Oznaka: Robert Downey Jr.

RECENZIJA: Oppenheimer (2023)

Christopher Nolan je bez sumnje najuspješniji i najutjecajniji filmaš našeg doba. U posljednjih četvrt stoljeća ne samo da je dostavio niz iznimno popularnih blockbuster filmova koji su dominirali globalom kino blagajnom, već je i osvojio i zadržao naklonost kritičara kao jedan od rijetkih redatelja 21. stoljeća koji je zadržao status pravog filmskog *autora*. Za razliku od mnogih svojih suvremenika koji su odbačeni kao puki zanatlije ili plaćenici studija, Nolan je njegovao reputaciju ozbiljnog umjetnika koji radi unutar komercijalne mainstream produkcije. Taj uspjeh je, pak, stvorio kult oko njega, čiji su pristaše, kao što nedavna galama oko njegove nadolazeće adaptacije Odiseje pokazuje, trošili neumjerene količine vremena i energije uvjeravajući svakoga tko je htio slušati da Nolan nije sposoban učiniti ništa krivo. Ipak, bez sumnje najveći trijumf i kruna postignuća Nolanove karijere do sada bio je njegov biografski film *Oppenheimer* iz 2023. godine, koji je ne samo postao jedan od velikih ljetnih blockbuster filmova—nevjerojatan uspjeh za povijesnu dramu od tri sata—već je i osvojio niz Oscara, uključujući najbolji film i najboljeg redatelja, učvrstivši Nolanovo mjesto u panteonu velikana filma.

Film je temeljen na knjizi Američki Prometheus, dobitnici Pulitzerove nagrade iz 2005. godine koju su napisali Kai Bird i Martin J. Sherwin, posvećenoj životu J. Roberta Oppenheimera, američkog nuklearnog fizičara najpoznatijeg po svom radu na Projektu Manhattan tijekom Drugog svjetskog rata, što će mu kasnije priskrbiti kontroverzni nadimak “otac atomske bombe”. Biografija se široko smatra definitivnim prikazom Oppenheimerova života, a Nolanova adaptacija uvelike crpi iz njezinog detaljnog istraživanja i nijansiranog prikaza genijalnog, ali duboko nesavršenog čovjeka.

Nolanov scenarij zauzima nelinearni pristup Oppenheimerovom životu, skačući između različitih vremenskih razdoblja s redateljevim karakterističnim nehajem prema konvencionalnoj kronologiji. Međutim, zaplet uglavnom počinje s Oppenheimerom (Cillian Murphy), koji studira fiziku na najprestižnijim europskim sveučilištima—među njima Cambridge i Göttingen—gdje dolazi pod utjecaj pionira kvantne fizike. Po povratku u Ameriku 1930-ih, predavao je fiziku na Caltechu i Berkeleyju, etablirajući se kao jedan od vodećih teoretičara fizike svoje generacije. Oppenheimer, iako sam ne politički angažiran, zastupao je ljevičarska uvjerenja, a mnogi njegovi kolege i poznanici bili su čak i nositelji iskaznica Komunističke partije. Među njima su buili njegov brat Frank Dylan Arnold), djevojka Jean Tatlock (koja glumi Florence Pugh) i Kitty (koja glumi Emily Blunt), druga djevojka koju će na kraju oženiti i s kojom će osnovati obitelj. Te asocijacije kasnije će postati problematične kada se Hladni rat izazove antikomunističku paranoju u SAD.

Oppenheimerov rad na teoretskoj fizici, koji je uključivao projekte cijepanja atoma, bio je zasjenjen nacističkom invazijom na Poljsku u rujnu 1939., koja je započela Drugi svjetski rat i navela mnoge istaknute fizičare, uključujući Alberta Einsteina (Tom Conti), da upozore američku vladu na mogućnost da Hitler razvije nuklearno oružje. Američka je vlada ozbiljno shvatila to upozorenje i započela tajni, skup i ambiciozan program razvoja vlastitog oružja prije nego što Nijemci postignu isto. Oppenheimer je na kraju postavljen na čelo projekta, koji će nadzirati uz pomoć generala američke vojske Leslieja Grovesa (Matt Damon), graditelja Pentagona, koji je izgradio malo tajno naselje za smještaj znanstvenika i laboratorija u Los Alamosu u Novom Meksiku. Iako je Njemačka kapitulirala u svibnju 1945. prije nego što je prva bomba izgrađena, Japan se još uvijek bori. U srpnju 1945. Oppenheimer je nadzire prvi test bombe u pustinji kod Alamogorda. Dvije nove bombe su naknadno izgrađene i isporučene američkoj vojsci, koja ih je ispustila na Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945., dovodeći do japanske kapitulacije i kraja rata.

