RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Iron Man 3 (2013)

IRON MAN 3
uloge: Robert Downey Jr., Gwyneth Paltrow, Guy Pearce, Ben Kingsley, Rebecca Hall
scenarij: Drew Pearce & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: Marvel Studios/Disney, SAD, 2013. 
trajanje: 130 '

Dok se ostatak flore i faune na sjevernoj hemisferi veseli dolasku toplijih dana, to obično nije slučaj s filmskim kritičarima. Proljeće je, naime, već duže vremena od strane Hollywooda proglašeno početkom ljeta – sezone prilikom koje se publici nastoji maksimalno isprazniti novčanici, ali i taj zadatak što manje kompromitirati s nekakvim skretanjem od unaprijed ustaljenih formula. Stoga i publiku i kritičare čeka nekoliko mjeseca bombardiranja “megaatraktivnim” blockbusterima koji su gotovo uvijek nastavci, remakeovi ili “rebootovi” ranijih – u pravilu boljih – ostvarenja, koji traju oko 130 minuta, zbog kojih se mora koristiti 3D, gdje su specijalni efekti važniji od priče i likova i, gdje, dakako, cenzorski rejting PG-13 priječi bilo kakve “problematičnije” sadržaje. U cijeloj toj priči, doduše, su neki blockbusteri bolji, ili barem podnošljiviji od ostalih, a to se dijelom može reći za ciklus ekranizacija Marvelovih stripova o superjunacima. Među njima se nalazi i “Iron Man 3”, čiji se treći film – radnjom povezan za prošlogodišnje “Osvetnike” – upravo pojavio u hrvatskim kinima.

Na samom početku filma naslovni protagonist, tajkun-superheroj  Tony Stark (Downey) nastoji sebe i publiku uvjeriti da se skrasio i da su pustolovni dani iza njega, odnosno da se može posvetiti svojoj djevojci Pepper Potts (Paltrow). Međutim, prošlost ga ne prekida progoniti – bilo da je riječ o traumama stvorenim kada je sa svojim kolegama spašavao New York od uništenja, bilo o nekim neodgovornim postupcima iz mladosti koji će imati ozbiljne posljedice. S njima se prisiljen suočiti kada tajanstveni teroristički vođa po imenu Mandarin (Kingsley) započne bombašku kampanju čijom će žrtvom biti njegovi suradnici, a uskoro meta postati i on sam. Stark je ponovno prisiljen obući svoj oklop kako bi razotkrio i zaustavio zlikovce.

Iron Man, koji je jedan od manje poznatih ali i manje tipičnih Marvelovih superheroja, se pokazao zahvalnim materijalom za filmaše. Prvi “Iron Man” iz 2008. se iskazao kao neočekivani komercijalni uspjeh, a drugi dio iz 2010. prilično dobar u odnosu na prosječne hollywoodske nastavke. Da bi treća bila sreća, pobrinuo se studio Disney s angažmanom Shanea Blacka kao režisera i koscenarista. Black je najpoznatiji kao tvorac scenarija za neke od najpopularnijih akcijskih filmova 1980-ih i 1990-ih, ali je u prethodnom desetljeću bio relativno neaktivan. Izuzetak je predstavljala noir komedija “Kiss Kiss Bang Bang”, njegov redateljski debi u kome je surađivao s Robertom Downeyem Jr. Ta se kombinacija pokazala dobitnom za “Iron Man 3” u kome se Black pobrinuo da CGI orgijanje najvećim dijelom bude u drugom planu, a da gledatelja daleko više za ekran privuku priča i likovi. Blackov scenarij je stoga stvorio nekoliko neočekivanih obrata – uključujući i neke koji su izazvali nezadovoljstvo kod puristički raspoloženih fanova originalnog stripa – te film napunio s dosta humora.  On se uglavnom može pronaći u nizu sarkastičnih “onelinera” koje prilično raspoloženi Downey izgovara čak i kada se njegov lik nalazi u najneugodnijim i najopasnijim situacijama. Black je u “Iron Manu 3” pronašao prilike čak i za ovaj žanr atipične “buddy buddy” situacije, pa tako naslovni junak dobija atipičnog i neočekivanog pomagača koga tumači mladi Ty Simpkins.

Black, međutim, pokazuje mnogo manje vještine kada je u pitanju režija akcijskih scena. Završni obračun na brodu se stoga doima kao svojevrsni kliše iz 1980-ih koji je zalutao u moderni film o superherojima, i koga čak pokušaj da se glavni junak multiplicira neće učiniti previše atraktivnim. Kraj filma stoga predstavlja svojevrsno razočaranje, a isto bi se moglo reći i za marvelovske ekranizacije danas obaveznu “post scriptum” scenu na kraju odjavne špice. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, treći film o Iron Manu se svojom kvalitetom zadržao u parametrima svoja dva prethodnika. Ovogodišnje filmsko ljeto je moglo početi daleko gore.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)