RECENZIJA: Preljub (The Affair, sezona 3, 2016/2017)

Ostale sezone: 1, 2

Kad se neka serija velikim dijelom temelji na flashbackovima i manipulacijama sjećanjem, za očekivati je da će vremenski odmaci igrati ulogu u rasporedu radnje između sezona. U slučaju Preljuba početak treće sezone predstavlja najveći skok, s obzirom da je smješten pet godina iza početka prve, odnosno tri godine nakon kraja druge sezone. Za njenog protagonista, sredovječnog bivšeg profesora književnosti Noaha Sollowaya (Dominic West) to nije baš najsretniji trenutak, s obzirom da mora sahraniti nedavno preminulog oca, što je samo jedan od brojnih gubitaka s kojima se suočio u prethodnom razdoblju. Solloway je ostao bez mjesta na fakultetu, bez unosne karijere pisca bestselera, bez supruge Helen (Maura Tierney) i četvoro djece i, konačno, bez bivše konobarice Alison Bailey-Lockhart (Ruth Wilson) zahvaljujući kojoj je i pokrenut pogubni niz tih događaja. No, stvari barem malo idu nabolje, s obzirom da je vratio dio izgubljenog, prije svega slobodu nakon tri godine odležane u zatvoru zbog ubojstva iz nehata koje nije počinio. Zahvaljujući starim vezama je uspio naći i posao na jednom koledžu gdje se za njega počne zanimati Juliette Le Gall (Irene Jacob) gostujuća francuska profesorica srednjovjekovne književnosti. Prethodnih nekoliko godina nisu bili dobri ni za Allison, koja je doživjela živčani slom i neko vrijeme provela u duševnoj bolnici, te se nakon povratka s Coleom i njegovom suprugom Louisom (Catalina Sandino Moreno) mora boriti za skrb nad kćeri Joanie. Noah se, pak, brzo mora suočiti s traumama vezanim uz boravak u zatvoru, gdje je važnu ulogu igrao njegov poznanik iz srednje škole, sadašnji čuvar John Gunther (Brendan Fraser), kao i time da se tamošnja noćna mora nastavlja kroz niz zastrašujućih i tajanstvenih događaja.

Iskustvo nas uči da je treća sezona neke serije obično lošija od druge, pogotovo u slučajevima kada je druga sezona bila lošija od prve. A upravo se to dogodilo Preljubu, koji je na početku naizgled banalnu i milijunima puta prežvakanu temu preljubničke veze prikazivao na izuzetno intrigantan i ineligentan način, detaljno oslikavajući kako psihološke profile likova tako i socio-ekonomske aspekte radnje, da bi u drugoj sezoni počeo kliziti prema sapunjači, a u nekoliko navrata čak i prijeći granicu koja ozbiljne drame dijele od “trasha”. Treća sezona, na prvi pogled, predstavlja pokušaj da serija, poput glavnog lika, okrene novu stranicu. A u slučaju treće sezone je riječ o glavnom liku, a ne likovima, s obzirom da je Alison degradirana u drugu violinu, te da njeni problemi – bilo ekonomske bilo psihološke prirode – izgledaju ništavnima u odnosu na ono što proživljava Noah. Njen život u provincijskom gradiću Montauku, uostalom, nije toliko zanimljiv u odnosu na Noaha koji se stropoštao od zvijezda do zatvorskog trnja, a sada se i na slobodi nalazi u jednoj sasvim drugoj vrsti zatvora.

Nova stranica se ogleda i u tome što Preljub koketira s još jednim žanrovskim izletom iz “čiste” drame u krimić, ali ovaj put na nešto drukčiji način od prve dvije sezone, gdje su policijska istraga i suđenje Noahu služili kao narativni okvir za flashbackove. Ovdje se izvor Noahovih ne samo socijalnih i financijskih, nego i zdravstvenih i psiholoških problema vezuje uz njegov boravak u zatvoru. Sarah Treem i Hagai Levi, tvorci Preljuba, pak izgleda nemaju neke prevelike sklonosti niti vještine da se natječu s tvorcima Oza, te su Noahovi zatvorski dani kondenzirani u nekoliko relativno kratkih, ali prilično dojmljivih epizoda. Za njih je najzaslužniji Brendan Fraser, nekoć jedan od vodećih hollywoodskih ljepotana, koji se za ulogu Gunthera udebljao do neprepoznatljivosti, ali usprkos toga stvorio od naizgled arhetipskog zlikovca izuzetno zastrašujući i impresivan lik. Problem za Preljub je, međutim, u tome što Gunther u općem zapletu predstavlja digresiju, slično kao i misterij počinitelja krvavog i šokantnog zločina koji predstavlja cliffhanger prve epizode, a koji će oni iskusniji gledatelji uspjeti riješiti davno prije finala sezone. Naravno, riječ je o obratu koji se već godinama koristi u hollywoodskim hororima, trilerima i dramama i koji je, dakako, sad već postao toliko izlizan da nakon njega Preljub izgleda mnogo “sapunskije” nego što bi inače trebao biti.

