Žalosna priča čiji je protagonist Dragan Vasiljković alias Daniel Snedden alias “Kapetan Dragan” dobila je još jedno poglavlje, odnosno dramski podzaplet kojim je hrvatskoj javnosti dodatno utrljana sol u ranu. Australski sud je – na iznenađenje mnogih u Hrvatskoj – odlučio da od Vasiljkovićevog izručenja zbog ratnih zločina neće biti ništa, a da stvar bude gora, kao razlog nije naveo nepostojanje ili postojanje krivnje dotičnog, nego ozbiljnu sumnju da mu se u Hrvatskoj, zbog očajnog stanja u pravosuđu, može pošteno suditi. Kao dodatno poniženje po hrvatsku javnost i establishment, Vasiljković je nakon par dana izašao na slobodu, iako je – tvrde pravnici – postojala mogućnost da mu se produži boravak u pritvoru.

Ta mogućnost nije iskorištena jer se australsko tužiteljstvo nije žalilo na odluku suda. Kada su im hrvatski i drugi mediji postavili pitanje “zašto” došao je jednostavan odgovor u obliku da nikakav zahtjev niti žalba nije pravovremeno poslan iz hrvatskog Ministarstva pravosuđa. Nakon što je u petak 4. rujna u 15 sati istekao rok za žalbu, australske vlasti nisu imale drugog izbora nego da Vasiljkovića puste na slobodu.

Šimonović i njegovo Ministarstvo, pak, tvrde da njihovi australski kolege, da se eufemistički izrazimo, “ne govore istinu”, odnosno da je zahtjevi i dokumentacija uredno poslani, ali…

I sada dolazimo do onog najvažnijeg “ali”. Zahtjev je, dakle, prema navodima Ministarstva, poslan u četvrtak navečer. Australci su, dakle, imali skoro cijeli dan da žalbu pravovremeno prime i po njoj donesu odluku.

Ili, možda nisu. Jer podnošenje žalbe u “četvrtak navečer” se zbilo u Hrvatskoj, a žalba se primila u Australiji, odnosno u njenom istočnom dijelu, čijoj vremenskoj zoni pripada glavni grad Canberra. S obzirom da je u Hrvatskoj danas na snazi ljetno, a u Australiji, s obzirom da se nalazi na južnoj hemisferi, zimsko računanje vremena, to znači da je Zagreb i Canberru dijelilo devet sati vremenske razlike.

Canberra se nalazi na istoku gdje izlazi sunce, što znači da hrvatskom vremenu valja pribrojiti devet sati da bi se dobilo tamošnje vrijeme. Ili, da budemo sasvim jasniji, ako je zahtjev, na primjer, poslan telefaksom u četvrtak oko 23:30 po hrvatskom vremenu, Australci bi ga zaprimili u petak ujutro oko 8:30 po vlastitom vremenu.

To je, pod pretpostavkom da je zahtjev bio napisan lege artis, uredno argumentiran, pečatiran, adresiran i preveden, Australcima ostavilo oko šest sati da hitno naprave i podnesu vlastitu žalbu. Ali oni to nisu učinili, što dovodi do pretpostavke da je u pitanju tehnički, pravni ili nekakav drugi gaf s hrvatske, odnosno opstrukcija s australske strane. Zahtjev je poslan na pogrešnu adresu, zagubio se, nije bio preveden, postojao je bug u komunikacijskom softveru… Ili, možda, Australci govore istinu pa zahtjev nije stigao na vrijeme jer nije bio poslan na vrijeme.

Kako se to moglo dogoditi? Zapravo to i nije tako teško zamisliti. Ako pretpostavimo da je zadatak da se zahtjev pošalje “zapao” nekom dežurnom službeniku Ministarstva u četvrtak navečer, možemo isto tako pretpostaviti da je taj dežurni službenik raspolaže s istim onakvim obrazovanjem, odnosno razinom opće kulture koja se, na primjer, može zapaziti u uredništvima nekih naših utjecajnih i popularnih medija.

Dotični bi, dobivši u četvrtak navečer zadatak da zahtjev pošalje do 4. rujna u 15 sati po lokalnom australskom vremenu, mogao zaključiti da se ne treba previše žuriti.  Njegov je misaoni proces mogao ići po relacijama “Australija… to je na Pacifiku… nešto kao Kalifornija.. malo dalje od New Yorka, gdje je jutro kad je kod nas popodne”. Dakle, zašto se mučiti kada se sve može uredno uraditi u petak ujutro?

Isti službenik dolazi na posao u petak ujutro oko 9 sati, nesvjestan da je u tom trenutku zakasnio za tri sata, odnosno da nema više ničega što bi moglo Vasiljkovića spriječiti da izađe na slobodu.

Sve gore navedeno možda izgleda kao pretjerana kreativnost u nastojanju da se objasni neobjašnjivi apsurd. Međutim, takva priča i nije baš neuvjerljiva kada se stavi u kontekst pravosudnih i birokratskih horora koji se svakodnevno događaju u Hrvatsku.

Zašto je Kapetan Dragan na slobodi je pitanje na koje se vjerojatno nikada neće pronaći pravi odgovor. Međutim, kada se kao odgovor ponude dvije opcije – a) strašni srpski lobi koji australsko pravosuđe i vladu ima u šaci; b) gomilu nesposobnih kretena u hrvatskim ministarstvima – najbolje je, kao i u svakom sličnom slučaju, primijeniti Ockhamovu britvu.