Oznaka: Rebecca Ferguson

RECENZIJA: Djevojka u vlaku (Girl on the Train, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Nedostatak originalnost u suvremenom Hollywoodu se odražava na mnoge načine. Jedan od njih je praksa direktora velikih studija da potaknuti uspjehom jednog filma koga je napravio suparnički studio odluče napraviti vlastitu verziju. Motiv iza svega toga je, obično pogrešna, procjena da je prethodni film bio predvodnik nekakvog trenda u popularnoj kulturi koga valja na brzinu financijski iskoristiti. Nekada takva praksa nije bila problem, ali u doba Twittera od davanja zelenog svjetla za neki projekt do dolaska u kino-dvorane zna proći dovoljno vremena da hirovita publika u potpunosti promijeni svoje shvaćanje onoga što je “cool” i “hip”. Još je gore kada se nečija uspješna formula pokušava koristiti s drugim, ali manje kvalitetnim sastojcima. Jedan od najnovijih primjera za takav fenomen jest triler Djevojka u vlaku, hollywoodska ekranizacija kriminalističkog romana britanske spisateljice Paule Hawkins.

Naslovni lik filma je Rebecca Watson (Blunt), žena koja prilikom rutinskih putovanja vlakom u grad i natrag ima običaj promatrati kuću u predgrađu gdje živi mladi bračni par – Scott (Evans) i Megan Hipwell (Bennet) – čiji život smatra savršenim. Ta se idilična slika rasprsne u paramparčad kada otkrije Megan kako se ljubi s drugim muškarcem, a još više kada dozna da je Megan nestala i tako postala predmetom policijske istrage. Rebeccin pokušaj da o svemu, kao dobar građanin, obavijesti policiju izaziva probleme, i to zbog nekih detalja koje u pitanje dovode njenu vjerodostojnost i motive. Hipwellovi, naime, žive u neposrednom susjedstvu Rebeccinog bivšeg muža Toma (Theroux) i njegove nove supruge Anne Boyd (Ferguson), a sama Rebecca ima ozbiljan problem s alkoholom koji se odražava kroz nepredvidljivo i ponekad nasilno ponašanje, ali i sumračna stanja nakon kojih se ničega ne sjeća. Rebecca odlučuje istragu započeti sama, nastojeći otkriti što se to zapravo dogodilo s Megan i nije li možda upravo ona za to odgovorna.

Djevojka u vlaku je hollywoodskim glavešinama izgledala kao sjajna stvar ne samo zahvaljujući tome što je riječ o književnom bestseleru, nego i o književnom bestseleru po mnogim elementima sličnom Nestaloj, kriminalističkom romanu autorice Gillian Flynn zaslužnoj za prilično uspješan film Davida Finchera. Sličnosti se prije svega odnose na to da zaplet govori o istrazi žene koja je nestala, kao i da se prilikom rasvjetljavanja tog misterija mogu očekivati različite perspektive i razni dramatični obrati. Prilikom ekranizacije se, međutim, zaboravilo na ono što je u svemu ključno – scenarij Gillian Flynn je Nestalu čvrsto ukotvila uz radnju i mjesto predloška, te osnovni kriminalistički zaplet temeljito začinila inteligentnim opservacijama o današnjoj ekonomiji i kulturi. Nasuprot tome, scenarij Erin Cresside Wilson radnju bez neke naročite potrebe premješta iz Londona u New York i svodi na prilično jednostavnu i razočaravajuće predvidljivu detektivsku priču koju bi neki manje pretenciozni autor mogao komotno utrpati u 30-minutnu epizodu K.T. 2. A i sam misterij će gledatelji moći davno prije završetka riješiti čak i bez nekih naročith detektivskih sposobnosti; dovoljno je podsjetiti “politički korektnih” normi suvremenog Hollywooda, odnosno nepisanih pravila prema kojima negativci smiju pripadati točno određenim etničkim, rasnim i rodnim skupinama. Taj će nedostatak teško ukloniti čak i pokušaji da će publici pažnja skrene nekim nepotrebnim detaljima, poput psihijatra koga tumači Edgar Ramirez, venezuelanski glumac čija bi slika mogla stajati pored izraza “latinski ljubavnik” u suvremenom hollywoodskom rječniku.

Ono što bi Djevojku u vlaku moglo učiniti zanimljivom jest prije svega pomalo nekonvencionalna struktura, odnosno to što se zbivanja prikazuju u flashbackovima, ali i iz perspektive tri glavna ženska lika. To je prilika da tri prilično različite, ali u posljednje vrijeme prilično eksponirane glumice pokažu svoj talent, i ona je uglavnom iskorištena. Rebecca Ferguson je zanimljiva kao nekadašnja preljubnica koja se transfomirala u požrtvovnu suprugu i majku, a mlada Haley Bennett je impresivna kao promiskuitetna žena koja krije mračnu tajnu iz prošlosti. Najimpresivnija je, međutim, Emily Blunt kojoj je uloga alkoholom natopljene ruševine Rebecce vjerojatno najneugodniji lik koga je ikada tumačila u karijeri, ali koja svoj posao radi tako dobro da s nje ne možemo skinuti pogled. Na žalost, čak ni to nije dovoljno da nadoknadi ozbiljne probleme u melodramatskom i neuvjerljivom scenariju, uključujući završnu scenu koja će, usprkos eksplicitnog krvoprolića, kod velikog dijela publike izazvati smijeh. Djevojka u vlaku je za razliku od svog uzora neslavno propala kod kritičara, te može poslužiti kao još jedan argument da ono što u Hollywoodu izgleda kao sigurna staza prečesto zna završiti kao stranputica.

DJEVOJKA U VLAKU

(THE GIRL ON THE TRAIN)

uloge: Emily Blunt, Rebecca Ferguson, Haley Bennet, Justin Theroux, Luke Evans, Allison Janney, Edgar Ramirez, Lisa Kudrow

scenarij: Erin Cressida Wilson

režija: Tate Taylor

proizvodnja: Universal, SAD, 2016.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Nemoguća misija: Odmetnuti (Mission: Impossibe – Rogue Nation, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Ukoliko ste posljednjih nekoliko godina, u nedostatku bolje alternative, bili prisiljeni neko vrijeme trošiti gledajući program prosječne komercijalne ili javne TV-mreže, jedna od boljih opcija, barem ako vas zanima nezahtjevna ali profesionalno odrađena zabava, je ona prilikom koje bi naletili na neku od epizoda CSI ili NCIS. Kvaliteta epizoda ili spinoff serija iz istog univerzuma zna varirati, ali u prosjeku se svodi na nešto što je poklonicima takvog sadržaja dovoljno prihvatljivo da se iste serije godinama održe na ekranu. I pri tome nimalo nije važno što će sadržaj većine epizoda sličiti jedan na drugi i biti vrlo brzo zaboravljen; samim time što su ispunile nekih nepunih sat vremena gledateljske pažnje su ispunile svrhu svog postojanja, odnosno uspostavile formulu koja funkcionira. Jedan od filmskih ekvivalenata istog fenomena je serija Nemoguća misija. Među dosad snimljenih pet filmova bilo je dobrih, bilo je razočaravajućih, a bilo je i loših, ali se također koristila uspješna formula te oni pune novac Paramount Picturesu i održavaju zvjezdani status glavnog glumca Toma Cruisea bez obzira na to što se teško ijedan gledatelj može nakon neloliko godina sjetiti glavnog zapleta. To, možda i ne iznenađuje, jer je osnovni koncept ionako naslijeđen od danas kultne TV-serije 1960-ih, koja je u mnogo čemu bila svojevrsni CSI prošlog stoljeća.

Zaplet novog filma započinje nakon što Ethan Hunt (Cruise), glavni operativac IMF, elitnog tima američkih supertajnih obavještajaca, “rutinski” obavi još jednu misiju spašavanja svijeta od zlikovaca. Usprkos impresivnih rezultata, washingtonske glavešine, na čelu sa direktorom CIA-e Hunleyem (Baldwin), su zabrinute zbog mogućih negativnih posljedica IMF-ovih akcija, te odlučuju organizaciju nasilno utopiti u CIA-u. U međuvremenu Hunt otkrije kako je sam IMF na meti svojevrsnog “anti-IMF”, elitne organizacije svjetskih zlikovaca kojoj je na čelu živopisni Solomon Lane (Harris), koja je vješto izmanipulirala Huntove pretpostavljene da ga počnu progoniti kao odmetnutog agenta. Hunt uz pomoć svojih kolega nastoji dokazati svoju nevinost, ali i raskrinkati Lanea. U tome mu ključnu pomoć pruža Laneova suradnica Ilsa Faust (Ferguson), za koju se ispostavi da je ubačeni agent britanske tajne MI6, ali čiji pravi motivi i odanost do posljednjeg trenutka nisu jasni.

Odmetnuti se velikim dijelom naslanja na scenaristički koncept Protokola Duh, prethodnog filma iz serije, koji je gledatelje nastojao prije svega privući akcijom, a nauštrb podzapleta vezanih uz obiteljske i druge osobne probleme glavnog junaka. Scenarist i režiser Christopher McQuarrie, koji je sa Cruseom surađivao na solidnom, iako komercijalno razočaravajućem Jacku Reacheru, se čvrsto drži te formule, te ne dozvoljava scenarističke komplikacije s nekom dubljom pozadinom radnje i likova. Rezultat toga ne mora uvijek biti dobar – okvirni zaplet sa washingtonskim birokratom je prilično predvidljiv, a lik koji tumači Baldwin brzo prelazi granicu karikature – ali se Odmetnuti zato mogu pohvaliti prilično impresivnim akcijskim scenama koji iskazuju priličnu domišljatost njegovih autora. Pri tome se možda najviše ističe scena u kojoj Hunt mora spriječiti atentat u bečkoj operi, a za koju je pomalo šteta što je “potrošena” u samoj sredini filma, te zbog koje nominalno spektakularnije scene u kasnijim dijelovima ne izgledaju tako efektno.

Posebno valja istaći i Rebeccu Ferguson, švedsku glumicu poznatu kao protagonistica BBC-jeve povijesne serije Bijela kraljica, a koja u Odmetnutima tumači gotovo arhetipski lik fatalne superšpijunke nalik na Modesty Blaise. Taj lik je McQuarrie mudro lišio bilo kakvih eksplicitnih indicija o nekakvom romantičnom odnosu sa Huntom; time je ne samo rasteretio film nepotrebnog balasta, nego i stekao naklonost feministički raspoloženih kritičara, s obzirom da Isla Faust ne samo da ne izgleda kao nekakva “dama u opasnosti”, nego postaje više nego ravnopravan partner, odnosno potencijalni suparnik protagonistu. Zbog toga će i neki najtankoćutniji među SJW-ovima zažmiriti na relativnu učestalost scena u kojima se njen lik pojavljuje u kupaćem kostimu ili oskudnijim kostimima, a što bi u svakom drugom slučaju bilo predmetom optužbi za seksističku eksploataciju.

Ipak, i u ovom nastavku se iskustvo Nemoguće misije svodi na iskustvo koje nudi prosječna epizoda CSI. Ovdje se potrošilo mnogo više novaca, efekti i scene su impresivniji, te se na novu epizodu mora čekati nekoliko godina. Međutim, kao i u slučaju njegovog televizijskog ekvivalenta, ni Nemoguća misija se ne bi toliko održala na ekranima da nije postojao neki minimalni prosjek kvalitete. A što je prilična rijetkost za serije u današnjem Hollywoodu.

NEMOGUĆA MISIJA: ODMETNUTI

(MISSION: IMPOSSIBLE – ROGUE NATION)

uloge: Tom Cruise, Rebecca Ferguson, Sam Harris, Simon Pegg, Ving Rhames, Jeremy Renner, Alec Baldwin, Tom Hollander

scenarij: Christopher McQuarrie

režija: Christopher McQuarrie

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015ž

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Herkul (Hercules, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada iz Hollywooda danas dođu neka ugodna iznenađenja, to je manje posljedica neke izuzetne erupcije kvalitete, a više žalosno niskih kriterija koji vladaju u današnjoj američkoj filmskoj industriji. Hollywoodski filmovi su, naime, postali toliko loši da danas dobro izgledaju ostvarenja koja bi prije deset ili više godina izgledala loše ili, u najboljem slučaju, prošla kao zanatski korektna zabava za jednokratnu uporabu. Jedan od primjera za to pruža Herkul, najnovije ostvarenje Bretta Ratnera. Mjesecima prije premijere je izgledao kao još jedan bezlični ljetni “tentpole”, koji nastoji eksploatirati isti lik i istu priču koja se bila ekploatirala još u rimskim arenama. Zapravo, izgledao je kao tako tipičan “tentpole” da je početkom godine u kino-dvorane lansirana Legenda o Herkulu, “alternativni” eksploatacijski film Rennyja Harlina koji je očekivano završio na top-listi kandidata za Zlatnu malinu. Ratnerov Herkul, međutim, izgleda nešto drukčije od ljetnog “tentpolea” dijelom i zbog toga što je sa svojih 98 minuta neuobičajeno kratak za hollywoodska ostvarenja tog tipa.

Iako svoj izvor ima u legendi o polubogu koji je ubijao čudovišta, uklanjao ološ i dijelio pravdu po drevnoj Grčkoj, scenarij filma se nešto čvršće temelji na stripu, odnosno grafičkom romanu nedavno preminulog Stevea Moorea koji je mitu prišao na revizionistički način. Tako je radnja smještena u nama nešto bliže povijesne koordinate, Starog vijeka, a naslovni junak, koga tumači bivši kečer Dwayne “The Rock” Johnson, je tek profesionalni vojnik čije usluge koriste vladari raznih grčkih gradova-država. Herkul je u svom poslu bio toliko dobar da je sebi mogao priuštiti svitu, odnosno tim koji za njega obavlja pomoćne poslove, a što uključuje mladog nećaka Jolaja (Ritchie) čija je specijalnost to da, poput modernog PR-ovca, svim zainteresiranim stranama širi priče o Herkulovom božanskom podrijetlu, neranjivosti i nadnaravnim moćima. Zahvaljujući tome Herkul sebi može priuštiti da od svog posljednjeg klijenta – tračkog kneza Kota (Hurt) – zatraži dovoljno veliki honorar da bi se mogao povući na imanje na Crnom moru. Međutim, prije nego što se to dogodi, ispostavlja se kako je misija za koju ga je angažirao njegov poslodavac – gušenje krvave pobune – mnogo teža i kompliciranija nego što se mislilo. Ne samo što mora iz ničega stvoriti efikasnu vojsku, nego se čini i da neprijatelj raspolaže magijskim moćima koji njega i njegovu družinu dovode u neravnopravan položaj.

Iako je filmski Herkul iz komercijalnih razloga morao izbaciti neke detalje strip-predloška (protagonistovu biseksualnost i eksplicitno nasilje), upravo se scenarij Ryana J. Condala i Evana Spiilitopoulosa čini najkvalitetnijim elementom filma. Taj je scenarij s jedne strane, ekonomičan i jednostavan – likovi nisu nimalo složeni, a zaplet neopterećen spletkama i sličnim komplikacijama – a s druge strane na prilično domišljat način “tumači” Herkulov mit, odnosno vješto evocira njegove najpoznatije detalje pokušavajući objasniti odnosno prikazati njihovu prozaičnu podlogu. Odustajanje od elementa mita i fantastike je, s druge strane, značajno smanjilo potrebu za CGI-jem (iako će se on, naravno, morati koristiti u završnom obračunu), ali zato omogućilo Ratneru da neke od scena borbi, uključujući i veliku bitku na sredinu filma, režira na staromodan, ali prilično efektan način. 

Imperativ ekonomičnosti je, s druge strane, isto tako učinila Herkula, a daleko više njegove pomoćnike, prilično jednostavnim likovima. Usprkos svega toga, Dwayne Johnson se solidno snalazi u toj ulozi, ali ne može nadmašiti svoje iskusnije kolege  da ostave sjajan dojam u kratkim epizodama. To se odnosi kako na poslovično dobre britanske glumce kao što su Hurt, Fiennes i Sewell, ali i njihove nešto manje poznate nordijske kolege. Među njima se najviše ističe Norvežanin Axel Hennie (poznat kao protagonist crnohumornog krimića Headhunters) kao antička verzija PTSP-ovca, te njegova sunarodnjakinja Ingrid Bolsø Berdal koja se dobro nosi s nezahvalnom ulogom Amazonke koja cijelo vrijeme mora biti u kožnatom bikiniju. Razlog zbog koga ti napori uspijevaju jest taj što su glumci, kao i skoro svatko koji je sudjelovao u ovom filmu, svjesni njegovih ograničenja. Herkul stoga neće ući u antologije i vjerojatno će brzo ispariti iz sjećanja, ali zato barem sada, za razliku od mnogo ambicioznijih i samim time iritantnijih naslova ovog ljeta, služi svojoj svrsi.

