uključuju cijeli univerzum, a za koje je nužno prethodno dobaviti svih šest Kamena beskonačnosti koje vlasniku daju kontrolu moći, uma, duše, stvarnosti, prostora i vremena. Hulk uspije doći u New York te nastoji upozoriti Doktora Strangea (Cumberbatch) i Iron Mana (Downey Jr.) što se sprema, te se Osvetnici mobiliziraju ne bi li se oduprli nezaustavljivim Thanosovim hordama, odnosno spriječili ga da se dočepa Kamenova. U tu su svrhu prisiljeni podijeliti se u nekoliko grupa te putovati na nekoliko različitih planeta gdje će sve njihove moći i karakter biti stavljeni na kušnju nakon koje se čini da mnogi, a možda i svi, neće izvući živu glavu.

Tvorci Rata beskonačnosti se, s obzirom na cijelo desetljeće propagandne pripreme za veliko finale serije, nisu morali pretjerano truditi ako su htjeli da ono bude okrunjeno rekordima na kino-blagajnama. Srećom, to ih nije omelo da se uistinu potrude, odnosno uče na greškama vlastitih i tuđih franšiza, prije svega onih iz DC Extended Universe i posljednje, nesretne, trilogije Rata zvijezda. Osnovni izazov za novi nastavak Osvetnika je bilo izbjegavanje ponavljanja, odnosno nastojanje da se publici ponudi nešto što, za razliku od drugih franšiza, neće biti preveliko eksperimentiranje, a opet neće izgledati kao vječno ponavljanje istog. U ovom slučaju se to ogleda kroz odluku da nema okupljanja Osvetnika u doslovnom smislu, odnosno oni su podijeljeni u tri različite grupe koje vode vlastite bitke na različitim svjetovima. Narativna struktura je tako “posuđena” iz Imperij uzvraća udarac, filma iz originalne trilogije Ratova zvijezda, s kojim se Rat beskonačnosti često uspoređuje među kritičarima i filmofilima. Time je ne publici ne samo olakšano praćenje radnje, uključujući spektakularne akcijske scene, nego se u filmu može vidjeti i raznolikost u scenografiji, kostimima, ali i općem ugođaju, kao i daleko više prilike da se demonstriraju mogućnosti suvremene CGI-tehnologije u dočaravanju vanzemaljskih brodova i svjetova.

Rat beskonačnosti s Imperijom dijeli i još jedan važan detalj, a zbog kojeg se ističe od manje-više svih drugih filmova serije. S obzirom da veliki obračun mora nadmašiti sve prethodne, i ulozi moraju biti veći, pa se publici mora staviti na znanje da neka uobičajena pravila više ne važe. Tako na samom početku vidimo ne samo da je Thanos nepobjediv i nezaustavljiv, nego da će kao njegove kolateralne žrtve pasti i likovi čija je smrt bila nezamisliva u svakom drugom filmu. Ubijanje likova bez obzira na to koliko popularnosti uživaju među fanovima i kako istaknuto mjesto imaju na plakatu se nastavlja kroz film, a kulminira u spektakularnoj završnici sa sveopćim pokoljem i jednim od najmračnijih i najdepresivnijih cliffhangera u povijesti filma, u kojemu oličenje genocidnog Zla odnosi gotovo potpunu pobjedu.

Braća Russo su pri tome imali i sreću da im je scenarij povjerio jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti filma. Thanos se ističe ne samo vrhunskim CGI-jem koji njegovu figuru, i u fizičkom smislu veću od bijednih i nemoćnih Osvetnika, čini maksimalno uvjerljivom, nego i sjajnom glumom Josha Brolina, glumca koji često nije imao sreće s izborom uloga, ali kome lik hipernegativca predstavlja vrhunac karijere. Thanos je također jedan od najbolje osmišljenih i napisanih negativaca u posljednje vrijeme. Za razliku od većine filmskih zlikovaca, za njegova zlodjela postoji motiv koji je složeniji i “čišći” od mračnih strasti, odnosno iza njega postoji određeni svjetonazor i uvjerenje da svima, pa i svojim žrtvama, čini uslugu. Thanosa zastrašujućim čini ne samo spremnost na nedosljedno i često iracionalno milosrđe, nego i to što, ako se malo razmisli, svoje ekvivalente ima i u stvarnom životu, i to upravo u onim uredima i foteljama s koje se može načiniti najviše štete. Thanosov cilj, zapravo, nije bitno drukčiji iza cilja za kojeg se zalažu brojni pobornici Grete Thurnberg iako, za razliku od Thanosa, nisu sposobni niti voljni priznati da bi u njegovom postizanju bili tako apokaliptički dosljedni kao glavni antagonist Rata beskonačnosti.

