RECENZIJA: Praskozorje 2. dio (2012)

Series City magazine #4 with Twilight Robert P...
(izvor: fanfreluche_designs)
PRASKOZORJE 2. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART2)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Ashley Greene, Michael Sheen
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje:  115'

 

Nezahvalno je praviti prognoze, ali se čini kako će peti film iz “Sumrak Sage” od strane kritičara biti proglašen najboljim. Ako se to zbilja dogodi, postoji prilično jednostavno objašnjenje za takvu blagonaklonost. “Praskozorje 2. dio” je, naime, posljednji film iz serije, pa će mnogi kritičari, koji su prethodne četiri godine stoički morali trpjeti kako im horde “twiharda” i hollywoodska propagandna mašinerija profesiju izvrgavaju ruglu, u svojim recenzijama pronalaziti odraz olakšanja što je noćna mora zvana “Sumrak”, konačno završena.

 

To iskustvo je bilo duže nego što sugerira sam broj romana Stephenie Meyer po kojima su snimani filmovi iz serije. Posljednji od njih, “Praskozorje”, je, po sada već ustaljenom hollywoodskom običaju maksimiziranja profita, pretvoren u dva umjesto jednog cjelovčernjeg filma. Drugi film počinje nedugo nakon ključnog događaja u sagi – rađanja djevojčice Renesmee Cullen (Foy), zbog koga je njena majka Bella Swann Cullen (Stewart) bila primorana pretvoriti se u vampira od strane svog supruga Edwarda (Pattinson). Radnja prati kako se protagonistica suočava s novostvorenom situacijom, bilo da je riječ o novoj fizičkoj snazi, bilo potrebi da nauči kontrolirati žeđ za krvlju, bilo nekim neugodnim odlukama vezanim uz njenu bivšu ljudsku obitelj. Dijete radi kojeg je toliko toga žrtvovala, pak, zadržalo je svoju ljudsku prirodu, ali i dobilo neobične osobine poput brzog rasta. Time na sebe skreće pažnju Volturija, vampirskih vlastodržaca čiji vođa Aro (Sheen) u Renesmee vidi moguću opasnost po sve vampire. Bella i njeni prijatelji, uključujući vukodlaka Jacoba (Lautner), odlučuju se pripremiti za eventualni sukob, odnosno pokušaj Volturija da uklone Renesmee.

 

“Praskozorje” je snimano u komadu, pa su manje-više svi kadrovi ranijeg nastavka ostali isti – režiser Bill Condon, scenaristica Melissa Rosenberg i, dakako, glumačka postava u kojoj je Taylor Lautner, usprkos degradirane uloge, opet zasjenio Roberta Pattinsona i Kristen Stewart koji izgledaju umorno tumačeći iste, isprazne, nezanimljive i antipatične likove. Drugi dio “Praskozorja”, međutim, izgleda bitno drukčije od prvog, a objašnjenje za to bi se dijelom moglo pronaći upravo u tome što se s njime saga završava. Film je razvučen, ali je konačnost radnju učinila kompaktnijom. Početni dio filma, u kojem se gledatelji upoznaju s novom vampirskom stvarnošću nove junakinje, služi ne samo kao svojevrsna predigra za spektakularni finale, nego i autorima dozvoljava da se barem na trenutak opuste. U njemu tako ima najviše scena s onim što je cijeloj “Sagi” bolno nedostajalo – humora; ovdje se na trenutak doima da su Condon, Rosenberg i družina postali toliko svjesni nedostataka cijelog projekta pa ga samoparodiraju.

 

“Praskozorje” ponovno postaje ozbiljno kada aktualnim postaje glavni zaplet, odnosno obračun protagonista s Volturijima. Nastojeći se pripremiti za njega, Cullenovi i njihova družina u pomoć pozivaju svoje vampirske prijatelje sa svih strana svijeta. To je prilika da se u priču uvede cijeli niz likova različitog etničkog podrijetla i odrastanja u različitim povijesnim razdobljima; scene u kojima oni prepričavaju svoje ratničke priče, pak, samo podsjećaju koliko su protagonisti nezanimljivi i potrošeni. Condon se na kraju gotovo iskupljuje za razočarenje prethodnog nastavka kada od velikog međuvampirskog obračuna na kraju napravi epsku bitku koja sadrži za “sumrakovske” standarde neočekivano eksplicitne scene nasilja i visoki bodycount. Dobar dojam, kome je dosta pomogao prilično raspoloženi Michael Sheen kao napola poludjeli negativac, preživljava čak i jeftini narativni obrat. Međutim, kada se na odjavnoj špici počnu pojavljivati svi likovi iz “Sage”, publika će se podsjetiti kako ovaj film izgleda dobar samo zato jer su prethodna četiri bila izuzetno loša. Za napraviti takvu usporedbu je potrebna žrtva koja se ne isplati.

