RETRO-RECENZIJA: Wilder (Slow Burn, 2000)

Della Wilder (Grier) je samohrana majka koja radi kao detektiv u čikaškoj policiji i koja bi ostvarila veliku karijeru da kojim slučajem nema sklonost da impulzivno reagira na svaki slučaj nasilja nad ženama. Kada joj je povjeren slučaj okrutnog umorstva mlade žene, ne treba joj puno da sumnju svali na dr. Sama Charneya (Hauer), nekoć uglednog liječnika čija je karijera propala nakon ne-etičkog odnosa sa žrtvom. No, Charney će prilično neočekivano reagirati na prvi susret s otvrdnulom policajkom – umjesto da prizna ubojstvo, on počinje očijukati s detektivkom. U međuvremenu se dogodi još nekoliko ubojstava, a tragovi počinju voditi prema farmaceutskoj tvrtki koja je vršila radiološke pokuse sa ženama. No, Wilder svejedno sumnja u to da je Charney opasni psihopat koji pokušava koristiti svoj šarm kako bi i nju priključio popisu svojih žrtava.

Snimljen za smiješno male novce i gotovo nepoznat kritičarima koji se ne usuđuju kopati po naslovima B i C kategorije, Wilder je filmić koji će bez svake sumnje obradovati fanove Pam Grier, crne glumice i nekadašnje superzvijezde “blaxploitation” filmova s početka 70-tih. Iako je Grierova svoj image samosvjesne i borbene crnkinje znala koristiti i 80-tih (u filmu Nico, gdje je glumila partnericu Stevena Seagala), renesansu njene popularnosti donio joj je njen najveći fan Quentin Tarantino. Tome se mora pridodati i činjenica da ona s nekih pet “banki” izgleda jednako dobro, ako ne i bolje, od svog mlađeg izdanja od prije četvrt stoljeća. Wilder u potpunosti koristi taj image, praveći od ovog prilicno konfekcijskog trilerčića “one man show”. Tako joj je u ovom filmu i prilično opušteni Rutger Hauer, neprikosnovena zvijezda B-filmića, prepustio glavnu ulogu zadovoljivši se mjestom prve violine. Sam zaplet i rasplet nisu bog-zna-što, ali je scenarij Terryja Abrahamsona adekvatno rasporedio humor i akciju na zato potrebnim mjestima tako da i oni koji nisu veliki fanovi Pam Grier neće imati previše razloga da Wilder smatraju gubljenjem vremena.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Izgubljeno filmsko evanđelje

1990-e će biti prilično zanimljive godine za buduće povjesničare filma, i to prije svega zbog onog što se nazivalo fin du siecle, odnosno milenijski zeitgeist. Ili, po naški, snimala se hrpa filmova ne temu godine 2000. i što se to opako valja iza brda. Jedan od zanimljivijih naslova tog žanra bi bez svake sumnje trebao biti britanski SF-triler Split Second iz 1992. godine.

Iako je u pitanju ne baš najsretnija kombinacija SF-a i nadnaravnog horora koju jedino spašava gotovo parodijsko inzistiranje na testosteronskim “buddy buddy” klišejima, najzanimljiviji detalj iz današnje perspektive jest prikaz Londona 2008. godine. Autori su, naime, zamislili apokaliptičnu viziju grada poplavljenog globalnim zatopljenjem. S obzirom da takve apokalipse ipak nije bilo, razumljivo je da ovaj film – čije promašeno proročanstvo više nije “politički korektno” – u medijskom establishmentu kojim dominiraju Gajini sljedbenici ima isti tretman kakvo je svojevremeno u kršćanstvu imalo Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Petru i druga  “izgubljena evanđelja”.