HERKUL

(HERCULES)

uloge: Dwayne Johnson, Rebecca Ferguson, Ian McShane, Rufus Sewell, Joseph Fiennes, Peter Mullan, John Hurt, Aksel Hennie, Reece Ritchie, Ingrid Bolsø Berdal

scenarij: Ryan J. Condal & Evan Spilitopoulos

režija: Brett Ratner

proizvodnja: Paramount/MGM, SAD, 2014.

trajanje: 98′

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Nemoguća misija: Raspad sistema (Mission: Impossible – Fallout, 2018)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
NEMOGUĆA MISIJA: RASPAD SISTEMA
(MISSION: IMPOSSIBLE - FALLOUT)
uloge: Tom Cruise, Henry Cavill, Ving Rhames,
Simon Pegg, Rebecca Ferguson, Sean Harris,
Angela Bassett, Michelle Monaghan, Alec Baldwin
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount, SAD, 2018.
trajanje: 147 min.

S obzirom na sve veće količine dreka koje Hollywood servira na velike ekrane, danas je sve teže zamisliti da bi išta od američkog kino-mainstrema moglo biti poput vina, odnosno postajati boljim s protekom godina. Čini se da bi jedan takav izuzetak mogla biti Nemoguća misija, serija akcijskih filmova koja je prije 22 godine započela kao ne baš previše produhovljeni ili kvalitetni remake popularne špijunske TV-serije 1960-ih, da bi danas njeni dijelovi stekli reputaciju najboljih primjera akcijskog žanra u suvremenom Hollywoodu. Zasluge za to se najčešće pripisuju Christopheru McQuarrieju, scenaristu i režiseru koji je prije tri godine potpisao pretposljednji nastavak Nemoguća misija: Odmetnuti, a koji danas potpisuje posljednji nastavak pod naslovom Nemoguća misija: Raspad sistema.

Većini gledatelja će ime Christophera McQuarrie na špici, pak, daleko manje značiti od imena Toma Cruisea, koji po šesti put tumači lik Ethana Hunta, američkog tajnog agenta i vođe malog ali elitnog tima IMF zaduženog za izvođenje najdelikatnijih i najopasnijih operacija. Jedna takva akcija u Berlinu je krenula krivo, i to je dijelom zaslužan sam Hunt, koji je odbio žrtvovati život kolege i prijatelja Luthera (Rhames) te je zbog toga plutonij od kojeg se mogu napraviti nuklearne bombe završio u rukama tajanstvenih zlikovaca. Hunt je dobio priliku da ispravi svoju pogrešku i pokuša dobaviti plutonij, ali mu je pri tome suparnička agencija CIA protiv njegove volje dodijelila partnera u liku Augusta Walkera (Cavill), agenta specijaliziranog za “mokre poslove”, a čija bahatost i sklonost nasilnom rješavanju problema predstavlja suštu suprotnost Huntovoj diskreciji i metodičnosti. Njih dvojicu, kao i ostatak tima, trag vodi u Pariz gdje plutonij drži tajanstvena žena po imenu Bijela Udovica (Kirby), posrednica koja ga je spremna prodati onome tko najviše plati. Huntove pokušaje da spriječi nuklearnu kataklizmu će dodatno otežati što se u Parizu također našla i njegova stara poznanica, britanska agentica Ilsa Faust (Ferguson), koja očigledno u cijeloj aferi ima neke vlastite interese.

Scenarij Christophera McQuarriea, iako prilično dobar, je najmanje važan element Raspada sistema. Komplicirani i na trenutke teško razumljivi zaplet (kojeg je, također, teško shvaititi bez upućenosti u prethodne nastavke, uključujući Odmetnute) u svojoj suštini služi tek kao macguffinovski izgovor za seriju spektakularnih i izuzetno dojmljivih akcijskih scena. U njima ne samo da McQuarrie demonstrira svoju izuzetnu vještinu, nego i Tom Cruise potvrđuje status jedne od najvećih akcijskih zvijezda današnjice. Cruiseovo je dostignuće još impresivnije, ne samo s obzirom na njegove za hollywoodske standarde i ne baš tako zanemarive godine, nego i to da je najveći dio tih scena obavio bez kaskadera, pri čemu se jedom prilikom čak i teško ozlijedio. Cruise je u svemu tome svom liku dodao elemente humanosti, pa čak i za akcijske superheroje nekarakteristične ranjivosti, učinivši Ethana Hunta mnogo superiornijim u odnosu na Craigovog Bonda. Njegov nastup je još bolji kada se pojavljuje u zajedničkim scenama s Henryjem Cavillom, glumcem koji je možda postao svjestan da Čovjek od čelika možda neće biti antologijski film, te da bi uloga po kojoj će ga pamtiti mogao biti i brkati negativac nalik na onog kojeg tumači u Raspadu sistema. Uz ostatak stalne glumačke postave koja tumači Huntove kolege i koja daje više nego solidne nastupe, a pogotovo u završnoj kompliciranoj sceni u kojoj se svijet istovremeno spašava na tri različita mjesta, valja također pohvaliti i pridošlicu, relativno nepoznatu britansku glumicu Vanessu Kirby čiji je enigmatski i glamurozni lik jedan od najupečatljivijih primjera femme fatale u suvremenoj hollywoodskoj kinematografiji. Iako postoje osnovani razlozi za vjerovati kako će Raspad sistema, barem kada su u pitanju zamršeni i često skriveni detalji njegovog zapleta, brzo ispariti iz sjećanja, onima koji ga budu pogledali će pružiti nevjerojatno brzih dva i pol sata kvalitetne zabave koju je Hollywood danas sve manje sposoban pružiti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Snjegović (The Snowman, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
SNJEGOVIĆ
 (THE SNOWMAN)
 uloge: Michael Fassbender, Rebecca Ferguson, Charlotte Gainsbourg, Val Kilmer, J. K. Simmons, Toby Jones, David Dencik, Ronan Vibert, Chloe Sevigny, James D'Arcy
 scenarij: Hossein Amini, Peter Straughan & Søren Sveirup
 režija: Thomas Alfredson
 proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2017.
 trajanje: 119 min.