 

OCJENA: 4/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Cosmopolis (2012)

NPH-241205B003
(izvor: steph)
COSMOPOLIS
uloge: Robert Pattinson, Paul Giamatti, Juliette Binoche, Kevin Durand, Sarah Gadon
scenarij: David Cronenberg
režija: David Cronenberg
proizvodnja: 20th Century Fox, Francuska/Kanada/Portugal/Italija, 2012.
trajanje: 109 '

Književnici i umjetnici koji su djelovali na početku prethodnog stoljeća vjerojatno nisu znali da proživljavaju posljednje godine razdoblja koje će kasnije bili poznato kao “Belle Epocque”. Još manje su mogli pretpostaviti da će budući povjesničari njihov opus proglasiti izrazom podsvjesne slutnje ratova, revolucija i genocida koji su uništili tadašnji svijet. Praksa retroaktivnog proglašavanja prorocima je popularna i danas, a o čemu svjedoči Cosmopolis, roman američkog književnika Dona DeLilla, originalno objavljen 2002. godine. Iako je s radnjom bio smješten u New York za vrijeme velikog kolapsa “dot com” tvrtki 2000. godine, njegova filmska adaptacija, koja je premijeru imala na Kanskom festivalu, reklamirana je kao futuristička drama koja istražuje mogući nastavak trenutne globalne krize.

Protagonist filma je Eric Packer (Pattinson), 28-godišnji burzovni mešetar i milijarder koji sebi može priuštiti gotovo sve, uključujući prostranu i superluksuznu limuzinu. Međutim, čak i takvi “gospodari univerzuma” se ponekad suoče s problemima, pa specifičan stjecaj okolnosti – posjet predsjednika New Yorku, spektakularni ulični pogreb popularnog repera i nešto što njegov šef osiguranja Torval (Durand) naziva “ozbiljnom prijetnjom” – učini da se prilikom rutinskog posjeta brijaču mora voziti limuzinom cijeli dan. Packeru dosadu krate povremeni posjeti poslovnih suradnika, ali i supruge Elise (Gadon), kao i nasilni anarhistički prosvjedi na ulicama. Tijekom dana se ispostavi kako je Packerov velika burzovna špekulacija, odnosno klađenje protiv dizanja cijene juana, pošla po zlu, odnosno da će izgubiti sve svoje bogatstvo. Packer je, međutim, toliko otupio od svog bogataškog načina života da za to prestaje brinuti, te se upušta u samodestruktivno ponašanje čak i kada postane svjestan da mu netko uistinu radi o glavi.

Futuristički karakter filma je trebao potvrditi David Cronenberg, kanadski režiser koji je svoju reputaciju sagradio na ostvarenjima SF-žanra, i to onima koji ne samo simbolički nego i doslovno prikazuju gubitak i uništenje ljudskosti u suvremenom svijetu. U slučaju Cosmopolisa takva destrukcija se trebala prikazati kroz alegoriju o suvremenom kapitalizmu kao razaraču svega što čovjeka čini čovjekom. Slučajno ili ne, za glavnu ulogu je izabran Robert Pattinson, koji je u prvom važnijem pokušaju bijega od uloge Edwarda Cullena u Sagi Koja Se Ne Smije Imenovati učinio neizbježnim komentare koji riječ “vampir” i “kapitalist” stavljaju u istu rečenicu. Cronenbergov stil režije, koji se odlikuje hladnoćom i mizantropijom, na prvi pogled bi trebao savršeno “pasati” Pattinsonu koji protagonista nastoji prikazati kao emocionalno hladno i antipatično stvorenje, koje nije svjesno niti mari za apokalipsu koju je izazvao i kojoj je sam izložen, nesposobno osjetiti bilo kakve emocije niti ih izazvati.

Na papiru je, pogotovo u ova vremena kada se protiv “1 %” diže kuka i motika, sve trebalo dobro izgledati. Cronenberg je, na žalost, sebi vezao ruke odlukom da scenarij temelji na predlošku. Tekst na papiru možda uistinu takav da zbog njega profesori književnosti na DeLillov spomen padaju na koljena, ali na filmu zvuči loše i pretenciozno, odnosno dosadno zbog sklonosti likova da jednu te istu stvar, poput Balzacovih mucavaca, ponavljaju nekoliko puta. Cosmopolisu ne pomaže ni to što je radnja utrpana u unutrašnjost limuzine, pa se doima kao jeftina kazališna predstava. Kada gledatelji nakon nekog vremena shvate u kom smjeru ide Cosmopolis, ipak će moći suosjećati s glavnim likom, odnosno dijeliti njegovu želju da kraj, ma kakav bio, dođe što prije.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 19. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Sumrak Saga: Praskozorje 1. dio (2011)

English: Taylor Lautner, Kristen Stewart and R...
Taylor Lautner, Kristen Stewart i Robert Pattinson (izvor: Wikimedia Commons)
PRASKOZORJE 1. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART 1)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Peter Facinelli, Ashley Greene
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2011.
trajanje:  117'

Postoje filmovi koje kritičari mrze, postoje filmovi koje kritičari mrze iz dna duše i postoji serija filmova Sumrak sage. Tri godine koje su prošle od prvog Sumraka nisu mnogo poboljšale opću reputaciju franšize, a blagonaklonost neće izazvati ni to da je na red za ekranizaciju došao posljednji od četiri romana Stephenie Meyer. Producenti su se, naime, ugledali na filmsku seriju o Harryju Potteru te je tako Praskozorje podijeljeno na dva dijela koja će u kina doći u razmaku od godinu dana, učinivši tako filmsko iskustvo Sumraka nešto dužim i, za one koji ga ne vole, mnogo napornijim.

Radnja započinje događajem koji bi u tradicionalnim holivudskim filmovima predstavljao sretan završetak – vjenčanjem dvoje protagonista. Nakon što je njihova ljubav uspjela preživjeti brojna iskušenja, gimnazijalka Bella Swan (Stewart) i vampir Edward Cullen (Pattinson) svoju vezu krune spektakularnom ceremonijom nakon koje slijedi medeni mjesec u Brazilu. Tamo će brak, na Bellino inzistiranje, biti konzumiran iako ju je muž upozorio da fizički odnos s vampirom može biti poguban po ljudsko biće. Ubrzo nakon toga Bella iznenada shvati da je trudna. Njeno dijete je, pak, ljudsko-vampirski hibrid koji se hrani tijelom vlastite majke, te dr. Carlile (Facinelli), vampirski liječnik i Edwardov mentor, mora koristiti svoje vještine ne bi li spasio Bellin život. Vijest o tajanstvenom stvorenju u Bellinom tijelu pak uznemiri lokalno pleme vukodlaka koji odlučuju ukloniti taj problem, čak i po cijenu sukoba s Cullenovim vampirskim klanom. Jacob Black (Lautner), mladi vukodlak koji je oduvijek bio zaljubljen u Bellu, morat će učiniti sve da spriječi katastrofu.

Saga o Sumraku pokazuje koliko nekadašnja autorska teorija Novog Hollywooda ima malo veze s današnjom holivudskom praksom. Iza kamere su se dosad izmijenila četiri režisera, a sva četiri Sumraka sliče jedan na drugi i, s izuzetkom prvog koga je režirala Catherine Hardwicke, ne odaju nikakvu posebnu osobnost ili kreativnost. Bill Condon, koji se u svojoj filmografiji ima i ozbiljan lov na “Oscare” s Komadima iz snova, najzvučnije je od svih režiserskih imena, ali se usprkos reputaciji nije usudio dovesti u pitanje zadane parametre, uključujući nenadahnuti scenarij Melise Rosenberg koji ropski prati predložak. To znači i da ovo izdanje Sumraka ima isti problem koji su imala prethodna tri – očajni dijalozi te krajnje antipatični i isprazni likovi, uključujući dvoje glavnih protagonista. Dijelom zbog toga što njegov lik, za razliku od druga dva člana nekadašnjeg ljubavnog trokuta, pokazuje nešto nalik na emocije, Taylor Lautner se u usporedbi s Kristen Stewart i Robertom Pattinsonom ovdje doima kao reinkarnacija Marlona Branda.

