RECENZIJA: Bilo jednom u Hollywoodu (Once Upon a Time in Hollywood, 2019)

Teško da išta može bolje ilustrirati bijedu današnjeg Hollywooda od statusa koji u njemu danas uživa Quentin Tarantino. Nije da se Tarantino na njega treba posebno požaliti. Naprotiv, on predstavlja jednog od rijetkih suvremenih američkih filmaša koji se može pohvaliti slavom izvan krugova kritičara i zagriženih filmofila, kao i time da njegova ostvarenja izazivaju pažnju čak i one obične “raje” koja za zbivanja na polju sedme umjetnosti iskazuje isto onoliko brige koliko i hrvatski medijski urednici za mogućnost nuklearnog rata na indijskom podkontinentu. Uz to, dakako, ide i u pravilu više nego solidan rezultat na kino-blagajnama, a što izgleda još impresivnije ako se u obzir uzme da Tarantinovi filmovi nisu ni remakeovi, ni nastavci, ni ekranizacije Marvelovih stripova. Problem, dakle, nije u tome što je Tarantino loš niti posebno neuspješan filmaš. Problem je u tome što je osim njega takvih filmaša u Hollywoodu više nema. A što je posebno tužno ako se u obzir uzme da je prije četvrt stoljeća slavljen kao ikona novog “nezavisnog” hollywoodskog filma, odnosno predvodnik generacije mladih, talentiranih i svježih talenata koja je Hollywoodu i svjetskom filmu trebala donijeti isto ono što su Coppola, Lucas, Spielberg i družina donijeli 1970-ih. Danas, pak, Tarantino, sa svim svojim trijumfima izgleda kao posljednji Mohikanac autorskog filma i svojevrsno strano tijelo u svijetu kojim dominira bezlična formula, maskirani superjunaci i oskarovski “art” snoberaj. I sam Tarantino je, čini se, toga svjestan pa se u toj spoznaji može pronaći svojevrsna inspiracija za njegov posljednji film Bilo jednom u Hollywoodu.

Radnja filma se odvija prije pola stoljeća u Hollywoodu, u vrijeme kada su se, zahvaljujući burnim društvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama u tadašnjem svijetu, brojni Tarantinovi kolege također osjećali kao posljednji Mohikanci. To se prije svega odnosi na glumce i filmaše koji su karijeru bili započeli u klasičnom Hollywoodu, a na kraju su se morali prilagođavati novom mediju televizije i vrijednostima koje je promovirala dugokosa i LSD-om utripana mlađarija. Jedan od Mohikanaca je i relativno mladi Rick Dalton (Leonardo di Caprio), glumac koji je 1950-ih i početkom 1960-ih uživao slavu kao zvijezda crno-bijele vestern televizijske serije. Mnoge stvari su se do početka 1969. godine promijenila, televizija je počela emitirati samo u boji, vesterni nisu više tako popularni, a ista se stvar dogodila i s Daltonom, koji je reduciran na gostujuće uloge i pilot epizode nikad snimljenih serija. Dalton to izuzetno slabo podnosi i utjehu pronalazi u piću, upadajući često u nevolje iz kojih ih izvlači njegov najbolji prijatelj i bivši dubler Cliff Booth (Brad Pitt), koji zbog toga često mora dolaziti i u Daltonov dom u čije se susjedstvo nedavno doselio poljski filmaš Roman Polanski (Zawierucha) i njegova supruga, mlada i lijepa glumica Sharon Tate (Robbie). Booth, koji je ratni veteran, također ima problema u karijeri, a glavni razlog za to je smrt njegove supruge koju mnogi u Hollywoodu tumače kao ubojstvo za kojeg nije odgovarao. I dok Dalton pokušava iskoprcati novi početak karijere, Booth slučajno na ulici sretne lijepu hipijevku (Qualley) za koji se ispostavi da živi na ranču gdje je Booth bio snimao filmove. Booth odluči posjetiti njegovog starog vlasnika Charlieja Spahna (Dern), ali se ubrzo ispostavi da na ranču živi grupa hipija koja se naziva “obitelji” i koja možda nema najbolje namjere.

Za Bilo jednom u Hollywoodu bi se moglo reći da je jedan od najatipičnijih filmova u Tarantinovoj karijeri, i to zato što u njemu najmanje dolazi do izražaja ono što se smatralo njegovim najvećim adutom – scenaristička vještina. U ovom filmu nema nekakve čvrste priče niti zapleta, pa čak ni “cool” dijaloga ili replika koje bi se, kao u slučaju Pasa iz rezevoara ili Paklenog šunda, mogle citirati desetljećima. Film karakterizira izuzetno spor tempo, kao i to da se svodi na nekoliko epizoda koje tek nekoliko ne baš originalnih ili produhovljenih narativnih trikova spaja u jednu cjelinu. No, nedostatak forme Tarantino više nego uspješno nadoknađuje kvalitetom sadržaja, jasno stavljajući do znanja da mu je cilj modernom gledatelju na što detaljniji i iscrpniji način prikazati Hollywood kakav je nekad bio, i za kojeg se iz današnje perspektive ponekad teško može vjerovati da je ikad postojao.

To se prije svega odnosi na američku filmsku industriju u vrijeme kada su muškarci bili muškarci u onom tradicionalnom i najpozitivnijem smislu riječi. Na velike i male ekrane su dolazili glumci od kojih se očekivalo da znaju jahati, voziti, ali i rukovati oružjem, pogotovo zato što su prošli obvezni vojni rok ili, čak možda omirisali barut u pravom ratu. To ne znači da su bili savršeni, a za što najbolji primjer daje Daltonov alkoholizam, ali se od njih isto tako očekivalo da uspjeh krvavo zarade počinjavši karijeru sa samog dna, i da pri tome eventualne neuspjehe trpe kao pravi muškarci. Pri tome je Cliff Booth najbolji primjer, s obzirom da stoički podnosi svoj boravak na neslužbenoj crnoj listi i to da je, za razliku od svojeg bogatog prijatelja, prisiljen živjeti u prikolici umjesto u luksuznoj vili. I Dalton i Booth su svjesni pravila igre, kao i toga da nisu ni prvi ni posljednji koji u Hollywoodu neće doživjeti uspjeh iako su na njihovoj strani bili fizički izgled, talent i mukotrpni rad.

Nasuprot dvojici protagonista koji su ostali bez slave Tarantino postavlja lik Sharon Tate, glumicu za koju je i njen muž priznao da nije bila neki naročiti glumački talent, ali za koja je, zahvaljujući tragičnom spletu okolnosti, i nakon pola stoljeća dio popularne kulture. Ona je prikazana kao ne baš talentirana niti bistra djevojka, za koju je jasno da je Polanskog osvojila manje svojom ljepotom a više nezauzdaznim i zaraznim hedonizmom zbog kojeg ne samo njoj nego i svima oko nje život bio jedan veliki party. Motiv nezaslužene slave koju donosi sudbina sa smislom za crni humor je Tarantino dodatno iskoristio u možda najkontroverznijem dijelu svog filma, gdje kao primjer istog fenomena dovodi Brucea Leeja, legendarnog majstora istočnjačkih borilačkih vještina, a koji je u srazu s Boothom prikazan kao prepotentni pozer. Tarantino je u svemu tome namjerno išao u ikonoklastičko razbijanje svega što današnji politički korektni Hollywood smatra svetim, ali se svejedno od razjarenih SJW dušobrižnika i njihovih optužbi za seksizam i rasizam morao unaprijed zaštititi tako što je Daltonu kao inspiraciju postavio 8-godišnju djevojčicu-glumicu (koju izvrsno tumači Julia Butters) koja mu prilikom razgovora iznosi u ono vrijeme neobične, a danas neupitne stavove o besmislenosti podjele na spolove i rodove.

Tarantino u Bilo jednom u Hollywoodu, međutim, i Tate i Leeja prikazuje tek kao simptom, a ne uzrok bolesti koja je uništila stari Hollywood. Za njega je glavni krivac kontrakultura, odnosno babyboomerska generacija za čije su ideale o jednom novom, boljem, ljepšem svijetu mira, brastva, slobodne ljubavi i cvijeća u kosi ispostavilo da predstavljaju tek izgovor raznoraznim karizmatskim slatkorječivim zlikovcima da pokrenu nova krvoprolića. Pokret je svoj krajnji izraz u zloglasnoj Mansonovoj obitelji, koja je u ovom filmu prikazana kao hrpa mladih, na trenutke lijepih, ali u suštini krvoločnih zlikovaca. Tarantino iskazuje isto onakvo mišljenje kakvo je iskazao prema nacistima u Nemilosrdnim gadovima, odnosno prema bijelim robovlasnicima u Odbjeglom Djangu. A na kraju to čini isti onakav način, u izuzetno krvavom finalu gdje ga, slično kao u slučaju Gadova, neće previše sputati povijesne činjenice.

