Oznaka: Ralph Fiennes

RECENZIJA: Ave, Cezare! (Hail, Caesar!, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Hollywoodski filmaši danas raspolažu s tehničkim mogućnostima o kojima se nekada moglo samo sanjati, ali, s druge strane, stječe se dojam da im nedostaju neke vještine koje njihovim prethodnicima prije nekoliko desetljeća nisu predstavljale problem. Pogotovo je to slučaj kod parodija, koje su danas gotovo pretplaćene da se nađu na listama favorita za “Zlatne maline”, i prema kojima opus tima Zucker-Abrahams izgleda kao klasika, a da o klasicima Mela Brooksa iz 1970-ih ne govorimo. Stvar postaje ozbiljnija kada se u obzir uzme da na parodijama zube znaju lomiti čak i oni filmaši od kojih se to na temelju njihove reputacije, barem na prvi pogled, ne bi moglo očekivati. Jedan od primjera bi mogao biti Ave, Cezare!, najnovija komedija braće Coen.

Ave, Cezare! bi se mogao shvatiti kao svojevrsni nastavak Bartona Finka, s obzirom da se radnja odvija u Capitol Pictures, fiktivnom hollywoodskom studiju za koga je 1941. godine radio naslovni lik. Novi film se odigrava deset godina kasnije i prati dan u životu Eddieja Mannixa (Brolin), direktora studija koji se trudi biti savjesni obiteljski čovjek i pobožni katolik, a sve to nekako pomiriti sa svojim profesionalnim obvezama. To, međutim, nije nimalo jednostavno, s obzirom da se u 24 sata mora suočiti s nizom problema – od raskalašenih starleta kojima mora nekako sačuvati obiteljski imidž, zvijezde mjuzikala DeAnne Moran (Johansson) koja je zatrudnjela bez da se prethodno udala i do mladog kauboja Hobbie Doylea (Ehrenreich) koji je nekako angažiran za sofisticiranu salonsku komediju iako nema pojma o glumi. Najveći problem, međutim, nastane kada je Brad Whitlock (Clooney), zvijezda ambicioznog biblijskog spektakla, postao žrtvom otmice tajne organizacije zvane “Budućnost”, iza koje, pak, stoji kružok komunističkih scenarista koji na taj način žele pokrenuti klasnu borbu u Hollywoodu. Mannix nekako sve to mora dovesti u red i omogućiti da studio normalno funkcionira, dok mu istovremeno zrakoplovna korporacijea Lockheed nudi manje glamurozan, ali i manje zahtjevan i bolje plaćen novi posao.

Braća Coen su tokom posljednjih desetljeća izgradila takvu reputaciju da su jednostavno pretplaćeni na dobre kritike. Takav je slučaj bio i s Ave, Cezare! koji su mnogi navodili kao svojevrsno “ljubavno pismo” klasičnom Hollywoodu. Usporedbe s Finkom, pak, ukazuju da ta dva filma ne dijeli samo četvrt stoljeća, nego i bitno različit pristup američkoj filmskoj industriji, koja je u potonjem filmu prikazana kao veličanstvena i glamurozna institucija na svom kreativnom vrhuncu. Filmofilima, i to pogotovo oni okorjelima koji vole žaliti za “dobrim starim” vremenima, braća Coen pružaju priliku da kroz fiktivne likove i filmove u filmovima pronalaze reference na hollywoodske velikane i klasike. Tako je za Capital Pictures prilično jasno da predstavlja alternativnu verziju Metro-Goldwyn-Mayera, koji je od svih klasičnih studija najbolje utjelovio esenciju glamura, spektakla i kvalitete tadašnjeg Hollywooda. Da ne bi bilo previše nedoumica po tom pitanju, braća Coen su tako protagonistu ime dali po Eddieju Mannixu, stvarnom direktoru MGM (koga je u biografskom filmu Hollywoodland tumačio pokojni Bob Hoskins). Biblijski spektakl koji se snima je velikim dijelom temeljen na MGM-ovom Quo vadis iz 1951. godine (i manjim dijelom na Ben-Huru koji će nekoliko godina kasnije istom studiju donijeti žetvu Oscara); lik koji tumači Johansson je, pak, temeljen na Esther Williams, plivačici i zvijezdi spektakala kao što je Bal na vodi, dok Channing Tatum tumači lik plesača očigledno temeljen na MGM-ovoj zvijezdi Geneu Kellyju.

Publika koja je nešto manje upoznata s poviješću američke filmske industrije ili više od pola stoljeća starim klasicima će, međutim, imati velikih problema da shvati o čemu se, zapravo, u filmu u radi. U tome neku veliku pomoć neće pružiti ni naracija koju pruža Michael Gambon i koja svojim pretencioznim tonom prije izaziva konfuziju nego što objašnjava što je pjesnik htio reći. Najveći problem je, međutim, u scenariju braće Coen koji ponovno pokazuju kako im humor ili ide savršeno ili im ne ide nikako. U slučaju Ave, Cezare! Je, pak, u pitanju ovo drugo. U filmu ima nekoliko vrlo dobrih scena – pri čemu se ističe sjajno zamišljena i izrežirana plesna točka s Tatumom – ali svaki put kada humor ima verbalnu varijantu, scene traju malo predugo; dotada su oni koji su mogli shvatiti štos njega već shvatili, a oni koji nisu to neće biti u stanju. Kao primjer bi mogao poslužiti Mannixov sastanak s vjerskim vođama koje trebaju blagosloviti sadržaj biblijskog spektakla, a koji se pretvara u iscrpljujuću teološku raspravu. Na papiru je, pak, vjerojatno dobro izgledala scena u kojoj scenaristi-otmičari preobraćuju Whitlocka u komunista i pri tome kao glavni adut koriste marksističkog filozofa Herberta Marcusea (čiji lik tumači John Bluthal), a koja se na ekranu pretvorila u grupu starkelja koja ponavlja zbunjujuće fraze. Možda je najgora ideja bila ta da se znameniti suparnički dvojac hollywoodskih trač-kolumnistica – Loulla Parsons i Hedda Hopper – pretvore u suparnički dvojac identičnih sestara-blizanki koje tumači potpuno neiskorištena Tilda Swinton. Kada se svemu tome doda i nedostatak čvrste narativne cjeline, dojam ne spašava inače vrlo dobra glumačka postava (pri čemu je mladi Aiden Ehrenreich najbolji u ulozi glumački netalentiranog, ali prostodušnog i dobronamjernog mladića). Ave, Cezare! još gore izgleda kada se usporedi s nedavnim i tematski srodnim filmom Trumbo koji možda nije imao zvjezdanu postavu, veliki novac i glamur, ali je klasični Hollywood obradio na mnogo ozbiljniji, discipliniraniji i kvalitetniji način. Braća Coen su nas, s druge strane, navikla da njihov opus zna itekako varirati u kvaliteti, pa možda i nije neko veliko iznenađenje to što ova parodija, kao i mnoge druge danas, zaslužuje palac dolje.

AVE, CEZARE!

(HAIL, CAESAR!)

glasovi: Josh Brolin, George Clooney, Aiden Ehrenreich, Ralph Fiennes, Jonah Hill, Scarlett Johansson, Frances McDormand, Tilda Swinton, Channing Tatum

scenarij: Joel & Ethan Coen

režija: Joel & Ethan Coen

proizvodnja: Universal, SAD, 2016.

trajanje: 106 min.

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Crveni zmaj (Red Dragon, 2002)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Anthony Hopkins, Edward Norton, Ralph Fiennes, Emily
 Watson, Harvey Keitel, Mary-Louise Parker, Philip Seymour
 Hoffman, Anthony Heald, Ken Leung, Frankie Faison
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Ted Tally (po romanu Thomasa Harrisa)
 režija: Brett Rattner
 proizvodnja: Dino De Laurentiis/Scott Free/Universal, SAD, 2002.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 124'

I dok nas je Hollywood u posljednje vrijeme navikao (na uglavnom bezlične) remakeove popularnih filmova od prije 25-30 godina, talijanski producent Dino de Laurentiis je nedavno razbio rekord uzevpi kao predloćak film kojeg je bio producirao prije desetljeće i pol –  Lovac na ljude Michaela Manna iz 1986. godine. Razlog za tu odluku jest u globalnoj popularnosti Hannibala Lectera, lika koji se na velikim ekranima pojavio upravo u Mannovom filmu temeljenom na romanu Crveni zmaj Thomasa Harrisa. Najpopularniji serijski ubojica na svijetu se tada pojavio tek kao sporedan lik i umjesto oskarovca Anthonyja Hopkinsa ga je tumačio Brian Cox. No, Lovac na ljude je propao u kinima da bi tek Demmeov nastavak Kad jaganjci utihnu (s kojim de Laurentiis nije htio imati nipta) stvari doveo na svoje mjesto. Nakon špto je 2001. godine de Laurentiis producirao komercijalno uspješni, ali u suštini bezlični nastavak pod naslovom Hannibal, odlučio je do kraja eksploatirati Harrisov materijal te se u nedostatku novog romana odlučio za novu adaptaciju starog. Anthony Hopkins je još jednom doveden da tumači Lectera, a režija je povjerena Brettu Rattneru, filmašu specijaliziranom za komedije.

Radnja filma započinje godine 1980. kada Will Graham (Norton) agent FBI specijaliziran za lov na serijske ubojice pokušava riješiti seriju brutalnih ubojstava u Baltimoreu korištenjem posebne psihološke metode pomoću koje se pokušava uživjeti u um ljudi koje nastoji uhvatiti. Kada jedne večeri dolazi po savjet uglednom baltimorskom psihijatru dr. Hannibalu Lecteru (Hopkins) nema pojma da će ga taj susret umalo koštati glave kada slučajno otkrije da je dobri liječnik u stvari manijakalni ubojica. Jedva preživjevši, Graham napušta FBI da bi ga sedam godina kasnije njegov bivši sef John Crawford (Keitel) došao zamoliti da mu pomogne kao savjetnik u istrazi serije neobično opakih ubojstava pri čemu su žrtve manijaka obitelji, masakrirane u svojim kućama. Nakon dosta nećkanja Graham pristaje pomoći Crawfordu i u tu svrhu regrutira savjetničke usluge nikog drugog do Lectera, koji je sada zatvoren u dobro čuvanoj duševnoj bolnici. No, Lecter pak ima vlastite ideje o tome kako bi taj slučaj trebao završiti te na domišljat način stupa u kontakt s ubojicom – ekscentričnim usamljenikom po imenu Francis Dollarhyde (Fiennes). Graham, pak, ubojicu nastoji isprovocirati uz pomoć beskrupuloznog novinara Freddyja Loundsa (Hoffman). Planove obojice muškaraca ce ugroziti Reba McClane (Watson), slijepa djevojka s kojom Dollarhyde započinje ljubavnu vezu i koja će ga potaknuti da, makar privremeno, prestane s ubijanjem.

Za sve one koji su, poput autora ovih redaka, svojevremeno gledali Mannov original i pročitali Harrisov književni predlozak, Crveni zmaj neće donijeti ništa novo. No, “deja vu” ipak neće biti potpun, jer je Rattnerov film drukčijeg ugođaja i drukčijeg stila od onoga sto se moglo gledati prije desetljeće i pol; za razliku od ultra-stiliziranog Manna, Rattnerov stil režije je mnogo konvencionalniji, a zlobnici bi rekli i bliži TV-filmu. No Rattner je dovoljno dobar da nedostatke scenarija svede na najmanju moguću mjeru. Što se, pak, Tallyjevog scenarija tiče, on je daleko vjerniji književnom predlosku od Lovca na ljude, sto će, uz korištenje nekih elemenata iz Mannovog filma, Crveni zmaj učiniti mnogo duzim od svog prethodnika (i potencijalno dosadnijim).

Kada je sadržaj filma unaprijed poznat, jedino što gledatelje moze zanimati jest izvedba. Ona je uglavnom profesionalnog kvaliteta, pri čemu najvise valja pohvaliti Emily Watson, dok su sve ostale uloge u sjeni onih od prije šesnaest godina. Čak i Anthony Hopkins sa svom svojom zločestom karizmom, slično kao i u Hannibalu, predstavlja parodiju svoje najpoznatije uloge i nije do koljena Brianu Coxu iz Lovca na ljude. Tome su razlog i pomalo nespretna scenaristička rješenja kojima je njegov lik od sporednog promoviran u glavni. Ostatak glumačke ekipe – Norton, Fiennes, Hoffman, Keitel itd. – također je daleko ispod originala, iako se nikome od njih ne može predbaciti da su loše obavljali posao. Ženskom dijelu publike će ovaj film vjerojatno biti drazi od Lovca na ljude jer se u liku Dollarhydea pojavljuje ljepotan Ralph Fiennes, a u pojedinim ključnim scenama i bez odjeće. Iako se postavlja pitanje da li je ovaj film uopće imao smisla, napravljen je dovoljno profesionalno da zasluži preporuke, a ako nekog gledatelja potakne da pogleda Lovca na ljude, može se reći da je ispunio svrhu svog postojanja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Koriolan (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Coriolanus (film)
(izvor: Wikipedia)

KORIOLAN
(CORIOLANUS)
uloge: Ralph Fiennes, Gerald Butler, Vanessa Redgrave, Brian Cox, Jessica Chastain
scenarij: John Logan
režija: Ralph Fiennes
proizvodnja: Lonely Dragon/Weinstein Company/BBC Films,  V. Britanija, 2011.
trajanje: 118 '

Među bogatim opusom Williama Shakespearea se uz popularne drame nalaze i one koje to nisu. U njih spada Koriolan, čija se relativna rijetkost na pozornicama tradicionalno tumači nedostatkom inspiracije pred kraj Bardove karijere, ali i stavovima o demokraciji koji su možda bili “in” početkom 17. stoljeća, ali danas definitivno nisu “politički korektni”.

Shakespeare bi se na takve optužbe mogao braniti time da je svoj tekst temeljio na povijesnoj anegdoti koja opisuje događaje iz još dalje prošlosti.  Radnja Koriolana je, naime, smještena na početak 5. stoljeća pr.Kr. kada je Rim umjesto svjetskog imperija bio tek sićušni grad-država na obalama Tibra. Kao takav predstavlja primamljivu metu ratobornim susjedima, uključujući Volščane na čelu s vojskovođom Aufidijem (Butler) koji sanja o tome da osvoji i uništi Rim. U tome bi vjerojatno i uspio da se u redovima rimske vojske ne nalazi daroviti časnik Gaj Marcije (Fiennes), koji gotovo sam-samcat nanosi poraz volščanskoj vojsci i osvaja strateško uporište Corioli. Zbog toga mu rimski Senat daje počasni nadimak “Koriolan” (Coriolanus) i kao takav postaje najizgledniji kandidat za mjesto konzula. Problem za prekaljenog ratnika je, pak, u potpunom nedostatku političkog talenta, a još više u dubokom prijeziru prema plebejskim masama o kojima mu ovisi izbor. Zbog toga je njegova konzulska karijera unaprijed osuđena na propast; lukavi plebejski tribuni ne samo što okreću birače protiv njega, nego isprovociraju verbalni ispad nakon čega će biti proglašen neprijateljem naroda i prognan iz Rima. Odbačen od grada za koga je godinama prolijevao krv i riskirao život, bijesni Koriolan se za takvo poniženje odluči osvetiti prelaskom na stranu Volščana.

Nezahvalnog zadataka da ovu nepopularnu dramu prenese na veliki ekran se dohvatio Ralph Fiennes, ugledni britanski glumac kome je Koriolan predstavljao nešto poput životne misije. Gotovo desetljeće nakon što ju je postavio na londonskoj pozornici, odlučio je, dijelom motiviran financijskim razlozima, adaptirati na način koji danas postaje sve uobičajeniji za Shakespearove tekstove – prenošenjem radnje u moderno doba. Fiennesu je najbliži ekvivalent svijet zaraćenih italskih državica i plemena predstavljao Balkan, pa je film snimljen u Srbiji i Crnoj Gori sa oružjem, opremom, uniformama, ikonografijom i pokojom dokumentarnom snimkom koja publici s ovih prostora evocira sjećanja na “dobre stare” devedesete. Scenarist John Logan, poznat po “Gladijatoru”, učinio je dobar posao u adaptaciji stoljećima starog teksta, pa tako beogradska Skupština uspješno “glumi” rimski Senat, a “kićene” Shakespearove replike izgovaraju politički komentatori u BBC-jevim studijima. Možda je najdojmljivije kako je antička bitka uvjerljivo “transformirana” u kaos modernog ratovanja u urbanoj džungli, tako slična prizorima Vukovara i Sarajeva.

Fiennes, koji je oko sebe okupio vrhunsku glumačku ekipu uglavnom može biti zadovoljan onim što je napravio, iako je u svemu tome učinio fatalnu grešku povjerivši naslovnu ulogu samom sebi. Njegov Koriolan s obrijanom glavom malo previše podsjeća na Lorda Voldemorta, kao i na svojevrsnu karikaturu pukovnika Kurtza iz “Apokalipse danas”. A još veći problem je predstavljao i Shakespearov predložak, odnosno činjenica da je naslovni junak zapravo prilično antipatičan i da se prosječna publika, barem ona koja uključuje prostačke mase koje toliko prezire, teško može poistovjetiti s njegovom tragičnom sudbinom. Koriolan ne funkcionira ni kao negativac, odnosno u ovom filmu jednostavno nema pozitivaca – to nisu ni ljigavi rimski demagozi, a ni krvoločni Volščani. Najbliže tome je Koriolanova obitelj, ali je na nju Fiennes obratio premalo pažnje. Kada film dođe do svog predvidljivo tragičnog kraja, za naslovnog junaka će malo tko mariti.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)