Uz nezanimljive i uglavnom potrošene likove Praskozorje napornim čini i umjetno razvučeni zaplet, kao i to da je Condon potencijalno najintrigantnije događaje iz književnog predloška – konzumaciju ljubavne veze i njen (ne)očekivani rezultat – prikazao na banalan i krajnje nezanimljiv način. Pri tome kao izgovor ne mogu poslužiti čak ni vjernost konzervativnom svjetonazoru Stephenie Meyer niti cenzorsko-komercijalni obziri producenata ovisnih o adolescentskoj populaciji “twiharda”. Kada se svemu tome dodaju i razočaravajući specijalni efekti, gledateljima ostaje tek slabašna nada da su Condon i producenti svoje glavne adute sačuvali za završni dio sage. Tu nadu bi, pak, mogla ugasiti i spoznaja da se tvorci Sumraka dosad baš i nisu morali pretjerano truditi, odnosno da, ma koliko ovaj film bio loš, zapravo i ne predstavlja nikakvo razočaranje. Još više razloga za neugodu daju i vijesti da ova franšiza – oličenje svega što ne valja u današnjem Hollywoodu – postaje novi komercijalni model američke filmske industrije, pa tako na proljeće dolazi Hunger Games, ekranizacija omladinskog romana Suzanne Collins za koju se govori da je “novi Sumrak“. Bude li zbilja tako, i nakon Praskozorja će kritičarima padati mrak na oči.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 22. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

“Dina” – prijeti li još jedna remake katastrofa ?

[picapp src=”b/7/9/8/ComicCon_2009_6016.jpg?adImageId=6995107&imageId=5541087″ width=”234″ height=”176″ /]

Ugledni holivudski scenarist William Goldman je u svojoj knjizi “Adventures in the Screen Trade” napisao kako u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”. S tim se teško ne složiti, pogotovo s obzirom na sklonost američke industrije zabave da gotovo ništa ne uči iz svojih pogrešaka.

Jedan takav primjer bi vrlo lako mogao predstavljati projekt koji je nedavno izazvao zanimanje fanova Dine, kultnog SF-romana Franka Herberta. Jedna od najpopularnijih knjiga u žanru znanstvene fantastike bi tako trebala dobiti spektakularnu holivudsku adaptaciju.

A malo koja knjiga izaziva uzdahe pri pomisli na filmsku adaptaciju kao Dina. Uzbuđenje koje bi filmska verzija mogla izazvati među njenim fanovima se vrlo lako može usporediti s uzbuđenjem koje su desetljećima pri pomisli na velike ekrane osjećali fanovi Gospodara prstenova.

Međutim, kod Dine ima jedan problem. Filmska adaptacija je već napravljena u režiji Davida Lyncha 1984. godine, i njeni rezultati baš i nisu bili potpuno zadovoljavajući. Glavni razlog je, dakako, u tome što se knjiga epske dužine, bogata likovima i sadržajima, jednostavno ne može utrpati u format od dva sata.

Taj problem je nešto kasnije pokušao riješiti remake u obliku mini-serije, koja je u pravilu zahvalniji format za adaptacije epskih književnih djela. Međutim, mini-serija, koja je bila daleko vjernija i sadržajno bogatija adaptacija, razočarala je zbog relativno niskog budžeta, nepoznatih glumaca i loših specijalnih efekata. Dojam je, doduše, prilično popravljen s nastavkom Djeca Dine, koji je mnogo uspješnije obradio dva sljedeća romana iz Herbertove serije romana.

Međutim, iako prva filmska ekranizacija nije uspješna, i iako je relativno nedavno snimljena TV-adaptacija, u Hollywoodu očito ima ljudi spremnih na novu remake-pustolovinu. Tako je već napisana prva verzija scenarija – koja navodno ima 175 stranica – a trenutno se razmišlja o angažmanu dvojice redatelja, pri čemu su glavni kandidati Britanac Neil Marshall, poznat po kult-hororu Dog Soldiers, te Južnoafrikanac Neil Blomkamp koji je mnoge oduševio sa SF-filmom Distrikt 9. Kao glavni glumac, koji bi trebao tumačitim Paula Muad’diba, navodio se Robert Pattinson, iako tek kao najbolja opcija za Petera Berga, prethodno angažiranog režisera koji je nakon nekog vremena odustao od projekta.

To sve zvuči kao dobra ideja, ali je povijest Hollywooda prepuna primjera u kojima su dobre ideje postale žrtvama odvratne realizacije. Režiseri koji majstorski barataju s malim jeftinim B-filmovima se izgube poput malog djeteta u skupim produkcijama velikih studija. Vrhunski glumci troše svoj talent i reputaciju na uloge koje im pašu kao ribi bicikl. A previše je sjajnih knjiga koje izazivaju razočaranje sa svojim fimskim adaptacijama. Dini bi se to moglo dogoditi čak dva puta.