RETRO-RECENZIJA: Parovi (Duets, 2000)

uloge: Paul Giamatti, Andre Braugher, Huey Lewis, Gwyneth Paltrow, Scott
 Speedman, Maria Bello
 glazba: David Newman
 scenarij: John Byrum
 režija: Bruce Paltrow
 proizvodnja: Hollywood Pictures, SAD, 2000.
 distribucija: Europa
 trajanje: 112 '

Parovi predstavljaju jedan od rijetkih uistinu obiteljskih projekata u suvremenom Hollywoodu. Režiser Bruce Paltrow je godinama pokušavao za ovaj film skupiti novce, sto mu je uspjelo tek nakon sto mu je kći Gwyneth dobila “Oscara”. No, Parovi su imali ne bas tako bezazlenih problema i prilikom snimanja i post-produkcije, a i kritičarski establishment ga je već prije premijere počeo rastavljati na proste faktore. Razlog je možda u temi koja je malo previše bizarna i subverzivna za samozaljubljeni Hollywood – karaoke pjevanju, fenomenu moderne kulture koji milijunima običnih, malih ljudi omogućava da se zabavljaju bez posredništva moderne industrije zabave. Scenarij Johna Byruma ne samo što daje uvid u karaoke-supkulturu, nego se koristi danas prilično popularnom tehnikom omnibusa, odnosno spajanja naizgled nepovezanih priča i likova. U ovom slučaju je to šestoro ljudi koji se sastaju na finalu 5000 US$ vrijednog karaoke-turnira u Nebraski. Paltrow kao režiser koji je zanat ispekao na televiziji se, pak, ne snalazi tako dobro u cjelovečernjom formatu, što se možda najviše vidi u neujednačenosti priča. Tako su od tri para koji se pojavljuju u filmu najefektniji Paul Giamatti (Pig Vomit iz Kralja etera) kao prolupali biznismen i Andre Braugher (Frank Pembleton iz Odjela za umorstva) kao bivši robijaš. U sjeni ove dvojice, čija je priča najdirljivija, ostala dva para su prilično nezanimljiva, iako Gwyneth Paltrow u svojoj relativno beznačajnoj ulozi pokazuje nevjerojatni pjevački talent. Možda najveće razočaranje od svih je Maria Bello (Hitna služba, Djevojke iz Coyote Bara) kojoj crna kosa jednostavno ne stoji, a i sav njen talent ne može spasiti katastrofalno loše napisan lik žene koja prijevoz preko kontinenta plaća seksualnim uslugama. Usprkos svim tim nedostacima, Parovi su, zahvaljujući dopadljivim glazbenim brojevima i glumačkom rasturu dvojca Giamati- Braugher ipak simpatičan filmić, iako će uživanje u njemu, kao i u karaoke-pjevanju, dosta ovisiti o prethodnom raspoloženju gledatelja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Planet majmuna (Planet of the Apes, 2001)

uloge: Mark Wahlberg, Tim Roth, Helena Bonham Carter, Michael Clarke
Duncan, Paul Giamatti, Estella Warren, Cary-Hiroyuki Tagawa, David
Warner, Erick Avari, Kris Kristofersson, Lisa Marie, Charlton Heston,
Linda Harrison
scenografija: Rick Heinrichs
kostimografija: Colleen Attwood
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Chris Lebenzon
glazba: Danny Elfmann
scenarij: William Broyles Jr., Lawrence Konner & Mark Rosenthal
režija: Tim Burton
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 119'

U današnje vrijeme, kada bezidejnom Hollywoodu ništa nije sveto, gotovo da nema nijednog značajnijeg filma s kraja 60-tih i početka 70-tih koji nije doživio moderni remake. Nakon cijelog niza velikih filmova čije su reputacije zauvijek upropaštene inferiornim modernim verzijama, red je došao i na Planet majmuna, SF-klasik iz 1968. godine. Iako ne među najboljim primjercima žanra, ta priča o društvu u kojemu su ljudi prestali biti dominatna vrsta se zbog svog revolucionarnog odbacivanja antropocentrizma dan-danas smatra jednim od najznačajnijih SF-filmova ikada snimljenih. No, u svoje vrijeme je taj film bio i prilično popularan, te je doživio četiri (uglavnom loša) nastavka, crtić i TV-seriju (prikazanu sredinom 80-tih na tadašnjem JRT-u). Posljednjih pet-šest godina se dosta govorilo o modernom remakeu, a među imenima zainteresiranim za taj projekt su se spominjali James Cameron, Arnold Schwarzenegger, Oliver Stone i Chris Columbus. Na kraju je 100 milijuna US$ “težak” film povjeren Timu Burtonu, koji je zbog svoje gotske reputacije mnogima izgledao kao čudan izbor za režisera futurističkog spektakla. No, svejedno se od filma ovog ljeta mnogo očekivalo, ali su prema filmu neraspoloženi kritičari i prema “filmovima-događajima” još nerasploženija publika Planet majmuna učinili popriličnim razočaranjem.

Radnja filma započinje godine 2029. na svemirskoj stanici u dubokom svemiru gdje američka vojska za najrizičnije istraživčcke misije koristi čimpanze i druge majmune kojima je genetskim inženjeringom povećana inteligencija. Kada kapsulu jednog od njegovih ljubimaca “popapa” prostorno-vremenska oluja, kapetan Leo Davidson (Wahlberg) kreće za njim u misiju spašavanja. No, ista pojava proguta i njegovu kapsulu te hrabri astronaut završava na nepoznatom planetu kojim gospodare inteligentni majmuni. Da stvar bude zanimljivija, na planetu postoje i homo sapiensi koje majmuni tretiraju kao inferiornu vrsta i koriste kao ropsku radnu snagu. Leo postaje plijenom lovaca na ljudsko roblje, ali ima sreću da bude prodan majmunici Ari (Carter), kćeri utjecajnog senatora – idealistkinji koja se bori za prava ljudi. Uz njenu pomoć Leo će skupinu odbjeglih ljudi-robova, medju kojima se nalazi i lijepa Daena (Warren) odvesti do olupine svog svemirskog broda. U međuvremenu je za njima poslana vojska majmuna koju predvodi beskrupulozni i čovjekomrzacki general Thade (Roth). Leo i njegova družina im nastoje pobjeći te stići u “Zabranjenu zonu” gdje ih čeka šokantno otkriće p podrijetlu majmunskog svijeta.

Tim Burton se prilikom stvaranja novog Planeta majmuna suočio s dva ozbiljna problema – prvo, morao je istovremeno biti vjeran kultnom originalu i ponuditi nešto novo; istovremeno se morao suočiti s činjenicom da cijela premisa filma u današnje doba jednostavno nema onakvu snagu kakvu je imala u Hladnim ratom i društvenim previranjem opterećenim 60- tim godinama. Burton je prvi dio posla relativno pristojno obavio – scenarij Broylesa, Konnera i Rosenthala ne samo što je potpuno različit od verzije legendarnog Roda Serlinga iz 1968. godine od koje samo tu i tamo posuđuje pokoju repliku (što uključuje i Charltona Hestona koji ponavlja završne riječi iz originalnog filma u sasvim novoj situaciji), nego je u mnogo čemu bolji pa i uvjerljiviji. S druge strane, taj scenarij se gotovo uopće ne trudi bakćati s nekakvim socijalnim ili etičkim pitanjima, nego se sve svodi na jednodimenzionalnu i prilično predvidljivu SF-slikovnicu s jasno određenom i “politički nekorektnom” raspodjelom uloga između dobrih i loših momaka, gdje, za razliku od originala, među potonje ne spada nijedan homo sapiens. No, Burtona to previše ne zanima koliko prilika da jos jednom iskaze svoj talent za stvaranje neobičnih svjetova. Majmunski svijet je prilično uvjerljivo dočaran zahvaljujući izvrsnim specijalnim efektima, sjajnoj kostimografiji Colleen Attwood, scenografiji Ricka Heinrichsa kao i uistinu dojmljivoj masci Ricka Bakera. Glumci se, s druge strane, nisu baš pretjerano iskazali – iako Tim Roth pod majmunskom maskom briljira kao negativac, slično kao sto Helena Bonham Carter pod sličnom maskom izgleda humanije nego u većini svojih filmova, ostatak ekipe se baš previše ne trudi. To je pogotovo slučaj s Wahlbergom cčju bi ulogu mogao odglumiti i netko kalibra Jean-Claude Van Dammea a za Estellu Warren je više nego očito da joj je jedina svrha da pred kamerama paradira u što oskudnijoj odjeći. No, sve to bi se još kako-tako i moglo oprostiti Burtonu da kojim slučajem nije podlegao iskušenju da pokuša nadmašiti original sa još šokantnijom završnicom. Taj je pokušaj bio već unaprijed osuđen na propast, i jedini efekt tog neuvjerljivog i nelogičnog finala bile su legije SF-fanova koje su bacale drvlje i kamenje na film. Na kraju je dojam uistinu ozbiljno pokvaren, ali Burtonova režija je ipak dovoljno kvalitetna da se novi Planet majmuna kao cjelina može preporučiti i onim gledateljima koji ne osjećaju sentimentalnu privrženost prema kult-originalu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: San Andreas (2015)

Kako se 2016. približava svom kraju, tako se čini sve vjerojatnijim da će je dežurni komentatori opisivati pridjevom koji nije za tisak, a oni malo oprezniji nazivati “godinom katastrofa”. Iz današnje perspektive, pred kraj godine koju mnogi nazivaju apokaliptičnom, prilično je zanimljivo gledati što se prije nekih godinu dana prije smatralo krajem svijeta. A još uvijek nitko apokalipsu ne može prikazati na tako spektakularan način kao Hollywood. Jedan od primjera za to je San Andreas, prošlogodišnji film katastrofe u režiji Brada Peytona.

Sam naslov filma sugerira da je katastrofa koju su hollywoodski scenaristi odabrali njima izuzetno bliska. Riječ je o rasjedu zahvaljujući kome je Kalifornija jedna od tektonski najaktivnijih područja na Zemlji, pa se tako njeni građani moraju svako malo suočavati s potresima i bojati da će jednog dana doći onaj “veliki” koji će od veličanstvenih megalopolisa kao što su San Francisco i Los Angeles napraviti hrpu ruševina (kao što se s zlosretnim San Franciscom već jednom bilo dogodilo početkom 20. stoljeća). Na samom početku seizmolog dr. Hayes (Giamatti) koristi svoj eksperimentalni model kako bi uspješno testirao mogućnost predviđanja te dolazi do zaključka kako će se jedan takav potres upravo dogoditi. Praktične koristi od tog predviđanja, međutim, nema, jer ono nije dovoljno ozbiljno niti brzo shvaćeno da bi spriječilo sveopću destrukciju. Umjesto sprječavanja kreće akcija spašavanja u kojoj sudjeluju vrhunski terenski operativci, kao što je losanđeleski vatrogasac i helikopterski pilot Ray Gaines (Johnson). Za njega je misija spašavanja, kojoj se priključuje bivša supruga Emma (Gugino) osobne prirode, jer bivši supružnici moraju spasiti kći Blake (Daddario) koja je u San Franciscu zaglavila u društvu Emminog zaručnika Daniela Riddicka (Gruffud).

Kritika San Andreasu općenito nije bila sklona, jer je u njemu bez nekih poteškoća prepoznala ništa drugo do tipični ljetni blockbuster. Da stvar po San Andreas bude još gora, riječ je o filmu čija osnovna postavka zapravo i nije naročito originalna – rasjed San Andreas je bio odgovoran za brojne hollywoodske propasti Kalifornije. Zapravo, film bi se komotno mogao nazvati i remakeom Potresa iz 1974. godine, jednog od komercijalno najuspješnijih ostvarenja žanra. Međutim, dok se Potres prije četiri desetljeća mogao shvatiti kao svojevrsni odraz tjeskobe koje je kod tadašnje publike izazvao naftni šok i kraj četvrtstoljetnog neprekidnog ekonomskog rasta, kod San Andreasa se jedino može vidjeti odraz želje hollywoodskih studija da na brzinu zarade novac kombinacijom masovne CGI-destrukcije i mišićave pojave “The Rock” Johnsona, vejrojatno jedne od rijetkih autentičnih akcijskih zvijezda našeg doba. Iako će pokušaj da se ta formula začini s klišeiziranima podzapletima vezanim uz obitelj glavnog junaka izazvati zijevanje, ipak se ne može reći da scenarist Cuse, poznat kao jedan od autora TV-serije Izgubljeni, nije imao ama baš nimalo kreativnosti. To se prije svega odnosi na prilično zanimljivu ideju da se problem razdvojenosti članova obitelji Gaines u devastiranoj Kaliforniji rješava improvizacijama, odnosno korištenjem različitih prometnih sredstava. A i scene uništenja Kalifornije – a to je ono što gledatelje najviše zanima – su uistinu impresivne. Na kraju, ako se San Andreas shvati kao ništa drugo do ljetni blockbuster, onima koji ga pogledaju će pružiti daleko manje razočaranja nego što im je pružila 2016. godina.

SAN ANDREAS
uloge: Dwayne "The Rock" Johnson, Carla Gugino, Alexandra Daddario, Ioan Gruffud, Archie Panjabi, Paul Giamatti
scenarij: Carlton Cuse
režija: Brad Peyton
proizvodnja: Warner Bros/New Line Cinema, SAD, 2015.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Milijarde (Billions, sezona 1, 2016)

Oni koji u posljednje vrijeme pokušavaju pratiti političke rasprave na online forumima i društvenim mrežama, barem one ozbiljnije koje se bave nešto univerzalnijim temama od pretpolitičkih prepucavanja na etničkim, plemenskim, vjerskim, sportsko-navijačkim ili sličnim osnovama, vjerojatno će zaključiti da bi većini njih nekakav zajednički nazivnik trebala predstavljati sukob između kapitalizma i socijalizma. Riječ je o debati koja traje posljednjih par stoljeća, a koja se može, na ovaj ili onaj način nadovezivati na razne druge sporove. To je pogotovo došlo do izražaja od 2008. godine kada je veliki krah na njujorškoj burzi i globalna recesija pokazao da je mnogo toga trulog u suvremenom kapitalizmu, a mnoge potakao da ponovno počnu promišljati o socijalizmu kao njegovoj alternativi. Antikapitalističku raspoloženje je na određeni način nastojao iskoristiti i Hollywood, pa se svako malo pojavi film u kome je neki od likova pozitivac ili se takvim nastoji predstaviti tako što riječima i dijelom udara na “1%”. Nešto ozbiljniji odrazi takve debate na ekranima, odnosno oni koji bi kroz nešto uravnoteženiji pristup izbjegli crnobijeli tretman takve teme, su relativno rijetki. Jedan od njih predstavlja dramska TV-serija Milijarde čija se prva sezona početkom 2016. godine prikazivala na programu kanala Showtime.

Osnovni zaplet serije je vrlo jednostavan, te se svodi na sukob dvojice muškaraca opskrbljenih velikim talentom i još većim egom. Bobby “Axe” Axelrod (Damian Lewis) je burzovni mešetar koji je u nepuno desetljeće i pol od svog investicijskog fonda učinio jednu od najvećih institucija Wall Streeta i pri tome stekao status celebrityja i popularnost čak i među burzovnim mešetarima nesklonim masama Njujorčana. Charles “Chuck” Roades Jr. (Paul Giamatti) je federalni tužitelj za Južni distrikt New Yorka koji u svojoj karijeri nikada nije izgubio u sudnici, te stekao veliki ugled globeći i trpajući u zatvor poslovne ljude i mešetare koje se bogate insajderskim trgovanjem i sličnim ilegalnim burzovnim manipulacijama. Čak i jedan tako veliki grad kao New York je premalen za takva dva čovjeka, te ne treba dugo čekati povod za izbijanje otvorenog sukoba. Kada Axelrod, suprotno savjetima, za besramno visoku svotu kupi vilu u bogataškom odmaralištu Hamptons, Roades to shvaća kao izazov te započinje istragu koja ima za cilj raskrinkati financijske i druge malverzacije u Axelrodovom poslovnom imperiju te tako na kraju sebi pribaviti najveći “skalp” u karijeri. Taj zadatak neće biti lagan, jer se i Axelrod za njega pripremio, shvativši istragu kao još jedan izazov u svojoj karijeri, a osim ogromne količine novca kojima se kupuju informacije, iza sebe ima i malu armiju suradnika i uposlenika koji ga štuju kao božanstvo. Roades se, pak, tome suprotstavlja svojim malim, ali izuzetno talentiranim timom mladih tužiteljia motiviranih političkim ambicijama. I jednom i drugom, međutim, poteškoće čini to su međusobno povezani kroz Wendy Roades (Maggie Siff), Roadesovu suprugu koja je također ima impresivnu psihologa, ali u Axelrodovoj tvrtki čije tajne svom mužu ne smije odati iz profesionalnih razloga.

Od tri pisca koji predstavljaju službene tvorce serije, dvojica – David Levien i Brian Koppelman – su široj publici poznati kao tvorci nekoliko filmskih scenarija posvećenih profesionalnim kockarima, kao što je Rounders sa Mattom Damonom. Treći član tima, Andrew Ross Sorkin (inače u nikakvom srodstvu sa svojim daleko poznatijim prezimenjakom Aaronom), je poznat kao novinar specijaliziran za poslovne teme, a čije je najpoznatije djelo bila knjiga Too Big to Fail posvećena velikom burzovnom kraju 2008. godine (i kasnije adaptirana u HBO-v kablovski film). Sve je to trebalo jamčiti da bi gledateljima svijet financijskog kapitala i aktivnosti na Wall Streetu, često teško razumljive čak i onima koji imaju diplomu ekonomskog fakulteta, običnoj publici trebalo dočarati na koliko-toliko pristupačan način. U seriji, međutim, nekog naročitog kopanja po naličju američkog poslovnog establishmenta baš i nema, te se sve svodi na relativno jednostavne populističke slogane o insajderskom trgovanju kao “namještanju igre” i “prijevare” u kojoj se “veliki igrači” iz “1%” besramno bogate na račun “malog čovjeka”, ali isto tako i njihovu antitezu koja daje suprotan stav o kapitalizmu kao najčišćem oličenju američkog sna i jedinoj mogućnosti da se netko marljivim, upornim (iako ponekad ne i sasvim legalnim) radom sa dna popne na vrh.

Najveća je vrijednost Milijardi u tome što se sukob između kapitalizma i socijalizma odražava kroz dva lika, i to na način da nitko od njih nije prikazan kao apsolutni junak ili zlikovac. Za Axelroda je jasno da svoje bogatstvo nije u potpunosti stekao niti ga čuva na potpuno legalan način, te da je osim podmićivanja spreman i za neke moralno dvojbenije radnje; s druge strane serija ističe kako je bio skromnog podrijetla, te da se nakon stjecanja bogatstva njime nije bahato razmetao, te kako je u privatnom životu besprijekoran roditelj i vjeran suprug. U Milijardama se tako prikazuje kako kapitalizam, koga Axelrod oličava može biti dobar. Suprotne vrijednosti, odnosno ono što bi u kontekstu serije trebalo biti “socijalizam” – nastojanje države i drugih javnih institucija da se ekonomija stavi pod čvršći nadzor – simbolizira Roades kao talentirani, uporni, uspješni državni činovnik koji svoj, relativno slabo plaćeni posao zbog koga ga većina poznanika mrzi, radi usprkos toga što je ima bogatog i utjecajnog oca koji mu je mogao urediti daleko unosniju i manje stresnu karijeru. Za one koji vjeruju da svi problemi današnjeg svijeta potječu od zlih “1%” s Wall Streeta, Roades je pozitivac. U seriji on, međutim, nije nimalo savršen – prema svojim kolegama i prijateljima je izuzetno neugodan i nimalo ne krije svoje frustracije, a na kraju uvjerenje da se protiv Axelroda i njemu sličnima ne smiju birati sredstva, izgubivši tako svoju moralnu prednost.

Koncept Milijardi je sjajno postavljen, a Lewis i Giamatti se čine savršenim izborom za tako snažne, upečatljive i izvrsno napisane likove. Scenaristički trojac, međutim, nije znao taj koncept i likove pretočiti u nekakav čvrst i koherentan zaplet, barem ne onaj koji bi opravdao jednu ili dvije sezone (čak i one skraćene od 12 epizoda). Zato je od samog početka scenarij inficiran melodramom i brojnim detaljima koji se čine primjerenijim “trash” sapunicama nego ozbiljnoj seriji na aktualnu temu. To se može vidjeti na samom početku kroz lik Wendy, koji na prilično neuvjerljivi način povezuje dvojicu glavnih likova , dodavši svemu tome i motiv seksualne napetosti između psihologinje i njenog karizmatskog pacijenta, kao i patološke ljubomore fizički neuglednog muža. Milijarde, međutim, idu još dalje u nastojanju da za ekrane prikuju “trashu” sklonu publiku, pa je tako odnos između Wendy i njenog muža dodatno zakompliciran time da njih dvoje prakticiraju BDSM. Iko je u seriji bilo prilično dobro napisanih i ocrtanih likova, kao i vrlo dobrih epizoda (poput “Quality of Life” u kojoj se kroz flashbackove vješto koristi podzaplet vezan uz jednog od Axelrodovih zaposlenika), nju je od samog početka bilo teško shvatiti potpuno ozbiljno. I na kraju, kada prva sezona završi obveznim i predvidljivim cliffhangerom, gledatelj će, opterećen svim tim “trash” sadržajima, postaviti prilično neugodno pitanje što ga čeka u drugoj.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Čudesni Spider Man 2 (2014)

Peter Parker and Gwen Stacy
(izvor: marvelousRoland)
ČUDESNI SPIDER MAN 2
(THE AMAZING SPIDER-MAN 2)
uloge: Andrew Garfield, Emma Stone, Jamie Foxx, Danne DeHann, Campbell Scott, Embeth Davidtz, Colm Feore, Paul Giamatti, Sally Field
scenarij: Alex Kurtzman, Roberto Orci & Jeff Pinkner
režija: Marc Webb
proizvodnja: Columbia Pictures/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 142'

Hollywoodski blockbusteri, pogotovo oni koji se temelje na strip-serijama o superherojima, ne samo što zbog bezličnosti i ponavljajućih likova, tema i predvidljivosti podsjećaju na izbore u Hrvatskoj, nego ponekad zbog industrijskog tempa kojim se štancaju znaju izazivati zbrku kod manje upućenih ili opreznih dijelova publike. Najveću takvu opasnost pruža “rebootirana” franšiza o Spidermanu, koja je u kino-dvorane došla tek pet godina nakon završetka, odnosno deset godina naakon početka prethodne. A, s obzirom da iza originalnog stripa stoji danas u Hollywoodu dominantna izdavačka kuća Marvel, lako je zamisliti da serija koju producira studio Columbia bude shvaćena kao dio šire cjeline X-Mena (koji je ugrabio 20th Century Fox) ili tzv. Marvelovog filmskog univerzuma (koji drži Disney). S druge strane, brzina kojom se franšiza o Spidermanu reinkarnirala omogućava relativno brze i jednostavne usporedbe s prethodnim verzijama. Jedan od najboljih primjera za to pruža Čudesni Spider-Man 2, koga bi bilo manje korisno uspoređivati sa svojim prethodnikom iz 2012. godine, a više s deset godina starijim Spider-Manom 2.