U gotovo svemu ostalom Bilo jednom u Hollywoodu, pak, predstavlja izuzetno autentičan prikaz Hollywooda s kraja 1960-ih. Tarantino je sporost ritma stavio u službu brojnih scena gdje se protagoniste voze kroz Los Angeles, koji je rekonstruiran u detalje, skoro bez ikakvog CGI-ja. Dobri poznavatelji filmske povijesti će cijeniti brojne plakate i reference na popularne filmove i TV-serije tog doba (a našlo se mjesta i za jugoslavenski film Partizani s Tarantinu dragim glumcem Rodom Tayloru u glavnoj ulozi koji je ovdje anakronistički zalutao iz 1974. godine) , kao i autentične kostime i rekvizite. Autentičnost se odnosi i na protagoniste koji su, iako fiktivni, velikim dijelom inspirirani stvarnim osobama. Tako se Dalton temelji na Steveu McQueenu koji je prije filmske slave uživao status zvijezde crno-bijelih televizijskih vesterna (a sam McQueen se nakratko pojavljuje kao jedan od likova u filmu, gdje ga izvrsno “skida” škotski glumac Damian Lewis). Lik Cliffa Bootha je, pak, temeljen na Halu Needhamu, kaskaderu, dubleru i najboljem prijatelju Burta Reynoldsa koji je zvjezdani status svog prijatelja 1970-ih iskoristio kako bi započeo uspješnu karijeru režisera.

Čak i oni koje kod Tarantina smeta konzervativnost sadržaja, sporost ritma ili ne baš najbolja ispeglanost scenarija će morati priznati da je Bilo jednom u Hollywoodu izvrsno režiran film. Tarantino, danas jedan od rijetkih filmaša koji se koristi klasičnom filmskom vrpcom, ali i pokazuje da je naučio sve najbolje od starih majstora sedme umjetnosti. Scene, od početka koji nas uvlači u Daltonov i Boothov svijet, pa sve do furiozne završnice, iskazuju izuzetnu vještinu i pomažu Tarantinu da vješto balansira između nostalgične drame i crne komedije. No, u tome Tarantino ne bi imao uspjeha da iza sebe nije imao izvrsnu i prilično raznovrsnu glumačku ekipu, koja uključuje kako zaboravljene veterane, tako i nekadašnje zvijezde, ali i mlade snage. Najbolji i najimpresivniji posao su napravili Pitt i DiCaprio, kao možda najbolji zvjezdani tandem od vremena Roberta Redforda i Paula Newmana u legendarnom vesternu Butch Cassidy i Sundance Kid, koji se, slučajno i namjerno, snimao upravo u vrijeme kada se događa radnja ovog filma. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo, pa su takvi tandemi, kao i talenti poput Tarantinovog, postali sve dragocjenija rijetkost.

BILO JEDNOM U HOLLYWOODU(ONCE UPON A TIME IN HOLLYWOOD)

uloge: Brad Pitt, Leonardo di Caprio, Margot Robbie, Emile Hirsch, Margaret Qualley, Dakota Fanning, Bruce Dern, Austin Butler, Rafal Zawierucha, Mike Muh, Al Pacino, Julia Butters

scenarij: Quentin Tarantino

režija: Quentin Tarantino

proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 8/10

Oglasi

RECENZIJA: Odbjegli Django (2012)

Django poster (re-creation)
(izvor: Alan Klim)

ODBJEGLI DJANGO
(DJANGO UNCHAINED)
uloge: Jamie Foxx, Christoph Waltz, Kerry Washington, Leonardo DiCaprio, Samuel L. Jackson
scenarij: Quentin Tarantino
režija: Quentin Tarantino
proizvodnja: Columbia/The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 165 '

Ma koliko SAD danas sebe nastojale ostatku svijeta nametnuti kao plemeniti ideal demokracije, mira i slobode, to prije nekih dvjestotinjak nije bio slučaj, s obzirom na službenu politiku oduzimanja životnog prostora putem rata, te podjele na više i niže rase, neke podvrgnute genocidu, a neke ropstvu. Nije teško pretpostaviti da je nešto kasnije izvjesni neshvaćeni umjetnik iz Austrije neke od tih recepata pokušao primijeniti s ovu stranu Velike bare, što je kao rezultat imalo drugi svjetski rat i Holokaust. Sličnosti između Trećeg Reicha i nekadašnjih SAD je, svjesno ili podsvjesno, zapazio i proslavljeni američki scenarist i režiser Quentin Tarantino. Tako je nakon “Nemilosrdnih gadova”, u kojima se Židovi krvavo svete nacistima, slijedio “Odbjegli Django”, novi projekt u kojim zlostavljači od strane svojih žrtava dobivaju ono što su zaslužili.

Radnja filma je smještena na američki Jug 1858. godine, u vrijeme kada je “specifična institucija”, odnosno ropstvo, još uvijek bila dio tadašnjeg pravnog i društveno-ekonomskog poretka. Naslovni protagonist (Foxx) je crni rob kojeg nakon bijega s plantaže profesionalni lovci na robove vraćaju vlasniku. Djangu spas dolazi u obliku dr. Kinga Schultza (Waltz), njemačkog zubara i lovca na ucjene; njemu je Django potreban kao izvor informacija, ali isto tako, kao prosvijećeni Europljanin zgađen ropstvom, osjeća dužnost da mu otkupi slobodu. Django postaje Schultzov partner, pomaže mu u lovu na odmetnike te razvija vlastite vještine s vatrenim oružjem. Schultz mu u znak zahvalnosti odluči pomoći u tome pronađe i otkupi slobodu vlastite supruge Broomhilde (Washington). Ona se nalazi u Mississippiju na plantaži čiji je vlasnik Calvin J. Candie (DiCaprio), okrutni organizator gladijatorskih borbi između “mandingo” robova, a kojom stvarno upravlja Stephen (Jackson), ostarjeli ali prepredeni crni sluga.

Tarantino je prije nepuna dva desetljeća oko sebe stvorio kult, odnosno armije filmofila, ali i kritičara spremnih da padnu na koljena svaki put kad čuju njegovo ime. U proteklom vremenu su se ispisali milijuni kartica teksta u pokušaju da se objasni takav fenomen. Jedan od mogućih odgovora na pitanje zašto je Tarantino postao Tarantino jest i sretan splet okolnosti početkom 1990-ih. Tada su se novac i Tarantinov talent ukrstili sa snovima tvrdokornih filmofilskih geekova o tome da nepoznati i prezreni talijanski, hongkonški, japanski i drugi eksploatacijski naslovi s donjih polica videoteka dobiju pravi hollywoodski tretman. “Odbjegli Django” u malo čemu odstupa od prije dva desetljeća uspostavljene formule – domišljati dijalozi, crni humor, ekscentrični likovi, “cool” soundtrack i iznenadne eksplozije eksplicitnog nasilja.

Problem kod “Djanga” jest taj da je, u očiglednom nastojanju da oda počast kako nekoć prezrenim, a danas klasičnim “špageti vesternima”, tako i nekoć a i danas prezrenim “blaxploitation” filmovima, uzeo možda ne baš najsretnije vrijeme radnje kada su u pitanju Tarantinu tako drage reference na popularnu kulturu – bez filmova, televizije, gramofona, i s uglavnom nepismenim stanovništvom. Stoga se uz neke filmofilima očite reference (pojava Franca Nera, junaka originalnog “Djanga” iz 1966. godine) pojavljuju i neki povijesni anakronizmi, kao i moderna glazba koja ovakvom filmu manje “leži” od Morriconeove.

Drugi, mnogo ozbiljniji problem, je u tome što je Tarantino opet izgubio inspiraciju, pa neki od “štoseva” nisu smiješni ili su preisforsirani. Ali najviše se vidi nedostatak tragično preminule montažerke Sally Menke, zbog koje je “Django” jednostavno predug. Posljednjih pola sata – orgija osvetničkog krvoprolića – se doima na silu pokrpanim na inače zanimljivih i inteligentnih prva dva sata. Fanovi Tarantina će u ovome nesumnjivo uživati, ali ostatak publike baš i ne onako kao što sugerira njegova reputacija.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Hollywoodska fikcija uvijek pobjeđuje istinu

Neugodna istina koju je Spikea Lee svojevremeno natuknuo svojom izjavom “Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu” se sada parafrazirati u “Želite zaraditi novac na kino-blagajnama? Snimiti akcijsku crnu komediju o Holokaustu”. Takav se dojam se može steći nakon što su Nemilosrdni gadovi (Inglorious Basterds) preko vikenda zaradili37,6 mil. US$ na američkim kino-blagajnama, te tako omogućili Quentinu Tarantinu nakon dugo vremena sebe naziva hit-redateljem, a njegovim producentima braći Weinstein vrate dio magije kojom su krajem 1990-ih dominirali utrkama za Oscare.

Kritike filma u kojem se židovski pripadnici američke vojske brutalno osvećuju vodećim nacistima za Holokaust su uglavnom dobre, a pritužbe na – najblaže rečeno – maksimalno “kreativan” pristup povijesnim činjenicama – se doimaju kao glas vapijućeg u pustinji. Uspjeh Gadova je, pak, prilično zanimljivo usporediti s fijaskom Operacije Valkyrie koja je nastojala što vjernije prikazati neuspjeli atentat na Hitlera i pokušaj rušenja nacističke vlasti od strane vodećih njemačkih oficira. Dotični film ne samo da je stradao na kino-blagajnama (i ozbiljno uzdrmao reputaciju Toma Cruisea), nego je od strane velikog dijela holivudskog establishmenta dočekan s otvorenim neprijateljskom zbog navodno previše blagonaklonog stava prema Hitlerovoj vojnoj mašineriji.

U tom kontekstu se može tumačiti izjava Brada Pitta, koji je kao pravi holivudski “vojnik Partije”, nemilosrdno ispljuvao Valkyrie. Još je zanimljivija njegova izjava da se zbog Tarantina najvjerojatnije više neće snimati nijedan film o drugom svjetskom ratu jer je “sve što je moglo biti rečeno o tom žanru rečeno”.

S tako arogantnom izjavom se teško složiti. Da je Hollywood slične sugestije poslušao nakon Schindlerove liste možda bi bili pošteđeni za hrpu bofla, ali bi ostali bez Pijanista; da je Tom Hanks nešto slično rekao nakon Spašavanja vojnika Ryana i da su ga poslušali, možda sada ne bi bilo ni Gadova.

Srećom, čini se da Pittove sposobnosti predviđanja kulturnih i drugih trendova nisu na visini, barem ako je suditi prema njegovoj izjavi nakon snimanja Troje, kada je bio uvjeren da će uspjeh tog filma za godinu dana natjerati muškarce širom svijeta da nose suknje.

Ponos nacije

Kolovoz nije najsretniji mjesec za početak distribucije holivudskog filma, s obzirom da su svi najjači blockbuster-aduti obično “ispucani” oko američkog Dana nezavisnosti. Stoga valja razumjeti nelagodu tvrtke Weinstein Company čija će glavna uzdanica – Tarantinov dugo očekivani Inglorious Basterds imati svoju premijeru upravo 21. kolovoza, isto kao i njihove napore da nezgodan termin pokušaju kompenzirati originalnom marketinškom kampanjom.

No, čini se da su ovaj put – barem ako se pitaju neki holivudski autoriteti – otišli predaleko. Naime, jedna od scena filma, čija se radnja odvija u Francuskoj za vrijeme nacističke okupacije, se događa na svečanoj premijeri nacističkog propagandnog filma Ponos nacije čiji glavni junak Friedrich Zoler (tumači ga Daniel Bruhl) najodlikovaniji ratni heroj Trećeg Reicha, koji uspješno razbija cijeli bataljun američkih vojnika.

Weinsteinovi su došli na ideju da od tog “filma u filmu” naprave trailer kojim će na Internetu reklamirati Inglorious Basterds. Ideja je, mora se priznati, originalna, ali i opasna. Naime, ne samo što će zbog tog lažnog trailera graju dići “politički korektni” dušobrižnici i optuživati Weinsteine za trivijaliziranje drugog svjetskog rata i Holokausta, nego postoji ozbiljan rizik da će netko zahvaljujući traileru dobiti inspiraciju da stvarno napravi nešto nalik na Ponos nacije. To danas, uostalom, baš i nije tako teško – par digitalnih kamera i mnogo entuzijazma mogu napraviti svašta, a o čemu najbolje svjedoči legendarni Troops, fanovski film koji daje alternativno viđenje zbivanja u filmu Rat zvijezda.

Nekako sumnjam da se slični rizici vezuju za neki drugi marketinški trikovi, poput one lažne reklame za Sprite.