Rat beskonačnosti je uglavnom vrlo dobar film koji će postići svoj cilj te će publici pružiti solidnih dva i pol sata zabave. Međutim, ona će biti ograničena isključivo na publiku koja je već ranije bila voljna strpati vlastiti novac u Marvelove džepove. Rat beskonačnosti je, s obzirom da se koristi već izgrađenim likovima i za se čije osobne probleme nema vremena, shvatljiv jedino gledateljima koji su pogledali većinu, ako ne i sve filmove iz Marvelove serije. A povremeni, i često ne baš uspješni, pokušaji da se mračna atmosfera kompenzira humorom se ponekad čine “fan serviceom” na granici ukusa, a za što bi jedan od primjera bilo angažiranje Petera Dinklagea u inače zabavnoj i spektakularnoj sceni. Neke od scena skreću u vode melodrame, a to bi se moglo reći čak i završnicu, gdje će nekim gledateljima na živce ići malo previše očigledan “cliffhanger” i priprema publika za drugo poluvrijeme. No, Marvelovcima se mora na kraju ipak priznati da su, barem zasad, uspjeli u onome što je za neke nekoć neprikosnovene franšize poput Ratova zvijezda danas postala nemoguća misija.

OSVETNICI: RAT BESKONAČNOSTI

(AVENGERS: INFINITY WAR)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett Johansson, Benedict Cumberbatch, Don Cheadle, Tom Holland, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Anthony Mackie, Sebastian Stan, Danai Gurira, Letitia Wright, Dave Bautista, Zoe Saldana, Josh Brolin, Chris Pratt

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 149 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Ja, Tonya (I, Tonya, 2017)

JA, TONYA
 (I, TONYA)
 uloge: Margot Robbie, Sebastian Stan, Allison Janney,
 Julianne Nicholson, Bobby Canavale
 scenarij: Steven Rogers
 režija: Craig Gillespie
 proizvodnja: Neon, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Prilično je zanimljivo da se izraz “zlatno doba” u pravilu koristi za razdoblja povijesti koja ljudi u trenutku kada su u njima živjeli nisu smatrali takvima. Nostalgija, odnosno usporedbe s godinama, desetljećima i stoljećima kada su stvari bile gore, su glavni razlog zašto se izraz “zlatni” koristi za neke vremensko-prostorne koordinate. Jedan od malo svježijih primjera bi mogla predstavljati Clintonova Amerika, čiji se stanovnici iz raznih razloga nisu osjećali previše sretni, iako su im zemlju mučili problemi koji se u usporedbi s beskrajnim bliskoistočnim ratovima, ekonomskim krizama, živopisnim likovima u Bijeloj kući i primicanjem nuklearne apokalipse doimaju u najmanju ruku trivijalnima. Što ne znači da te probleme, koji se danas posprdno nazivaju “problemima Prvog svijeta”, nisu nemilosrdno eksploatirali tadašnji mediji, uspijevajući često napraviti vrhunske skandale od priča koji to, u najboljem slučaju, ne zaslužuju. Jedna od tih priča je bio slučaj Tonye Harding, umjetničke klizačice koja je iz pogrešnih razloga zavladala američkim, a i svjetskim naslovnicima, zasjenivši djecu tada ubijanu granatama u Sarajevu ili genocid koji se pripremao u Ruandi. Niti nekoliko mjeseci nakon događaja koji su je tamo doveli, njen lik je glumila Alexandra Powers u na brzinu, ali profesionalno urađenom TV-filmu Tonya & Nancy: The Inside Story. Cijela je priča relativno isto tako brzo nestala sa naslovnica, i vjerojatno bi bila potpuno zaboravljena da četvrt stoljeća kasnije scenaristu Stevenu Rogersu nije pala na pamet ideja da o njoj snimi “dajte mi Oscar” biografski film. Ta je ideja ostvarena 2017. godine filmom Ja, Tonya koji se okitio s jednim od tih kipića – Oscarom za najbolju sporednu glumicu koji je osvojila Allison Janey.

