RECENZIJA: Nemoguća misija: Raspad sistema (Mission: Impossible – Fallout, 2018)

NEMOGUĆA MISIJA: RASPAD SISTEMA
(MISSION: IMPOSSIBLE - FALLOUT)
uloge: Tom Cruise, Henry Cavill, Ving Rhames,
Simon Pegg, Rebecca Ferguson, Sean Harris,
Angela Bassett, Michelle Monaghan, Alec Baldwin
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount, SAD, 2018.
trajanje: 147 min.

S obzirom na sve veće količine dreka koje Hollywood servira na velike ekrane, danas je sve teže zamisliti da bi išta od američkog kino-mainstrema moglo biti poput vina, odnosno postajati boljim s protekom godina. Čini se da bi jedan takav izuzetak mogla biti Nemoguća misija, serija akcijskih filmova koja je prije 22 godine započela kao ne baš previše produhovljeni ili kvalitetni remake popularne špijunske TV-serije 1960-ih, da bi danas njeni dijelovi stekli reputaciju najboljih primjera akcijskog žanra u suvremenom Hollywoodu. Zasluge za to se najčešće pripisuju Christopheru McQuarrieju, scenaristu i režiseru koji je prije tri godine potpisao pretposljednji nastavak Nemoguća misija: Odmetnuti, a koji danas potpisuje posljednji nastavak pod naslovom Nemoguća misija: Raspad sistema.

Većini gledatelja će ime Christophera McQuarrie na špici, pak, daleko manje značiti od imena Toma Cruisea, koji po šesti put tumači lik Ethana Hunta, američkog tajnog agenta i vođe malog ali elitnog tima IMF zaduženog za izvođenje najdelikatnijih i najopasnijih operacija. Jedna takva akcija u Berlinu je krenula krivo, i to je dijelom zaslužan sam Hunt, koji je odbio žrtvovati život kolege i prijatelja Luthera (Rhames) te je zbog toga plutonij od kojeg se mogu napraviti nuklearne bombe završio u rukama tajanstvenih zlikovaca. Hunt je dobio priliku da ispravi svoju pogrešku i pokuša dobaviti plutonij, ali mu je pri tome suparnička agencija CIA protiv njegove volje dodijelila partnera u liku Augusta Walkera (Cavill), agenta specijaliziranog za “mokre poslove”, a čija bahatost i sklonost nasilnom rješavanju problema predstavlja suštu suprotnost Huntovoj diskreciji i metodičnosti. Njih dvojicu, kao i ostatak tima, trag vodi u Pariz gdje plutonij drži tajanstvena žena po imenu Bijela Udovica (Kirby), posrednica koja ga je spremna prodati onome tko najviše plati. Huntove pokušaje da spriječi nuklearnu kataklizmu će dodatno otežati što se u Parizu također našla i njegova stara poznanica, britanska agentica Ilsa Faust (Ferguson), koja očigledno u cijeloj aferi ima neke vlastite interese.

Scenarij Christophera McQuarriea, iako prilično dobar, je najmanje važan element Raspada sistema. Komplicirani i na trenutke teško razumljivi zaplet (kojeg je, također, teško shvaititi bez upućenosti u prethodne nastavke, uključujući Odmetnute) u svojoj suštini služi tek kao macguffinovski izgovor za seriju spektakularnih i izuzetno dojmljivih akcijskih scena. U njima ne samo da McQuarrie demonstrira svoju izuzetnu vještinu, nego i Tom Cruise potvrđuje status jedne od najvećih akcijskih zvijezda današnjice. Cruiseovo je dostignuće još impresivnije, ne samo s obzirom na njegove za hollywoodske standarde i ne baš tako zanemarive godine, nego i to da je najveći dio tih scena obavio bez kaskadera, pri čemu se jedom prilikom čak i teško ozlijedio. Cruise je u svemu tome svom liku dodao elemente humanosti, pa čak i za akcijske superheroje nekarakteristične ranjivosti, učinivši Ethana Hunta mnogo superiornijim u odnosu na Craigovog Bonda. Njegov nastup je još bolji kada se pojavljuje u zajedničkim scenama s Henryjem Cavillom, glumcem koji je možda postao svjestan da Čovjek od čelika možda neće biti antologijski film, te da bi uloga po kojoj će ga pamtiti mogao biti i brkati negativac nalik na onog kojeg tumači u Raspadu sistema. Uz ostatak stalne glumačke postave koja tumači Huntove kolege i koja daje više nego solidne nastupe, a pogotovo u završnoj kompliciranoj sceni u kojoj se svijet istovremeno spašava na tri različita mjesta, valja također pohvaliti i pridošlicu, relativno nepoznatu britansku glumicu Vanessu Kirby čiji je enigmatski i glamurozni lik jedan od najupečatljivijih primjera femme fatale u suvremenoj hollywoodskoj kinematografiji. Iako postoje osnovani razlozi za vjerovati kako će Raspad sistema, barem kada su u pitanju zamršeni i često skriveni detalji njegovog zapleta, brzo ispariti iz sjećanja, onima koji ga budu pogledali će pružiti nevjerojatno brzih dva i pol sata kvalitetne zabave koju je Hollywood danas sve manje sposoban pružiti.

OCJENA: 7/10

Oglasi

“Pravi detektiv”: “Haunted Houses” (recenzija)

Šesta epizoda “Pravog detektiva” predstavlja najkonvencionalniju, odnosno “najobičniju” u cijeloj seriji. Oni koji kojim nesretnim slučajem seriju budu počeli gledati upravo od ove epizode će vjerojatno steći dojam da je riječ o rutinskom primjeru policijskog žanra i postavljati pitanja zašto je netko smatrao da je riječ o televizijskom događaju godine. S druge strane, teško bi se moglo reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga redovnu publiku ostavili nepripremljenima za tu mogućnost. Komplicirana struktura i intrigirajući misterij se mogu podgrijavati samo neko ograničeno vrijeme; nakon toga se i najbriljantnije serije znaju pretvoriti u kaos i razvodniti u sapunicu.

U ovoj epizodi se konačno događa taj dugo željeni prijelaz iz prošlosti članova detektivskog dvojca u njihovu sadašnjost, odnosno daje ključan odgovor na pitanje kako to da je superuspješni tim čuvara zakona doživio tako neslavan kraj. Pizzolato nastoji na “elegantan” način skinuti nekoliko točaka s dnevnog reda – zašto je Rusty Cohle napustio svoj posao i postao odrpani luzer, zašto je Marty Hart na kraju ipak ostao bez svoje obitelji i kakva je to bila legendarna svađa zbog koje su kolege i prijatelji ostali razdvojeni punih deset godina. Pizzolato na sva ta pitanja pruža prilično jednostavan odgovor – koji je najbolje sažeti u francuskoj frazi cherchez la femme –  koji možda neće biti po volji gledateljima koji su htjeli nešto malo kompleksnije objašnjenje, ali koji se, zato, doima daleko uvjerljiviji.

Dio će, dakako, i u svemu ovome vidjeti nepotrebnu “sapunizaciju” i klišej, ali se zato produkcijskom timu, ali i glumcima, mora priznati kako su svoj zadatak obavili na izuzetno kvalitetan način. I to na način, koji, dakako, uključuje sve ono zbog čega kablovkske televizije naplaćuju pretplatu – daleko eksplicitnije prikaze nasilja i seksa. Kao svojevrsno predjelo glavnom jelu nam autori serviraju scenu u kojoj Marty, koristeći određene povlastice koje dolaze sa statusom policajca, dvojici mladića servira sve ono što bi mnogi očevi voljeli učiniti dripcima koji diraju njihove adolescentske kćeri. Scena je istovremeno crnohumorna, ali i zastrašujuća, a u njoj Harrelson još jednom pokazuje kako je vrhunski glumac. Prilike da se istakne, pak, ima i Michelle Monaghan, koja je dosad bila zapostavljena u ulozi Martyjeve supruge, a kojoj su scenaristi ukazali čast da 2012. godine postane treća osoba koja daje iskaz suvremenim istražiteljima i, naravno, treća osoba koja pri tome bezočno laže. Muškim gledateljima će, pak, najveći dojam izazvati Lili Simmons, manekenka i glumica koja utjelovljuje savršeni “jail bait” i koja još jednom pokazuje spremnost za “vruće” krevetske scene kojim se iskazala u ulozi Rebecce Bowman u Bansheeju.

Seriju također valja pohvaliti i zbog truda da se sitnim, ali zanimljivim detaljima, čvrsto ukotvi vrijeme radnje. Jedan od njih je dizajn mobitela – koji, pak, ima izuzetno važnu ulogu u razvoju zapletu epizode – koji jasno ukazuje da je riječ o tehnologiji od prije desetak godina. Takvih detalja, po svemu sudeći, više neće biti, jer se radnja konačno smješta u 2012. godinu. Preostale dvije epizode će možda biti još konvencionalnije, ali samo po sebi to i ne mora biti razlog za zabrinutost. I ova “konvencionalna” epizoda pokazuje da je ponekad jednostavna crta najbolji mogući put između dvije točke.

RECENZIJA: Izvorni kod (2011)

Source Code Panel

Jones i Gyllenhaal (izvor: Mirka23)

IZVORNI KOD
(SOURCE CODE)
uloge: Jake Gyllenhaal, Michelle Monaghan, Vera Farmiga, Jeffrey Wright
scenarij: Ben Ripley
režija: Duncan Jones
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2011.
trajanje: 93'

Svatko se barem jednom nađe u situaciji zbog koje poželi da je na nekom drugom mjestu ili da je netko drugi. Američkom satniku Colteru Stevensu (Gyllenhaal) – protagonistu filma Izvorni kod – dogodi se upravo nešto takvo kada se odjednom umjesto na afganistanskom bojištu nađe u vlaku koji vozi u Chicago. Njegovo iznenađenje je još veće kada otkrije da više uopće ne izgleda kao satnik Stevens, nego kao nastavnik po imenu Sean Fentress. Prije nego što je u stanju Seanovoj privlačnoj suputnici i poznanici Christine (Monaghan) objasniti o čemu je riječ, dolazi do stravične eksplozije. Stevens, ovaj put u starom tijelu, se budi u neobičnoj kapsuli gdje mu preko monitora zrakoplovna satnica Goodwin (Farmiga) objasni da je bio u računalnoj simulaciji Izvorni kod. Ona omogućava proživljavanje posljednjih osam minuta nečijeg života, u ovom slučaju nastavnika koji je stradao u terorističkom napadu. Stevens ima zadatak da kao se vrati u Fentressov um i otkrije identitet bombaša koji prijeti detonacijom radioaktivne bombe koja će uništiti Chicago.

Scenarij Bena Ripleya, iako ga nije teško proglasiti križancem Beskrajnog dana i TV-serije 24, se doima prilično originalnim za današnje holivudske standarde. Osvježenje će izgledati još više i ljubiteljima znanstvene fantastike, s obzirom da glavni element zapleta više nije izgovor za naganjanje buljookih čudovišta ili orgiju specijalnih efekata. Kombinacija putovanja kroz vrijeme i virtualne stvarnosti je daleko bolje iskorištena kao izvor dramskih potencijala, a protagonist nije nikakav superheroj nego tek običan čovjek u neobičnoj situaciji. Njegovu zbunjenost ne izaziva samo napredna tehnologija koju ne može u potpunosti shvatiti, nego i spoznaja da on sam predstavlja tek običan kotačić u jednom bešćutnom mehanizmu.

U mnogo čemu je Stevensova situacija slična situaciji u kojoj se nalazio Sam Bell, protagonist Mjeseca, niskobudžetnog filma koji je u sebi trijumfalno sažeo sve ono dobro po čemu se pamte klasici SF-žanra 1970-ih. Stoga se Mjesečev autor Duncan Jones (poznat i kao sin Davida Bowieja), činio kao vrlo dobar izbor za režisera, a kod producenata je upravo za takvo kadrovsko rješenje lobirala i glavna zvijezda Jake Gyllenhaal. Jones je, barem kada je početak u pitanju, uspio opravdati očekivanja. Postupno razotkrivanje situacije u kojoj se nalazi protagonist i misije koja mu je povjerena je napravljeno na vrlo dobar način. Jones također pokazuje i dobar osjećaj za ritam, pa Izvorni kod traje prilično kratko. Uspio je i u tome da prikaz jednih te istih osam minuta koje se stalno ponavljaju ne izaziva “deja vu” efekt.

Izvornom kodu dosta pomaže i raspoložena glumačka ekipa. Gyllenhaal je prilično uvjerljiv kao profesionalni vojnik rastrzan između nastojanja da izvrši zapovijed i otkrije što mu se zapravo dogodilo. Od Monaghan i njene jednodimenzionalne uloge je mnogo zanimljivija Vera Farmiga koja se ističe vrlo dobrim tumačenjem loše glume, odnosno ulogom kontrolorke koja, zapravo, ne kontrolira situaciju.

Ripleyev scenarij, a s njime i film u cjelini, s druge strane, podbacuje kada protagonista suočava s negativcima. Kada se identitet bombaša konačno razotkrije, on će se činiti malo previe sličnim glavnom zlikovcu u filmu Deja vu, još jednom ostvarenju koje je kombiniralo vremensko putovanje i suvremeni terorizam. Još veće razočaranje predstavlja i inače uvijek pouzdani Jeffrey Wright kao stereotipni predstavnik vojno-industrijskog kompleksa. Najveće razočarenje, pak, dolazi u samoj završnici u kojoj nije teško prepoznati nastojanje producenata da se nametne konvencionalni happy end, čak i ako se tako kompromitira osnovna postavka priče. Iako mu je kvaliteta iznad holivudskog prosjeka, Izvorni kod predstavlja još jedan primjer holivudskog gašenja kreativnosti autora koji se istakli u niskobudžetnoj nezavisnoj produkciji. Za nadati se da će Jones, poput svog protagonista, dobiti i znati iskoristiti drugu priliku.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)