Treem i Levija su, dijelom i zbog toga, ispravno zaključili da će uzrok Noahovih problema i problematičnih postupaka, prije pronaći u njegovoj daljoj prošlosti, pa se relativno veliki dio sezone bavi njegovim odrastanjem, traumama i mladenačkim moralnim dvojbama koje ga, kao što će se ispostaviti, izjedaju do današnjeg dana. Preljub ovdje, dobrim dijelom zato da bi uštedio na budžetu, mudro ne koristi flashbackove (gdje bi Noaha trebao tumačiti mlađi glumac od Westa) nego Noahov rani život prikazuje kroz kazivanje sada već odraslog Noaha, odnosno razgovore sa sestrom Ninom (Jennifer Esposito), kao i prijateljima i poznanicima iz rodnog provincijskog gradića koje nije bio vidio desetljećima. To je također bila jedna od rijetkih prilika da se na Preljub odraze i aktualna politička zbivanja, prije svega prošlogodišnji izbori. Tako se u jednoj od epizoda spominje Trump, a na samom početku sezone Noah, prilikom dolaska na koledž, svjedoči prosvjedima studenata protiv seksualnog zlostavljanja na kampusu – problema i uz njega vezane medijske kampanje za koji su stratezi Hillary Clinton i s njima povezan hollywoodski establishment vjerovali da će glasačko tijelo uspjeti okrenuti na njenu stranu. Noah nedugo nakon toga svjedoči debati među studentima koji promiskuitet i seksualne slobode svoje generacije pokušavaju pomiriti s neopuritanskim impulsima radikalnog feminizma. Za Noaha, kao i ostatak Amerike, svi ti razgovori imaju mnogo manje važnosti od onih sa svojim nekadašnjim školskim prijateljima u pensilvanijskoj provinciji. Riječ je o istom onom području koja je Trumpu prošle godine donijela Bijelu kuću, i čiji žitelji, pripadnici osiromašene, zaboravljene i omalovažene radničke klase u Noahu vide predstavnike umišljene urbane liberalne inteligencije, te ne kriju uživanje u Noahovoj propasti.

Svi ti detalji, međutim, neće previše popraviti opći dojam o trećoj sezoni Preljuba. Za nju bi se prije moglo reći da je, poput glavnog lika, ušla u krizu srednjih godina te da pokušajima okretanja novog lista kroz nove likove i podzaplete samo krije vlastiti strah od starenja i monotonije. Možda je to najvidljivije kroz lik Juliette koji se doima kao svojevrsno strano tijelo, odnosno pokušaj da se kroz američkoj publici “egzotičan” lik evropske intelektualke sa seksi naglaskom serija umjetno napravi zanimljivijom. A taj dojam se stvara usprkos napora Irene Jacob, darovite i iskusne glumice starijoj publici poznate kao muza Krzysztofa Kieszlowskog. Sve to stvara isti dojam kao Noahova djetinjasta radost kratkim izletom na otok Block, gdje se nada ponovno proživiti preljubničke trenutke. U tim trenucima se Preljub počinje ponavljati na najiritantniji mogući način. I upravo zbog toga je daleko bolja na samom kraju sezone, kada su cliffhangeri izbjegnuti, odnosno kada završi na prirodan i realističan način na koji bi komotno mogla završiti i cijela serija. No, s obzirom da su već stigle vijesti o četvrtoj sezoni, riječi s kojima Preljub zasad završava – “Kamo sad?” – se čine prilično aktualnim za njene tvorce.

OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: Preljub (The Affair, sezona 2, 2015)

Ostale sezone: 1, 3

Čak i u našem Zlatnom dobu televizije važi pravilo da se i najbolje serije s vremenom pretvaraju u sapun. Talent i kreativnost mogu pomoći jedino u tome da se taj proces što duže odgodi, odnosno serijama omogući da prestanu na dostojanstven način. Pri tome je najkritičniji trenutak prijelaz iz prve u drugu sezonu, kada su autori pod strahovitim pritiskom da iskušaju nešto novo. Jedan od primjera bi mogao biti Preljub, hvaljena serija u produkciji kablovske kuće Showtime. Da je pritiska bilo, možda najbolje svjedoči to što je Hagai Levi, jedan od njenih tvoraca, otišao iz scenarističkog tima, prepustivši kormilo u potpunosti svojoj štićenici Sarah Treem.

Kompleksna narativna struktura iz prve sezone je, pak, ostala zadržana. Okvirni zaplet se događa u sadašnjosti i prikazuje kako se njujorškom književniku Noahu Sollowayu (Dominic West) sudi za nehotično ubojstvo motornim vozilom, dok sadržaj svake epizode prikazuje događaje iz prošlosti koji su doveli do tog incidenta. To se u drugoj sezoni odnosi na posljednice preljubničke veze sa Alison Bailey-Lockhart (Ruth Wilson), konobaricom iz Montauka, turističkog gradića na Long Islandu gdje je Solloway bio došao provesti praznike zajedno s obitelji. Kao rezultat su se raspala dva braka – Noah je napustio svoju suprugu Helen (Maura Tierney), a Alison svog supruga Colea (Joshua Jackson). Kao i u prvoj sezoni, i u drugoj je gotovo svaka epizoda podijeljena u dva dijela, od kojih svaki prikazuje događaje iz perspektive različitog lika; u prvoj sezoni su to bili Noah i Alison, dok su im se u drugoj sezoni pridružili Helen i Cole.

Ako je Sarah Treem htjela da druga sezona pruži nešto novo, može se reći da je u tome uspjela. Dijelom zbog banalne činjenice da je preljubnička afera završena, a Montauk previše malen da bi se u njemu mogla odigravati glavna radnja bez sapunskih intervencija, serija se zajedno sa dvoje glavnih likova uglavnom preselila u New York. To sa sobom donosi nešto veći raspon likova i mogućih novih podzapleta, a što se najbolje vidi u scenama koje se tiču Colea i koje se uglavnom odvijaju u Montauku, te koje predstavljaju gore dijelove sezone. Najveći problem je u Coleu, liku koga je prethodna sezona najmanje mazila, te koji je, ostavši bez supruge, imanja, a na kraju i obitelji, velikim dijelom zaslužio simpatije publike. Scenaristi, međutim, to prilično otežavaju time što najveći dio sezone prikazuju njegovo autodestruktivno tavorenje u alkoholu, drogi i samosažaljenju, prije nego što će mu u jednom prilično “nadahnutom” trenutku prvo namjestiti utjehu u obliku napaljene buržujke s kojom dijeli scenu kao da je ispala iz porno-filma, a na kraju i “redovnu”, odnosno pristojnu djevojku iz radničke klase. Nju, pak, tumači kolumbijska glumica Catalina Sandino Moreno, čiji angažman rješava problem nedostatka “političke korektnosti” bilo kroz razbijanje WASP-ovske uniformnosti u castingu, bilo kroz toga da njen lik ekvadorske ilegalne imigrantice američku publiku u predizbornoj godini podsjeća na gorući politički problem. Jedina stvar koja Colea drži iznad vode, odnosno njegov lik čini podnošljivim za gledatelje, jest glumački talent Joshue Jacksona, koji će mu omogućiti da zadrži određenu dozu humanosti i u najmračnijim trenucima.

A čak i da nije tako, ono što je druga sezona Preljuba uprskala sa Coleom je više nego nadoknađeno s Helen. Promovirana iz druge violine u prvoligašku članicu glumačke postave, Maura Tierney jednostavno briljira u prilično kompleksnom liku žene koja odavno nije u najboljim godinama, ali je prisiljena u potpunosti promijeniti život. Ona uspijeva sačuvati simpatije gledatelja čak i nakon scena u kojima se ponaša jednako autodestruktivno, a u nekim slučajevima po druge likove opasnije od samog Colea. Može se komotno reći da upravo Helen, stalno rastrgana između želje da prigrli prednosti novog života (uključujući seksualne veze kojih je bila lišena u braku) i želje da se na kraju priče ipak vrati svom mužu, ne samo najbolje napisani i odglumljeni, nego i najsimpatičniji od svih likova.

