Oznaka: Paul Krugman

Sada i Krugman plaši: Ekonomska kriza duga 20 godina

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Ma koliko statistike pokušavale da uvjeriti stanovništvo širom planeta da je “najgore prošlo”, da se smanjuje broj nezaposlenih i da sve veći broj zemalja “formalno izlazi iz recesije”, vjera u bolje sutra nikako da među tim stanovništvom zaživi. Čak štoviše, vidljiv je sve veći porast pesimizma, a on se iz redova “neobrazovanog i katastrofičnim demagozima povodljivog” puka širi i među vrhunske intelektualce.

Tako se sada dežurnim Kasandrama koje su plašile malu djecu W i L-recesijama priključio i nobelovac Paul Krugman. On je to u svom članku, pak, učinio nezadovoljan najnovijim samitom G20 u Torontu, gdje vladari današnjeg svijeta nisu pristali na njegove kejznijanske recepte, odnosno nije mu nimalo drago što se kao najveći problem nametnuli javni dug i budžetski deficiti. Krugman drži da će masovna rezanja budžeta, poput onih u Grčkoj, Irskoj i Španjolskoj, samo produbiti krizu i učiniti globalnu recesiju 2008. godine samo prvom fazom nečeg drugog – dugotrajne depresije.

Krugman, doduše, još uvijek nije skrenuo u ultrapesimističke vode koji smatraju da će postojeća kriza postati Velika depresija 2.0. Prema njemu današnji razvoj situacije manje ukazuje na scenarij koji je doveo do dugotrajne ekonomske krize 1930-ih, a više na scenarij koji će podsjećati na jednu raniju, ali zato zaboravljenu krizu. Riječ je o tzv. Dugoj depresiji, koja je izazvana slomom na njujorškoj burzi 1873. godine, a potom pothranjivana deflacionističkom ekonomskom politikom tadašnjih vodećih svjetskih sila, potrajala sve do 1895. godine.

Za razliku od Velike depresije, koja je kao svoju neposredno posljedicu imala drugi svjetski rat, Duge depresije se nitko ne sjeća, jer je nakon nje slijedio tzv. Belle epoque (odnosno “Lijepo vrijeme”) prekinuto tek dva desetljeća kasnije pucnjevima u Sarajevu. Ipak, riječ je o ekonomskoj krizi koja će trajati 20 godina.

Ako se ono čime nas Krugman plaši ostvari, riječ je o situaciji kojoj će se mnogi u svijetu teško prilagoditi. Mnogima je teško uopće zamisliti događaj koji traje čak 20 godina. A pogotovo loš događaj koji traje 20 godina.

20-godišnja ekonomska depresija bi, dakle, značila da onaj tko danas izgubi posao neće moći na njega računati sljedeća dva desetljeća. Ako ga izgubi s 20 godina, na njega će moći računati tek kao sredovječan čovjek; ako ga izgubi kao sredovječan čovjek, neće moći računati na mirovinu. Današnji maturanti, pak, mogu zaboraviti da će sljedećih 20 godina moći zasnovati obitelj ili živjeti isto kao što žive njihovi roditelji. A iz svega toga neće biti nikakvog izlaza – nikakvog odlaska “vani”, nikakvih stranih kredita, nikakvih doznaka od rodbine-gastarbajtera…

Trebat će ne baš malo vremena da se prihvati novo stanje stvari, a isto tako će trebati vještine da ta spoznaja, praćena očajom i bijesom, za nekih 5-10 godina ne dovede posljedica koja je bila izazvala jedna “kratka” depresija.

Kriza, kakva kriza? Gotova je kriza!

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Marko Rakar na svom blogu ne može a da ne primijeti nevjerojatnu ležernost s kojom se vlada Jadranke Kosor, odnosno hrvatski politički establishment općenito, odnosi prema globalnoj recesiji i njenim efektima na hrvatsku današnjicu.

Ležernost s kojom se u Hrvatskoj vlast odnosi prema najgoroj ekonomskoj krizi od nastanka države, zapravo, i ne bi trebala nikoga iznenaditi, odnosno ne predstavlja isključivo hrvatski fenomen. Optimizam je u posljednje vrijeme primjetan u SAD, barem kada je medijski, znanstveni i drugi establishment u pitanju. Nobelovac Paul Krugman je tako krizu proglasio završenom, a isto tvrdi i zloguki prorok Roubini.

Prevedeno na hrvatske prilike to znači da samo malo valja stisnuti zube, pa će sve doći na svoje mjesto. Čim kriza završi, otčepit će se kreditne arterije i Hrvatska će ponovno zaduživanjem moći rješavati svoje socijalne i druge probleme. Evropska Unija bi konačno trebala riješiti problem Lisabonskog sporazuma, a i zavodničke kvalitete Jadranke Kosor bi riješile spor sa Slovenijom, pa će tako Hrvatska za godinu-dvije moći računati na sve one milijarde eura iz briselskih fondova koje će od nje napraviti “zapadnobalkanskog tigra”. Cijela priča o recesiji, kriznim haračima i stezanju remena će tako ostati tek jedan ružan san koji ne zaslužuje mjesto u povijesnim udžbenicima.

Međutim, dežurni optimisti u svemu tome zaboravljaju da su Krugman & Co. proglašeni donositeljima dobrih vijesti ne toliko zbog najave pozitivnih, koliko najave završetka negativnih trendova. Oporavak američke, a s njome i svjetske, ekonomije će biti daleko sporiji nego što je to bila kriza. U budućnosti su moguće svakakve komplikacije – od divljanja inflacije do divljanja cijena nafte – koje bi oporavak mogle dodatno usporiti.

I, naravno, ne treba zaboraviti ni na to kako u Hrvatskoj postoje ekonomski problemi sasvim različiti od onih koje su izazivali masakr na Wall Streetu. Postoje dobre šanse da će u Hrvatskoj ekonomske nedaće možda biti manje spektakularne, ali da će otklanjanje njihovih posljedica biti bolnije i sporije nego u ostatku svijeta. Uostalom, i “stablizacija” ekonomije SFRJ je trajala godinama nakon što su bile prestale redukcije struje, redovi za crni kruh i vožnja par-nepar.