Oznaka: politika SAD

Nate Silver (konačno) vs. Pauline Kael

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Nate Silver je ime koje je u Hrvatskoj relativno nepoznato, osim ako se ne krećete u stvarnim ili virtualnim krugovima hrvatskih PR profesionalaca, political junkieja, politologa ili pundita. Skromni američki statističar je, međutim, na globalnoj razini stekao svojevrsni status zvijezde, ili preciznije aureolu predizbornog gurua zahvaljujući svojim predviđanjima pobjeda Baracka Obame u predsjedničkim utrkama – 2008. godine, kad je relativno nepoznatog senatora iz Illinoisa proglasio favoritom u vrijeme kada su svi “ozbiljni” komentatori smatrali kako će se Hillary Clinton prošetati do demokratske nominacije i Bijele kuće, te 2012. godine kada je na početku postizborne večeri republikanski guru Karl Rove ušao u studio Fox Newsa uvjeren da će Mitt Romney postati novi predsjednik. Silver je tada uživao vrhunac popularnosti, dijelom zato što je svojim geekovskim imidžom  i hladnim statističkim analizama utjelovljavao trijumf znanosti oličene u naprednim demokratima nasuprot sujevjerju i predrasudama nazadnih republikanaca.

Silverova slava, međutim, nije dugo potrajala. Već 2015. godine je na svom blogu bio prisiljen na posipanje pepelom kada se ispostavilo da njegovi statistički modeli i moći predviđanja nisu tako efikasni kada se primijene s onu stranu Atlantika. A onda je došao Brexit, i na kraju, največi slon u staklarni svjetske industrije predizbornih anketa – Trump. Silver se može tješiti da se u potonjoj priči možda i nije toliko osramotio, odnosno kako se tu osramotio daleko manje od njegovih brojnih kolega. Zapravo, ako se gledaju sati i dani neposredno pred same izbore u studenom 2016. godine, Silver je bio mnogo bliže onome što se zove “statistička pogreška”, pa čak i precizniji u odnosu na ono što je 99,99 % etabliranih stručnjaka i medijskih komentatora predviđalo i priželjkivalo. Silver se, naime, nedugo pred same izbore usudio prognozirati da Trump ima čak 30 % šansi za pobjedu, a što je bilo dovoljno da ga twitosfera ili, preciznije, “cool” i “hip” ekipa koja sebe voli vidjeti kao twitosferu, proglasi šarlatanom, s obzirom “da je svima jasno da Trump nema nikakve šanse”.

U danima, tjednima i mjesecima koji su slijedili, a u kojima je američki i svjetski liberalni, progresivni i “cool” establishment prolazio kroz stadije bijesa, poricanja, cjenkanja i depresije izazvane Trumpovim predsjedništvom, Silver je marljivo prolazio kroz brojke, slova i statističke analize te pokušavao doznati što je to s predizbornim predviđanjima otišlo tako spektakularno krivo. Odgovora na pitanje zašto su ankete opet išle “u kupe”, a rezultati u “u špade” je mnogo, a Silver se, pokušavajući ih dati, nastojao držati srednjeg puta između komentatora i stručnjaka koji sve objašnjavaju nekim mitskim ruskim hakiranjem i onih koji drže da se sa dosadašnjim “pravilima službe” u anketarskom industriji mogu brisati intimni dijelovi tijela. Silver je, naime, sklon tezi da ankete i nisu toliko “zglajzale”, odnosno da su relativno precizno pogodile odnos dvoje kandidata na nacionalnoj razini, pa tako ukupan postotak Hillaryinih glasova odgovara onim u aketama, nego da je glavni problem njihovo tumačenje, odnosno potpuno ignoriranje institucije elektorskog kolegija i pojedinačnih država, pogotovo onih u od demokrata ignoriranom Rust Beltu koji je Trumpu donio pobjedu.

Silver je tako na kraju na svom blogu konačno objavio svoj zaključak prema kome je fijasko predizbornog predviđanja u stvari bio unaprijed zadan predrasudama pripadnika medijskog, političkog i kulturnog establishmenta koji ne samo da nisu htjeli, nego nisu niti mogli zamisliti Trumpovu pobjedu. Silver je sve to začinio statističkim opservacijama prema kojima su pripadnici novinarske profesije u SAD, a samim time i njeni influenceri, danas podrijetlom, obrazovanjem, društveno-ekonomskim statusom i svjetonazorom daleko uniformniji nego što su to bili prije nekoliko desetljeća. Još je važnije da su zahvaljujući tome što u pravilu pripadaju srednjoj ili višoj klasi, odnosno žive u liberalnim enklavama velikih gradova na američkom Sjeveroistoku, odvojeni ne samo od “malog čovjeka” i njegovih problema, nego i od birača koji ne dijele njihov svjetonazor ili imaju neke malo preče probleme od toga hoće li transrodne osobe u nekoj zabiti moći ulaziti u zahode. Svom tom fenomenu je dodatno doprinijela tzv. medijska konsolidacija, odnosno to što preko 90% svih medija u SAD drži tek šest korporacija, ali i fenomen suvremenih društvenih mreža gdje se želja za lajkovima i retweetovima, odnosno strah od ostracizma, odrazila pretvorila u tzv. “echo chamber” ili “mjehur” odvojen od stvarnosti gdje su se SAD i suvremeni svijet shvaćali onakvim kakvim trebaju biti umjesto onakvim kakvim jesu.

Pri svemu tome je najzanimljivije to što je Silver priznao da to, zapravo, i nije neki naročito nov fenomen. U svom tekstu je izrijekom spomenuo tzv. “sindrom Pauline Kael”, odnosno apokrifnu priču o uglednoj njujorškoj filmskoj kritičarki koja je 1972. godine, zgranuta time što je omraženi republikanac Richard Nixon “počistio” progresivnu demokratsku opoziciju na izborima, navodno izjavila “da to ne može shvatiti, jer nitko koga pozna nije podržavao Nixona”. Na istim izborima je Nixon pobijedio, između ostalog, tvrdeći da predstavlja tzv. “tihu većinu”, odnosno konzervativne birače koji možda nisu imali toliko vremena, sredstava ili sklonosti da na ulicama prosvjeduju poput progresivnih hipija ili pune novinske kolumne poput liberalnih intelektualaca, ali su zato na izborima znali iskazati svoje mišljenje. 2016. godina je pokazala da se stvari, zapravo, i nisu toliko bitno promijenile u nepunih pola stoljeća, bez obzira na sve priče o tehnološkom ili civilizacijskom progresu.

A naravno, to sve ima itekakve važnosti i za Hrvatsku, gdje su se zagovornici priča o liberalno-demokratskom “kraju povijesti” i “nema povratka na staro” suočili s tom istom “tihom većinom” ignoriranje čijih ekonomskih i drugih problema prije ili kasnije dođe na naplatu. Neugodnih iznenađenja, poput par tisuća glasova koja su “rejting efendiju” lišili drugog mandata koji se bio doimao sigurnim poput Hillaryine pobjeda, je bilo, a, kako stvari, bit će ih još više. Možda još više ukoliko bude još nekih, zagovornicima lijevih i liberalnih opcija, dragih, ali u suštini bespotrebnih gesti poput hashtagova #blokirajkolindu. Upravo takvo “signaliziranje vrline” stvara “mjehure” i buduće Pauline Kael koje će na rezultate izbora i referenduma u Hrvatskoj i drugdje gledati kao telad u šarena vrata.

Nešto je trulo u predizbornim anketama

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
English: Nate Silver in Washington, D.C.
Nate Silver (izvor: Wikimedia Commons)

Noć s četvrtka na petak vjerojatno nije bila ugodna za članove i simpatizere britanske Laburističke stranke, koji su gledali kako se san o povratku na vlast i rušenju omražene Cameronove konzervativne vlade pretvara u noćnu moru kakva se ne pamti od vremena Margaret Thatcher, odnosno kako konzervativci umjesto da gube dobijaju mjesta u Domu komuna, a zajedno s njom apsolutnu većinu s kojom će sljedećih pet godina moći vladati sami, bez umjerenih Liberalnih demokrata da ih zauzdavaju. Među onima kojima to noć nije bila ugodna bio je i američki statističar Nate Silver, iako iz mnogo osobnijeg razloga. Naime, čovjek koji je sve donedavno uživao status izbornog i predizbornog gurua, odnosno vrhunskog autoriteta čije su prognoze o ishodu izbora neupitne, jednostavno nije uspio predvidjeti takav ishod.

 

Silver, koji je, kao pravi profesionalac, pogrešku priznao na svom blogu, se, doduše, može tješiti da nije bio jedini. Šok i nevjerica nakon prve izlazne ankete, zbog koji su neki britanski političari kasnije bili prisiljeni na spektakularno neugodne geste, se temeljila na tome da su rezultati izlazne ankete, a potom i službeni rezultati izbora, bili u nevjerojatnom raskoraku s onime što su sugerirale sve relevantne ankete, ili barem one s kojima se prije toga vrištalo s naslovnica.