To se sada teško može reći i za Alison i za Noah, velikim dijelom zato što su egzistencijalne dileme to dvoje likova manje-više riješene; za bivšu konobaricu iz provincijskog gradića teško naći valjani razlog da napusti uspješnog književnika s kojim živi u luksuznom njujorškom stanu; tako je i za njega, koji je, prema vlastitim riječima, prvi put sretan u životu, teško zamisliti da će to ugroziti, čak i kada ga počnu proganjati napaljene novostečene obožavateljice ili mu se kao na pladnju nudi njegova atraktivna agentica (koju tumači Brooke Lyons). Da bi se taj, po prirodi stvari stabilan i gotovo simbiotski odnos između Alison i Noah učinio zanimljivim, nužno ga je ugroziti podzapletima i scenarističkim intervencijama koje možda ne izgledaju kao preskakanje morskog psa, ali se u tom smislu mogu shvatiti i kao uzimanje zaleta. A također se, s druge strane, nekako mora opravdati to da je druga sezona dvije epizode duža od prve. Tako se za Solloweyevog adolescentskog sina Martina (koga glumi Jack Sicilliano) ispostavi da je boluje od jedne prilično rijetke bolesti čiji su simptomi dovoljni za zaplet desetaka rutinerskih TV-filmova. Najgori primjer za “sapunjanje” Preljuba pruža deveta epizoda, jedina gdje nema podjele perspektiva, odnosno gdje se sva zbivanja prikazuju na konvencionalan način; u njoj jedna olujna noć, poput one u petparačkim gotskim romanima, pokreće cijeli niz melodramatskih slučajnosti.

Međutim, kulminaciju svega predstavlja završna epizoda, u kojoj konačno doznajemo kako je i zašto je skončao zlosretni Scott Lockhart (koga tumači Colin Donnell), koji predstavlja vjerojatno najiritantniji lik serije i nešto najbliže negativcu u pravom smislu riječi. Odgovor na to pitanje je, međutim, dan u obliku spletu melodramatskih slučajnosti koja na kraju sirotog Noaha stavlja pred još jednu tešku dilemu koju će riješiti na najgori mogući način, stvorivši cliffhanger još iritantniji od onog kojim je završila prva sezona. Poslovično dobra gluma i poneki lucidni scenaristički trenutak (poput Noahove seanse sa terapeuticom koju tumači Cynthia Nixon) znatno popravlja dojam, ali se teško oteti dojmu da je Sarah Treem na kraju druge sezone sebi dala zadatak za koga nije izvjesno da će ga uspjeti izvršiti u trećoj.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Preljub (The Affair, sezona 1, 2014)

Ostale sezone: 2, 3

U vrlom novom svijetu Zlatnog doba televizije čak i najbanalniji sadržaji, koji bi ne tako davno završili kao otirač pred vratima scenarista latinoameričkih sapunica, danas su u stanju izgledati zanimljivo i cool. Nestanak prijašnjih kreativnih ograničenja omogućio je da intrigantnima izgledaju zapleti i likovi koje smo vidjeli mnogo puta prije, odnosno da i nešto što bi u svim drugim okolnostima izgledalo kao podgrijana sarma odjednom izgleda kao straobalno inovativna televizijska produkcija. Možda se najbolji primjer takvog fenomena može pronaći u američkoj TV-seriji Preljub, koja je usprkos ne baš previše originalnog zapleta dobila izuzetno povoljne kritike i postala jedan od, uvjetno rečeno, “jačih” televizijskih događaja u posljednje vrijeme.

Iza serije je stajao tandem koji čini Hagai Levi, izraelski TV-režiser i producent poznat kao tvorac Bi Tipul, dramske serije koja će postati svjetski brend Na terapiji (koji uključuje hrvatsku verziju) te Sarah Treem, relativno mlada američka autorica koja je zajedno sa Levijem za HBO radila na američkoj verziji In Treatment. Radnja prve sezone, koja je svoju premijeru imala na kablovskom kanalu Showtime u drugoj polovici 2014. godine, započinje kada Noah Solloway (Dominic West), njujorški profesor književnosti i autor nedavno objavljenog romana, zajedno sa suprugom Helen (Maura Tierney) i četvoro djece odlazi provesti ljetni odmor u gradiću Montauk na obali Long Islanda gdje Noahov tast Bruce Butler (John Doman), inače daleko uspješniji pisac, posjeduje luksuznu kuću. Noah na putu slučajno sreće Allison (Ruth Wilson), atraktivnu konobaricu koja je udana za Colea Lockharta (Joshua Jackson), vlasnika lokalnog ranča. Niz slučajnih susreta, koje je u malom mjestu prilično teško izbjeći, ih sa vremenom uvjere da jedno prema drugom osjećaju duboku privlačnost te ih vodi do neumitnom prepuštanju strasti. Noahovi napori da svoje preljubničke aktivnosti i odsutnost iz doma, koju krije pod krinkom pronalaženja građe za novi roman, sakrije od obitelji koincidiraju sa otkrićima da živopisni turistički gradić ima mračno naličje, kao I da su Allisonin brak i život pod sjenom nedavne tragedije od koje se uopće nije oporavila.

Kod Preljuba će pažljivijim gledateljima kao jedna od prvih stvari u oči upasti to da je osnovna narativna struktura posuđena od prve sezone Pravog detektiva. Zbivanja se prikazuju u flashbacku, odnosno kroz izjave koje Noah i Allison mjesecima kasnije daju policijskom detektivu Jeffriesu (čiji lik tumači Victor Williams), te se postupno daje do znanja da je njihovo ljubovanje vjerojatno imalo nasilne, odnosno po nečiji život kobne posljedice. Time se stvara dodatna napetost, a održava se čak i nakon što se, nekoliko epizoda prije kraja sezone, otkrije tko je žrtva.

Međutim, daleko se originalnijim čini to što je svaka epizoda strukturirana u obliku “rašomona”, odnosno što se zbivanja u njoj prikazuju iz dvije sasvim različite perspektive, odnosno što se svaka od njih sastoji od dva dijela, koji ponekad jedan te isti događaj prikazuju na sasvim različit način, odnosno prikazuju događaje za koje nije jasno da li su se uopće dogodili. Primjer za to se može vidjeti već u prvoj epizodi, kada neugodni incident u zalogajnici Allison u njenoj vlastitoj priči pretvara u heroinu, odnosno kada prilikom večernjeg susreta sa Noahom na plaži u Noahovoj priči nosi prilično kratku haljinu i nimalo ne krije zavodničke namjere. Taj se pristup, uz manje ili veće varijacije, nastavlja sve do završne epizode u kojoj potencijalno najdramatičniji trenutak serije, odnosno jedini u kome se koristi vatreno oružje, prikazuje na sasvim različite načine u Noahinoj i Allisononoj verziji (i gdje je, za razliku od većine sličnih slučajeva, Noah bolje prošao u tuđoj nego u svojoj priči).

Preljub se, osim forme, može pohvaliti i kvalitetnim sadržajem, pa tako naizgled jednostavna priča o preljubu sadrži i dodatne motive. To se može reći i za socijalnu komponentu koja velikim dijelom upravlja motivima protagonista. Noah je tako frustriran ne samo svojom nesposobnošću da napiše “pravi”, odnosno uspješni roman koji bi zadovoljio njegove ambicije, nego i time da je egzistencijalno ovisan o svom daleko bogatijem i uspješnijem tastu, pa zato njegovo nastojanje da svoju preljubničku vezu sakrije od obitelji, odnosno pokuša je okončati, ima i dodatni poticaj. Allison je, s druge strane, frustrirana ne samo osobnom tragedijom, nego i realnošću života u malom gradu gdje svi znaju svakoga i gdje njen poslodavac, koga je upoznala još kao školarka, koristi svaku priliku da bi je podsjetio na neke ne baš pohvalne detalje iz prošlosti, a Coleova majka (koju tumači Mare Winnigham) kao gotički matrijarh nastoji po svaku cijenu sačuvati obiteljsku čast, dok istovremeno njen sin inzistiranjem na očuvanju tradicije kompenzira svoj duboki prijezir prema bogatim i razmaženim turistima od kojih je prisiljen živjeti.

Uz dobar scenarij, ključan element za uspjeh Preljuba jest i vrlo dobar casting. Tu su se autori, kao i mnogo puta dosad, koristili britanskim glumačkim talentima, i to upravo onima koji su slavu stekli zahvaljujući mediju televizije. Dominic West, najpoznatiji kao baltimorski detektiv McNulty iz popularne Žice, je sjajan kao muškarac sputan frustracijama i osjećajem dužnosti, a vrlo zanimljivim se čini i angažman Domana koji je u Žici tumačio njegovog neprijateljski nastrojenog šefa. Ruth Wilson je, pak, gledateljima upala u oči ulogom sociopatske žene-ubojice koja ima neobičan odnos sa naslovnim protagonistom BBC-jeve serije Luther. Ovdje ona tumači daleko normalniji, ali svejedno isto tako upečatljiviji lik. I ostatak glumačke ekipe je dobar, bilo da je riječ Jacksonu, bivšoj tinejdžerskoj zvijezdi koja kao Cole sugerira zlokobnu komponentu nečega što bi inače izgledalo kao savršen muškarac, te Tierney u ispočetka nezahvalnoj ulozi supruge i majke.

Prva sezona Preljuba će u svojih desetak epizoda gledateljima pružiti više nego dovoljno razloga da budu sretni što televiziju gledaju danas, a ne prije deset ili dvadeset godina. Međutim, teško da bi se mogla nazvati savršenom. Mane upadaju u oči već kada se čuje naslovna pjesma Fione Apple, jedna od najneugodnijih i najpretencioznijih u povijesti televizije. Pred kraj sezone, pak, postaje očito da autori nisu bili skroz načisto kako bi cijelu stvar završili – da li da sve zaokruže u jednoj sezoni i od svega naprave antologiju nalik na Pravi detektiv ili da se ide na “sapunskije” i komercijalnije rješenje. Odgovor dolazi u obliku iritantnog cliffhangera na kraju sezone koji postavlja daleko više pitanja nego što daje odgovora. Gledateljima je tada jasno da ih čeka druga sezona u kojoj bi njeni tvorci trebali uložiti dodatni napor da stvari ne samo učine, nego i održe zanimljivim, te Preljub ne počne izgledati kao prevara koja ih vraća neka “stara dobra” televizijska vremena.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Kako je spašen gospodin Banks (2013)

"Saving Mr. Banks" Photo Opportunity
(izvor: Castles, Capes & Clones)

KAKO JE SPAŠEN GOSPODIN BANKS
(SAVING MR. BANKS)
uloge: Emma Thompson, Tom Hanks, Paul Giamatti, Jason Schwartzman, Bradley Whitford, Colin Farrell, Ruth Wilson, Rachel Griffiths
scenarij: Kelly Marcel & Sue Smith
režija: John Lee Hancock
proizvodnja: BBC Films/Walt Disney, SAD/UK/Australija, 2013.
trajanje: 99'

Kada bi netko počeo bilježiti nepisana pravila i zakone filmske djelatnosti, jedna od njih bi bila ta da lakoća rada i uživanje na setu obično rezultira onime što ne predstavlja užitak za publiku. Iz toga bi se mogao izvesti zaključak da su najbolji filmovi u pravilu oni čije je stvaranje bilo obilježeno velikim žrtvama, problemima, svađama i neugodnostima. A što obično znači da bi neki od zbilja velikih filmova sa svim svojim dramama iza scene trebali poslužiti kao materijal za vrhunske filmske drame. Hollywood, međutim, nikako ne uspijeva takav zaključak potvrditi na ekranu. Još jedan takav neuspjeh je i Kako je spašen gospodin Banks, jedan od najambicioznijih, ali i, sudeći po broju nominacija, najmanje uspješnih ovogodišnjih “lovaca na Oscare”.

Banks je posvećen snimanju Mary Poppins, mjuzikla za djecu koji uživa status jednog od najuspješnijih hollywoodskih blockbustera 1960-ih, ali također i P. L. Travers, britanskoj književnici koja je stvorila seriju popularnih romana o čarobnoj dadilji na kojoj se film temelji. Na samom početku sredovječna autorica (Thompson), prisiljena financijskim problemima, odlučuje nakon dva desetljeća odbijanja ipak razmotriti ponudu Walta Disneya (Hanks) da proda prava na ekranizaciju. U tu svrhu dolazi u Los Angeles gdje bi joj Disney i uposlenici njegovog studija trebali omogućiti da osobno nadgleda pripreme za produkciju. Travers, međutim, ne propušta nijednu priliku da iskaže kako joj se cijeli pothvat ne sviđa, odnosno kako je uvjerena da će Mary Poppins, lik koga doslovno smatra dijelom svoje obitelji, biti izopačen od strane “vulgarnih” američkih filmaša. Disney, koji ne štedi novac i pokušava šarmirati britansku autoricu, je frustriran nedostatkom napretka u razgovorima, ali i nesvjestan da je Mary Poppins proizvod iskustava u Australiji, kada je kao djevojčica (koju glumi Annie Rose Buckley) svjedočila kako su joj snove voljenog oca Traversa Roberta Goffa (Farrel) uništili alkoholizam i bolest.