Hollywoodu u posljednje vrijeme zbilja ne ide dobro. Institucija koja se toliko voli predstavljati kao savjest Amerike i promotor svega pozitivnog u svijetu se u slučaju Harveya Weinsteina iskazala kao suučesnik zločina ili, u najboljem slučaju, hrpa oportunističkih licemjera. A velikim studijima ni na poslovnom planu ne cvjetaju ruže, pa je sve više spektakularnih flopova na kino-blagajnama, koji će dati i zastrašujuće banalno objašnjenje zašto su svi ti skandali eskalirali upravo sada. Među velikim neuspjesima su se našli i oni filmovi koji bi inače, samo zahvaljujući tome što imaju određena imena na plakatu, bili pretplaćeni na hagiografske kritike. Malo koji od njih je, međutim, predstavljao tako veliko razočaranje kao Snjegović, kriminalistički film temeljen na istoimenom bestseleru norveškog pisca Joa Nesbøa. Pri tome je komercijalni podbačaj, koji se zna događati i daleko razvikanijim filmovima poput Blade Runnera 2049, predstavljao neopisivo manje iznenađenje od izuzetno lošeg dočeka među kritičarima.

Originalni roman je sedmi u seriji o Harryju Holeu, detektivu kriminalističke policije u Oslu čiji talent za rješavanje najzamršenijih zločina dolazi zajedno s problematičnim privatnim životom kojim dominira ljubav prema votki. Hole, čiji lik tumači Michael Fassbender, je suočen s dosada najtežim profesionalnim iskušenjem kada u Oslu i drugdje u Norveškoj počnu nestajati žene, koje će potom pronalaziti raskomadane a kraj i njih i snjegovića koji ubojica ostavlja kao svoju “posjetnicu”. Holeu se u istrazi pridružuje kolegica Katrine Bratt (Ferguson), ali se ispostavlja da njeni motivi za hvatanje ubojice nisu isključivo profesionalne naravi. U međuvremenu se kao jedan od mogućih sumnjivaca, ili barem osoba povezanih sa zločinima, nameće Arve Støp, bogati i utjecajni poslovni čovjek koji upravo lobira da Oslo bude domaćin prestižnih zimskih sportskih igara.

Ako je išta jamčilo da bi Snjegović trebao biti dobar film, onda je to bilo ime režisera Thomasa Alfredsona. Njegov film Neka uđe onaj pravi je predstavljao ne samo jedan od najboljih horor-filmova u prethodnom desetljeću, nego i pokazao izuzetan talent za korištenje skandinavskih lokacija u svrhu stvaranja dojmljive atmosfere. Još su dojmljivija bila druga imena vezana uz taj projekt, kao, na primjer, Martin Scorsese koji je ispočetka trebao režirati, ali se na kraju zadovoljio tek poslom producenta, a Alfredsonu povjerio svoju vjernu montažerku Thelmu Schoonmaker. A tu je, dakako, i izuzetno impresivna glumačka postava gdje Fassbenderu društvo prave poslovično dobri britanski glumci. Svemu bi poseban čar trebale dati autentične lokacije u Norveškoj koju, usprkos toga što se smatraju atraktivnima i egzotičnima, rijetko koriste hollywoodski i drugi filmaši.

Filmu je na kraju presudila grupa uglednih imena koja se našla potpisana na mjestu scenarista. Radnja filma se značajno razlikovala od predloška, te Nesbøu naknadno dala dodatni razlog da se javno odrekne od Snjegovića i zatraži brisanje svog imena sa špice. To gledateljima (od kojih je samo dio bio upoznat s Nesbøovim opusom) možda i nije bilo toliko važno, ali je ono što bi na papiru izgledao kao složen i uzbudljiv triler na ekranu pretvorilo u papazjaniju gdje nikome, a možda najmanje njihovim autorima, nije bilo jasno što zapravo žele. Alfredson u par scena pokazuje određeni talent, te na trenutke napravi nekoliko dojmljivih prizora, ali su oni uglavnom potrošeni u traileru. Umjesto toga dolazi ultraklišejizirani zaplet iz onih najgorih hollywoodskih filmova o serijskim ubojicama, gdje je motiv zločinca telegrafiran prologom koji prikazuje traume iz djetinjstva, a njegov identitet razotkriven tek pred kraj u “iznenandnom” obratu koga je svaki iskusniji gledatelj mogao pogoditi bez ikakvog problema. Gledateljima se pažnja bez nekog velikog uspjeha pokušava skrenuti davanjem lažnih naznaka o identitetu ubojice, a scenarij previše vremena daje privatnom životu protagonista, za koga je jasno da je riječ o pijanduri, ali iz filma nije jasno gdje su te briljantne detektivske vještine koje su mu trebale osigurati ostanak na poslu. Fassbender nekako, uza sav svoj šarm, ne uspije gledateljima dočarati kako je uspio imati vezu sa ženom koju Charlotte Gainsbourg glumi s entuzijazmom krepane mačke. Još je tragičniji slučaj gotovo neprepoznatljivog Vala Kilmera koji tumači lik protagonistovog zlosretnog kolege u nespretno postavljenom flashbacku. Za neke likove je, pak, posve nejasno čemu služe, te je za vjerovati da je originalni scenario bio namijenjen za nešto bliže mini-seriji umjesto cjelovečernjeg filma. To je na kraju priznao i sam Alfredson, izjavivši da jednostavno nije mogao snimiti 10-15 % predviđenih scena. Uz takvo priznanje, dojam o Snjegoviću je isti onaj kakav bi stvorio elitni hotel koji gostima naplati noćenje u sobi s nedovršenim stropom i zidovima.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Bijela kraljica (The White Queen, 2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Igra prijestolja bi bila vjerojatno gledanija da nije potencijalnih gledatelja kojima savršeno odgovara sadržaj te serije, ali jednostavno nemaju strpljenja čekati desetljeće da im HBO dostavi nekakav suvisli kraj. Srećom, rješenje tog problema je pronađeno još prije nekoliko stoljeća u Engleskoj. Naime, George R. R. Martin je inspiraciju za zaplete i likove svojeg epskog ciklusa pronašao upravo u povijesti Britanskog Otočja, a najviše u jednoj od njenih najživopisnijih i najkrvavijih epizoda – Ratovima ruža u 15. stoljeću. U disfunkcionalnim vladarima, neopisivoj otkrutnosti, izopačenom seksu, spektakularnim bitkama, bizantinski složenim dvorskim spletkama i bespoštednoj borbi feudalnih klanova za vlast, kao i nešto (u tadašnjim izvorima navođene) magije (mada bez zmajeva i zombija) ne može se ne prepoznati kristalno jasan predložak za najpopularniju TV-seriju današnjeg vremena. Potencijali za eksploataciju tih događaja kroz fikciju su, doduše, prepoznati odavno, pa im, između ostalih, i Shakespeare duguje ciklus svojih povijesnih drama s kojima se stekao slavu na londonskim pozornicama. Njegovim tragom je suvremeno doba krenula Philippa Gregory, izuzetno popularna autorica povijesnih romana čija je knjiga Bijela kraljica iz 2009. godine postala bestseler, a potom dobila nekoliko nastavaka koji su 2013. postali predložak za desetodijelnu miniseriju.

Naslovni lik, koga tumači švedska glumica Rebecca Ferguson, je Elizabeth Woodville, plemkinja čija je obitelj tradicionalno podržavala kralja Henryja VI i dinastiju Lancaster. Zaplet počinje 1464. godine, nekoliko godina nakon što je njena strana bila poražena, muž poginuo, a vlast preuzela dinastija York na čelu s mladim kraljem Edwardom IV (Max Irons). Kada je slučajno sretne, kralj je opčinjen njenom ljepotom, te, je usprkos toga što je od njega starija, pripada taboru njegovih neprijatelja i kao kći pučanina ima za tadašnje standarde skandalozno skromno porijeklo, odlučuje potajno odvesti pred oltar. Kada tu odluku objavi na dvoru, tim je potezom oduševljena Elizabethina mnogoljudna obitelj čiji se pripadnici mogu sada nadati novcu, utjecaju i zvučnim titulama. Za većinu dvorjana i pristaša dinastije York je to skandal, ali je najviše pogođen Edwardov najbolji prijatelj i suradnik, Richard Neville (George Frain), vojvoda od Warwicka, kome su u značajnoj mjeri poremećeni dinastijski planovi koje je imao za svoje dvije kćeri – stariju Isabel (Eleanor Tomlinson) i mlađu Anne (Faye Marsay). Sve to iz prikrajka promatra Lady Margaret Beaufort (Amanda Hale), udovica velmože poginulog na strani Lancastera, koja je, za razliku od Elizabeth, ne krije neprijateljstvo prema dinastiji York, a u sebi duboko vjeruje da će njen mladi sin Henry Tudor jednog dana postati kralj.

Serija je napravljena u koprodukciji BBC-ja i Starza, pri čemu potonje sugerira kako će gledatelji dobiti popriličnu dozu eksplicitnog nasilja, seksa i golotinje. Tih sadržaja ima, iako daleko ispod standarda koje je Starz bio uspostavio sa Spartacusom, pa tako, između ostalog na svoje mogu doći svi oni koje je zanimalo kako Jeremyjev sin Max i danas u hollywoodskim A-produkcijama prilično aktivna Ferguson izgledaju bez odjeće. Međutim, sve to, kao što bi i trebalo biti, dolazi u drugi plan, jer je gledateljima mnogo zanimljiviji prikaz jednog od najfascinantnijih poglavlja britanske prošlosti, kao i još fascinantniji način kako se ono prikazuje kroz prizmu povijesnog revizionizma i feminističkih tumačenja koja desetljeća krvoprolića nastoje objasniti kroz suprotstavljene ambicije nekoliko snažnih žena. Problem je, doduše, u tome da sve te žene nisu jednako zanimljive, odnosno da je Woodville nakon udaje za Edwarda svedena na drugu violinu, pa Ferguson, mada joj je ova serija omogućila nastavak uspješne međunarodne karijere, baš i nema prilike razviti svoj lik. Taj je zadatak daleko bolje obavila Marsay kao ispočetka naivna i dobrodušna tinejdžerica koju će spletkama izazvane traume pretvoriti u beskrupuloznu manipulatoricu. Još je impresivnija Amanda Hale u ulozi žene koja je od svih dvorskih dama primjetno ružnija i opterećena fanatizmom, ali je njen nastup toliko upečatljiv da bi se, u stvari, mogla nazvati pravom protagonisticom serije. Kod Bijele kraljice je isto tako zanimljivo što se revizionistički pristup ogleda i u castingu, pa je tako budući kralj Richard III, zahvaljujući Shakespeareu poznat kao jedan od najodvratnijih zlikovaca u povijesti svjetske književnosti, u seriji prikazan kao duboko osjećajan i čovjekoljubiv patriot motiviran iskrenom željom za dobrobit svojih podanika te ga tumači Aneurin Barnard, poznat kao anonimni protagonist Dunkirka.

Serija je bila namijenjena prije svega britanskoj publici, te će zbog ležernosti kojom se dva desetljeća radnje sažimaju u desetak sati, predstavljati određen problem gledateljima u ostatku svijeta, barem onima nedovoljno upućenim u povijest Engleske ili Shakespeareov opus. U nekim scenama se, pak, ne može sakriti prilično skroman budžet, pa se tako neke od najkrvavijih i najspektakularnijih bitaka rekonsturiraju kao sitne obiteljske tučnjave po belgijskim šumama. Usprkos svega toga, Bijela kraljica zaslužuje preporuke, čak i za one koji nisu toliko opsjednutim odgovorom na pitanje kako je Igra prijestolja izgledala u stvarnom životu.

OCJENA: 7/10