RECENZIJA: Snowden (2016)

“Svatko onaj koji je spreman žrtvovati slobodu radi malo sigurnosti, ne zaslužuje ni jedno ni drugo”, rekao je Benjamin Franklin, jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država. Dilema između slobode pojedinca i dužnosti države da štiti poredak je danas daleko aktualnija nego u Frankiinovo doba, čemu je prilično doprinijelo upravo Franklinovo čedo, čiji aparat državnog nasilja raspolaže s vojnim, tehnološkim i drugim resursima o kojima su svi raniji vladari mogli samo sanjati. To se odrazilo i kroz američku hegemoniju nad ostatkom svijeta, kojoj je pridonio i Hollywood, koji već desetljećima SAD , uz određene izuzetke prije svega vezane unutarnjom politikom, uporno nastoji prikazati kao najsavršenije dostignuće čovječanstva i izvor sveg dobra u svijetu. Oliver Stone se kao dobrovoljac u vijetnamskim džunglama imao prilike uvjeriti da je ta ružičasta slika daleko od istine, te se njegova karijera velikim dijelom može opisati kao nastojanje da američku i svjetsku publiku uvjeri u nešto sasvim suprotno. Posljednje takvo ostvarenje je Snowden, biografski film posvećen ličnosti u kojoj je Stone najvjerojatnije pronašao svojevrsnu mlađu verziju sebe.

Film na samom početku rekonstruira dramatične događaje iz 2013. godine, kada se Edward Snowden (Gordon-Levitt), mladi informatički stručnjak u službi NSA, u hongkonškom hotelu sreće sa novinarom Glennom Grenwaldom (Quinto) i autoricom dokumentarnih filmova Laurom Poitras (Leo), kako bi im ispričao svoja dugo godina akumulirana saznanja o tajnom programu prisluškivanja i nadzora koje na globalnom planu provode američke vlasti. Radnja se preko flashbacka vraća nekoliko godina ranije kada je Snowden, odrastao u obitelji konzervativnih mornaričkih časnika i obavještajaca, odlučio dati svoj doprinos u globalnom američkom ratu protiv terorizma. Njegov pokušaj da postane pripadnik vojnih specijalaca završava neuspjehom zbog ozljede, te se umjesto toga priključuje CIA-i, a potom, preko sa njima povezanih privatnih korporacija, i tajnoj službi NSA. Pri tome mu nimalo ne smeta to što djevojka Lindsay Mills (Woodley) kao protivnik rata i Bushove politike ima sasvim suprotne stavove od njega. S vremenom, međutim, postaje svjedokom kako je program nadzora podataka, stvoren s opravdanjem kako bi spriječio nove napade 11. rujna, metastazirao u hobotnicu koja služi za nadzor ne samo američkih saveznika, nego i vlastitih građana, stvarajući mogućnost zloporabe apokaliptičkih razmjera.

Snowden je, stjecajem okolnosti, u američka kina išao isti vikend kao i Eastwoodov Sully, još jedan film posvećen protagonistu dramatičnih događaja iz nedavne prošlosti. Od njega je na blagajnama bio glatko poražen, a što i ne iznenađuje, s obzirom da je Eastwoodov film, za razliku od Stoneovog, ima nedvosmisleni hepi end, kao i junaka koga će prihvatiti cijela publika. Za Edwarda Snowdena se, međutim, tek treba vidjeti da li će sve ono što je učinio na neki duži rok imati smisla, a isto tako je za dio američke i svjetske javnosti to što se sklonio u Rusiju dovoljno da ga se, u atmosferi ponovno pokrenutog hladnog i sve izglednijeg novog svjetskog rata, umjesto kao heroja smatra izdajnikom kome treba poslati bespilotnu letjelicu ili barem metak u potiljak. Stoneov Snowden nimalo ne krije da je njegov stav prema naslovnom protagonistu potpuno suprotan, ali se njegov sadržaj ne može tako lako prepoznati kao propaganda. Dijelom je to zbog toga što je Edward Snowden, i u stvarnom životu i u tumačenju Josepha Gordona-Levitta, tihi i bezazleni geek kome se u usta teško mogu staviti bijesne replike poput junaka filmova kao što su JFK i Rođen 4. srpnja. Stone je umjesto toga prisiljen njegovu priču ispričati na jedan miran i daleko discipliniraniji način, pri čemu je eksplicitno izlaganje onoga što je pjesnik htio reći ostavljeno sporednim likovima. Pri tome Stone ima različitog uspjeha – Nicolas Cage je dobar kao razočarani i cinični obavještajac koji glavnom liku govori da je i obavještajna zajednica, poput ostatka američkog establishmenta, opterećena korupcijom i nesposobnošću; Rhys Ifans se u ulozi junakovog iskusnog i s mračnim poslovima dobro upoznatog mentora, pak, doima kao loša zamjena za Tommyja Leeja Jonesa koji je takve uloge igrao zavezanih očiju.

Mnogo ozbiljniji problem za ovaj film, međutim, predstavlja to što je, zbog same prirode medija, priča o Snowdenu daleko prikladnija za dokumentarni nego igrani film. Usprkos uloženog truda, pogotovo od strane Gordon-Levitta koji zaslužuje sve pohvale, Snowden na kraju izgleda kao rutinerski biografski film, velikim dijelom nalik na one koji su se nekoć znali štancati na američkoj televiziji. Jedino što ih od njih razlikuje jest prostački rječnik i eksplicitna scena seksa koja, s obzirom na temu koja se tiče kršenja privatnosti, Snowdenu daje neočekivano autoironičnu dimenziju. Iako se može postaviti pitanje da li je Snowden uopće bio potreban, ipak ga valja pohvaliti jer će barem dio publike natjerati da počne razmišljati o nekim pitanjima koje su postavili ljudi poput Franlina, te se valja nadati za odgovore na njih, s obzirom na ono što se u posljednje vrijem kuha u svijetu, više nije prekasno.

SNOWDEN

uloge: Joseph Gordon-Levitt, Shailene Woodley, Melissa Leo, Zachary Quinto, Tom Wilkinson, Scott Eastwood, Logan Marshall-Green, Timothy Olyphant, Rhys Ifans, Nicolas Cage
scenarij: Kieran Fitzgerald & Oliver Stone
režija: Oliver Stone
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Divljaci (2012)

Blake Lively
(izvor: EyesOnFire89)
DIVLJACI
(SAVAGES)
uloge: Blake Lively, Aaron Johnson, Taylor Kitsch, Benicio Del Toro, Salma Hayek, John Travolta
scenarij: Shane Salerno, Don Winslow, Oliver Stone
režija: Oliver Stone
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 131 '

Čak i u doba kada je Kaliforniju ekonomska kriza pogodila teže od većine ostalih američkih saveznih država, malo koje mjesto izgleda tako ugodno za život kao živopisni primorski grad Laguna Beach. A malo koji način zarade za život u takvom raju izgleda tako ugodan kao posao koji su osmislili protagonisti filma Divljaci –  nadareni botaničar Ben (Johnson) i njegov prijatelj, mladi ratni veteran Chon (Kitsch). Njih dvojica su uspjeli uzgojiti novu sortu indijske konoplje od koje se pravi daleko kvalitetnija “trava”, te izgraditi široki i efikasni sustav distribucije svog proizvoda. Harmoničan odnos dvojice prijatelja i poslovnih partnera upotpunjuje prekrasna djevojka Ophelia “O” Sage (Lively) koju ravnopravno dijele. Ona, međutim, postaje i sredstvo pomoću koje će meksički narko-kartel nastojati preuzeti njihovu operaciju; nakon što Ben i Chon odbiju “prijateljsku” ponudu o poslovnoj suradnji, “O” otmu kartelovi operativci na čelu s okrutnim Ladom (Del Toro) te dvojicu prijatelja prisiljavaju da donose teške i neugodne odluke kako bi joj spasili život.

Ako to nije bilo jasno nakon promašenog i nepotrebnog nastavka Wall Streeta, ovaj bi film trebao uvjeriti publiku kako su godine konačno dohvatile Olivera Stonea, te kako nekoć najradikalniji i najkontroverzniji američki filmaš danas proizvodi konfekcijska ostvarenja koje je sve teže razlikovati od opusa njegovih manje razvikanih kolega. Divljaci, temeljeni na romanu Dona Winslowa, koji je zajedno sa Stoneom i Shaneom Salernom napisao scenarij, su gledatelje trebali privući prije svega svojom, barem za Amerikance, aktualnom temom – eskalacijom neopisivog nasilja među zaraćenim narko-kartelima u Meksiku i odrazom tih zbivanja s druge strane granice. Nekakve angažiranosti, koja bi se inače očekivala od Stonea, ovdje nema; nigdje se ne spominje “rat protiv droge”, koga se Stone dohvatio tek u promotivnim intervjuima. Recesija se spominje tek u jednoj rečenici, a umjesto toga Kalifornija je prikazana kao raj na zemlji, mjesto sunca, prekrasnih plaža i “komada”, ali i nadasve progresivne, “cool” i pametne “ekipe” koja čak i narko-biznis obavlja uspješnije, uljuđenije i civiliziranije od nekakvih tamnoputih primitivaca dolje na jugu. Stoneovo ljevičarstvo je, valjda, jedini razlog zašto dežurni utjerivačke političke korektnosti u ovom filmu nisu uspjeli pronaći rasističke natruhe.

Divljaci predstavljaju razočaranje i zbog toga što se, zapravo, ne doimaju naročito originalnim, odnosno što predstavljaju ne baš najsretniji miks već desetljećima korištenih scenarističkih ideja – od “menage a troisa” koga je prikazao još Truffaut u Julesu i Jimu, preko uzgajivača “trave” kao pozitivnog oličenja poduzetničkih vrijednosti, što je korišteno u bezbroj komedija. U stilskom smislu, Stone ne donosi ništa naročito; psihodelične inspiracije su ishlapile, a najveći otklon od konvencija je naracija “O” koja, ne baš uvjerljivo, sugerira da živa neće dočekati kraj filma. Čak se i ta “nekonvencionalna” završnica doima kao ne samo jeftinim, nego i očajničkim trikom režisera u posljednji trenutak želi biti “drukčiji od drugih”.

Divljake gledljivima čini prije svega glumačka ekipa, iako svi njeni članovi nisu bili iste sreće. Blake Lively se tako mora nositi s nezahvalnim likom razmažene glupače koja svoje dečke uvlači u nevolju; Aaron Johnson i Taylor Kitsch su nešto bolji kao stereotipovi pacifističkog neo-hippieja i tvrde “macho” vojničine. Sama pojava Salme Hayek kao narko-bosa Divljake pretvara u parodiju meksičke telenovele koja se više ne može shvatiti ozbiljno. S druge strane, nastup proćelavog Johna Travolte kao korumpiranog agenta DEA je poslovično zabavan, ali ipak zasjenjen Beniciom Del Torom koji očigledno uživa u ulozi psihopatskog ubojice. Krajnji je dojam ipak da su se svi ti talenti daleko bolje mogli iskoristiti negdje drugdje.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 18. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10

Oliver Stone optužen za antisemitizam

Oliver Stone i povijest baš i nisu najbolji prijatelji. Kada povjesničari budu za nekih sto godina istraživali atentat na Kennedyja, kao jedan od razloga zašto prava istina o tom događaju nikada nije otkrivena će se vjerojatno navoditi i Stoenov JFK, koji je najbizarnije i najparanoidnije teorije zavjere publici “prodao” kao neupitnu istinu. Stone je, s druge strane, prilično talentirani filmaš koji možda u svojim djelima nije povijesno autentičan, ali zato prilično autentično i strastveno u iznosi svoja uvjerenja.

Jučer je, pak, Stone, zbog strastvenog iznošenja svojih uvjerenja sebi stvorio velike probleme, s obzirom da mu prijeti opasnost trpanja u istu antisemitsku kašu kao i Mela Gibsona. Govoreći o novoj TV-seriji Secret History of America (Tajna povijest Amerike) za Sunday Times, izrekao je ono što mnogi poznavatelji Hollywooda misle, ali se ne usude iskazati – da je percepcija američke i svjetske povijesti, uključujući drugi svjetski rat, pogrešna zahvaljujući Hollywoodu i njegovom inzistiranju na svođenju 1930-ih i 1940-ih na Hitlera i Holokaust. Stone je dodatno podgrijao vatru objasnivši opsjednutost Holokaustom time što Hollywoodom dominiraju Židovi.

Kao što se moglo očekivati, Stoneova izjava je dočekana na nož od strane židovskih organizacija, izraelskih diplomata i preživjelih žrtava Holokausta. Ipak, teško je očekivati da će Stone, koji je dijelom i sam Židov po porijeklu, i čiji su ljevičarski stavovi na holivudskoj liniji, doživjeti isti tretman kao Gibson koji je turbokonzervativni katolik i čiji je otac negirao Holokaust. Ova kontroverza će mu, kao i mnoge druge, samo podići publicitet.