Teško se oteti dojmu da je Banks bio osuđen na neuspjeh još prije nego što je dovršen, kao i da je za to odgovoran sam koncept. Prema originalnom scenariju Sue Smith je trebao biti “čisti” biografski film posvećen P. L. Travers. Većina ciljane publike, međutim, autoricu pozna po Disneyevom ostvarenju, te je nova verzija koju je nadopisala Kelly Marcel stvorila dvije paralelne radnje od kojih se jedna bavila hollywoodskom epizodom. A nju je, pak, bilo teško rekonstruirati bez da se koristi intelektualno vlasništvo Disneyevog studija. Kada su počeli pregovori o tome detalju, iz Burbanka je sugerirano da bi možda bilo bolje da Disney bude ne samo ispred, nego i iza ekrana, odnosno kako bi moćni hollywoodski studio i financijski sudjelovao u projektu. I, onako, usput iskoristio priliku da kroz prigodnu polustoljetnu obljetnicu svog velikog komercijalnog uspjeha dodatno napuni džepove.

Nije teško pretpostaviti kako je Disneyevo sudjelovanje u projektu od potencijalno fascinantnog prikaza naličja Hollywooda stvorilo prigodničarski spektakl nalik na jugoslavenske partizanske “filmove spomenike” 1970-ih u kojima se, evocirajući svijetlu prošlost, točno znalo tko su dobri momci i kome se ne smije “prišiti” nijedna negativna osobina. Disney, koga inače sjajno glumi Tom Hanks u jednoj od najpotcijenjenijih glumačkih nastupa prošle godine, je prikazan kao kreativni genije, filantrop, sjajni šef koji sve svoje uposlenike zna po imenu, ali i vrhunski psiholog koji je u stanju ugrijati i najhladnija srca. Neki nezgodni detalji, poput Disneyeve ovisnosti o nikotinu koja ga je nedugo nakon trijumfa s Mary Poppins koštala života, su očekivano izbačeni iz filma. Nasuprot tome, P. L. Travers je prikazana kao ne samo ekscentrična, nego čangrizava i antipatična baba kojoj će tek boravak u čarobnom Disneyevom svijetu omogućiti da se, u skladu s dostignućima hollywoodske “pop” psihologije, suoči s demonima prošlosti i doživi katarzu gledajući kako ih istjeruje Disneyev film. U stvarnosti je, naravno, priča bila sasvim drukčija – Travers je bila zgrožena filmom i do kraja života nije propuštala priliku da svoje nezadovoljstvo svima stavi na znanje. O svemu tome, dakako, u filmu nema govora. Kao što ni trailer, koji sugerira lepršavu obiteljsku komediju, ne govori ništa da segment filma koji prikazuje autoričino djetinjstvo žanrovski pripada mrtvački ozbiljnoj, pa na trenutke i prilično depresivnoj drami. Između ta dva segmenta – Traversinog djetinjstva i njenih hollywoodskih pustolovina – ne postoji čvrsta konceptualna veza. John Lee Hancock, poznat po uspješnoj biografskoj Priči o prvaku, je dovoljno iskusan da u oba slučaja film režira kvalitetno i ekonomično; da su u pitanju dva različita filma, odnosno mini-serija koja se u potpunosti bavi Traversinim životom, rezultat bi bio izvanredan. Hancock, na žalost, nije u stanju nadvladati konceptualna ograničenja, a isto važi i za glumačku ekipu – sjajnog Giamattija u nezahvalnoj ulozi Traversinoj vozača, danas pomalo zaboravljenog Farrela kao Traversinog oca, ali i danas prilično aktivnu Ruth Wilson (dijabolična Alice Morgan u BBC-jevoj TV-seriji Luther) kao Traversinu majku. Banks ljubiteljima hollywoodske povijesti i Disneyevih klasika neće predstavljati potpuno gubljenje vremena, ali svoje ambicije ipak nije opravdao te mu je pravo mjesto pred za takve sadržaje prigodnijim malim ekranima ili u dokumentarnom žanru.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta