RECENZIJA: Švedski krelci (Swedish Dicks, sezona 1, 2016)

Nedavno je jedan poznati hrvatski medijski djelatnik na Facebooku objavio kako mu je nakon višegodišnjih juriša na vjetrenjače svega dosta te da napušta Hrvatsku kako bi novi život pokušao pronaći u Švedskoj. I dok iz perspektive prosječnog Hrvata Švedska izgleda doista kao obećana rajska zemlja, isto onako kako i stotinama tisuća useljenika iz Trećeg svijeta, u samoj Švedskoj, odnosno među samim Švedanima, ima onih kojima su ipak zeleniji pašnjaci na nekim drugim brežuljcima. Jedan od njih je i Ingmar Andersson (Peter Stormare), protagonist švedsko-američke humoristične serije Švedski krelci, koji je izdašna socijalna prava i lagodan život u svojoj domovini zamijenio za nešto uzbudljiviju egzistenciju u mnogo toplijem Los Angelesu. Tamo je neko vrijeme radio kao kaskader, ali ga je tragična smrt kolege i najboljeg prijatelja potakla da započne novu karijeru privatnog detektiva. Na samom početku serije kao jednog od klijenata upozna svog zemljaka Axela Krusea (Johan Glans), koji je životnu sreću pokušao pronaći kao DJ, a za koga se ispostavi da mu daleko bolje leži posao detektiva. Njih dvojica počinju zajedno raditi, pri čemu je Ingmar pod stalnom sjenom suparničke privatne detektivke Jane McKinney (Traci Lords), dok mu u poslu pomažu korejska čistačica Sun (Vivian Bang) i vlastita kći Sarah (Felisha Cooper), koja je ostvarila karijeru uspješne odvjetnice.

Serija je nastala po ideji samog Stormarea, karakternog glumca kome je očigledno bilo dosadilo otimati kruh Radi Šerbedžiji ulogama ruskih negativaca. Kod Švedskih krelaca ga je vjerojatno zabavljalo i to što ne samo što će dobiti rijetku priliku za tumačenje glavnog lika, nego što će pri tome glumiti svojevrsnu alternativnu verziju samog sebe. No, čini se da je s idejom da tumači privatnog detektiva napustila kreativna energija, a da to nisu htjeli mogli ni znali kompenzirati drugi članovi kreativnog tima. Švedski krelci, čija se prva sezona sastoji od 10 epizoda, originalno emitiranih u Švedskoj prethodne godine, odaju dojam da se u seriju nije uložilo nekog velikog truda, odnosno da su mnoge ideje, od kojih bi se stvorili zanimljivi zapleti ili likovi, tek ovlaš spomenute i nimalo razvijene. To se odnosi kako na komičnu dinamiku između starog i iskusnog Ingmara i njegovog mlađeg kolege Axela, tako i na sraz švedske s američkom kulturom. Umjesto toga scenaristi pokušavaju dvadesetak minuta svake epizode ispuniti generičkim humorom, a kad ni to ne funkcionira, vrijeme ispunjava Stormare svojom naracijom u stilu film noira, koja dodatno pokazuje nedostatak scenarističke inspiracije. Svemu tome treba dodati primjetno nizak budžet, pa tako tek pojava nekoliko poznatih glumačkih njuški u malim ulogama pokazuje da je riječ o nešto ambicioznijem projektu koji ima veze s hollywoodskim mainstreamom. Sve u Švedskim krelcima, doduše, nije crno. Tu i tamo se pojavi pokoji svijetli trenutak, bilo da je vezan uz hiperaktivnu Vivian Bang koja lako zasjeni i Stormarea i Glansa, bilo Keanu Reevesa koji u nekoliko kratkih scena isijava možda najviše karizme u cijeloj svojoj karijeri. Iako nije pretjerano oduševila kritičare, serija je sebi osigurala drugu sezonu, pa bi možda ova Stormaerova pustolovina na kraju ipak mogli dobiti sretan kraj.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Glasnici vjetra (Windtalkers, 2002)

uloge: Nicolas Cage, Adam Beach, Peter Stormare, Noah Emmerich,
 Mark Ruffalo, Brian Van Holt, Martin Henderson, Roger Willie, Frances
 O'Connor, Christian Slater, Jason Isaacs
 glazba: James Horner
 scenarij: John Rice & Joe Bateer
 režija: John Woo
 proizvodnja: MGM, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 133'

Bitku kod Midwaya, pomorski okršaj za koga se smatra da je Drugi svjetski rat na Pacifiku skratio za godinu dana, Amerikanci su dobili prije svega zahvaljujući čistoj sreći, ali je važnu ulogu imalo i to što su bili razbili japansku mornaričku šifru. S druge strane su i Japanci pokazali ne mali uspjeh u razbijanju američkih đifri, ali jedna od njih im je postala nesavladivi problem. Ta se šifra koristila prilično prozaičnom činjenicom da u rezervatima na jugozapadu SAD živi par desetaka tisuća Navahoa, indijanskog naroda čiji je jezik toliko kompliciran da mu se nitko nije potrudio zabilježiti rječnik i gramatiku. Početkom 1942. godine Eric Johnson, sin misionara u Navaho rezervatu i jedan od šačice bijelaca koji je govorio Navaho jezikom, došao je na ideju da Navahoe angažira kao veziste u američkim marincima. Koristeći se kombinacijom prilično jednostavne šifre i vlastitog jezika, Navaho-vezisti su mogli komunicirati putem radija i telefona bez straha da će Japanci išta moći razumjeti ako budu prisluškivali njihove poruke. Iako je u marince regrutirano nekoliko stotina pripadnika plemena Navaho te iako su svojim radom dali značajan doprinos američkim pobjedama na Pacifiku, njihova šifra je bila tako uspješna da su se američke vlasti tek godinama poslije rata usudili priznati njeno postojanje. Tocno šest desetljeća kasnije, Navaho- vezistima su posveceni Glasnici vjetra, holivudski ratni spektakl u režiji legendarnog hongkonškog režisera Johna Wooa. Usprkos zvučnih imena i patriotske histerije koja mu je trebala garantirati uspjeh na američkom tržistu, ovaj film je predstavljao prilično komercijalno razočaranje, a, po svemu sudeći, slična ga sudbina čeka i našem tržištu.

Glavni junak ovog filma je Joe Enders (Cage), iskusni marinac koji je godine 1943. teško stradao u borbama na Solomonskom otocju. Nakon što je jedva preživio masakr cijele svoje jedinice, oporavlja se u havajskoj bolnici, mučen djelomicnom gluhoćom, problemima s ravnotežom, kao i grižnjom savjesti zbog suboraca koji su izginuli radi njegovog inzistiranja da se bespogovorno slušaju zapovijedi nadređenih. Enders smatra da će se iskupiti jedino ako ponovno krene u borbu, a u tome mu pomaže bolničarka Rita (O’Connor) koja krivotvori njegove medicinske nalaze. Enders nakon toga dobiva čin narednika i zadatak da štiti Navaho-veziste. Predmet njegove zaštite je mladi Ben Yahzee (Beach), koji se uzalud pokušava sprijateljiti s Endersom, ne znajući da ovaj ima itekako dobre razloge da ne bude previše blizak s Indijancem, s obzirom da je dobio tajnu zapovijed da ga likvidira u slučaju da mu prijeti zarobljavanje od strane Japanaca. A za tako nešto će biti itekako prilike kada se marinci, uključujući Endersovu jedinicu, počnu iskrcavati na Sajpan, otok u Marijanskom otocju kojeg su Japanci debelo utvrdili te kojeg su spremni braniti do posljednjeg čovjeka. Kako njihova jedinica napreduje, mladi Yahzee se mora suočiti ne samo s fanatičnim Japancima ili pritajenim rasizmom nekih svojih suboraca, nego i vlastitom nesposobnošću da ubije drugo ljudsko biće.

S obzirom da je svoju karijeru bio sagradio na filmovima u kojima se mrtvi broje na desetine, John Woo je na prvi pogled izgledao kao prilično dobar izbor za režisera jednog punokrvnog ratnog spektakla. Na žalost, legendarni hongkonški režiser je, kao i mnogo puta nakon svog dolaska u Hollywood, pokazao nesposobnost da izabere pravi predložak i tako je još jednom srozao svoju kultnu reputaciju. Fascinantna priča o Navaho- vezistima je mogla biti temeljem dobrog filma u kojem bi se uz ratne teme moglo govoriti i o rasizmu koji je tokom Drugog svjetskog rata dominirao američkim drustvom. No, scenarij Johna Ricea i Joe Bateera se svodi na ništa drugo do hrpu klišeja, kako onih klasičnih, tako i onih “politički korektnih”. Tako nitko neće biti previše iznenađen kada u filmu Navaho-Indijanci budu prikazani kao sveci, a njihovi bijeli suborci, sasvim u duhu propagandnih filmova iz doba Drugog svjetskog rata, svedeni na etničke i moralne stereotipove, uključujući rasista koji će, nakon što mu Navaho-Indijanac spasi zivot, doći na pravi put. Također nikoga ne bi trebalo iznenaditi ni pojava Frances O’Connor čiji lik bolničarke služi iskljucivo zato da par naivnih curica koje su zalutale u kino uvjeri kako tu postoji nekakva ljubavna priča. Ali najveći problem filma jest u tome što Hollywood svoje “političko korektno” licemjerje još jednom pokazuje prikazivanjem potlačenih manjina kroz vizuru bijelog protagonista.

Nicolas Cage, čiji je lik izmišljen (kao i mnogi detalji o životu Navaho- vezista) isključivo zato da svojom zvjezdanom njuškom privuče publiku u kino, relativno je dobro obavio svoj glumački posao, evocirajući sjećanja na svoj nastup u Napuštajući Las Vegas. I ostatak glumačke ekipe je solidan, ali ni oni neće nadvladati klišeje, kojima nimalo ne pomaže ni Wooova standardna patetika, koja ovdje ponekad doseže razinu dostojnu “Bore i Ramiza”. Neke od scena u kojima junaci nastoje u pauzama bitke riješiti svoje emocionalne probleme su na granici samoparodije, pogotovo ona u kojoj Endersov kolega (kojeg tumači prilicno raspoloženi Christian Slater) i “njegov” Navaho-vezist prate jedan drugog svirajući usnu harmoniku i tradicionalnu indijansku frulicu. S druge strane, kada se Woo koncentrira na akciju, tu njegov talent konačno dolazi do izražaja. Scene bitaka su prilično spektakularne (pogotovo na početku, kada vidimo na stotine marinaca kako uz podrsku tenkova napreduju prema brdima posjednutim jednakim brojem japanskih vojnika), ali i realistične, pri čemu se Woo, slično kao i Spielberg u Spašavanju vojnika Ryana, ne ustručava detaljno pokazati sto su meci, bombe i napalm u stanju učiniti od ljudskog tijela. Film se može pohvaliti i za današnje holivudske standarde neuobičajenom brigom za povijesne detalje (iako ni tu nije baš savršen, s obzirom da prema Woou ručna bomba ima jednako razorni efekt kao i granata veličine “volkswagena” ispaljena iz brodskog topa od 406 mm). Zbog toga se može reci kako su Glasnici vjetra ipak nešto bolji film od Nemoguće misije 2, ali to nije nešto s čime bi se John Woo trebao pretjerano hvaliti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.