Senzacionalna vijest stara 2000 godina

Afera “Štracagate” posljednjih par dana zabavlja hrvatsku javnost, i to prije svega na razne manje ili više duhovite načine na koje se riječ “straca” pokušava uvaliti u meme ili tvitove. I to dakako, od one  liberalne, lijeve, bienpensantske urbane strane koja nastoji biti “hip” i “cool”, odnosno svojom modernom prosvijećenošću se izdići iznad nazadnjačke seljačke mase.

Problem je, dakako, u tome što se u svom tom “štraciranju” progresivni hrvatski borci za ženska prava i moderna shvaćanja odaju dojam da ih netko poput ovaca vodi na pašu, odnosno da je eksplozija bijesa prema kardinalu Puljiću na malo neobičan način koincidirala s aferom Karamol – mnogo aktualnijim i po budućnost države događaje važnijim događajem. Netko bi na takvu koincidenciju reagirao s uobičajenim teorijama zavjere ili ciničnim hvaljenjem Karamarkovih ili nekih drugih “spinmajstora” koji psima sa suprotne strane bacaju štap kulturnih ratova za kojim će refleksno potrčati. Occamova oštrica, pak, sugerira mnogo jednostavnije objašnjenje, odnosno specifičan splet okolnosti koji je hrvatskoj verziji SJW-ova donio domaću verziju tragične priče o lavu Cecilu ili #hasjustinelandedyet.

A ono što posebno upada u oči jest i to da se novorođeni “štracoborci” pri tome nisu trebali naročito truditi da otkriju uzrok svog gnušanja, niti je on nešto naročito nov. Kardinal Puljić, naime, u spornom govoru nije izrekao ništa što već nije kanonizirano kao službeni stav Katoličke crkve. Može se raspravljati je li riječ koju je primijenio uvredljiva, ali je njome samo na nedvosmislen način iskazano neprijateljstvo Crkve prema bilo kakvoj seksualnoj aktivnosti koja prije toga nije bila sankcionirana od strane te same Crkve kroz instituciju braka. I to neprijateljstvo, dakako, nije od jučer. Inzistiranje na monogamnom heteroseksualnom braku kao jedinom prihvatljivom obliku zadovoljavanja spolnog nagona predstavlja konstantu kršćanskog morala, odnosno nauk Katoličke crkve o ljudskoj seksualnosti je samo izvedenica shvaćanja koja se, s manjim ili većim modifikacijama, mogu pronaći gotovo u svim monoteističkim ili abrahamskim religijama u prethodnih par tisuća godina.

O tome je li taj stav moguće pomiriti s modernim svijetom i njegovim konceptom slobodne ljubavi se može raspravljati, a to znaju činiti i sami katolici koji pokušavaju svoja katolička vjerovanja uskladiti s ne-katoličkim životnim stilovima. No, sve dok takvih promjena ne dođe, riječi kardinala Puljića o “štracama” ne predstavljaju nikakav eksces niti nekakav poseban skandal. Promiskuitetni katolici se možda mogu osjećati uvrijeđenima, ali teško iznenađenima; barem oni koji su mogli malo proučiti nauk vlastite Crkve kojom, bez obzira na PR priče o “cool” i “hip” papi Franji, dominiraju konzervativizam i tradicija, a pogotovo na ovim prostorima. U ovakvim slučajevima im bi najbolji put bio da se ili prilagode “novoj” realnosti, odnosno postanu skrušeni pokajnici koji će svoj život pomiriti sa shvaćanjima Svetog Tome Akvinskog ili da budu dosljedni i napuste Crkvu, odnosno pokušaju pronaći novu religijsku zajednicu koja će biti daleko bolje usklađena s vlastitim životnim stavovima.

“Štracagate”, čije se izbijanje prije svega može objasniti time da su mnogi poput nojeva držali glave u pijesku i ignorirali neke “uncool” činjenice o Crkvi, pak, sugerira da će se opet ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se umjesto ispisivanja djece sa školskog vjeronauka, odbijanja crkvenih vjenčanja ili neizjašnjavanja rimokatolikom u službenim dokumentima sve svesti na uobičajeno šeranje mema na Facebooku i Twitteru.

Izlazna strategija Christophera Hitchensa

Christopher Hitchens nedavno u intervjuu za časopis Atlantic nije previše okolišao. Na pitanje novinara Jeffreya Goldberga je izjavio “da umire”, te objasnio da je, s obzirom na vrstu od koje je obolio i “depresivne statistike” malo vjerojatno da će biti živ za pet godina. Hitchens, koji je poznat po svom vatrenom ateizmu i njegovom populariziranju, odmah je nastojao riješiti sve nedoumice, odnosno razočarati vjernike koji se nadaju da će mu takvo iskustvo pomoći da “skrene na pravi put”.

Hitchens je tako rekao da je još uvijek ateist, te da će njegova eventualna konverzija, odnosno prihvaćanje vjere, biti “ili laž vjerske propagande” ili “čin pomahnitale osobe kojoj se rak proširio na mozak”. Time se Hitchens osigurao od mogućnosti da ga u bliskoj budućnosti optuže za nedosljednost i licemjerje.

Može se reći da je to prilično dobra izlazna strategija, odnosno recept koji bi mogli koristiti svi ateisti koji se nađu u istoj neugodnoj situaciji.

Vjerski rat u Ukrajini

Ono što predstavlja žalosnu rutinu u zemljama kao što je Pakistan – masovni pokolji vjernika uslijed sitnih religijskih razlika iza kojih stoje krupni politički interesi – moglo bi postati uobičajena praksa u Evorpi. To možda i nije iznenađenje, ali vijesti iz Ukrajine pokazuju da se taj fenomen neće pojaviti, kao što su to mnogi paničari najavljivali, uslijed sukoba kršćanstva s islamom. Naprotiv, sukobi bi mogli nastati između samih kršćana, a u slučaju Ukrajine između pravoslavaca.

BBC tako javlja da je danas 80-godišnja monahinja Ukrajinske pravoslavne crkve poginula uslijed eksplozije improvizirane bombe u crkvi u gradu Zaporožje. Crkva kojoj pripada monahinja istovremeno kao svog poglavara priznaje Kirila, poglavara Ruske pravoslavne crkve. Posjet Kirila Ukrajini je, pak, nedavno izazvao žestoke demonstracije ukrajinskih nacionalista koji u Kirilovoj crkvi vide nastojanje Moskve da Ukrajinu, koja se nedavno vratila u njenu političku sferu, dodatno pokori i u vjerskom smislu.

Ukrajina je 1990-ih svoje nastojanje da se oslobodi Moskve nastojala, slično kao i Crna Gora danas, potvrditi i stvaranjem vlastite pravoslavne crkve bez ikakvog ruskog utjecaja. Međutim, među nacionalno osviještenim ukrajinskim pravoslavcima se stvorio raskol između Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve (kojom dominira ukrajinska dijaspora). Vjersku sliku u Ukrajini dodatno komplicira i postojanje snažne grko-katoličke zajednice, odnosno vjernika koji koriste pravoslavni obred, ali za svog poglavara priznaju Papu. Podjele među ukrajinskim vjernicima prate povijesne i političke podjele na zapadnu i istočnu Ukrajinu, odnosno na “narančaste” i “plave” stranke koje je svijet upoznao za vrijeme Narančaste revolucije.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kako će ovaj vjersko-nacionalnim zanosom izazvan zločin izazvati ili potaći slične događaje u drugim eks-komunističkim pravoslavnim zemljama.