RECENZIJA: Nemoguća misija: Raspad sistema (Mission: Impossible – Fallout, 2018)

NEMOGUĆA MISIJA: RASPAD SISTEMA
(MISSION: IMPOSSIBLE - FALLOUT)
uloge: Tom Cruise, Henry Cavill, Ving Rhames,
Simon Pegg, Rebecca Ferguson, Sean Harris,
Angela Bassett, Michelle Monaghan, Alec Baldwin
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount, SAD, 2018.
trajanje: 147 min.

S obzirom na sve veće količine dreka koje Hollywood servira na velike ekrane, danas je sve teže zamisliti da bi išta od američkog kino-mainstrema moglo biti poput vina, odnosno postajati boljim s protekom godina. Čini se da bi jedan takav izuzetak mogla biti Nemoguća misija, serija akcijskih filmova koja je prije 22 godine započela kao ne baš previše produhovljeni ili kvalitetni remake popularne špijunske TV-serije 1960-ih, da bi danas njeni dijelovi stekli reputaciju najboljih primjera akcijskog žanra u suvremenom Hollywoodu. Zasluge za to se najčešće pripisuju Christopheru McQuarrieju, scenaristu i režiseru koji je prije tri godine potpisao pretposljednji nastavak Nemoguća misija: Odmetnuti, a koji danas potpisuje posljednji nastavak pod naslovom Nemoguća misija: Raspad sistema.

Većini gledatelja će ime Christophera McQuarrie na špici, pak, daleko manje značiti od imena Toma Cruisea, koji po šesti put tumači lik Ethana Hunta, američkog tajnog agenta i vođe malog ali elitnog tima IMF zaduženog za izvođenje najdelikatnijih i najopasnijih operacija. Jedna takva akcija u Berlinu je krenula krivo, i to je dijelom zaslužan sam Hunt, koji je odbio žrtvovati život kolege i prijatelja Luthera (Rhames) te je zbog toga plutonij od kojeg se mogu napraviti nuklearne bombe završio u rukama tajanstvenih zlikovaca. Hunt je dobio priliku da ispravi svoju pogrešku i pokuša dobaviti plutonij, ali mu je pri tome suparnička agencija CIA protiv njegove volje dodijelila partnera u liku Augusta Walkera (Cavill), agenta specijaliziranog za “mokre poslove”, a čija bahatost i sklonost nasilnom rješavanju problema predstavlja suštu suprotnost Huntovoj diskreciji i metodičnosti. Njih dvojicu, kao i ostatak tima, trag vodi u Pariz gdje plutonij drži tajanstvena žena po imenu Bijela Udovica (Kirby), posrednica koja ga je spremna prodati onome tko najviše plati. Huntove pokušaje da spriječi nuklearnu kataklizmu će dodatno otežati što se u Parizu također našla i njegova stara poznanica, britanska agentica Ilsa Faust (Ferguson), koja očigledno u cijeloj aferi ima neke vlastite interese.

Scenarij Christophera McQuarriea, iako prilično dobar, je najmanje važan element Raspada sistema. Komplicirani i na trenutke teško razumljivi zaplet (kojeg je, također, teško shvaititi bez upućenosti u prethodne nastavke, uključujući Odmetnute) u svojoj suštini služi tek kao macguffinovski izgovor za seriju spektakularnih i izuzetno dojmljivih akcijskih scena. U njima ne samo da McQuarrie demonstrira svoju izuzetnu vještinu, nego i Tom Cruise potvrđuje status jedne od najvećih akcijskih zvijezda današnjice. Cruiseovo je dostignuće još impresivnije, ne samo s obzirom na njegove za hollywoodske standarde i ne baš tako zanemarive godine, nego i to da je najveći dio tih scena obavio bez kaskadera, pri čemu se jedom prilikom čak i teško ozlijedio. Cruise je u svemu tome svom liku dodao elemente humanosti, pa čak i za akcijske superheroje nekarakteristične ranjivosti, učinivši Ethana Hunta mnogo superiornijim u odnosu na Craigovog Bonda. Njegov nastup je još bolji kada se pojavljuje u zajedničkim scenama s Henryjem Cavillom, glumcem koji je možda postao svjestan da Čovjek od čelika možda neće biti antologijski film, te da bi uloga po kojoj će ga pamtiti mogao biti i brkati negativac nalik na onog kojeg tumači u Raspadu sistema. Uz ostatak stalne glumačke postave koja tumači Huntove kolege i koja daje više nego solidne nastupe, a pogotovo u završnoj kompliciranoj sceni u kojoj se svijet istovremeno spašava na tri različita mjesta, valja također pohvaliti i pridošlicu, relativno nepoznatu britansku glumicu Vanessu Kirby čiji je enigmatski i glamurozni lik jedan od najupečatljivijih primjera femme fatale u suvremenoj hollywoodskoj kinematografiji. Iako postoje osnovani razlozi za vjerovati kako će Raspad sistema, barem kada su u pitanju zamršeni i često skriveni detalji njegovog zapleta, brzo ispariti iz sjećanja, onima koji ga budu pogledali će pružiti nevjerojatno brzih dva i pol sata kvalitetne zabave koju je Hollywood danas sve manje sposoban pružiti.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Snjegović (The Snowman, 2017)

SNJEGOVIĆ
 (THE SNOWMAN)
 uloge: Michael Fassbender, Rebecca Ferguson, Charlotte Gainsbourg, Val Kilmer, J. K. Simmons, Toby Jones, David Dencik, Ronan Vibert, Chloe Sevigny, James D'Arcy
 scenarij: Hossein Amini, Peter Straughan & Søren Sveirup
 režija: Thomas Alfredson
 proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2017.
 trajanje: 119 min.

Hollywoodu u posljednje vrijeme zbilja ne ide dobro. Institucija koja se toliko voli predstavljati kao savjest Amerike i promotor svega pozitivnog u svijetu se u slučaju Harveya Weinsteina iskazala kao suučesnik zločina ili, u najboljem slučaju, hrpa oportunističkih licemjera. A velikim studijima ni na poslovnom planu ne cvjetaju ruže, pa je sve više spektakularnih flopova na kino-blagajnama, koji će dati i zastrašujuće banalno objašnjenje zašto su svi ti skandali eskalirali upravo sada. Među velikim neuspjesima su se našli i oni filmovi koji bi inače, samo zahvaljujući tome što imaju određena imena na plakatu, bili pretplaćeni na hagiografske kritike. Malo koji od njih je, međutim, predstavljao tako veliko razočaranje kao Snjegović, kriminalistički film temeljen na istoimenom bestseleru norveškog pisca Joa Nesbøa. Pri tome je komercijalni podbačaj, koji se zna događati i daleko razvikanijim filmovima poput Blade Runnera 2049, predstavljao neopisivo manje iznenađenje od izuzetno lošeg dočeka među kritičarima.

Originalni roman je sedmi u seriji o Harryju Holeu, detektivu kriminalističke policije u Oslu čiji talent za rješavanje najzamršenijih zločina dolazi zajedno s problematičnim privatnim životom kojim dominira ljubav prema votki. Hole, čiji lik tumači Michael Fassbender, je suočen s dosada najtežim profesionalnim iskušenjem kada u Oslu i drugdje u Norveškoj počnu nestajati žene, koje će potom pronalaziti raskomadane a kraj i njih i snjegovića koji ubojica ostavlja kao svoju “posjetnicu”. Holeu se u istrazi pridružuje kolegica Katrine Bratt (Ferguson), ali se ispostavlja da njeni motivi za hvatanje ubojice nisu isključivo profesionalne naravi. U međuvremenu se kao jedan od mogućih sumnjivaca, ili barem osoba povezanih sa zločinima, nameće Arve Støp, bogati i utjecajni poslovni čovjek koji upravo lobira da Oslo bude domaćin prestižnih zimskih sportskih igara.

Ako je išta jamčilo da bi Snjegović trebao biti dobar film, onda je to bilo ime režisera Thomasa Alfredsona. Njegov film Neka uđe onaj pravi je predstavljao ne samo jedan od najboljih horor-filmova u prethodnom desetljeću, nego i pokazao izuzetan talent za korištenje skandinavskih lokacija u svrhu stvaranja dojmljive atmosfere. Još su dojmljivija bila druga imena vezana uz taj projekt, kao, na primjer, Martin Scorsese koji je ispočetka trebao režirati, ali se na kraju zadovoljio tek poslom producenta, a Alfredsonu povjerio svoju vjernu montažerku Thelmu Schoonmaker. A tu je, dakako, i izuzetno impresivna glumačka postava gdje Fassbenderu društvo prave poslovično dobri britanski glumci. Svemu bi poseban čar trebale dati autentične lokacije u Norveškoj koju, usprkos toga što se smatraju atraktivnima i egzotičnima, rijetko koriste hollywoodski i drugi filmaši.

Filmu je na kraju presudila grupa uglednih imena koja se našla potpisana na mjestu scenarista. Radnja filma se značajno razlikovala od predloška, te Nesbøu naknadno dala dodatni razlog da se javno odrekne od Snjegovića i zatraži brisanje svog imena sa špice. To gledateljima (od kojih je samo dio bio upoznat s Nesbøovim opusom) možda i nije bilo toliko važno, ali je ono što bi na papiru izgledao kao složen i uzbudljiv triler na ekranu pretvorilo u papazjaniju gdje nikome, a možda najmanje njihovim autorima, nije bilo jasno što zapravo žele. Alfredson u par scena pokazuje određeni talent, te na trenutke napravi nekoliko dojmljivih prizora, ali su oni uglavnom potrošeni u traileru. Umjesto toga dolazi ultraklišejizirani zaplet iz onih najgorih hollywoodskih filmova o serijskim ubojicama, gdje je motiv zločinca telegrafiran prologom koji prikazuje traume iz djetinjstva, a njegov identitet razotkriven tek pred kraj u “iznenandnom” obratu koga je svaki iskusniji gledatelj mogao pogoditi bez ikakvog problema. Gledateljima se pažnja bez nekog velikog uspjeha pokušava skrenuti davanjem lažnih naznaka o identitetu ubojice, a scenarij previše vremena daje privatnom životu protagonista, za koga je jasno da je riječ o pijanduri, ali iz filma nije jasno gdje su te briljantne detektivske vještine koje su mu trebale osigurati ostanak na poslu. Fassbender nekako, uza sav svoj šarm, ne uspije gledateljima dočarati kako je uspio imati vezu sa ženom koju Charlotte Gainsbourg glumi s entuzijazmom krepane mačke. Još je tragičniji slučaj gotovo neprepoznatljivog Vala Kilmera koji tumači lik protagonistovog zlosretnog kolege u nespretno postavljenom flashbacku. Za neke likove je, pak, posve nejasno čemu služe, te je za vjerovati da je originalni scenario bio namijenjen za nešto bliže mini-seriji umjesto cjelovečernjeg filma. To je na kraju priznao i sam Alfredson, izjavivši da jednostavno nije mogao snimiti 10-15 % predviđenih scena. Uz takvo priznanje, dojam o Snjegoviću je isti onaj kakav bi stvorio elitni hotel koji gostima naplati noćenje u sobi s nedovršenim stropom i zidovima.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Bijela kraljica (The White Queen, 2013)

Igra prijestolja bi bila vjerojatno gledanija da nije potencijalnih gledatelja kojima savršeno odgovara sadržaj te serije, ali jednostavno nemaju strpljenja čekati desetljeće da im HBO dostavi nekakav suvisli kraj. Srećom, rješenje tog problema je pronađeno još prije nekoliko stoljeća u Engleskoj. Naime, George R. R. Martin je inspiraciju za zaplete i likove svojeg epskog ciklusa pronašao upravo u povijesti Britanskog Otočja, a najviše u jednoj od njenih najživopisnijih i najkrvavijih epizoda – Ratovima ruža u 15. stoljeću. U disfunkcionalnim vladarima, neopisivoj otkrutnosti, izopačenom seksu, spektakularnim bitkama, bizantinski složenim dvorskim spletkama i bespoštednoj borbi feudalnih klanova za vlast, kao i nešto (u tadašnjim izvorima navođene) magije (mada bez zmajeva i zombija) ne može se ne prepoznati kristalno jasan predložak za najpopularniju TV-seriju današnjeg vremena. Potencijali za eksploataciju tih događaja kroz fikciju su, doduše, prepoznati odavno, pa im, između ostalih, i Shakespeare duguje ciklus svojih povijesnih drama s kojima se stekao slavu na londonskim pozornicama. Njegovim tragom je suvremeno doba krenula Philippa Gregory, izuzetno popularna autorica povijesnih romana čija je knjiga Bijela kraljica iz 2009. godine postala bestseler, a potom dobila nekoliko nastavaka koji su 2013. postali predložak za desetodijelnu miniseriju.

Naslovni lik, koga tumači švedska glumica Rebecca Ferguson, je Elizabeth Woodville, plemkinja čija je obitelj tradicionalno podržavala kralja Henryja VI i dinastiju Lancaster. Zaplet počinje 1464. godine, nekoliko godina nakon što je njena strana bila poražena, muž poginuo, a vlast preuzela dinastija York na čelu s mladim kraljem Edwardom IV (Max Irons). Kada je slučajno sretne, kralj je opčinjen njenom ljepotom, te, je usprkos toga što je od njega starija, pripada taboru njegovih neprijatelja i kao kći pučanina ima za tadašnje standarde skandalozno skromno porijeklo, odlučuje potajno odvesti pred oltar. Kada tu odluku objavi na dvoru, tim je potezom oduševljena Elizabethina mnogoljudna obitelj čiji se pripadnici mogu sada nadati novcu, utjecaju i zvučnim titulama. Za većinu dvorjana i pristaša dinastije York je to skandal, ali je najviše pogođen Edwardov najbolji prijatelj i suradnik, Richard Neville (George Frain), vojvoda od Warwicka, kome su u značajnoj mjeri poremećeni dinastijski planovi koje je imao za svoje dvije kćeri – stariju Isabel (Eleanor Tomlinson) i mlađu Anne (Faye Marsay). Sve to iz prikrajka promatra Lady Margaret Beaufort (Amanda Hale), udovica velmože poginulog na strani Lancastera, koja je, za razliku od Elizabeth, ne krije neprijateljstvo prema dinastiji York, a u sebi duboko vjeruje da će njen mladi sin Henry Tudor jednog dana postati kralj.

Serija je napravljena u koprodukciji BBC-ja i Starza, pri čemu potonje sugerira kako će gledatelji dobiti popriličnu dozu eksplicitnog nasilja, seksa i golotinje. Tih sadržaja ima, iako daleko ispod standarda koje je Starz bio uspostavio sa Spartacusom, pa tako, između ostalog na svoje mogu doći svi oni koje je zanimalo kako Jeremyjev sin Max i danas u hollywoodskim A-produkcijama prilično aktivna Ferguson izgledaju bez odjeće. Međutim, sve to, kao što bi i trebalo biti, dolazi u drugi plan, jer je gledateljima mnogo zanimljiviji prikaz jednog od najfascinantnijih poglavlja britanske prošlosti, kao i još fascinantniji način kako se ono prikazuje kroz prizmu povijesnog revizionizma i feminističkih tumačenja koja desetljeća krvoprolića nastoje objasniti kroz suprotstavljene ambicije nekoliko snažnih žena. Problem je, doduše, u tome da sve te žene nisu jednako zanimljive, odnosno da je Woodville nakon udaje za Edwarda svedena na drugu violinu, pa Ferguson, mada joj je ova serija omogućila nastavak uspješne međunarodne karijere, baš i nema prilike razviti svoj lik. Taj je zadatak daleko bolje obavila Marsay kao ispočetka naivna i dobrodušna tinejdžerica koju će spletkama izazvane traume pretvoriti u beskrupuloznu manipulatoricu. Još je impresivnija Amanda Hale u ulozi žene koja je od svih dvorskih dama primjetno ružnija i opterećena fanatizmom, ali je njen nastup toliko upečatljiv da bi se, u stvari, mogla nazvati pravom protagonisticom serije. Kod Bijele kraljice je isto tako zanimljivo što se revizionistički pristup ogleda i u castingu, pa je tako budući kralj Richard III, zahvaljujući Shakespeareu poznat kao jedan od najodvratnijih zlikovaca u povijesti svjetske književnosti, u seriji prikazan kao duboko osjećajan i čovjekoljubiv patriot motiviran iskrenom željom za dobrobit svojih podanika te ga tumači Aneurin Barnard, poznat kao anonimni protagonist Dunkirka.

Serija je bila namijenjena prije svega britanskoj publici, te će zbog ležernosti kojom se dva desetljeća radnje sažimaju u desetak sati, predstavljati određen problem gledateljima u ostatku svijeta, barem onima nedovoljno upućenim u povijest Engleske ili Shakespeareov opus. U nekim scenama se, pak, ne može sakriti prilično skroman budžet, pa se tako neke od najkrvavijih i najspektakularnijih bitaka rekonsturiraju kao sitne obiteljske tučnjave po belgijskim šumama. Usprkos svega toga, Bijela kraljica zaslužuje preporuke, čak i za one koji nisu toliko opsjednutim odgovorom na pitanje kako je Igra prijestolja izgledala u stvarnom životu.

OCJENA: 7/10