Silver je, pak, na svom blogu naveo da ovo što se dogodilo u Britaniji nije izuzetak, nego predstavlja dio nešto šireg trenda, navodeći nekoliko primjera u posljednjim godinama gdje su su predizborne ankete išle “u kupe”, a izborni rezultati išli “u špade”. Prvi od njih je onaj koji je njemu samom donio slavu – 2012. godine je uspješno predvidio kako će Barack Obama postati predsjendik, i to s daleko uvjerljivijom prednošću od one koje su sugerirale ankete (i zbog kojih su američki republikanci u izbornoj noći čupali kosu isto sada laburisti). U rujnu prošle godine, pak, predizborne ankete su predvidjele da će na referendumu o škotskoj nezavisnosti pobijediti opcija ostanka u Uniji, ali su također sugerirale izuzetno tijesan i prilično neizvjestan rezultat koji se “vrtio oko statističke greške” umjesto 10 posto unionističke prednosti. Nekoliko mjeseci kasnije su ankete sugerirale da će američki republikanci dobro proći na kongresnim izborima, ali ne toliko dobro da ne bi bilo neizvjesnoti oko toga mogu li od demokrata preuzeti Senat; na kraju su ga osvojili daleko lakše i uvjerljivije od onoga što su sugerirale ankete. Posljednji, još spektakularniji, primjer se zbio u Izraelu gdje su ankete bile praktički otpisale premijera Benjamnina Nethanyahua i njegovu desničarsku stranku Likud, ali je na kraju “Bibi” još povećao broj svojih zastupnika u Knesetu. Sve to je potaklo Silvera da napiše kako bi “svijet mogao imati problem s predizbornim anketiranjem”.

 

S tom konstatacijom bi se vjerojatno mogli složiti i pratitelji ovdašnjih političkih zbivanja. I u Hrvatskoj su tako bile brojne situacije u kojima su ankete – bez obzira na to što je riječ o relativno malenoj zemlji gdje bi ozbiljan anketar mogao napraviti relevantana uzorak – sugerirale jedno, a glasački listići donijeli nešto drugo. 1990-ih je tako bila sasvim normalna stvar da HDZ (ali i SDP) prolazi bolje na izborima nego u anketama. 2007. godine je zahvaljujući izlaznim anketama Ljubo Jurčić pola sata vjerovao da je budući hrvatski premijer, isto kao što je “rejting efendija” Ivo Josipović otklanjao bilo kakvu mogućnost da bi mogao postati prvi hrvatski predsjednik od jednog mandata.

 

Svi slučajevi koje citira Silver, pak, imaju nešto zajedničko – ankete su gotovo uvijek pokazale jačom opciju koja bi se, uvjetno rečeno, mogla okarakterizirati lijevom, naprednom ili “cool”. I gotovo u svim takvim slučajevima, opcija koju su “gurale” ankete je bila ista ona koju favoriziraju intelektualci i svi oni koji se smatraju nekakvom “kulerskom” elitom. A to je, htjeli to priznati ili ne, ideološki milje kojemu u SAD i većini zapadnih država (a gdje bi se nekako mogla smjestiti i Hrvatska) pripada i uvjerljiva većina pripadnika novinarske profesije.
Iz ovoga bi se moglo zaključiti da su ankete bile ili “namještene”, ili su ih anketari baždarili i tumačili na temelju vlastitih ideoloških predrasuda, odnosno njihovim naručiteljima – u pravilu medijskim organizacijama kojima dominira “poštena inteligencija” – servirali ono što su naručitelji htjeli vidjeti i čuti. To je jednostavno i prilično zavodljivo objašnjenje, ali vjerojatno predstavlja samo dio, i to ne najvažniji, sveukupne priče.
Naime, na teze o ljevičarskim medijima i njihovoj zavjeri će ljevičari odmah odgovoriti spominjanjem desničarskih medija “koji truju narod” te ga svojim pristranim, manipulativnim djelovanjem tjeraju da bira opcije na vlastitu štetu. U slučaju britanskih izbora će kao najjednostavnije objašnjenje konzervativne pobjede biti spomenuto ime Ruperta Murdocha i njegovog medijskog imperija, odnosno novina koje su birače plašile mogućnošću koalicije “crvenih” laburista sa škotskim separatistima. Kako su, onda, i desničarski mediji objavljivali ankete koji sugeriraju izglednost takvog scenarija?

 

Razlog je, međutim, prilično prozaičan. Današnji mediji, naime, od izbora nastoje praviti spektakl i dramu, jer je to jedini način da praćenje izbora učine atraktivnim i, ako je riječ o komercijalnim medijima, isplativim. Kada na izborima jedna od opcija ili kandidata može računati na podršku kakvu, na primjer ima HDZ u Lici ili IDS u Istri, onda mogućnosti za stvaranje drame nema. Zato je svima u interesu da izbori budu neizvjesni i tome anketarska industrija, svjesno ili nesvjesno, pokušava dati svoj skromni doprinos.

 

Kako je republikanski cunami potopio Obamu

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jučer održani kongresni izbori u SAD pokazuju koliko je nezahvalno stvarati dugoročne političke i drugo prognoze, a pogotovo kada se kao temelj koriste jedni jedini izbori, ma koliko na prvi pogled izgledali epohalni i “povijesni”.

Tako je u ovo vrijeme prije dvije godine američka Republikanska stranka bila u stanju potpunog šoka, grogirana onime što je trebalo predstavljati pobjedu, a završilo kao neočekivani poraz. Čak je i jedan iskusni politički “lisac” kao Karl Rove sebi dozvolio da u izbornu večer uđe u studio Fox Newsa potpuno uvjeren da će republikanski kandidat Mitt Romney završiti kao pobjednik, a potom od sebe pravi budalu i svađa se s voditeljima kada su mu pred nos dostavljali službene podatke prema kojima Obama od Romneya pravi mljeveno meso u svim strateški važnim državama. Rove je u svemu tome biožrtva ne prenaglašenog optimizma koji ponekad zna uhvatiti izborne stožere koji ponekad počnu vjerovati vlastitoj propagandi, nego i zaključaka koji su se temeljili na zdravom razumu, iskustvu, pa i nizu predizbornih anketa koji su do posljednjeg trenutka sugerirali ili Romneyevu pobjedu ili daleko tješnji rezultat od onoga koji se na kraju materijalizirao. A na kraju, ne samo da je Obama pobijedio, nego je sa sobom pogurao niz demokratskih kandidata u pobjede, povećao demokratsku većinu u Senatu i stanjio republikansku u Predstavničkom domu (koja bi vjerojatno sasvim iščezla da republikanci dvije godine ranije nisu imali iznadprosječno dobar rezultat, a štetu očuvali gerrymanderingom). Da stvar po republikance, a pogotovo one s desnog, socijalnokonzervativnog krila, bude još bolnija, pobrinuli su se i istovremeno održani referendumi u nekoliko država (uključujući donedavno republikanski, a danas prilično liberalni Colorado), u kojima ne samo da je legalizirana marihuana, nego i po prvi put legaliziran i istospolni brak.

Rezultati od prije dvije godine se nisu mogli protumačiti drukčije nego kao veliki, spektakularni, povijesni zaokret Amerike ulijevo. Ono što je Barack Obama svojim izborom 2008. godine započeo, godine 2012. je nastavio; njegove najvažnije tekovine, od kojih se ističe uvođenje modela obveznog zdravstvenog osiguranja po uzoru na Evropu, su već ranije cementirane odlukama Vrhovnog suda, a postalo je gotovo potpuno sigurno da se nikada više u Kongresu neće stvoriti neka desna, konzervativna većina koja bi sličnim procesima skretanja ulijevo mogla stajati na putu ili ih čak, kao što su republikanci bili namjeravali prije studenog 2012. godine, baciti natrag.

Odmah nakon toga su krenula objašnjenja od strane profesionalnih i onih manje profesionalnih komentatora, koji su republikanski fijasko prikazivali ne samo unaprijed zadan i neizbježan, nego i posljedicu dugoročnih, nezadrživih trendova uglavnom vezanih uz demografiju. Uspjeh Obame i demokrata se prije svega tumačio time da se posljednjih desetljeća u stanovništvu SAD smanjio udio bijelaca, a povećao udio drugih manjina, prije svega Latinosa, a demokrati su u pravilu među takvim manjinama (pogotovo crncima) imali i još dugo će imati nedostižnu prednost u odnosu na republikancima. Svemu tome se dodavala i smjena generacija, odnosno dolazak nove mlade generacije birača (tzv. Millenialsi) kojima je ne samo Obama bio “cool”, nego su bili “cool” evropski model socijalne države, borba protiv globalnog zatopljenja, prava životinja, ateizam i sve ono što vole mladi, i sve ono što ostarjelim i nestajućim WASP-ovskim “konzervama” diže živce.

I, što se onda moglo očekivati na kongresnim izborima koji dolaze za dvije godine? Čak i ako se u obzir uzme tradicionalna sklonost američkih birača da na tzv. “srednjemandantnim” (midterms) izborima kažnjavaju stranku koja drži Bijelu kuću, kao i to da Obama ne može na birališta dovlačiti mase crnaca koji bi inače ostali kod kuće, zdrav razum bi sugerirao ili dobre ili, u najgorem slučaju, ne pretjerano loše rezultate za demokrate. Pogotovo kada se u obzir uzme da se u posljednje dvije godine ekonomska situacija u SAD (za razliku od Europske unije, koja uključuje mizeriju zvanu Hrvatska) po nekakvim tradicionalim kriterijima značajno popravila. Dow Jones Index posljednjih godinu dana leti u rekordne nebeske visine, nezaposlenost je (barem prema službenim podacima) pala na razinu od prije početka Globalne recesije, a pad cijena nafte je taman pred izbore doveo do rekordno niskih cijena benzina. Dakle, demokrati bi prema nekakvim zdravorazumskim očekivanjima, ili barem onome što su nam servirali američki mainstream mediji, na jučer održanim izborima trebali očekivati nagradu od strane birača – osvajanje većine ili barem povećavanje broja kongresnika u Predstavničkom domu i zadržavanje većine u Senatu.

Danas je, pak, jasno da se to nije dogodilo. Naprotiv, Republikanska stranka je uspjela stvoriti ono što se u američkoj izbornoj terminologiji naziva “landslide” ili što su sami nazvali “cunamijem”.

Većina u Senatu – koja je bila glavna nagrada – je postignuta relativno brzo i lako. Usprkos anketa koje su sugerirale suprotno, republikanski kandidati su uspjeli osvojiti senatska mjesta u “swing” državama gdje je to bilo najvažnije (Iowa, Colorado) i obraniti tamo gdje se činilo da su u nevolji (Kansas). Da stvar po demokrate stoji loše, postalo je jasno i kada je iz vedra neba kompetitivnom izbornom utrkom postala i ona za senatsko mjesto u Virginiji, koje već godinama čvrsto drži popularni demokrat Mark Warner i koja se u posljednje vrijeme smatra dobrom za demokrate; u trenutku kada pišem ove redove još nije službeno potvrđeno hoće li Warner uspjeti ostvariti pobjedu na republikancem Edom Gillespiejem od koje ga dijeli manje od 1 posto glasova. Republikanci su tako već prije kraja večeri uspjeli prijeći magični broj od 51 senatora (da su imali 50-50, po američkom Ustavu bi potpredsjednik Biden demokratima donio većinu).

Republikanska dostignuća izgledaju impresivno i u donjem domu Kongresa, iako su tamo već imali većinu. 12 (najmanje u ovom trenutku) koje su osvojili možda ne izgledaju mnogo, ali su tamo prikupljeni “skalpovi” donijeli i lica koja će za republikance imati izuzetan simboličan značaj te im značajno pomoći da sa sebe odbace percepciju stranke bijelih hetereseksualnih muškaraca. Tako je u 21. okrugu države New York pobijedila Elise Stefanik, koja je s nepunih 30 godina najmlađa žena ikada izabrana u Kongres. U državi Utah je 4. izborni okrug osvojila Mia Love, crna mormonka kojoj je zapala čast da postane prva republikanska Afroamerikanka u Kongresu, a kojoj je prije dvije godine mandat pobjegao za nepunih 800 glasova. Rezultati izbora za Predstavnički dom izgledaju još impresivnije ako se stave u povijesni kontekst. Republikanci trenutno imaju 242 mjesta. Posljednji put su takvom većinom raspolagali 1946. godine, odnosno veći broj zastupnika imali 1928. godine, prije početka Velike depresije.

Ugodno iznenađenje za republikance, a neugodno iznenađenje za demokrate su predstavljale i utrke za guvernerska mjesta. Tu su mediji i ankete predviđali svojevrsnu utješnu nagradu za Obaminu stranku. To se, međutim, nije materijaliziralo. U sjeveroistočnim i demokratima tradicionalno naklonjenim državama su republikanci doživjeli očekivane poraze u srazu s demokratskim senatskim kandidatima, ali su zato dobili u utrkama za guvernere, uključujući i turbodemokratska uporišta kao što su Massachusetts i Maryland.

Američki ljevičari se, s druge strane, mogu tješiti rezultatima istovremeno održavanih referenduma koji sugeriraju da stranačka opredijeljenja glasača nisu pratila svjetonazorske parametre koji se vezuju uz dvije vodeće američke stranke. U nizu država su prošli referendumi o legalizaciji marihuane, postroženju pravila o držanju oružja i, što je još najvažnije, minimalnim plaćama.

Ovo posljednje sugerira kako je jučerašnji izborni cunami imao malo veze s time da se američko glasačko tijelo odjednom zaljubilo u Republikansku stranku. Mnogo se uvjerljivijim čini teza da je američko društvo, a prije svega prosječni birač, duboko nezadovoljan ekonomskim stanjem, odnosno da ga brojke s kojima se hvastao Obama i njegovi medijski cheerleaderi nekakvu opipljivu korist donijele tek 1 % (ili 0,01 %) sa Wall Streeta, a nekako zaobišle novčanike i bankovne račune ostatka stanovništva. Nezadovoljstvo takvim stanjem stvari se moralo nekako izraziti, a za to je najlakši, najbrži i najjeftiniji način bilo davanje izbornog palca dolje stranci koja je na vlasti. Demokrati su, upravo zato što su prije dvije godine imali takvog uspjeha, odnosno držali Bijelu kuću i Senat, daleko bolje odgovarali toj ulozi od republikanaca koji su držali tek Predstavnički dom.

Republikanci su, pak, sa svoje strane u izborni ciklus ušli daleko bolje pripremljeni, i to velikim dijelom zahvaljujući tome što ih je poraz prije dvije godine motivirao da osmisle kvalitetniju strategiju i primijene bolju organizaciju kampanje, ali i izbora najboljih mogućih kandidata. S obzirom da je glavni plijen bio Senat – u koji se bira na razini država umjesto pojedinačnih izbornih jedinica gdje je “gerrymandering” stvorio ideološki “nabrijana” glasačka tijela – bilo je bitno osigurati da se demokratima suprotstave ličnosti koje će glasačima biti lako “prodati” kao umjerenjake. To je značilo da “čajankaši” i vjerski konzervativci više ne mogu očekivati potporu najvećih donatora i stranačke centrale u Washingtonu, a ako bi netko od njih i prošao kroz sito preliminarnih izbora, bio je podvrgavan posebnom tretmanu i treningu kako bi se spriječilo, da razliku od prethodnih izbora, u žaru debate izvali neku glupost koja bi ga prikazala kao ekstremista i tako torpedirala njegovu kampanju.

Demokrati su se pred izbore našli u istoj onoj situaciji u kakvoj su se republikanci bili nalazili pred izbore 2006. godine, pred gubitak oba doma Kongresa. Tada je republikancima na vratu sjedio predsjednik Bush, koji se samo dvije godine od trijumfalnog reizbora zbog Katrine i krvoprolića u Iraku pretvorio u izborni kriptonit. Isto onako kao što su republikanci tada bježali od Busha i nisu ga puštali da sudjeluje u kampanji kongresnika i senatora, tako su danas demokrati danas molili Obamu – čiji su postoci podrške u anketama istovjetni Bushevima prije osam godina – da im ne čini medvjeđu uslugu dolazeći na izborne zborove. A to je, naravno, značilo da nema govora o tome da će na birališta doći mase Afroamerikanaca koje su 2008. i 2012. pomogle izboru “svojeg” predsjednika, odnosno da one neće biti tu da pomažu njegovim bijelim stranačkim kolegama.

Dakle, priča od prije osam godina se ponovila, samo s ponovljenim ulogama. Isto onako kao što je 2006. godine izgledalo smiješna tvrdnja da će republikanci nakon Bushovog reizbora u Bijelu kuću uspostaviti trajnu hegemoniju nad američkom politikom (i najave otcjepljenja liberalnih država i masovnog egzodusa u Kanadu i Francusku), tako sada izgledaju smiješne tvrdnje svih onih koji su nakon Obaminog ponovljenog trijumfa republikancima pisali osmrtnicu. Isto kao što postoji ne baš mala vjerojatnost da će za dvije godine jednako smiješnim izgledati svi oni koji su danas čvrsto uvjereni da će Hillary Clinton ušetati u Bijelu kuću, a koje ostvarenje sličnih najava prije izbora 2008. godine nije ništa naučilo.