Režiser Marc Webb je u prethodnom filmu već odradio obvezu da publici prikaže kako je nastao glavni junak, odnosno kako se od skromnog njujorškog gimnazijalca Petera Parkera (Garfield) transformirao u čovjeka sa posebnim moćima koji maskiran spašava grad od kriminalaca i svakojakih čudovišta. Scenarij, pak, ovaj put omogućava da se u nepunih dva i pol sata ubaci daleko više materijala koji bi trebali zadovoljiti kako poklonike originalnog stripa koji žude za kultnim likovima, tako i publiku koja traži dodatne količine melodrame. Ovo posljednje bi trebao pružiti nastavak Parkerove ljubavne veze sa lijepom kolegicom Gwen Stacy (Stone), ali koja zapada u poteškoće jer je Parker jednostavno previše opterećen svojom životnom misijom, ali i zabrinut zbog toga što bi na svoju voljenu djevojku mogao navući pažnju kojekakvih zlikovaca. Jedan od njih bi mogao biti Max Dillon (Foxx), elektroinženjer u korporaciji Oscorp koga nesreća na radnom mjestu transformira u čudovište po imenu Electro. Spašavanje grada od zlikovca dodatno komplicira i dolazak Harryja Osborna (DeHaan), Parkerovog prijatelja iz djetinjstva koji je naslijedio očev poslovni imperij, ali također i genetske malformacije koje će mu skratiti život ukoliko ne bude koristio neke od potencijalno opasnih Oscorpovih tehnologija.

Webbovo nastojanje da u svoj film utrpa što je moguće više sadržaja je rezultiralo time da je drugi nastavak novog Spidermana prilično konfuzan, tonom i kvalitetom neujednačen film. U njemu mnoge stvari ne funkcioniraju, ali se neke, s druge strane, isplate pogledati. Tako na samom početku, odnosno prologu koji prikazuje sudbinu protagonistovih roditelja, imamo priliku vidjeti jednu od najefektnijih akcijskih scena u Hollywoodu u posljednje vrijeme. Kada se radnja prebaci u sadašnjost, odnosno kada se prikazuje kako Spiderman poskakujući putuje njujorškim ulicama iležerno rastura kriminalce, film je teško shvatiti ozbiljno. To se pogotovo odnosi na karikaturalni lik ruskog negativca, koji tumači ispod maske potpuno neprepoznatljivi Paul Giamatti. A onda scenaristi publici nameću ozbiljnost, pogotovo u scenama koje prikazuju moralne i druge dileme koje protagonistu nameće njegov odnos s djevojkom. Ozbiljan ton će se povremeno vraćati u film i konačno biti potvrđen i završnicom koja je donedavno bila prilično nekonvencionalna za današnji Hollywood.

Konfuznost radnje i preveliki broj, često nepotrebnih ili neiskorištenih likova, djelomično nadoknađuje prilično raznovrsna i dobro raspoložena glumačka ekipa. Garfield i Stone, koji predstavljaju ljubavni par u stvarnom životu, uspijevaju održavati dobru “kemiju”, i to mnogo bolje nego što su to činili Tobey Maguire i Kirsten Dunst kao protagonisti prethodne serije. Izuzetno je dobar posao napravio i mladi DeHann, iako se njegov prikaz zlosretnog mladog bogataša može shvatiti prilično sličnim liku iz Kronika, odnosno korak prema tipskim ulogama psihološki mučenih negativaca. Foxx, barem dok ne preuzme identitet električnog čudovišta, je isto tako prilično zanimljiv kao genijalni ekscentrik. Završnica filma, pak, daje određenu nadu da će treći (i prilično izgledni) nastavak Webbu i Columbiji dati priliku da ponude nešto novo. S druge strane, to što je Čudesni Spider Man 2 bolji od Čudesnog Spider Mana i svog deset godina starog ekvivalenta onakvo dostignuće koje sa sobom donosi neke pretjerano velike količine optimizma.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta