RECENZIJA: Zločeste mame (Bad Moms, 2016)

ZLOČESTE MAME
(BAD MOMS)
uloge: Mila Kunis, Kristen Bell, Kathryn Hahn,
Annie Mumolo, Jay Hernandez, Jada Pinkett Smith,
Christina Applegate, David Walton, Clark Duke
scenarij: Jon Lucas & Scott Moore
režija: Jon Lucas & Scott Moore
proizvodnja: STX Entertainment, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

Kada se riješi jedan problem, često se ispostavi kako to rješenje nije ništa drugo nego sasvim novi problem. Ciničniji povjesničari bi na sličan način mogli prokomentirati dostignuća pokreta za ženska prava u prošlom stoljeću, odnosno spoznaju da su žene tada uspjele (barem u onom što se smatra “civiliziranim” ili modernim zapadnim svijetom) ostvariti pravnu i političku jednakost s muškarcima, ali su se zato suočile s izazovima koje njihove majke i bake nisu mogle zamisliti. To se prije svega odnosi na promjenu dotadašnje paradigme ženskog životnog uspjeha koja se svodila na izbor dobrog muža, a koja je danas ne toliko izmijenjena, koliko nadopunjena imperativom uspješne profesionalne karijere. Od uspješnih žena se danas tako zahtijeva ne samo da svojoj obitelji donose kruh na stol i krov nad glavu, nego da o takvim obiteljima brinu kao vrhunske domaćice, supruge i majke. Pomiriti takve imperative je prilično teško, a pogotovo u vremenima ekonomske krize ili u ultrakompetitivnim društvima kao što je američko. Takvo je stanje stvari donijelo ne samo hrpu novaca farmaceutskoj industriji ili psihoterapeutima, nego i inspiraciju za konformizmu manje sklone filmaše. Među njima su se našli i Jon Lucas i Scott Moore, scenaristički dvojac zaslužan za Mamurluk, čija se nova komedija Zločeste mame bavi upravo životom suvremenih američkih majki iz srednje klase.

Život Amy Mitchell (Kunis), protagonistice filma, na prvi pogled se čini kao ostvarenje svega onoga što je Hollywood generacijama prodavao kao američki san – živi u više nego pristojnoj kući u predgrađu, ima muža, dvoje dražesne djece i posao u “cool” startup poduzeću za distribuciju kave. Međutim, njen život je daleko od idile s obzirom da održavanje obiteljsko-profesionalne utopije zahtijeva sve više fizičkih i mentalnih napora; iako djeca pohađaju osnovnu školu, Amy je prisiljena nadzirati njihove školske i slobodne aktivnosti kako bi bila sigurna da će dobiti ocjene nužne za upis na prestižni fakultet; njeni kolege iz poduzeća, uključujući šefa (Duke) su 20-godišnjaci uvjereni da je za poslovni uspjeh dovoljno izgledati “cool” te je ona prisiljena obavljati cjelokupan posao, a na kraju se ispostavi da muž (Walton) od obitelji pokazuje više interesa za ženu s kojom održava online ljubavnu vezu. Amyne frustracije eksplodiraju kada se suoči s Gwendolyn (Applegate), predsjednicom udruženja roditelja učenika koja ga vodi poput totalitarne države. Amy upravo zbog nje “pukne film” te odluči, barem privremeno, prestati izigravati savršenu majku te pokušati pronaći odušak u noćnim izlascima, alkoholu i drugim muškarcima. U tome joj podršku pruže dvije sasvim različite žene – skromna kućanica, supruga i majka četvero djece Kiki (Bell) i promiskuitena raspuštenica Carla (Hahn). Tako stvorena trojka se sjajno zabavlja, ali potom i odlučuje na izborima srušiti Gwendolyninu strahovladu.

Za Zločeste mame bi se teško moglo reći da je u njih uložen neki izuzetan kreativni napor. Ne samo da se srž zapleta mogla naći u sijaset televizijskih sitkomova širom svijeta, nego su i stil i tip humora preslikani kako od Mamurluka, tako i od danas već uobičajenih hollywoodskih komedija o naizgled “normalnim” ženama koje “puknu” i ponašaju se isto tako nepristojno kao najgori muški prasci. Osim par zanimljivih opservacija na temu generacijskog jaza koji se stvara između danas već sredovječne “generacije X” (čije vrijednosti predstavlja “banku” i pol mlađa Kunis) i “milenijaca”, teško je da će gledatelji čuti i vidjeti nešto što, na ovaj ili onaj način nisu vidjeli prije. Nedostatak scenarističke inspiracije, koji najviše dolazi do izražaja u strahovito banalnoj sceni u kojoj Amy “zabrije” sa privlačnim udovcem (koga Jay Hernandez glumi poput muške barbike), je, s druge strane više nego nadoknađen izuzetno raspoloženom i raznovrsnom glumačkom ekipom. Kunis, koja je svoju filmsku karijeru duguje sitkomovima, se prilično dobro snalazi u ulozi frustrirane kućanice, a isto bi se moglo reći i za ovakve uloge specijaliziranu Bell. Najveće je otkriće Hahn kao nezaustavljiva žderačica muškaraca i antiteza svega onoga što “pristojno društvo” smatra idealom ženstvenosti, bilo u estetskom, bilo u moralnom smislu. Kada se ta trojka nađe zajedno, njihovi komičarski talenti stvaraju jednu novu kvalitetu koja, barem na neko vrijeme, nadilazi prozaičnost osnovnog zapleta. Čak se i Christina Applegate uspješno nosi sa prilično nezahvalnom ulogom karikaturalne negativke. Iako je najkreativniji trenutak filma rezerviran za odjavnu špicu, i iako će najbolje “fore” u filmu moći shvaćati prije svega žene, i to one koje sebi mogu priuštiti djecu u najboljim godinama (a kojih je, s obzirom na ekonomske i kulturne trendove, danas sve manje), Zločeste mame ipak pronalaze put i do šire publike, i kao takve ne predstavljaju potpuno gubljenje vremena. A to je nešto što se za mnogiedaleko razvikanije hollywoodske filmove ovog ljeta ne može reći.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Preboli me (Get Over It, 2001)

uloge: Kirsten Dunst, Ben Foster, Melissa Sagemiller, Sisqo, Shane
 West, Colin Hanks, Zoe Saldana, Mila Kunis, Swoosie Kurtz, Ed Begley
 Jr., Martin Short, Carmen Electra
 glazba: Steve Bartek (pjesme: Sisqo)
 scenarij: R. Lee Fleming Jr.
 režija: Tommy O'Haver
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 87 '

Film Preboli me je film koji kombinira danas dva prilično popularna žanra – tinejdžersku romantičnu komediju i obrade Shakespearovih drama. Tako naš glavni junak, Berke Landers (Foster), kojeg je ostavila djevojka Allison McAllister (Sagemiller) nastoji svoju voljenu vratiti tako sto će sudjelovati u srednjoškolskoj postavi “Sna ljetne noći”, pri čemu dobiva pomoć od Kelly Woods (Dunst), nadarene sestre njegovog najboljeg prijatelja… Neoriginalni i predvidljivi zaplet odaje istu scenarističku ruku zaslužnu za Ona je sve to, sličnu romantičnu komediju koja će nam prije ostati u sjećanju po UCD-ovoj žestokoj reklamnoj kampanji nego po nekom posebnom kvalitetu. S druge strane, ovaj film, koji je gotovo neprimjetno stigao u naše videoteke, daleko je bolji. Razlog za to nije samo u tome što se u jednoj sceni šarmantna Kirsten Dunst pojavljuje u kupaćem kostimu, demonstrirajući atribute proporcionalne svom glumačkom umijeću. Preboli me već na samom početku, s nadrealističkim glazbenim brojem, odaje da je riječ o neobičnom ostvarenju koje žanrovska i komercijalna ograničenja nastoji premostiti neobičnim stilom. Režiser Tommy O’Haver se prilično potrudio biti različit od svojih kolega, i u tome je uspio. Preboli me nije naročito inteligentan niti antologijski film, ali će nam zato sat i pol vremena ostaviti u ugodnom sjećanju.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RECENZIJA: Jupiter u usponu (2015)

JUPITER U USPONU
(JUPITER ASCENDING)
uloge: Channing Tatum, Mila Kunis, Sean Bean,
Eddie Redmayne, Douglas Booth
scenarij: Andy & Lana
režija: Andy & Lana Wachowsky
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.
trajanje: 127 '

Prognoziranje kvalitete i uspjehe hollywoodskih filmova je nezahvalno kao prognoziranje bilo čega drugog. Ipak, postoje određena pravila koja pomažu da netko u tome bude malo precizniji. Jedan od primjera bi mogao biti Jupiter u usponu, spektakularni SF-ep brata i sestre (bivše braće) Wachowsky, proslavljenih autora Matrixa, jednog od najpopularnijih i najutjecajnjih ostvarenja na prijelazu u novi milenij. Prošle je godine trebala biti jedna od najvećih ljetnih uzdanica studija Warner Bros. prije nego što je premijera iznenada odgođena za filmski festival u Sundanceu, a redovna distribucija za veljaču. Službena verzija je bila “zastoj u postprodukciji”, odnosno potreba da se dodatno “dotjera” preko 2500 specijalnih efekata. Oni malo iskusniji, pak, znaju da se u siječnju i veljači u sjevernoamerička kina šalju filmovi koji sami studiji smatraju “škartom”. Kada se to dogodi nečemu što se trebalo pojaviti u elitnom ljetnom terminu onda se s velikom dozom vjerojatnosti može predvidjeti da je riječ o ogromnom razočaranju. Predviđanja su se uglavnom ostvarila, bilo u Sundanceu gdje su ga popljuvali kritičari, bilo u sjevernoameričkim kinima gdje je završio kao flop. Domaća publika, pak, odnedavno ima prilike uvjeriti se koliko je takva sudbina bila opravdana.

Naslovna protagonistica, koju tumači Mila Kunis, je Jupiter Jones, mlada žena odrasla u obitelji ruskih ilegalnih imigranata u Chicagu, a koja za život zarađuje čisteći zahode. Jedna od stvari o kojoj je uvijek sanjala je teleskop, koga misli nabaviti u znak sjećanja na oca-astronoma koji joj je dao ime po najvećem planetu Sunčevog sustava. Kako bi skupila novac, odlučuje prodati svoje jajne stanice klinici za neplodnost i time pokreće spektakularne političke intrige na galaktičkoj razini. Njen genetski materijal, naime, privuče pažnju humanoidnih vanzemaljaca, odnosno plemićke kuće Abrasax, čiji je pripadnik, okrutni Balem (Redmayne) ni manje ni više nego feudalni gospodar Zemlje, odnosno koji je cjelokupno čovječanstvo i njegovu civilizaciju tokom tisućljeća uzgojio kao izvor genetskog materijala koje Abrasaxovi koriste za vječno pomlađivanje. Za Jupiter se, pak, ustanovi da u potpunosti dijeli genetski materijal sa njegovom majkom, odnosno da je takvo genetsko “poravanjanje”, prema galaktičkim zakonima, čini gospodaricom Zemlje i jednom od najmoćnijih žena u univerzumu. Balemu se, dakako, takvo stanje ne sviđa, te on Jupiter nastoji likvidirati. Spas, pak, dolazi od Cainea Wisea (Tatum), galaktičkog lovca na ucjene i bivšeg vojnika koga je angažirao Balemov brat i suparnik Titus (Booth).

U slučaju Jupitera u usponu, slično i kod ranijeg filma Atlas oblaka, nedostatak ambicije je posljednja stvar koja se može zamjeriti Wachowskyjima. Iako je žanrovski čvrsto usidren u vodama “neozbiljne” svemirske opere, njihov novi film se može shvatiti i kao svojevrsna alegorija na neke prilično aktualne i ozbiljne probleme, prije svega na patološke oblike suvremenog kapitalizma oličene u burzovnim mešetarima s Wall Streeta koji se često vole, bez imalo ironije, kititi nadimkom “gospodari univerzuma”. U ovom filmu su poslužili kao model za negativce na kozmičkoj razini, pa se u filmu izrijekom kao motiv njihovog djelovanja navodi “profit”, kao djelatnost navodi “industrija”, a njihovi podanici – kozmički ekvivalent svih onih koji ne pripadaju “1%” eksplicitno nazivaju “stokom”. Takav pristup, pogotovo kada se još kroz lik protagonistice iskazuju simpatije prema ilegalnim imigrantima, bi bez svake sumnje trebao razgaliti srca hollywoodskih salonskih ljevičara. Wachowskyji, međutim, u film ubacuju dodatni sadržaj koji se čini više po mjeri New Age “alternativaca”, a što uključuje hipotezu o drevnim astronautima kao tvorcima čovječanstava, odnosno objašnjenja za fenomene krugova u žitu i odgovor na pitanje zašto nitko želi vjerovati žrtvama vanzemaljskih otmica. Tu se, nekako, našao i odgovor na pitanje tko je odgovoran za nestanak dinosaura, iako, za razliku od Bayovih Transformera 4, on nije eksplicitno prikazan.

Ambiciozne zamisli i bogatstvo sadržaja, međutim, sami po sebi nisu garancija kvalitete. U slučaju Atlasa oblaka su Wachowsky bili čvrsto vezani književnim predloškom, ko-režijom od strane discipliniranog Toma Tykwera, ali i konceptom koji je od svega činio nekakvu suvislu cjelinu. Kod Jupitera svega toga nema, i umjesto toga gledatelj stječe dojam da je autorima kvantiteta bila važnija od kvalitete, odnosno da su u nešto više od dva sata filma pokušali kao buldožerom nasuti sadržaj koji se čini primjerenijim za sage poput Harryja Pottera ili Igre prijestolja. Koliko su se brat i sestra u tome izgubili, možda najbolje svjedoči scena u kojoj se protagonisti moraju suočiti s galaktičkom birokracijom; ona je više nego očito zamišljena kao hommage Gilliamovom Brazilu, a, za slučaj da netko propusti taj sitni detalj, u njoj se pojavljuje i sam Terry Gilliam. Naravno, s obzirom da je ipak riječ o hollywoodskom blockbusteru, najviše je truda i novaca uložene u akcijske scene gdje se nije štedilo na specijalnim efektima, a zbog čega jedan od glavnih detalja opreme Cainea Wisea čine antigravitacijske koturaljke, koje mu omogućuju da leti iznad Chicaga poput Marvelovih superheroja u sekvenci koja bi bila impresivna da je, u nešto drukčijoj  nismo gledali u sijaset sličnih ostvarenja koje nam svakog ljeta servira Hollywood.

Najmanje se truda, pak, uložilo u scenarij, odnosno u likove. Mila Kunis je prilično darovita glumica, ali njen talent najviše dolazi do izražaja u komedijama; ovdje je njen lik potpuno promašena. Iako naslov sugerira da je protagonistica, odnosno nekakav dobroćudni matrijarh (što bi trebalo zadovoljiti segment hollywoodskih salonskih feminista), u praksi se svela na kliše “dame u opasnosti” koju čvrsti i opaki “macho” momci sa sobom vuku kao vreću kamenja, i koja na bizarni novi svijet reagira poput krave koje gleda u šarena vrata. Eddie Redmayne, međutim, svoje u ovom trenutku prilično velike “oskarovske” šanse kompromitira tumačenjem negativca koji očajni dijalog izgovara namjerno hrapavim glasom dovodeći ga preko ruba groteskne samoparodije. Ostatak glumačke ekipe se trudi zanatski odraditi posao, što uključuje Tatuma i Beana, a možda najbolji dojam daje Tuppence Middleton kao sestra Abrasaxovih.

Ključna pogreška kod Jupitera se čini to što su Wachowskyji, možda još uvijek pod prevelikim dojmom priče o Matrixu kao djelu koje je promijenilo duh vremena, Jupiter shvatili previše ozbiiljno. Orgijanje specijalnih efekata, New Age hipsteraj u sadržaju i kartonski likovi bi još kako-tako mogli proći, ali sve do trenutka kada se u filmu kao “utjerivači” glavnog negativca pojave ni manje ni više nego golemi gušteri opremljeni krilima. Nakon toga je Jupiter teško shvatiti ozbiljno, ali od replika nalik na “Flash, volim te, ali imamo samo 14 sati da spasimo Zemlju” – koje ovakvom filmu trebaju poput vode žednom u pustinji – nema. Trebalo je jako malo da Jupiter postane uspješan, a o čemu možda najbolje svjedoči žanrovski i zapletom prilično sličnih Čuvara galaksije. Samo je trebalo od svega učiniti vrhunsku camp zabavu nalik na tri i pol desetljeća star Flash Gordon. No, taj mali ali važan korak nije napravljen, te je Jupiter samo još jednom pokazao i da veliki i uspješni filmaši znaju stvarati spektakularno velika razočaranja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Carstvo velikog Oza (2013)

***** Five Star MOVIE REVIEW: “Oz The Great an...

(izvor: ImagePros)

CARSTVO VELIKOG OZA
(OZ THE GREAT AND POWERFUL)
uloge: James Franco, Mila Kunis, Rachel Weisz, Michelle Williams, Zach Braff, Bill Cobbs, Joey King
scenarij: David Lindsay-Abaire & Mitchell Kapner
režija: Sam Raimi
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2013.
trajanje: 130 '

Hollywoodu nije ništa sveto, pogotovo kada se kroz remakeove i nastavke spoje pohlepa i nedostatak kreativnosti. To ponekad zna rezultirati prčkanjem čak i po onome što se smatra ključnim dijelom ne samo vlastite, nego i svjetske kulturne baštine, a što je čak i najšira publika sklona odbaciti kao svetogrđe. Otprilike tako bi se mogla objasniti sudbina brojnih adaptacija “Čarobnjaka iz Oza”, popularne dječje knjige Franka L. Bauma, koje su ostale beznadno zasjenjene znamenitom MGM-ovom verzijom Victora Fleminga iz 1939. godine. Nju je, po svemu sudeći, ipak izbjeglo “Veliko carstvo Oza”, ambiciozan Disneyev projekt, u kina izbačen nepuna tri desetljeća nakon što se studio opekao s neslužbenim nastavkom “Povratak u Oz”, odbačenim i od kritike i od publike.

Novi film umjesto nastavka predstavlja pred-nastavak, odnosno kazuje priču o podrijetlu naslovnog lika u Baumovoj knjizi i njegovom dolasku u čarobnu zemlju Oz. Na samom početku je on predstavljen kao Oscar Diggs (Franco), mađioničar čije su visoke ambicije u raskoraku s mnogo banalnijom stvarnošću zabavljača u putujućem cirkusu, kao i ne baš visokim moralnim standardima, pogotovo kada je ljepši spol u pitanju. Nakon što se našao u Kansasu, stjecaj okolnosti i lokalnih vremenskih prilika ga odvede na dramatično putovanje koje će završiti u nepoznatoj zemlji punoj neobičnih stvorenja. Prva koja će mu ukazati dobrodošlicu je princeza Theodora (Kunis), koja mu objasni kako je kralja njene zemlje ubila zla vještica, te kako Diggsov dolazak predstavlja ispunjenje proročanstva o čarobnjaku koji će ih spasiti. Diggs se brzo prilagodi novoj ulozi, a još brže nakon što dođe u Smaragdni grad kod Theodorine skeptične sestre Evanore (Weisz) koja mu svejedno objasni kako ga u slučaju ispunjenja misije čeka prijestolje Oza i nezamislivo bogatstvo. Da bi ga stekao, Diggs odlazi na put u jazbinu zle vještice u Mračnoj šumi, pri čemu ga prate krilati majmun Finley i Porculanska djevojčica.

Jednako težak i prilično nezahvalan zadatak je čekao i Sama Raimija, kome je Disney povjerio režiju ovog filma. S jedne strane je bio imperativ da se publici ponudi nešto uistinu novo, a s druge strane da se previše ne odmakne od parametara uspostavljenih 1939. godine; “Veliko carstvo Oza” se isto tako publici moralo “prodati” kao djelo vezano uz MGM-ov klasik, iako je drugi hollywoodski studio na njega imao prava. Raimi je u tome uglavnom uspio, iskoristivši ne samo budžet dostojan suvremenog hollywoodskog blockbustera, nego i za današnji Hollywood neobično veliku količinu domišljatosti. Najveća novina u odnosu na stari film su, dakako, specijalni efekti i 3D tehnologija; tu je, međutim, Raimi prilično lukavo kroz nove tehnike odao počast starima – kao i Flemingov, i novi film za početne scene u Kansasu koristi crno-bijelu tehniku; Raimi namjerno sužava ekran na format 4:3, da bi ekran raširio zajedno s dolaskom boje u scenama smještenim uz Oz. Isto tako, neke od likova iz Oza tumače isti glumci kao i likove u Kansasu. S druge strane je primjetan nedostatak pjesama i sličnih glazbenih brojeva, koji fanovima originala i neće previše zasmetati, dijelom zahvaljujući poslovično kvalitetnoj partituri Dannyja Elfmana.

“Carstvo velikog Oza”, s druge strane, ozbiljno pati zbog problema s castingom. Hiperaktivni i u posljednje vrijeme svenazočni James Franco nije bio najsretniji izbor za komplicirani lik sitnog hohštaplera koji, u skladu s holivudskim klišejima, malo prebrzo postaje heroj. Ni ostatak glumačke ekipe se nije previše istakao, pa će, tako, na primjer, Mila Kunis ostati bolje upamćena zbog šminki koja ju čini neraspoznatljivom od Marion Cotillard. Iako primjetno bolji nego što sugeriraju mlake kritike i s komercijalnim uspjehom koji se doima opravdanijim nego kod većine hollywoodskih blockbustera, Raimijev se teško može mjeriti sa svojim velikim prethodnikom. A to će biti još teže kada dođu neizbježni nastavci.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)