Izreka da se povijest ponavlja – prvo kao tragedija, potom kao farsa – mogla bi se primijeniti i na istjecanje nafte u s uništene platforme u Meksičkom zaljevu. Ono što je samo prije nekoliko dana nazivano najvećom ekološkom katastrofom u povijesti sada izgleda kao “mućak”, odnosno sva sila ekologa i drugih stručnjaka je umjesto borbe protiv naftne mrlje sada suočena s jednim malo prizemnijim problemom – odgovorom na pitanje gdje se sva ta procurena nafta sada nalazi.

Time u svojoj reportaži priznaje da je misterij najvećim dijelom proizašao iz banalne činjenice da je istjecanje nafte bilo prenapuhano od medija i ekoloških grupa. U usporedbi s istjecanjem nafte iz Exxon Valdeza na Aljasci istjecanje nafte u Meksičkom zaljevu se sada čini daleko manjim problemom. Vjeruje se da su naftu “sredili” mikrobi kojima, za razliku od Aljaske, gode tople vode Meksičkog zaljeva.

Iako u ovim stvarima treba uvijek biti oprezan, čini se da je – slično kao i kod islandskim vulkanom izazvane avio-apokalipse i histerije izazvane ptičjom gripom – u pitanju bilo još jedno medijsko “senzibiliziranje” javnosti. Oni malo stariji će se vjerojatno sjetiti da je jednu sličnu kataklizmu trebao izazvati “milenijski bag”. Gotovo sve katastrofe koje su mediji predviđali se, pak,  nisu dogodile ili su se događale na mjestima i na način na koji nitko nije očekivao. Stoga treba, barem zasad, odahnuti po pitanju Meksičkog zaljeva, ali se isto tako zapitati kada će se medijima dogoditi isto što i dječaku koji je vikao “evo vuka”.