Oznaka: Rinko Kikuchi

RECENZIJA: Ronin 47 (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Keanu Reeves leaving the press conference for ...
Keanu Reeves (izvor: Wikinedia Commons)
RONIN 47
(47 RONIN)
uloge: Keanu Reeves, Hiroyuki Sanada, Kou Shibasaki, Tadanobu Asano, Rinko Kikuchi, Cary-Hiroyuki Tagawa
scenarij: Chris Morgan & Hossein Amini
režija: Carl Rinsch
proizvodnja: Relativity Media/Universal, SAD/UK/Mađarska, 2013.
trajanje: 118'

Ako u udžbenicima marketinga postoji poglavlje pod naslovom “Kako uprskati projekt iskazujući prijezir prema ciljanom tržištu”, kao jedna od ilustracija bi mogao poslužiti i naslov pod kojim se hollywoodski fantastično-povijesni spektakl 47 Ronin pojavio u hrvatskim kino-dvoranama. Distributer ga je tamo poslao kao Ronin 47. Na prvi pogled je riječ o bezazlenom previdu ili posve nevažnom detalju, ali za poklonike japanske kulture, dakle jezgru publike koje je taj naslov trebao privući, to predstavlja smrtnu uvredu. 47 ronina – kako je, zapravo,  naslov trebao biti preveden – u Japanu (a i šire po Aziji) označava pojam koji bi se mogao smatrati ekvivalentu pojmovima kao što su “Ilijada”, “Robin Hood”, “Don Kihot” ili “Rat i mir” u zapadnoj kulturi. Pomisao da je neki PR-ovac naslov preveo misleći da je riječ o modelu trkaćeg automobila ili, još gore, nastavku špijunskog trilera s Robertom de Nirom u glavnoj ulozi, je možda na trenutak donio osmjeh na lice, ali i gorku spoznaju da domaći distributeri nisu ništa bolji od Hollywooda, odnosno da tamo nitko nema pojma o ničemu.

Prevoditelj naslova se može tješiti što je njegov fijasko ipak manje spektakularne prirode od tvoraca samog filma, koji su koristili pravi naslov, ali su zato postali zaslužni za jednu od najvećih hollywoodskih financijskih katastrofa prošle godine. Mjesecima prije nego što se 47 Ronin pojavio u američkim kinima, hollywoodski kuloari su počeli zujati o tome da mu se slabo piše, odnosno da se Universal već unaprijed pomirio s time da će izgubiti oko 170 milijuna dolara. Takva predviđanja je potvrdio i debi filma na japanskom tržištu – onome koje bi takvom filmu trebalo biti najnaklonjenije, i gdje hollywoodski CGI i slični spektakli obično prolaze bolje nego u SAD – a gdje je 47 Ronin doživio neočekivano slabu gledanost. Već prije nego što su pogledali film, odnosno isključivo na temelju trailera, mnogi su došli do zaključka kako je razlog za to što Hollywood ili nije imao pojma o priči o 47 ronina, ili je prema tome iskazao svoj uobičajeni prijezir i sklonost silovanju tuđe kulturne baštine.

Iako film po svom žanru pripada fantastici, Ronin 47 svoje korijene ima istinitim, iako opskurnim događajima koji su se zbili u Japanu početkom 18. stoljeća,  a tokom sljedeća tri stoljeća postali predmetom bezbrojnih pjesama, kabuki predstava, manga stripova, TV-serija, ali i filmova od kojih je jedan, između ostalog, režirao i velikan kao Kenji Mizoguchi. Hollywoodska verzija se u osnovnim detaljima, iznenađujuće vjerno drži originalnog predloška. Asano Naganori (Tanaka) je gospodar feudalne domene Ako koga prepredeni suparnički velmoža Kira Yoshinaka (čiji lik tumači Tadanobu Asano) uvredama i manipulacijama potakne da ga pokuša ubiti, i to pred očima šoguna Tokugawe Tsunayoshija (Tagawa). Za taj ispad šogun propisuje kaznu ritualnog samoubojstva, a nakon čega bude konfiscirana Asanova imovina, a njegovi vjerni pratioci budu otpušteni iz službe te postaju ronini – samuraji bez gospodara. Vođa ronina Oishi (Sanada) odlučuje osvetiti svog gospodara te okuplja još 46 sljedbenika te sljedeće dvije godine u tajnosti pripremaju krvavi obračun, svjesni da će ih koštati života.

“Hollywoodski” detalji, koji su, zapravo, najviše upali u oči u traileru, se odnose na to da su u priču ubačeni fantastični elementi, pa se tako tamošnji samuraji i feudalni velmože osim svakodnevnih poslova i međusobnih obračuna moraju brinuti i o natprirodnim stvorenjima, poput orijaške zvijeri koju Asano i njegova družina uspiju srediti na samom početku filma. Mnogo su opasnije vještice poput Mizuki (jedva prepoznatljiva ali svejedno impresivna Kikuchi, poznata po nastupu u zlosretnoj Bitci za Pacifik), koja je u stanju uzimati različita obličja – uključujući zmaja – i upravo zahvaljujući čijim činima Asano učini svoj kobni prijestup. Međutim, “najhollywoodskiji” detalj od svih je nastojanje da se priča zapadnoj publici približi kroz lik zapadnog, odnosno bijelog glumca. U ovom slučaju je to Keanu Reeves koji tumači fiktivni lik Kaija, sina Japanke i engleskog mornara koji je kao bivši rob postao dio Asanove pratnje. Ta je odluka i najproblematičnija – ne samo što se njime uvaljuju predvidljivi klišeji o rasnim i klasnim predrasudama, nego i posve nepotrebna, a isto tako predvidljiva ljubavna priča sa Asanovom kćerkom Mikom, a koju tumači Kou Shibasaki, posve neprepoznatljiva publici koju je upoznala kao krvoločnu Mitsuko u kultnom filmu Battle Royale. Sve bi to još kako-tako funkcioniralo da lik Kaija ne tumači Keanu Reeves sa svojim glumačkim sposobnostima slavonskog hrasta, pa tako sve scene u kojima se pojavljuje predstavljaju samo nepotrebnu smetnju i komplikacije za “pravu stvar”, odnosno obračun Oishija sa zlim Kirom.

Tvorcima Ronina 47 se, s druge strane, mora odati priznanje da su cijelu priču nastojali učiniti barem vizualno atraktivnom. Kostimi su raskošni, a stari Japan uspješno rekonstruiran kombiniranjem CGI-ja i setova u evropskim studijima. Završnica, također, nije “zašećerena” u odnosu na predložak, iako je vjerojatno u hollywoodskim uredima bilo razmišljanja da se isforsira nekakav hepi end u zapadnom smislu riječi. Iako je opći dojam bolji od onoga što su sugerirale katastrofe na svjetskim kino-blagajnama, Ronin 47 u suštini predstavlja tragično propuštenu priliku da se nečije kulturno blago približi ostatku svijeta. Prije nekoliko mjeseci je Wolverine, koji u originalu s Japanom ima daleko manje veze, u tome imao više uspjeha.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Bitka za Pacifik (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
Pacific-Rim-Offcial-Poster
(izvor: Rehtseeee Pro)
BITKA ZA PACIFIK
(PACIFIC RIM)
uloge: Charlie Hunnam, Idris Elba, Rinko Kikuchi, Charlie Day, Rob Kazinsky
scenarij: Travis Beacham & Gugliermo del Toro
režija: Gulliermo del Toro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2013. 
trajanje: 132'

Steven Spielberg je nedavno uzvitlao prilično prašine tvrdnjom da će Hollywood “implodirati” kada podbace veliki ljetnih blockbusteri i tako dovedu do ozbiljnog preispitivanja sadašnjeg poslovnog modela. Ovo filmsko ljeto kao da ga nastoji potvrditi njegove– usprkos dobre, pa nekad i dojmljive gledanosti mnogi “sigurni hitovi” zarađuju manje od očekivanog ili gube novac. Nakon “Zemlja: novi početak”, “Čovjeka od čelika”, “Misija: Bijela kuća” i “Usamljenog osvetnika” nešto slično se počelo predviđati i za “Bitku za Pacifik” SF-spektakl meksičkog režisera Guglierma del Tora.

Radnja filma, smještenog u blisku budućnost, bi se najlakše mogla opisati kao kombinacija “Godzille” i “Transformera”. Na dnu Pacifika se stvorio transdimenzionalni procijep iz koga povremeno izlaze orijaška čudovišta zvana “Kaiju” i razaraju obalne gradove. Kako bi ih zaustavili, svjetske države su se udružile i izradile orijaške humanoidne robote zvane “Jaegeri” kojima upravljaju parovi posebno obučenih, i u pravilu prijateljstvom ili rodom vezanih, pilota. Jedan od njih je bio i protagonist Raleigh Becket (Hunnam), čiju je karijeru prekinula traumatična pogibija brata u sukobu sa “Kaijuom”. Godinama kasnije, maršal Stacker Pentecost (Elba), njegov bivši pretpostavljeni, ga vraća u službu kako bi s preostalim “Jaegerima” sudjelovao u odlučujućoj bitci o kojoj ovisi opstanak čovječanstva.

Ako “Pacifik” postane komercijalni fijasko, razlog za to neće biti u nedostatku kvalitete, koliko u tome da astronomske troškove ostvarenja redateljske vizije Guglierma Del Tora jednostavno više ne može nadoknaditi današnja publika, kojoj je zbog globalne krize sve teže u jednoj sezoni “iskesati” karte za nekoliko blockbustera zaredom. Oni koji su sebi mogli priuštiti takvu žrtvu su u ovom slučaju dobili jedno od rijetkih ostvarenja koje nije adaptacija, remake ili nastavak, mada su Del Toro i njegov scenarist Beacham mnogo toga duguju klasičnim japanskim SF-filmovima i popularnim anime serijama. Scene borbi čudovišta sa orijaškim robotima su spektakularne, mada na trenutke nejasne, prije svega zbog toga što se odigravaju noću, dok pada kiša ili na dnu mora. Zbog toga je djelomično upropaštena inače dobra ideja da “Jaegeri” dobiju određenu osobnost kroz dizajn koji odaje državu njihovog podrijetla. S druge strane su, zbog zaokupljenosti Del Tora prikazom “cool” tehnologije i destrukcije, uglavnom zanemareni ljudski protagonisti; na njih publika neće previše obraćati pažnju ni zbog toga što u “Pacifiku” nema nijednog glumca koji bi se mogao prozvati zvijezdom. Jedini izuzetak je Idris Elba, poznat po “Žici” i BBC-jevoj seriji “Luther”, ali njegov lik “tvrdog” ali požrtvovnog zapovjednika je preopterećen klišejima. Mladi i relativno nepoznati Charlie Hunnam nije ostavio neki naročiti dojam te je zasjenjen svojom japanskom partnericom Rinko Kikuchi (zapadnoj publici poznatoj po epizodnoj ulozi u Inarrituovom “Babelu”) čiji je lik daleko složeniji, a izvedba daleko dojmljivija.

“Pacifik”, pak, najbolje funkcionira čim se pažnja scenarista odlijepi od samih čudovišta i robota. To se prije svega odnosi na komični podzaplet o dvojici ekcentričnih i suparničkih znanstvenika koje glume izvrsni Burn Gorman i Charlie Day, kao i scenama koje prikazuju neke od socio-ekonomskih posljedica napada “Kaijua”, prije svega prilike koje ostaci njihovih orijaških lešina pružaju poduzetnicima s druge strane zakona. To je, između ostalog, Del Toru pružilo priliku da za ovaj film angažira i neke od svojih stalnih glumačkih suradnika. “Pacifik” tako na sporedan način pronalazi ljudsku dimenziju s kojom bi se, zapravo, trebao spojiti s publikom. Neumitne usporedbe s petnaest godina starom Emmerichovom “Godzillom” će, pak, Del Torovo ostvarenje učiniti još boljim. Ako “Pacifik” na kraju ipak potone na kino-blagajnama, tu će sudbinu daleko manje zaslužiti od drugih blockbustera.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)