RECENZIJA: The 100 (sezona 2, 2014/2015)

Ostale sezone: 1

Među mračnim vizijama budućnosti koje pruža SF-žanr, jedna od mračnijih bi svakako bila ona u kojoj površina nuklearnom apokalipsom opustošene Zemlje predstavlja obećanu zemlju, ili, barem privremeni spas za ostatke ostataka čovječanstva. Upravo u takvoj situaciji su se našli protagonisti TV-serije The 100 na početku druge sezone, nakon što ih je kolaps sustava za održavanje života prisilio da napuste sigurnost orbitalnih postaja i pokušaju preživjeti na planetu svojih predaka. To je omogućio prethodni dolazak ekspedicije ili, preciznije, samoubilačke istraživačke misije koju je bilo činilo 100 maloljetnih delinkvenata. Ona je ustanovila da je Zemlja, zapravo, u daleko boljem stanju nego što se pretpostavljalo i da se na njoj može živjeti, ali uz “sitnije” neugodnosti kao što su ostaci radijacije, primjerci mutirane čudovišne faune čudovišnih razmjera, te, dakako, potomci preživjelog stanovništva koje se pretvorilo u barbarska plemena koja došljake smatra uljezima koje se mora po svaku cijenu poubijati. “Nebeskim ljudima” dodatnu komplikaciju predstavlja otkriće tzv. Planinskih ljudi, pod čime lokalna plemena podrazumijevaju žitelje golemog podzemnog bunkera na planini Mount Weather. Oni su uspjeli zarobiti nekoliko desetaka preživjelih pripadnika originalne maloljetničke ekspedicije. Stanovnici bunkera, koji su kroz desetljeća također nastojali očuvati civilizaciju i posjeduju nužna tehnološka znanja, se čini bliskima i neobičnim došljacima čak pružaju nešto što bi se moglo shvatiti kao gostoprimstvo. Clarke (Eliza James), jedna od “gošći”, međutim, sumnja da njeni domaćini nemaju baš najbolje namjere, a kada se njihove tajne razotkriju, ispostave se toliko dijaboličnim da će ona, nastojeći zaštiti svoje prijatelje, biti prisiljena tražiti pomoć od smrtnih neprijatelja.

To da je druga sezona The 100 primjetno bolja od prve možda i nije takvo iznenađenje. Čak je i u njoj, nakon što je predstavljanje osnovne, inače ne baš previše uvjerljive, početne postavke testiralo strpljenje zahtjevnijih gledatelja, kvaliteta završnih epizoda bila primjetno bolja u odnosu na početne. Druga sezona gledatelje previše ne zamara objašnjavanjem vrlog novog svijeta, koji je, uostalom, nakon kolapsa orbitalnih postaja postao daleko manji (i sa stajališta producenata koji se oslanjaju na vancouverske lokacije, bitno jeftiniji). Umjesto toga se daleko više usredotočuje na zaplet, odnosno likove, koji su daleko složeniji i intrigantniji nego što je to ranije bio slučaj. Ono što su nekoć bila, u pravilu antipatična, derišta opsjednuta ljubavnim i drugim trivijalnim tinejdžerskim problemima, sada su, nakon što su bila iskusila stalnu izloženost smrti, bolesti, sakaćenjima, fizičkim i psihičkim ranama, odrasli ljudi sposobni donositi neke ne samo teške, nego i nezamislivo neugodne odluke. Možda se to najbolje vidi u liku Clarke, koja predstavlja nominalnu glavnu heroinu serije, ali čiji je moralno dvojbeni, ali u kontekstu postapokaliptičkog svijeta prilično razumljivi, postupci odvode u hemisferu koja bi u nekim drugim serijama bila rezervirana za negativce. S druge strane je prilično zanimljivo vidjeti evoluciju lika Octavije, koji je na početku bilo jedno od iritantnijih derišta, a koja je u drugoj sezoni postala hrabra, požrtvovna ratnica koja predstavlja jednog od navrednijih članova tima.

Druga sezona, dakako, mora uvoditi i nove likove, pa je tu u svrhu poslužila Lexa, živopisna plemenska predvodnica koju tumači Alycia Debnam-Carey, mlada glumica koja, kao i veliki dio glumačke ekipe, dolazi iz Australije. Ona istovremeno predstavlja i jedan najvećih aduta, ali i slabosti nove sezone. Prednost je u tome što je izvrsno odglumljena, odlično obučena ali i našminkana na način koji ostavlja sumnje o njenoj etničkoj pripadnosti, te, dakako u tome što predstavlja svojevrsni ekvivalent Clarke kao osobe prisiljene donositi teške i neugodne odluke, odnosno stalno plesati na rubu, a ponekad skakati preko linije koja dobro dijeli od zla. Ono što kod nje predstavlja pomalo iritantni kliše je to što je prikazana kao moćna ratnica koja se u stanju nametnuti kao autoritet tisućama muškaraca. Tako nešto, bez obzira na sve muške fantazije o Amazonkama i radikalne feminističke fantazije o utopijskom predcivilizacijskom matrijarhatu, je, međutim teško postići u svijetu gdje se, poput post-civilizacijske Zemlje, autoritet nameće prvenstveno fizičkom snagom. Tu je, dakako, i njena obavezna orijentacija prema vlastitom spolu, mada to u našem vrlom novom svijetu “politički korektnog” Twittera i drugih društvenih mreža, vjerojatno nije naškodilo promociji serije.

Autori serije se u drugoj sezoni, dakako, koriste bogatim fondom klišeja iz distopijskog i postapokaliptičkog žanra, ali to čine na prilično opušten i često efektan način. Možda je to najbolje vidjeti u prikazu Mount Weathera, čija je minijaturna civilizacija predstavlja svojevrsno podsjećanje na iščezli predapokaliptički svijet, ali i vješto korištenje referenci na slične motive iz Fallouta, te scenaristi nemaju previše potrebe da izmišljaju toplu vodu. Ono što je kod Mount Weathera najbolje jest da se tu više koriste postapokaliptički, a manje distopijski klišeji. Umjesto da “Planinske ljude” prikazuje kao izluđene višedesetljetnom izolacijom, a njihovo društvo kao totalitarnu distopiju, oni u mnogo čemu predstavljaju svojevrsni ekvivalent ili, u najgorem slučaju, alternativnu verziju protagonista s orbitalne “Arke”. Njihovi postupci, ma koliko bili odvratni i čudovišni, imaju smislenu i krajnje racionalnu podlogu, odnosno nisu ništa više ni manje moralno opravdani od onih koje je činila Clarke.

Upravo zahvaljujući tome je The 100 u drugoj sezoni postigla ono što često zna izmaći mnogim mnogo razvikanijim serijama – efektnu završnicu. U završnoj dvodijelnoj epizodi Blood Must Have Blood (Krv traži krv) se konačno vidi kako su autori koristili klišeje, ali im nisu robovali. The 100 je možda započela kao varijacija na temu omladinske SF-distopije, ali je njen fiktivni svijet prikazan krajnje dosljedno, odnosno mjesto gdje je život kratak, težak i nasilan i gdje nema nekakvih iznenadnih “deus ex machina” obrata koji bi protagoniste spasili od kataklizmičkih neugodnosti. To se odnosi kako na ključne likove koji su brutalno likvidirani usred sezone, tako i na strahovita krvoprolića i razaranja koja protagonisti nisu mogli (ili, da budemo precizniji, odlučili da ih ne mogu) spriječiti. Najviše se u tome ističe lik Clarke koji, kako se sezona primiče kraju, čini stvari koje nedužna i dobronamjerna tinejdžerica iz prve sezone nije mogla zamisliti, a što uključuje i završni apokaliptični čin koji je, ma koliko bio opravdan nekakvim racionalnim računicama, nije nimalo drukčiji od onoga što su činili njeni neprijatelji, odnosno što bi joj u našem civiliziranom svijetu donijelo epitet monstruma. The 100 je kroz lik Clarke postigla ono što se zlatnim standardom suvremene televizije – moralnu transformaciju protagonista dostojnu Waltera Whitea u Breaking Bad. Autori serije će se morati prilično pobrinuti da u sljedećim sezonama održe ili barem ostanu blizu onoga što je gledateljima pružila ta mračna, ali izuzetno upečatljiva završnica.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: The 100 (sezona 1, 2014)

Ostale sezone: 2

U vrijeme kada je za izraz “zlatno doba televizije” zaslužna donedavno nepojmljiva količina od 500 originalnih igranih TV-serija godišnje na američkim TV-kanalima ne iznenađuje da neke od njih izgledaju ili pokušavaju izgledati kao kopije hollywoodskih blockbustera, odnosno eksploatirati iste one trendove koji su donosili profit na kino-blagajnama. To se, između ostalih, može reći i za prilično iritantni trend distopijsko-postapokaliptičkog SF-a namijenjenoga omladini, u kojima, iz ovih ili onih razloga, upravo tinejdžeri dobivaju zadatak spašavati svijet. Taj se trend na male ekrane prelio u obliku The 100, TV-serije temeljene na seriji romana Kass Morgan. To je štivo, po svemu sudeći, ostavilo vrlo dobar dojam na vodstvo mreže CW, s obzirom da je serija lansirana samo nekoliko mjeseci nakon što se originalni roman bio našao u knjižarama. Dosad su snimljene tri sezone, a gledateljima sa ovih prostora je dostupna preko servisa Netflix.

Radnja započinje u relativno neodređenoj budućnosti, nepuno stoljeće nakon termonuklearnog rata koji je opustošio Zemlju i uništio civilizaciju. Njen jedini ostatak predstavljaju potomci ljudi koji su se u tom trenutku bili zatekli u orbitalnim postajama te od njih napravili golemu “Arku”. Čovječanstvo je tako preživjelo, no, zbog ograničenog prostora i resursa su uvedeni drakonski zakoni gdje se za svaki prekršaj izriče smrtna kazna. Jedini izuzeti od nje su maloljetnici, a što kancelar Jaha (Isaiah Washington) koristi kako bi grupu od 100 njih poslao u samoubilačku istraživačku misiju na površini Zemlje, za koju se ne zna da li je na njoj uopće moguć život. Kada se grupa prisilnih kolonista uspije spustiti na Zemlju, ispostavi da je na to odgovor na to pitanje pozitivan, ali ih svejedno čeka neravnopravna borba za preživljavanje. Osim što se moraju suočiti s donedavno nezamislivim problemima kao što su glad, žeđ, hladnoća, u novom i nepoznatom svijetu na njih vrebaju smrtonosna mutirana stvorenja, ali i potomci preživjelih ljudi koji na neobične došljake gledaju kao neprijatelje. Clarke Griffin (Eliza Taylor) i Bellamy Blake (Bob Morley), koji su se stjecajem okolnosti nametnuli kao vođe, se također moraju nositi i s unutarnjim sukobima unutar družine, dok se istovremeno na “Arci” ispostavlja da je pohod stotine adolescenata bio očajnički potez.

The 100 bi se mogla najkraće opisati kao svojevrsna “dizel” serija, s obzirom da joj treba dosta vremena da počne “raditi” te što će, prije svega u prvih nekoliko epizoda, od gledatelja, pogotovo onih zahtjevnijih, tražiti dosta strpljenja. Tada je prilično teško izbjeći dojam kako je riječ o prilično jeftinoj i nimalo produhovljenoj kombinaciji Izgubljenih i Battlestar Galactice, a kao stalni podsjetnik na te – od The 100 definitivno bolje – serije će poslužiti neka poznata lica iz glumačke ekipe poput Kate Vernon i Alessandra Julianija (koji su u Galactici tumačili Elen Tigh i poručnika Gaetu) te Henryja Iana Cusicka (koji je u Izgubljenima tumačio Desmonda Humea). Iritantni osjećaj deja vua će biti pojačan i korištenjem time što se kao lokacija koriste atraktivne, ali i ljubiteljima kultnih SF-serija možda i predobro poznate šume u okolici Vancouvera. Stvar u kojoj se The 100 razlikuje od njih je, pak, u korištenju mlađarije za protagoniste, ali, pogotovo na početku, su ti likovi prikazani kao ne samo nezreli, nego i neinteligentni i kriminalno neodgovorni, te gledatelj s vremenom zaželi da ih dočeka ista sudbina kao i slične likove u Petku 13. i sličnim ostvarenjima “slasher” žanra.

The 100 počne sličiti na ozbiljnu seriju tek kada se gledateljima ta želja počne ispunjavati, i to na način koji se donedavno teško mogao zamisliti na televiziji, a pogotovo serijama koje su, makar nominalno, namijenjene mlađoj publici. Nakon nekoliko epizoda se naslovna stotina počne rapidno smanjivati, i to u pravilu metodama koje uključuju primjenu hladnog oružja i prilično eksplicitno prolijevanje krvi; oni koji prežive su, često izloženi teškim ozljedama, pa i mučenjima. Do kraja sezone su likovi prisiljeni donositi neke teške i prilično neugodne odluke vezane uz preživljavanje, te da nema par obaveznih i ultraklišejiziranih ljubavnih podzapleta The 100 bi prije sličio na klasične SF-akcijade poput Mad Maxa, Aliensa i Predatora umjesto nekakve tinejdžerske melodrame.

Oni gledatelji koji budu strpljivi će, između ostalog, biti nagrađeni prilično dobrom glumom. Iako se na prvi pogled čini da postavom dominiraju kadrovi odabrani zbog lijepog izgleda (što se, dijelom i zbog “plus size” parametara, ne može reći za australsku glumicu Elizu Taylor), kod njih se može zapaziti talent ili barem priličan trud da svojim nastupom pokušaju kompenzirati nedostatke u scenariju. A i sami scenaristi su obavili herojski pothvat, barem ako je vjerovati književnim recenzijama koje tvrde da je predložak bio neopisivo gori. Iako prva sezona završava ne baš najuvjerljivijim cliffhangerom, gledatelji koji su The 100 dotle ukazali povjerenje imaju razloga vjerovati da bi u sljedećim sezonama serija mogla biti bitno bolja.

OCJENA: 5/10

7 filmova kojima nije potreban remake

Plan B je danas objavio članak, odnosno jednu od danas na Web-portalima tako popularnih top-lista, ovaj put posvećenu 7 filmova “kojima je potreban remake“. U pitanju je, kao i obično, prilično subjektivna lista, ograničena kako posljedicama američkog kulturnog imperijalizma, tako i nečijim žanrovskim sklonostima, s obzirom da na njoj dominiraju ostvarenja SF-filmovi. A netko bi rekao da su takve liste besmislene, s obzirom da hollywoodski glavešine u pravilu neće ispunjavati muzičke želje fanboyeva (osim ako oni nisu poklonici djela u intelektualnom vlasništvu Marvel Comics). A i ako kod od njih i bude razumijevanja, uvijek se možemo podsjetiti da nešto što izgleda dobro na papiru ili kao uspješan pitch u nekoj kancelariji ne mora izgledati dobro na ekranu; zapravo, vjerojatnije je da će bilo kakva filmska adaptacija biti inferiornija u odnosu na predložak. Zato je izraz “film kome je potreban remake” prije izraz očaja ili patološkog oblika nostalgije nego iskreno i argumentirano mišljenje da bi neko ostvarenje trebalo biti bolje u novom, “modernijem” izdanju. Lista koju je objavio Plan B, međutim, može poslužiti i kao ilustracija tog fenomena. Dakle, da krenemo redom:

#7 Barbarella – Šašava francuska space opera iz 1968. godine, koja je od Jane Fonda učinila jedan od najvećih seks-simbola svog vremena, svoje mjesto na top-listama “filmova kojima treba remake” duguje prije svega nostalgiji jedne posebne sorte zagriženih filmofila koji su pop-kulturu burnih 1960-ih temeljito iskorištavali kao izvor inspiracije za vlastita djela; drugim riječima, Quentinu Tarantinu i njegovim sljedbenicima. Problem s Tarantinom je u tome što je on takvu eksploataciju vršio prilično selektivno, odnosno kroz sintezu s brojnim drugim ostvarenjima koja s Barbarellom nemaju veze. Pola stoljeća kasnije, pak, publika više nema ukusa za psihodeliju i slične kontrakulturne eksperimente na velikom platnu; nema više ni seksualne revolucije, pa zamisao da bi se film mogao vrtiti oko oskudno (ili nikako) odjevene heroine ne izgleda tako pametno. Nova Barbarella ne bi mogla proći kroz danas daleko licemjernije cenzorske škare PG-13 rejtinga, a ako i bi, na nju bi, čak i ako se pokuša prodati kao nekakva feministička heroina, skočile SJW horde sa optužbama za seksizam i eksploataciju žena.

#6 Ratne igre – SF-triler o tinejdžeru-hakeru koji, misleći da igra računalne igre, upadne u računalni sistem američke protuzračne obrane, “zakači” se sa umjetnom inteligencijom i umalo izazove Treći svjetski rat je izgledala revolucionarno 1983. godine. Ili, da budemo precizniji, barem jedno desetljeće prije nego što je Internet postao globalni fenomen i nešto o čemu je i Hollywood imao nekog suvislog pojma. Današnje Ratne igre tako ne mogu ponuditi nešto izrazito novo, a Hollywood se uglavnom pokazao nesposobnim hakeraj učiniti vizualno atraktivnim ili dramatičnim. Ono što je možda najvažnije u slučaju Ratnih igara jest to da je taj film bio proizvod svog vremena, odnosno Hladnog rata koji je upravo tada doživljavao svoju novu eskalaciju, a koncept Međusobno osiguranog uništenja samo nekoliko mjeseci nakon premijere, umalo nije, zahvaljujući američkoj vojnoj vježbi Able Archer 83 i njenom shvaćenju od strane Sovjeta kao predigre “pravoj stvari”, doživio svoju primjenu u praksi. Iako ono što se valja oko Ukrajine sugerira da se vraćamo u “dobra stara” hladnoratovska vremena, političke okolnosti u SAD su drukčije – hollywoodski salonski ljevičari, za razliku od republikanca Reagana, neće učiniti ništa da ugroze sebi mnogo dražeg Obamu. A još manje napraviti film koji svojom temom podsjeća na ono o čemu je govorio “izdajnički” Edward Snowden.

#5 Supergirl – Godine 1984. je ovaj pokušaj pravljena spin-offa filmske serije o Supermanu doživio potpuni fijasko. Istini za volju, tada ni Supermanova franšiza nije izgledala najzdravije (o čemu možda najbolje svjedoči isti takav fijasko filma Superman IV: A Quest for Peace iz 1987. godine). Netko u Hollywoodu bi danas vjerojatno mogao napraviti bolji film o Supergirl od onog što je napravio Jeannot Schwarz prije tri desetljeća. S druge strane, mogao bi napraviti nešto gore ili, u najboljem slučaju, “kamilicu”, kao što je slučaj s opravdano pokopanim Superman Returns iz 2006. godine ili Čovjekom od čelika iz 2012. godine. Uostalom, za nekoliko mjeseci ionako ide istoimena TV-serija koja će, s obzirom na opću kvalitetu današnje američke TV-produkcije, vjerojatno biti bolja od svega što bi današnji Hollywood dostavio na velike ekrane.

#4 Posljednji akcijski junak – Akcijska komedija iz 1993. godine u kojoj Arnold Schwarzenegger bez ikakvog kompleksa žestoko parodira vlastiti imidž macho razbijača, odnosno protagoniste sličnih ultranasilnih akcijada koje su žarile i parile kino-dvoranama 1980-ih, je, zapravo, prilično dobar film. Jedini je problem u tome što to publika prije dva desetljeća nije znala prepoznati, odnosno što nekako nije uspio zaraditi očekivanu količinu novaca. Sada bi takvu nepravdu trebao ispraviti nekakav remake. Ne ulazeći u to koliko je pohlepa legitimni motiv za podgrijavanje filmske sarme, postavlja se pitanje koliko bi danas, kada filmova nalik na one sa kojima se sprdalo u Junaku više nema, taj projekt imao nekog smisla. Taj bi film možda mogao goditi gledateljima koji osjećaju nostalgiju prema 1980-ih, ali Plaćenici (The Expendables) pokazuju kako orijentacija na takvu publika ipak ima određena ograničenja.

#3 Modesty Blaze – Kultni strip o akcijskoj heroini je daleke 1966. godine doživio svoju ekranizaciju s Monicom Vitti u glavnoj ulozi s kojom njegovi poklonici, najblaže rečeno, nisu imali previše (preciznije: nimalo) razloga biti zadovoljni. Točnije, riječ je o potpunom fijasku koji daje manji uvid u to tko je i što je Modesty Blaze, ali zato pruža odličan uvid u kontrakulturno ozračje swinging sixties Londona i pogubnog učinka koje su ta zbivanja (i kemijski preparati vezani uz njih) imala na svjetsku kinematografiju. Naravno da se o Modesty mogao, a vjerojatno se još uvijek i može, snimiti bolji film. Međutim, glavni motiv za takav pothvat bi opet trebao biti nostalgija prema pop-kulturi 1960-ih (v. #7). Ne čudi što je jedan od onih koji je pokušao Quentin Tarantino, ali njegovi napori nisu stigli dalje od propale pilot-epizode TV-serije. Za nešto ambicioznije bi se trebalo daleko više potruditi.

#2 Dina – Za film kojim je David Lynch 1984. godine adaptirao kultni SF-roman Davida Lyncha bi se moglo postaviti pitanje zašto je uopće završio na popisu. To implicitno priznaje čak i autor članka u Planu B, s obzirom da je njegova reputacija danas izuzetno bolja od one koju je uživao nakon premijere. Riječ je o nesavršenom, nerazumljivom, ponekad kičastom, ali zato izuzetno ambicioznom, maštovitom i neobičnom filmu. A što se remakea tiče, on je već napravljen u obliku SiFyjeve mini-serije iz 2000. godine, koja je usprkos niskog budžeta i kazališnih kulisa uspjela ukloniti neke od nedostataka Lyncheve verzije, pa čak i uspjeti izvući jednako uspješan nastavak. Kada imamo dvije različite, ali prilično dobre verzije Dine, ne bi trebalo izazivati sreću sa trećom.

#1 Flash Gordon – Od 1980. godine, kada je premijerno prikazana, spektakularna ekranizacija stripa o svemirskom borcu za pravdu uživa kult-status. I to sasvim opravdano, jer je riječ o nevjerojatno zabavnom i duhovitom tretmanu space opere čiji su autori shvatili da tajna uspjeha leži da se cijeli film ne shvati previše ozbiljno. Tako gledatelji dan-danas mogu uživati u gotovo savršenoj kombinaciji campa, samoparodijskih klišeja i sjajnog Queenovog soundtracka. Da li je remake zbilja potreban? Sifyjeva TV-serija iz 2007. godine, barem onima koji su za nju čuli ili je kojim slučajem pogledali, za to daje negativan odgovor.

RECENZIJA: Zaborav (2013)

Tom Cruise Oblivion

Tom Cruise (izvor: fluterirl)

ZABORAV
(OBLIVION)
uloge: Tom Cruise, Olga Kurylenko, Andrea Riseborough, Melissa Leo, Morgan Freeman
scenarij: Joseph Kosinski, William Monahan, Michael Arndt & Karl Gajdusek
režija: Joseph Kosinski
proizvodnja: Universal, SAD, 2013.
trajanje: 125 '

Hollywoodskim studijima se ponekad zna omaknuti da publici kao znanstvenu fantastiku umjesto predvidljive komercijale i 3D tehnologijom “podmazanih” CGI-orgija ponude nešto inteligentno i neobično. No, takve su prigode prilično rijetke i najčešće se mora čekati godinama na novi “Blade Runner”, “Matrix” ili “Početak”. Ljubitelji kvalitetnog filmskog SF-a su stoga nadomjestak prisiljeni tražiti u ne-hollywoodskim ili niskobudžetnim nezavisnim ostvarenjima. Ponekad u iste svrhe može poslužiti i “klasični” hollywoodski blockbuster čiji autori nastoje stvoriti nešto što barem podsjeća na SF-klasik, ali u tome stanu na pola puta. “Zaborav” Josepha Kosinskog, koji se upravo pojavio u našim kinima, je upravo jedno takvo ostvarenje.

Radnja filma je smještena u 2077. godinu, desetljećima nakon što je čovječanstvo izvojevalo pobjedu nad vanzemaljskim osvajačima, ali po cijenu gotovo potpuno uništene i zagađene Zemlje. Preživjeli ljudi su utočište pronašli na Saturnovom mjesecu Titanu, a na Zemlji su ostale jedino “timovi za čišćenje” koji nadziru automatsko prikupljanje preostalih Zemljinih resursa i povremene likvidacije ostataka vanzemaljskih snaga. Jedan takav tim čine Jack Harper (Cruise) i Victoria Olson (Riseborough) kojima bi rutinu posla trebao olakšati život u nebeskom tornju. Jacka, međutim, sve više muče vizije prelijepe žene (Kurylenko) u snovima. Njegova partnerica je zabrinuta zbog Jackove sklonosti da na površini prikuplja relikte uništenog svijeta, iako im je oboma iz sigurnosnih razloga izbrisano sjećanje. Jack će s vremenom otkriti da prošlost nije onakva kakvom ju je zamišljao.

“Zaborav” predstavlja priličnu rijetkost za današnji SF u Hollywoodu – ostvarenje koje ne samo što nije remake, nastavak, odnosno adaptacija stripa ili romana, nego izgleda kao autorski film. Razlog je u tome što je režiser Joseph Kosinski prije dvije godine tako duboko impresionirao Disneyeve šefove sa svojim filmom “Tron: Nasljedstvo” da je njegov neobjavljeni grafički roman “Zaborav” postao predmetom žestoke borbe među hollywoodskim studijima oko autorskih prava. Iako je original prošao kroz uobičajeno rešeto višečlanog scenarističkog odbora, Kosinski se našao iza kamere i koliko-toliko sačuvao vlastitu autorsku viziju. Gledateljima se nije potrudio samo demonstrirati 120 milijuna dolara budžeta nego i vlastito obrazovanje kao arhitekta, a što se posebno vidi u scenama nebeskog tornja čija futuristička ali hladna ljepota, baš kao u klasicima žanra 1970-ih, pruža snažan kontrast sa distopijskom i neljudskom stvarnošću ispod površine. Osim dobrih specijalnih efekata, film krasi i izuzetno kvalitetan soundtrack francuskog benda “M83”.

Kada se radnja počne malo češće s nebeskih visina spuštati na zemlju, isto čini i kvaliteta “Zaborava”, kao i očekivanja gledatelja. Oni iskusniji će vrlo brzo shvatiti kako vrhunske slike i zvukovi kriju prilično “šuplji” i neoriginalan sadržaj, uključujući neke “iznenadne” obrate koji se doimaju posuđeni ne samo od “Matrixa”, nego i od nešto svježijeg “Mjeseca” Duncana Jonesa.  Čak i obavezne akcijske scene – mada bi ih dubokoj analizi skloni gledatelji mogli shvatiti i kao kritiku izvjesnih detalja današnje američke vojno-sigurnosne politike – izgledaju isforsirane i rutinerske. I glavni lik se, ma koliko mu Tom Cruise pokušao udahnuti život, doima ispraznim, a zvijezde poput Olge Kurylenko i Morgana Freemana potrošenim. Ono što “Zaborav”, barem neko vrijeme, drži na životu jest engleska glumica Andrea Riseborough, najpoznatija kao mlada Margaret Thatcher u BBC-jevom TV-filmu, koja je u sporednoj i prilično nezahvalnoj ulozi zasjenila svoje daleko renomiranije kolege. Međutim, nakon što “Zaborav” dođe do svog melodramatske završnice, gledatelji neće imati previše razloga za nezadovoljstvo. Nekada je dovoljno da nešto izgleda kao veliki SF-film, iako to zapravo nije.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)