Nakon bombardiranja, Oppenheimer je bio na zenitu svoje popularnosti, slavljen kao znanstveni genij i ratni heroj koji je doveo najrazorniji sukob u povijesti do njegova kraja. Iako Oppenheimer nikad javno nije pokajao svoju ulogu u atomskim bombardiranjima, kako se Hladni rat razvijao, postajao je sve zabrinutiji da to možda neće biti posljednji put da će se atomsko oružje upotrijebiti. Otvoreno se suprotstavljao razvoju još moćnije hidrogenske bombe, projektu koji je zagovarao njegov kolega Edward Teller (Benny Safdie). 1949. godine taj mu je stav stvorio duboki sukob s Lewisom Straussom (Robert Downey Jr.), vodom Komisije za atomsku energiju. Strauss, kojega je Oppenheimer javno ponizio na kongresnim saslušanjima, osvetio se 1954. godine organizirajući uskraćivanje Oppenheimerove sigurnosne dozvole, čime je okončao njegov utjecaj na američku nuklearnu politiku. Četiri godine kasnije, samom Straussu je uskraćena pozicija američkog tajnika za trgovinu kada je znanstvena zajednica, koja je prezirala zlostavljanje Oppenheimera, okrenula američku javnost i senatore protiv njegova potvrđivanja.

Nolana je za film nadahnulo sjećanje na odrastanje u ranim 1980-im u Engleskoj, kada je Hladni rat ponovno eskalirao i strah od nuklearnog apokalipse teško je ležao na mnogim umovima. Počeo je razmatrati film temeljen na *Američkom Prometeju* u kasnim 2010-im, ali njegova je tema postala zastrašujuće još relevantnija s izbijanjem Rusko-ukrajinskog rata 2022. godine i još više s kasnijim sukobima koji su, na ovaj ili onaj način, uključivali nuklearne sile i ponovno podigli sablast atomskog ratovanja.

Oppenheimer je bio prvi film koji je Nolan snimio od 2000. godine za studio koji nije Warner Bros.; to je bilo djelomice zbog njegova nezadovoljstva načinom na koji je Warner distribuirao njegov prethodni film Tenet, koji je, ironično, također spominjao Oppenheimera u svom dijalogu. Oppenheimer je bio primjetan po tome što je izašao u isto vrijeme kao i Barbie, blockbuster koji je Warner Bros. intenzivno promovirao, a mnogi su spekulirali da je Warner namjerno zakazao Barbie da uništi Nolanove izglede na blagajni kao osvetu za njegov odlazak Universalu. Oba filma iznenadujuće su dobro prošla, često služeći kao jedan od vrlo rijetkih i uspješnih primjera kontra-programiranja i stvorivši fenomen nazvan “Barbenheimer” – publiku koja odlazi gledati oba filma kao vrstu kulturnog događaja.

Nolan u Oppenheimeru još jednom demonstrira vrhunske redateljske vještine tijekom cijelog filma. Publika može, unatoč nelinearnoj strukturi, lako razlikovati različita vremenska razdoblja i shvatiti što se događa kroz suptilne vizualne znakove i pomake u paleti boja. Tri sata trajanja filma prolaze iznimno brzo, čak i za publike koje nisu navikle na epske biografije, zahvaljujući Nolanovom propulzivnom montažnom ritmu i neumolivom momentumu filma.

Nolanu također izrazito pomaže njegova glumačka postava, ponajprije Cillian Murphy, koji je bio jedan od njegovih dugogodišnjih suradnika još od Batman: Početak. Murphy uspješno utjelovljuje Oppenheimera u različitim fazama njegova života, od ambicioznog mladog fizičara do progonjenog starijeg državnika znanosti. Murphy, koji je zasluženo osvojio Akademijsku nagradu za najboljeg glumca za svoj trud, čak se podvrgnuo posebnoj dijeti kako bi utjelovio izgao izgled pravog Oppenheimera, demonstrirajući predanost fizičkoj transformaciji koja je postala očekivana u prestižnim biografskim filmovima.

Iako je i Robert Downey Jr. osvojio Oscara, u njegovom slučaju za najboljeg sporednog glumca, njegova izvedba, primjetna po tome što je jedan od najstarijih likova u njegovoj karijeri, lako je zasjenjena Murphyjevim dominirajućim ostvarenjem. Ostatak glumačke postave također je dobar, iako su u mnogim slučajevima veliki glumci svedeni na ono što se svodi na slavne cameo uloge, igrajući velike povijesne ličnosti koje se pojave u jednoj ili dvije scene prije nego što nestanu. To uključuje Matta Damona, koji djeluje prilično blijedo u usporedbi s Paulom Newmanom koji je 1989. godine tumačio isti lik Leslieja Grovesa u filmu Fat Man and Little Boy.

Film također profitira na glazbenoj skladbi Ludwiga Göranssona, koja stvara atmosferu nadolazeće strave i, unatoč tome što je uglavnom elektronička, ne zvuči anakronistički unatoč tome što se znatno razlikuje od orkestralne glazbe tipične za sredinu 20. stoljeća.

Ipak, postoji ozbiljna mana filma koja ga lišava pravog veličanstva. Jedna je konceptualna—Nolan se fokusira u prvom dijelu na Oppenheimerov put prema rukovođenju Projekta Manhattan, a drugi se pretvara u ponekad beznačajnu sudsku dramu, reducirajući Oppenheimerove duboke etičke dileme u sukob između dva tvrdoglava čovjeka. Složenost unutarnje borbe znanstvenika spljoštena je u proceduralnu bitku oko sigurnosnih dozvola.

Drugi je problem Nolanovo povremeno podleganje arthouse pretencioznosti. To se odražava u raznim scenama snimljenim u crno-bijeloj tehnici—iako ponekad pomažu razlikovati različita razdoblja—i djelomice u Oppenheimerovim vizijama buduće nuklearne apokalipse. Ali najgrči primjer je scena u kojoj Oppenheimer vidi svoje prijatelje i poznanike kako se užasno spaljuju na način na koji su žrtve iz Hirošime i Nagasakija bile, sugerirajući da je ipak imao dvojbi o svojoj ulozi u bombardiranju, unatoč povijesnim dokazima suprotnoga. To je teška vizualna metafora koja potkopava inače suzdržani pristup filma.

Drugi, možda manje opravdan, spust u pretencioznost jest prikaz Oppenheimera nagog i njegove supruge koja zamišlja seks s Jean Tatlock tijekom saslušanja 1954. godine. To izgleda prenaglašeno melodramatično i previše simbolički, a može se interpretirati kao način da Nolan pokaže koliko je bio nedodirljiv u tom trenutku svoje karijere, uvjerivši Universal da pošalje film u kina s R-rejtingom bez straha, jer je njegovo ime bilo pridruženo projektu.

Unatoč tim manama, Oppenheimer ostaje impresivno postignuće i svjedočanstvo Nolanovog jedinstvenog položaja u suvremenom filmu. To je film koji uspijeva biti i komercijalni blockbuster i ozbiljna povijesna drama, ravnoteža koju bi malo koji filmski stvaratelj mogao postići. Ipak, čovjek ne može a da ne osjeti da bi s malo manje teške ruke i više povjerenja u inteligenciju publike, mogao biti remek-djelo umjesto da bude samo vrlo dobar film.

OPPENHEIMER

uloge: Cillian Murphy, Emily Blunt, Matt Damon, Robert Downey, Jr., Florence Pugh

scenarij: Christopher Nolan

režija: Christopher Nolan

proizvodnja: Universal, SAD, 2023.

trajanje: 180 ‘

**OCJENA: 7/10**

RECENZIJA: Osvetnici: Završna igra (Avengers: Endgame, 2019)

Danas je malo toga u svijetu izvjesno. U gotovo sve se može sumnjati, ali ne i u to da Marvelov filmski univerzum uživa status najuspješnije serije u povijesti filma. Isto se tako čini izvjesnim da će na tom mjestu ostati još dugo vremena, odnosno da se u sljedećim godinama i desetljećima mora dogoditi nešto zbilja posebno da toj sagi netko oduzme taj prestižni položaj. Marvelov filmski univerzum to ne duguje milijardama dolara uloženim u budžete, specijalne efekte i agresivne propagandne kampanje. Umjesto toga, njegov se uspjeh može objasniti prije svega u svoje vrijeme hrabrom, a danas prilično jednostavnom i lako objašnjivom vizijom producenta Kevina Feigea koji je sagu o Marvelovim herojima izgradio na temelju naoko nepovezanih filmova o pojedinačnim superherojima koji su postupno postajali dio čvrsto zaokružene cjeline. Ta se zaokruženost mogla vidjeti i kroz to da je saga imala jasan početak, sredinu i kraj. Ovo potonje je bilo zadatak tvoraca Završne igre, filma kojem je prošle godine pripalo da učini ono što su u svoje vrijeme uspješno bili učinili posljednji dijelovi originalne trilogije Ratova zvijezda, odnosno Gospodara prstenova.

Radnja filma započinje nedugo nakon što se svemirski gospodar rata Thanos (Brolin) uspio, usprkos svih napora superherojske grupe Osvetnika, dočepati Kamenova beskonačnosti i iskoristiti ih da sprovede svoj genocidni plan o istrijebljenju polovice svih živih bića u univerzumu. Pri tome je stradala i polovica Osvetnika kojima treba vremena da uz pomoć Carol Danvers a.k.a. Kapetanice Marvel (Larson), koja u obračunu s Thanosom nije sudjelovala, ponovno okupe snage i još jednom krenu u očajnički pokušaj da preotmu Kamenove iz Thanosovih ruku. Taj pothvat završi kao veliki fijasko nakon koje više ne mogu poricati da su doživjeli konačni poraz te da su zauvijek nestali svi njihovi drugovi i polovica svih ljudi koji su poznavali. Prolaze godine i neki od njih se pokušavaju prilagoditi novom, mračnom i depresivnom svijetu, a neki se odaju samosažaljevanju i piću. Jedan od rijetkih superheroja koji je izbjegao katastrofu je Scott Lang alias Čovjek Mrav (Rudd) koji je u vrijeme kobnog sukoba s Thanosom bio zaglavio u kvantnom području iz koga se, pak, nakon pet godina uspije iskobeljati i vratiti u stvarni svijet. Uvjeren da je uspio pronaći način putovanja kroz vrijeme, preostalim Osvetnicima predlaže da ga svi iskoriste kako bi se dočepali Kamenova u prošlosti i iskoristiti ih da ponište Thanosov genocid. Iako su neki od njih ispočetka skeptični, Osvetnici se na kraju ponovno okupljaju i smišljaju izuzetno složeni plan koji uključuje misije u prošlosti prilikom kojih će se morati suočiti ne samo sa Thanosom nego i sa starijim verzijama samih sebe.

Završna igra, kao što samo ime sugerira, predstavlja konačni završetak sage koja je započela 2008. godine s Iron Manom, i na to neće previše utjecati njegov formalni nastavak u obliku filma Spider-Mana: Daleko od kuće, za kojeg se može reći tek da uvjetno pripada Marvelom filmskom univerzumu, isto kao ni zbog COVID-19 odgođena snimanja i premijere filmova iz tzv. četvrte faze. Završna igra, kojom je okončana treća faza, predstavlja kulminaciju, odnosno stavljanje točke na sve što se prikazalo u prethodnih jedanaest godina. Pri tome se pred scenariste Christopheru Markusu i Stephenu McFeelyju postavio izuzetno težak zadatak – veliko finale je trebalo nadmašiti, odnosno pružiti kulminaciju sadržaja koji su se odlikovali spektakularnošću i epskom širinom, i to daleko većom u odnosu na Ratove zvijezda i Gospodara prstenova, nego čak i sagu o Harryju Potteru koja je, za razliku od sadržajno i stilski heterogenog marvelovskog korpusa bila usidrena za jedinstveni književni predložak. Još važniji zadatak se našao pred braćom Joeom i Anthonyjem Russom, koji su morali nadmašiti same sebe, odnosno Rat beskonačnosti, koji je prije toga bio najspektakularniji i najuspješniji film u povijesti. Taj film veliki dio svoga statusa duguje ne samo stotinama milijuna uloženih dolara nego i spremnosti na razbijanje nekih nepisanih pravila, a što je najviše došlo do izražaja u samom kraju, kada se gledateljima servira jedan od najšokatnijih i najmračnijih cliffhangera u povijesti. Braća Russo ne samo što su morali pronaći nekakav originalan način da razriješe taj cliffhanger i gledateljima ponude koliko-toliko uvjerljivu priču, nego su morali pružiti i “fan service”, odnosno u Završnu igru utkati malu vojsku likova od kojih je svaki morao imati koliko-toliko važnu ulogu u velikom finalu, ali na način koji je morao biti barem u neku ruku uvjerljiv.

Taj je zadatak na kraju ipak uspješno završen. Tome je značajno pridonijela odluka da se trajanje filma produži na tri sata, umjesto 130-140 minuta koliko danas traju prosječni hollywoodski blockbusteri. Ona je opravdana ne samo zbog epskog karaktera sadržaja, nego se njome autorima omogućio manevarski prostor da Završnu igru podijele u nekoliko različitih cjelina koje će imati različiti opći ton. Tako se na samom početku gledatelje, od kojih su mnogi i nakon godinu dana bili u šoku od svemirske kataklizme s kojom završava Rat beskonačnosti, nastoji podsjetiti na posljedice i to kroz unaprijed osuđeni pokušaj Osvetnika da preokrenu utakmicu koji završava još jednim, možda čak i traumatičnijim šokom. No, s druge strane, gledateljima je jasno da film tu ne može završiti i da se stvari ipak trebaju vratiti u hollywoodsku normalu u kojoj Dobro pobjeđuje Zlo. Način na koji se to čini – kroz vremensko putovanje – na prvi pogled izgleda ne baš najoriginalniji, odnosno u scenariju se može primijetiti snažna inspiracija Povratkom u budućnost II, odnosno finalnom epizodom TV-serije Zvjezdane staze: Voyager, s kojom ovaj film, slučajno ili ne, dijeli naslov. S druge strane, drugi dio u kojem se ponovno okuplja “moćna gomilica” i sprema na očajnički pokušaj poništenja Thanosovog genocida, je prilika da se u film na trenutak vrate vedriji tonovi pa čak i nešto humora. To još postaje izraženije kada se misija pokrene i kada protagonisti počnu odlaziti na vremensko-prostorne koordinate događaja prikazanih u Osvetnicima i Čuvarima galaksije. Ne samo što te scene pružaju priliku za samoironični humor, nego se gledatelje podsjeća na najznamenitije trenutke cijele sage. Oni su ne samo vješto rekonstruirani, nego i integrirani u novi zaplet. Pri svemu tome se demonstrira ne samo izuzetna moć specijalnih efekata nego i to kako su oni u jedanaest godina izuzetno napredovali, pa si braća Russo danas mogu priuštiti scenu radnjom smještenu u daleku 1970. godinu gdje se u ulozi dr. Hanka Pyma pojavljuje digitalno pomlađeni Michael Douglas.

Moć suvremene tehnologije specijalnih efekata se može vidjeti i u sceni završne bitke čiji efekt, međutim, ugrožava predvidljivost njenog ishoda. Scenaristi i braća Russo su toga bili svjesni, pa su se pobrinuli da Osvetnici, iako na kraju uspješni u revanšu sa Thanosom, na kraju ostanu bez jednog od svojih ključnih članova. Taj je ishod, s druge strane, bio manje šokantan u odnosu na slične događaje na kraju Rata beskonačnosti, s obzirom da se mogao predvidjeti kako u sadržaju nekih scena prije toga, tako i u očiglednom umoru jednog od ključnih članova glumačke ekipe. Epilog, u kojem se vješto miješaju patetika i nostalgija u svrhu oproštaja sa vjernom publikom je, s druge strane, kompromitiran elementima koji daju naznake da bi ipak moglo biti nekakvih novih nastavaka, odnosno nastojanjem da se jednom od likova pruži maksimalni hepi end čak i po cijenu retroaktivnog kompliciranja radnje svih prethodnih filmova.

Usprkos toga, Završna igra, čiju će konačnost, barem na neko vrijeme, cementirati kriza oko COVID-19 i tragična smrt Chadwicka Bosemana, koji je glumio lik T’Chale alias Crne Pantere, je film za koji koji se može reći da je na najbolji mogući način zaokružio najuspješniju filmsku seriju 21. stoljeća.

OSVETNICI: ZAVRŠNA IGRA

(AVENGERS: ENDGAME)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Don Cheadle, Paul Rudd, Brie Larson, Karen Guillan, Josh Brolin

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2019.

trajanje: 181 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War, 2018)

Marvelov filmski univerzum ne bi postao komercijalno najuspješnija od svih serija u povijesti filma da njeni tvorci nisu, s vremena na vrijeme, bili spremni na eksperimentiranje u stilu i sadržaju. Među tim eksperimentima se ključnim postavila zanimljiva narativna struktura, prema kojoj se serija sastojala od nekoliko pod-serija posvećena pojedinačnim superherojima koji bi se trebali okupljati tek u posebnim filmovima-događajima, koji su jamčili zaradu od nekoliko različitih fanovskih baza. Recept, koji je prvi put primijenjen u Osvetnicima 2012. godine, sam po sebi ne garantira uspjeh, a u što su se 2017. godine uvjerili Warner i DC Comics čiji je pokušaj kopiranja istog modela u Ligi pravde predstavljao fijasko. Još prije toga je isto doživio i Marvel, čija je Vladavina Ultrona, odnosno drugo veliko okupljanje Osvetnika, predstavljala jedan od najlošijih filmova Marvelovog filmskog univerzuma. Zbog toga se za treći film moralo pokušati nešto novo, a za Marvel je jedan od poteza bila smjena Jossa Wheddona koji je režisersko kormilo morao prepustiti braći Anthonyju i Joe Russou, koji su ostavili solidan dojam s mini-okupljanjem Osvetnika u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Njihov zadatak u novom filmu je bio delikatan, s obzirom da je on trebao predstavljati ne samo novi super-film o Osvetnicima, nego i svojevrsno veliko finale serije. U skladu s današnjim hollywoodskim običajima, to veliko finale je bilo preveliko za jedan film, nego je podijeljeno u dva dijela, koji su se, uz obavezan cliffhanger, imali prikazati u razmaku od godinu dana. Trenutak za prvi dio je došao na početku hollywoodske ljetne sezone 2018. godine pod naslovom Rat beskonačnosti.

U prethodnih deset godina i osamnaest filmova su se Marvelovi superheroji suočavali sa svakojakim megalomanijacima, vanzemaljskim vladarima, božanstvima i sličnim ološem koji je prijetio uništenjem New Yorka, Zemlje i različitih univerzuma, ali se nitko po moći s kojom je raspolagao i destruktivnim namjerama nije mogao mjeriti s Thanosom. Interagalaktički gospodar rata je u prethodnim filmovima bio, uglavnom implicitno, sugeriran i najavljivan kao najveći i najspektakularniji izazov za protagoniste, a kada se konačno pojavi na početku Rata beskonačnosti, očekivanja su čak i nadmašena. Svemirski brod koji je prevozio izbjeglice s uništenog Asgarda je zarobljen od strane Thanosa (Brolin) i njegovih pomoćnika, i pri tome se potpuno nemoćnima iskažu Hulk i Thor (Hemsworth), koji ne mogu spriječiti da Thanos nad gomilom nedužnih ljudi započne orgiju ubijanja. To je samo početak ostvarenja Thanosovih dijaboličkih planova koji uključuju cijeli univerzum, a za koje je nužno prethodno dobaviti svih šest Kamena beskonačnosti koje vlasniku daju kontrolu moći, uma, duše, stvarnosti, prostora i vremena. Hulk uspije doći u New York te nastoji upozoriti Doktora Strangea (Cumberbatch) i Iron Mana (Downey Jr.) što se sprema, te se Osvetnici mobiliziraju ne bi li se oduprli nezaustavljivim Thanosovim hordama, odnosno spriječili ga da se dočepa Kamenova. U tu su svrhu prisiljeni podijeliti se u nekoliko grupa te putovati na nekoliko različitih planeta gdje će sve njihove moći i karakter biti stavljeni na kušnju nakon koje se čini da mnogi, a možda i svi, neće izvući živu glavu.

Tvorci Rata beskonačnosti se, s obzirom na cijelo desetljeće propagandne pripreme za veliko finale serije, nisu morali pretjerano truditi ako su htjeli da ono bude okrunjeno rekordima na kino-blagajnama. Srećom, to ih nije omelo da se uistinu potrude, odnosno uče na greškama vlastitih i tuđih franšiza, prije svega onih iz DC Extended Universe i posljednje, nesretne, trilogije Rata zvijezda. Osnovni izazov za novi nastavak Osvetnika je bilo izbjegavanje ponavljanja, odnosno nastojanje da se publici ponudi nešto što, za razliku od drugih franšiza, neće biti preveliko eksperimentiranje, a opet neće izgledati kao vječno ponavljanje istog. U ovom slučaju se to ogleda kroz odluku da nema okupljanja Osvetnika u doslovnom smislu, odnosno oni su podijeljeni u tri različite grupe koje vode vlastite bitke na različitim svjetovima. Narativna struktura je tako “posuđena” iz Imperij uzvraća udarac, filma iz originalne trilogije Ratova zvijezda, s kojim se Rat beskonačnosti često uspoređuje među kritičarima i filmofilima. Time je ne publici ne samo olakšano praćenje radnje, uključujući spektakularne akcijske scene, nego se u filmu može vidjeti i raznolikost u scenografiji, kostimima, ali i općem ugođaju, kao i daleko više prilike da se demonstriraju mogućnosti suvremene CGI-tehnologije u dočaravanju vanzemaljskih brodova i svjetova.

Rat beskonačnosti s Imperijom dijeli i još jedan važan detalj, a zbog kojeg se ističe od manje-više svih drugih filmova serije. S obzirom da veliki obračun mora nadmašiti sve prethodne, i ulozi moraju biti veći, pa se publici mora staviti na znanje da neka uobičajena pravila više ne važe. Tako na samom početku vidimo ne samo da je Thanos nepobjediv i nezaustavljiv, nego da će kao njegove kolateralne žrtve pasti i likovi čija je smrt bila nezamisliva u svakom drugom filmu. Ubijanje likova bez obzira na to koliko popularnosti uživaju među fanovima i kako istaknuto mjesto imaju na plakatu se nastavlja kroz film, a kulminira u spektakularnoj završnici sa sveopćim pokoljem i jednim od najmračnijih i najdepresivnijih cliffhangera u povijesti filma, u kojemu oličenje genocidnog Zla odnosi gotovo potpunu pobjedu.

Braća Russo su pri tome imali i sreću da im je scenarij povjerio jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti filma. Thanos se ističe ne samo vrhunskim CGI-jem koji njegovu figuru, i u fizičkom smislu veću od bijednih i nemoćnih Osvetnika, čini maksimalno uvjerljivom, nego i sjajnom glumom Josha Brolina, glumca koji često nije imao sreće s izborom uloga, ali kome lik hipernegativca predstavlja vrhunac karijere. Thanos je također jedan od najbolje osmišljenih i napisanih negativaca u posljednje vrijeme. Za razliku od većine filmskih zlikovaca, za njegova zlodjela postoji motiv koji je složeniji i “čišći” od mračnih strasti, odnosno iza njega postoji određeni svjetonazor i uvjerenje da svima, pa i svojim žrtvama, čini uslugu. Thanosa zastrašujućim čini ne samo spremnost na nedosljedno i često iracionalno milosrđe, nego i to što, ako se malo razmisli, svoje ekvivalente ima i u stvarnom životu, i to upravo u onim uredima i foteljama s koje se može načiniti najviše štete. Thanosov cilj, zapravo, nije bitno drukčiji iza cilja za kojeg se zalažu brojni pobornici Grete Thurnberg iako, za razliku od Thanosa, nisu sposobni niti voljni priznati da bi u njegovom postizanju bili tako apokaliptički dosljedni kao glavni antagonist Rata beskonačnosti.

Rat beskonačnosti je uglavnom vrlo dobar film koji će postići svoj cilj te će publici pružiti solidnih dva i pol sata zabave. Međutim, ona će biti ograničena isključivo na publiku koja je već ranije bila voljna strpati vlastiti novac u Marvelove džepove. Rat beskonačnosti je, s obzirom da se koristi već izgrađenim likovima i za se čije osobne probleme nema vremena, shvatljiv jedino gledateljima koji su pogledali većinu, ako ne i sve filmove iz Marvelove serije. A povremeni, i često ne baš uspješni, pokušaji da se mračna atmosfera kompenzira humorom se ponekad čine “fan serviceom” na granici ukusa, a za što bi jedan od primjera bilo angažiranje Petera Dinklagea u inače zabavnoj i spektakularnoj sceni. Neke od scena skreću u vode melodrame, a to bi se moglo reći čak i završnicu, gdje će nekim gledateljima na živce ići malo previše očigledan “cliffhanger” i priprema publika za drugo poluvrijeme. No, Marvelovcima se mora na kraju ipak priznati da su, barem zasad, uspjeli u onome što je za neke nekoć neprikosnovene franšize poput Ratova zvijezda danas postala nemoguća misija.

OSVETNICI: RAT BESKONAČNOSTI

(AVENGERS: INFINITY WAR)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett Johansson, Benedict Cumberbatch, Don Cheadle, Tom Holland, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Anthony Mackie, Sebastian Stan, Danai Gurira, Letitia Wright, Dave Bautista, Zoe Saldana, Josh Brolin, Chris Pratt

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 149 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Spider-Man: Povratak kući (Spider-Man: Homecoming, 2017)

Posljednjih godina je Disney počeo poput Borga asimilirati sve oko sebe, a u tome mu je izvrsno poslužio Marvelov filmski univerzum, najuspješnija serija u povijesti filma. Kada je 20th Century Fox, jedan od hollywoodskih giganata, bio otkupljen od strane Disneya, jedan od glavnih argumenata je bio taj da bi se tim potezom ispunila želja Marvelovih fanova, odnosno da bi likovi iz Marvelovog filmskog univerzuma (Thor, Kapetan Amerika, Iron Man i ostatak Osvetnika) mogli naći u istom filmu s likovima iz X-Mena na koje je autorsko pravo imao Fox. Sony Columbia je izbjegla istu sudbinu najviše zahvaljujući tome što je prije toga bila pristala na aranžman kojim bi se Spider-Man, Marvelov lik na kojeg ima autorska prava, mogao naći u Disneyevim filmovima, odnosno Osvetnici i ekipa gostovati u Sonyjevim filmovima. A koliko je Spider-Man dragocjen Sonyju i koliko je taj potez bio drastičan, najbolje svjedoči to da je znameniti strip o maskiranom čovjeku-pauku koji brani New York od zločinaca u prethodna dva desetljeća doživio čak dva reboota. Nova serija filmova o Spider-Manu je, tako, počela 2016. godine kada se naslovni lik pojavio u Disneyjevom filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Prvi solo-nastup tog lika je bio film Spider-Man: Povratak kući Jona Wattsa, koji je osim očekivanog uspjeha kod publike imao i vrlo dobre kritike.

Radnja se događa nedugo nakon što je Peter Parker (Holland), 15-godišnji njujorški gimnazijalac obdaren nadljudskim moćima nakon ugriza radioaktivnog pauka, sudjelovao u spektakularnom međusobnom obračunu među pripadnicima superherojske grupe Osvetnika. Tamo je ostavio dubok dojam na milijardera i superheroja Tonyja Starka alias Iron Mana (Robert Downey Jr.), koji ga je odlučio učiniti svojim učenikom i pripremiti za budućeg Osvetnika pod krinkom stažiranja u njegovoj kompaniji. No, mladi je Parker nestrpljiv i, usprkos upozorenja svojeg mentora, svako malo oblači svoje superherojsko odijelo te odlazi na ulice kako bi pomagao sugrađanima i obračunavao se sa svakojakim kriminalnim ološem. Zbog toga počinje imati problema u školi, kao i svojim pokušajima da se približi Liz (Harrier), učenici u koju je zaljubljen. Njegovi akademski i romantični problemi će, međutim, biti zasjenjeni kada tokom svojih anti-kriminalnih aktivnosti stane na žulj Adrianu Toomesu, sitnom građevinskom poduzetniku koji se svojevremeno bio dočepao ostataka vanzemaljske tehnologije nakon Bitke za New York, i koji sada od njih proizvodi oružje koje prodaje na crnoj burzi.

Crossover s Marvelovim filmskim univerzumom je tvorce treće verzije Spider-Mana lišio potrebe da gledatelje maltretiraju s trećom “pričom o nastanku” popularnog lika, i to samo pet godina nakon Čudesnog Spider-Mana. Tako je scenarij mogao koristiti već etabliran lik te se koncentrirati na “normalni” zaplet, te je pri tome koristio ono najbolje iz strip-predloška, a što je prepoznato u prvoj polovici Raimijevog Spider-Mana iz 2002. godine. To su prije svega njegove ljudske kvalitete, odnosno to što se, za razliku od vanzemaljskih božanstava i karizmatičnih milijardera, mora nositi s običnim ljudskim i tinejdžerskim problemima. Scenarij tako koristi snažan kontrast između Parkerovih superherojskih moći i blistave budućnosti u Avenegersima na jednoj, i prilično prozaične i često nezavidne sadašnjosti u školi gdje je okružen učenicima koji su popularniji i uspješniji do njega. Takva je situacija prilično plodno tlo za humor, a što scenaristi koriste za niz efektnih scena, čineći Povratak kući jednim od najzabavnijih i “najlakših” od svih Marvelovih filmova. Scenarij, s druge strane, isto tako koristi reboot za malo više kreativne slobode u prikazu odavno poznatih likova i situacija, pa su tako većina Parkerovih kolega pripadnici rasnih manjina, a tetka May, koju tumači izvrsna Marisa Tomei, ne samo prikazana nego i eksplicitno navedena kao objekt muške požude. Najoriginalnija stvar kod Povrtaka kući, s druge strane, predstavlja nastojanje da se ne samo glavni lik, nego i negativac, učini “običnim”. Tako Tooms, kojeg tumači uvijek pouzdani Keaton (s nekoliko prilično eksplicitnih referenci na lik koga je tumačio u Birdmanu), nije svemoćni svemirski entitet ili megalomanijak koji želi osvojiti ili uništiti svijet, nego tek sitni “igrač” koji oportunistočki nastoji zaraditi par dolara s onu stranu zakona.

Dobrom dojmu Povratka kući dosta doprinosi Tom Holland, mladi britanski glumac koji se u ulozi Petera Parkera potrudio, i najvećim dijelom uspio nadmašiti svoje prethodnike Tobeya Maguirea i Andrewa Garfielda. I ostatak glumačke ekipe je na visini, posebno Jacob Batalon u ulozi Parkerovog prijatelja Neda. Watts uglavnom dobro režira film, vješto balansirajući akciju i humor, iako bi završnica, koja se odvija noću, mogla biti malo ispeglanija. Najveći nedostatak filma je, s druge strane, ono što bi u komercijalnom smislu mogao biti njegov najveći adut – čvrsta povezanost sa stripovskim predloškom, ali i Marvelovim filmskom univerzumom. Mnogi od prilično detalja će biti teško razumljivi ili neprepoznatljivi publici koja ne zna ništa o originalnom stripu ili nije gledala Disneyevu filmsku seriju, barem od Osvetnika nadalje. Gledatelji koji su imali prilike upoznati se s prethodnim gradivom će, međutim, biti više nego zadovoljni.

SPIDER-MAN: POVRATAK KUĆI

(SPIDER-MAN: HOMECOMING)

uloge: Tom Holland, Michael Keaton, Jon Favreau, Zendaya, Laura Harrier, Marisa Tomei, Jacob Batalon, Robert Downey Jr.

scenarij: Jonathan Goldstein, John Francis Daley, Jon Watts, Christopher Ford, Chris McKenna, Eric Sommers

režija: Jon Watts

proizvodnja: Columbia/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 133 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Iron Man 3 (2013)

IRON MAN 3
uloge: Robert Downey Jr., Gwyneth Paltrow, Guy Pearce, Ben Kingsley, Rebecca Hall
scenarij: Drew Pearce & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: Marvel Studios/Disney, SAD, 2013. 
trajanje: 130 '

Dok se ostatak flore i faune na sjevernoj hemisferi veseli dolasku toplijih dana, to obično nije slučaj s filmskim kritičarima. Proljeće je, naime, već duže vremena od strane Hollywooda proglašeno početkom ljeta – sezone prilikom koje se publici nastoji maksimalno isprazniti novčanici, ali i taj zadatak što manje kompromitirati s nekakvim skretanjem od unaprijed ustaljenih formula. Stoga i publiku i kritičare čeka nekoliko mjeseca bombardiranja “megaatraktivnim” blockbusterima koji su gotovo uvijek nastavci, remakeovi ili “rebootovi” ranijih – u pravilu boljih – ostvarenja, koji traju oko 130 minuta, zbog kojih se mora koristiti 3D, gdje su specijalni efekti važniji od priče i likova i, gdje, dakako, cenzorski rejting PG-13 priječi bilo kakve “problematičnije” sadržaje. U cijeloj toj priči, doduše, su neki blockbusteri bolji, ili barem podnošljiviji od ostalih, a to se dijelom može reći za ciklus ekranizacija Marvelovih stripova o superjunacima. Među njima se nalazi i “Iron Man 3”, čiji se treći film – radnjom povezan za prošlogodišnje “Osvetnike” – upravo pojavio u hrvatskim kinima.

Na samom početku filma naslovni protagonist, tajkun-superheroj  Tony Stark (Downey) nastoji sebe i publiku uvjeriti da se skrasio i da su pustolovni dani iza njega, odnosno da se može posvetiti svojoj djevojci Pepper Potts (Paltrow). Međutim, prošlost ga ne prekida progoniti – bilo da je riječ o traumama stvorenim kada je sa svojim kolegama spašavao New York od uništenja, bilo o nekim neodgovornim postupcima iz mladosti koji će imati ozbiljne posljedice. S njima se prisiljen suočiti kada tajanstveni teroristički vođa po imenu Mandarin (Kingsley) započne bombašku kampanju čijom će žrtvom biti njegovi suradnici, a uskoro meta postati i on sam. Stark je ponovno prisiljen obući svoj oklop kako bi razotkrio i zaustavio zlikovce.

Iron Man, koji je jedan od manje poznatih ali i manje tipičnih Marvelovih superheroja, se pokazao zahvalnim materijalom za filmaše. Prvi “Iron Man” iz 2008. se iskazao kao neočekivani komercijalni uspjeh, a drugi dio iz 2010. prilično dobar u odnosu na prosječne hollywoodske nastavke. Da bi treća bila sreća, pobrinuo se studio Disney s angažmanom Shanea Blacka kao režisera i koscenarista. Black je najpoznatiji kao tvorac scenarija za neke od najpopularnijih akcijskih filmova 1980-ih i 1990-ih, ali je u prethodnom desetljeću bio relativno neaktivan. Izuzetak je predstavljala noir komedija “Kiss Kiss Bang Bang”, njegov redateljski debi u kome je surađivao s Robertom Downeyem Jr. Ta se kombinacija pokazala dobitnom za “Iron Man 3” u kome se Black pobrinuo da CGI orgijanje najvećim dijelom bude u drugom planu, a da gledatelja daleko više za ekran privuku priča i likovi. Blackov scenarij je stoga stvorio nekoliko neočekivanih obrata – uključujući i neke koji su izazvali nezadovoljstvo kod puristički raspoloženih fanova originalnog stripa – te film napunio s dosta humora.  On se uglavnom može pronaći u nizu sarkastičnih “onelinera” koje prilično raspoloženi Downey izgovara čak i kada se njegov lik nalazi u najneugodnijim i najopasnijim situacijama. Black je u “Iron Manu 3” pronašao prilike čak i za ovaj žanr atipične “buddy buddy” situacije, pa tako naslovni junak dobija atipičnog i neočekivanog pomagača koga tumači mladi Ty Simpkins.

Black, međutim, pokazuje mnogo manje vještine kada je u pitanju režija akcijskih scena. Završni obračun na brodu se stoga doima kao svojevrsni kliše iz 1980-ih koji je zalutao u moderni film o superherojima, i koga čak pokušaj da se glavni junak multiplicira neće učiniti previše atraktivnim. Kraj filma stoga predstavlja svojevrsno razočaranje, a isto bi se moglo reći i za marvelovske ekranizacije danas obaveznu “post scriptum” scenu na kraju odjavne špice. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, treći film o Iron Manu se svojom kvalitetom zadržao u parametrima svoja dva prethodnika. Ovogodišnje filmsko ljeto je moglo početi daleko gore.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)