Ja, Tonya je po žanru mješavina klasičnog biografskog filma i pseudosatirične crne komedije, a njegova relativno neobična narativna struktura sadrži pseudokumentarne scene koje služe kao okvir, i u kojem sada vidno ostarjeli likovi komentiraju prošle događaje, dajući bitno različita tumačenja. Film potom počinje 1970-ih kada Tonya Harding, trogodišnje dijete portlandskog mehaničara i konobarice LaVone Golden (Janey), dolazi prvi put na klizalište kako bi je Diane Rawlinson (Nicholson) počela trenirati umjetničkom klizanju. Mala je Tonya neosporni talent, ali joj je odrastanje obilježeno siromaštvom, ali i brutalnim zlostavljanjem od strane disfunkcionalne majke, koja u svojoj kćeri vidi prije svega zlatnu koku. 15-godišnja Tonya (Robbie) će spas pokušati pronaći u ljubavnoj vezi, a potom i braku s mladim Jeffom Gilloollyjem (Stan), ali će i on biti obilježen zlostavljanjem. U međuvremenu njena sportska karijera napreduje, te 1991. godine ulazi u povijest kao prva američka klizačica kojoj je uspjelo napraviti trostruki aksl. Međutim, sve vrijeme je sputava ne samo njen problematični privatni život, nego i predrasude koje kod sudaca i klizačkog establišmenta izaziva kako njeno skromno porijeklo, tako i muškobanjasto ponašanje i buntovni “nerafinirani” karakter tako različit od ideala koje utjelovljuje njena glavna suparnica, popularna “ledena princeza” Nancy Kerrigan (Caitlin Carver). Pred kvalifikacije za Zimsku olimpijadu 1994. godine će to suparništvo eskalirati u dotada nezamisliv nasilan čin koji će od Tonye Harding učiniti najpoznatiju ali i najkontroverzniju sportašicu svijeta.

Ja, Tonya je na prvi pogled izgledala kao savršen “oskarovski” film, i s time se složila danas prilično popualrna australska glumica Margot Robbie koja je, navodno, nakon što je primila Rogersov scenarij, bila uvjerena da je riječ o fikciji, a ne stvarnim događajima. Robbie je film producirala, a i ispred kamere je uložila izuzetan trud, nastojeći uvjerljivo tumačiti lik Tonye Harding i kao 15-godišnje klinke i nimalo glamurozne sredovječne žene, a posebno je radila na tome da savlada klizačke vještine. Robbie i njen trud, međutim, ne mogu riješiti dva ozbiljna problema ovog filma. Prvi je nedostatak budžeta koji, s obzirom da se većina filma odvija u nimalo glamuroznom “white trash” miljeu, i ne upada toliko u oči, ali koji film ozbiljno sabotira na samom kraju, kada se u sceni posljednjeg dramatičnog olimpijskog nastupa Tonye Harding umjesto glazbe Johna Williamsa iz filma Jurski park (koju pamte svi koji su gledali tadašnji TV-prijenos) koristi klasična glazba (koja nije sa sobom povlačila potrebu da se iskesa novac za autorska prava). Drugi, mnogo ozbiljniji, problem je u tome što Ja, Tonya ne donosi ništa naročito novo niti duboko, odnosno da samo prepričava ono što su, s daleko manje ambicija, prikazale brojne druge knjige, dokumentarne emisije, pa i Tonya & Nancy prije nepunih četvrt stoljeća. A moglo se i drukčije. To se najbolje vidi u sceni u kojoj Bobby Canavale tumači lik Martina Maddoxa, producenta, kako on sam kaže, “odvratne tabloidne TV-emisije” Hard Copy, a koja “sada izgleda kao sve ostale emisije TV-vijesti”. Taj se lik prekratko pojavljuje u filmu, iako bi priča o tome kako i zašto je Tonya Harding postala tako važna vijest mogla poslužiti za jedan daleko bolji i danas aktualniji film. No, i ovako nesavršena Ja, Tonya bi vrlo lako mogla izgledati kao remek-djelo u usporedbi s filmovima koji će “Oscare” osvajati za nekih dvadesetak ili tridesetak godina.

OCJENA: 5/10