Vodstvo švedskog studija Paradox Interactive očigledno nije sujeverno, jer je izlazak svoje najnovije igre – Victoria 2 – namjestila upravo na petak 13. Donositi sudove o tome da li je taj potez bio izazivanje sudbine ili ne nema smisla, jer se u nekoliko sati koliko je igra dostupna teško može dobiti nekakav jasan dojam o tome koliko je ta igra dobra ili loša.

Po onome što sam imao prilike vidjeti, Paradox se još uvijek drži principa da se uvode novotarije novotarija radi, odnosno da se ne mijenja pobjednička formula. Dakle, Victoria 2 je po sadržaju istovjetna originalu iz 2003. godine – cilj je voditi jednu od povijesnih država u razdoblju od 1836. do 1920. godine te, ovisno o početnoj poziciji od nje napraviti jedinu svjetsku supersilu, osigurati “mjesto pod suncem”, modernizirati je ili makar pokušati izbjeći njeno gutanje od strane većih imperijalističkih “igrača”.

Paradox nije previše mijenjao ni detalje same igre – i dalje se svodi na nastojanje da državničko umijeće pokazuje brigom o financijama, razvijanjem proizvodnje, održavanjem pozitivne trgovinske bilance, kao i balansiranjem između raznih etničkih grupa i društvenih klasa kako bi se izbjegle revolucije, ustanci i građanski ratovi. Mikromenadžment, odnosno opcije koje omogućavaju manipuliranjem društvenim grupama koje mogu brojati 100.000, ali i nekoliko desetaka pojedinaca je još uvijek tu. Zapravo, Victoria 2 se ne doima toliko različito od Victorije 1.

Ono što, međutim, ovu igru čini bolju od Victorije 1 jest prije svega mnogo urednije korisničko sučelje, koje ogroman broj podataka čini prijemčivim igraču i bitno olakšava donošenje odluka. Također je ubačena zgodna opcija za brzo pregledavanje rutinskih diplomatskih informacija iz svijeta koje znaju biti tako iritantne u drugim Paradoxovim igrama ovog tipa (Europa Universalis i Hearts of Iron). Originalna glazba se također doima daleko bolja nego u originalu koji je ponekad bio previše depresivan sa svojim klasicima iz 19. stoljeća.

S druge strane, još uvijek je teško dati konačan sud, jer je zemlja koju sam odabrao za igranje – Argentina – zbog svoje relativne zabačenosti, ali i fiksiranog političkog sistema temeljenog na klasičnoj latinoameričkoj diktaturi, nije dala priliku niti za “ozbiljnu” diplomaciju, niti za ratovanje, barem ne u prvih par desetljeća koje sam na brzinu odigrao. Također se još uvijek ne može dati ni sud o kolonizaciji i sistemu imigracije, jer je Argentina još uvijek ispod kriterija “sile” koji u mehanizmu Victorije 2 jedina može osnivati kolonije; to je prilično frustrirajuće s obzirom na prostrane teritorije na krajnjem jugu zemlje.

Možda nakon još nekoliko partija budem u prilici dati nešto opsežniju ocjenu ove igre. Ipak, mogao bih reći da je oni koje originalna Victoria nije impresionirala vjerojatno neće voljeti; stari Paradoxovi grognardi će je vjerojatno konzumirati sa zadovoljstvom. Onima koji još nisu upoznati s Paradoxovim naslovima bi mogla poslužiti kao dobar uvod u takvu vrstu igara.