Oznaka: Pierce Brosnan

RETRO-RECENZIJA: Krojač Paname (The Tailor of Panama, 2001)

uloge: Pierce Brosnan, Geoffrey Rush, Jamie Lee Curtis, Leonor Varela,
 Brendan Gleeson, Harold Pinter, Catherine McCormack, Daniel Radcliffe,
 Lola Boorman, David Hayman, Mark Margolis, Jonathan Hyde, Dylan
 Baker, Jon Polito
 glazba: Shaun Davey
 scenarij: Andrew Davies, John Le Carre & John Boorman (po romanu Johna
 Le Carrea)
 režija: John Boorman
 proizvodnja: Columbia/Merlin Films, SAD/Irska, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 109'

Johna Le Carrea, britanskog književnika specijaliziranog za špijunske trilere, završetak hladnog rata nije spriječio da i dalje od tog žanra pravi bestselere. Tako je njegov roman Krojač Paname zaintrigirao Hollywood te je ekranizacija povjerena uglednom britanskom filmašu Johnu Boormanu (Point Blank, Oslobađanje) koji je, po običaju, snimanje obavio na autentičnim lokacijama, tj. u Panami gdje se odvija zaplet filma. Glavni protagonist je Andy Osnard (Brosnan), agent britanske tajne službe koji je po kazni poslan u Panamu gdje bi trebao nadzirati Panamski kanal. Osoba koja bi mu u tome trebala pomoći jest Harold Pendel (Rush), britanski krojač čije su mušterije pripadnici lokalne političke i ekonomske elite. Pendel, pritisnut financijskim problemima, nevoljko pristaje špijunirati za Osnarda i s vremenom, u nastojanju da od njega izmuze sto vise novca, počinje u svoje izvještaje ubacivati fiktivnu proturežimsku organizaciju i plan o prodaji Kanala tajanstvenim stranim partnerima. Osnard se, pak, iz vlastitih karijerističkih razloga previše ne trudi provjeravati Pendelove informacije pa će one, kada dođu do najviših političkih krugova u Londonu i Washingtonu, imati spektakularne posljedice. Krojač Paname je imao popriličan satirički potencijal, koji je pogotovo prisutan u scenama koje pokazuju makijavelizam suvremene zapadne birokracije i vojno-industrijskog kompleksa. Na žalost, Boorman ga nije iskoristio do kraja, jer je humor prečesto u sjeni realističkog prikaza stvarnosti suvremene Paname te film ima previše mračan ton da bi ga se moglo nazvati komedijom. Niti likovi nisu potpuno jasno određeni – Pierce Brosnan, ma koliko se trudio od ciničnog i amoralnog Osnarda napraviti anti-Bonda, u tome ne uspijeva, a ni za Jamie Lee Curtis u ulozi Pendelove supruge se ne zna što ona tu zapravo radi (prikaz njena dva najpoznatija atributa, najrazvikaniji adut cijelog filma, previše kratko traje i prilično je nejasan zahvaljujuće loše odabranoj fotografiji Philippea Rousselota). S druge strane, Geoffrey Rush (Sjaj, Otrovno pero markiza de Sadea) je prilično dobar u svojoj prilično kompleksnoj ulozi, a i među skupinom epizodnih glumaca se također mogu pronaći pravi biseri, poput Dylana Bakera (Sreća) u ulozi američkog generala. No, kada se sve zbroji i oduzme, Krojač Paname je film koji, s obzirom na reputaciju svojih tvoraca, predstavlja poprilično razočarenje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Kad ljubav udari u glavu (2013)

 

Pierce Brosnan
Pierce Brosnan (izvor: gdcgraphics)
KAD LJUBAV UDARI U GLAVU
(THE LOVE PUNCH)
uloge: Pierce Brosnan, Emma Thompson, Timothy Spall, Celia Imrie, Louis Bourgoin, Laurent Lafitte
scenarij: Joel Hopkins
režija: Joel Hopkins
proizvodnja: Princess Media/Radar Films, UK, 2013.
trajanje: 95 '

Filmskoj industriji u današnjim postmodernim vremenima ni njen najveći adut – filmske zvijezde – više nisu ono što su nekada bile. Danas je, naime, daleko lakše zamisliti da će netko postati zvijezda samo zato što su mu se ime ili lice našli na plakatu nekog megauspješnog blockbustera nego da će neki film postati blockbuster zato što su mu se na plakatu našlo neko ime ili ice. I zato se (a možda i zato da se kod gledatelja koji su u ova krizna vremena previše socijalno osjetljivi na takve detalje) sve manje govori o tome kako je neka zvijezda dobila osmoznamenkasti dolarski iznos za nastup u nekom hollywoodskom proizvodu. No, to, dakako ne znači da su filmski glumci potpuno bezvrijedni. Ponekad njihova pojava na ekranu može biti dovoljna da neko celuloidno gnojivo postane koliko-toliko podnošljivo iskustvo za gledatelje. Ili pri tome mogu uložiti dovoljno truda da se, bez obzira na krajnji rezultat, svaki cent njihovog honorara doima zasluženim. Kao jedan od takvih primjera bi mogla poslužiti britanska komedija Kad ljubav udari u glavu.

Glavni aduti ovog filma su Pierce Brosnan i Emma Thompson, sredovječni glumci koji su prethodnih desetljeća izgradili zvjezdani imidž koji izuzetno dobro koriste nastupajući u “ozbiljnim” ili niskobudžetnim filmovima. Ovdje oni tumače bivši bračni par – Richard (Brosnan) je uspješni poslovni čovjek, a Kate (Thompson) je dječja psihologinja. Njihov život, usprkos razdvojenosti, izgleda idilično. Richard se upravo umirovio i unaprijed se raduje godinama koje će lagodno provoditi igrajući golf, dok je Kate bez ikakvih problema svoje dvoje odrasle djece uspjela poslati na sveučilište. I pri svemu tome su njih dvoje ostali dovoljno prisni, da ih njihovi susjedi i najbolji prijatelji – Jerry (Spall) i Penelope (Imrie) – stalno nagovaraju da ponovno počnu živjeti zajedno. Idilu, međutim, rasprsne otkriće kako je mirovinske fondove Richardovog poduzeća (od kojih se financira i studij njihove djece) “počistio” beskrupulozni francuski mešetar (Laffitte). Dvoje supružnika se udružuju kako bi pokušali vratiti novac, i pri tome im se kao najbolja prilika nudi mešetarovo vjenčanje za glamuroznu djevojku (Burgoin) koja se ne odvaja od skupocjene ogrlice.

Scenarij Joela Hopkinsa se na prvi pogled doima kao “sašiven” za Brosnana i Thompson, odnosno za poklonike hollywodske klasike. Njime se u mnogim detaljima odaje počast predratnim romantičnim komedijama gdje su protagonisti bili bivši ili supružnici pred razvodom, a međusobno “kvocanje” zahvalan izvor humora. Scenarij se također naslanja i na tradiciju “screwball” komedije, stvarajući niz apsurdnih situacija u kojima protagonisti, prkoseći vlastitom zdravom razumu, sudjeluju u aktivnostima primjerenijima akcijskim filmovima. Kada se svemu tome dodaju dopadljive lokacije Pariza i francuske Rivijere, moglo bi se pomisliti da je Hopkins imao dobitnu kombinaciju.

Na žalost, to nije slučaj. Hopkinsa je, po svemu sudeći, prilikom pisanja scenarija brzo napustila inspiracija, te je, u nastojanju da nekako popuni sat i pol vremena, film napunio gegovima koji se svode na jeftine klišeje ili materijal koji kao da je zalutao iz nekog drugog filma. Tako, na primjer, jedan od motiva filma predstavlja Kateina on-line veza sa nekim za koga misli da je njen bogati vršnjak iz Francuske, a za koga se na kraju ispostavi da je u pitanju bogati mladić. Supružnici, pak, u nastojanju da se infiltiriraju u mešetarovo uporište, nastoje prilično neuvjerljivo glumiti teksaške bogataše, sa svim sada već otrcanim “kulturnim” stereotipovima. Film još jeftinijim čini nedostatak pravog negativca, s obzirom da je lik koga tumači Luarent Laffitte potpuno loše napisan i gotovo neprimjetan. Šarmantna Louise Bourgoin kao njegova zaručnica je u cijeloj toj priči daleko bolje prošla, iako se ona, na žalost, u filmu pojavljuje prekratko. Sve te nedostatke, koliko-toliko nastoje nadoknaditi Brosnan i Thompson, isto kao i uvijek pouzdani epizodisti Spall i Imrie kao njihovi pomagači (koji bi, kako stvari stoje, s nešto boljim scenarijem i sami mogli nositi film). Kad ljubav udari u glavu nije film koji će izazvati salve smijeha niti previše angažirati gledatelje, ali dvoje glavnih glumaca su se dovoljno potrudili da publici sat i pol vremena ne izgleda kao potpuno gubljenje vremena.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta