RECENZIJA: Oblik vode (The Shape of Water, 2017)

OBLIK VODE
(THE SHAPE OF WATER)
uloge: Sally Hawkins, Michael Shannon, Richard Jenkins,
Doug Jones, Michael Stuhlbarg, Octavia Spencer
scenarij: Guillermo del Toro & Vanessa Taylor
režija: Guillermo del Toro
proizvodnja: Fox Searchlight Pictures, SAD, 2017.
trajanje: 123 min.

1970-ih se današnje doba, barem kod optimista spremnih da isključe nuklearni holokaust, ekološku kataklizmu i enegertski kolaps, zamišljalo kroz vizije u kojima bi normalna stvar bili leteći automobili ili turistički izleti do Marsa i Venere. Većina tih optimista su najčešće bili poklonici znanstvene fantastike. No, među njima je vjerojatno bio malen broj koji je mogao zamisliti da će upravo u ovo vrijeme Oscar za najbolji film osvojiti ostvarenje tog žanra. Oblik vode Guillerma del Tora ne samo da je prvi SF-film koji se može pohvaliti najprestižnijim zlatnim kipićem, nego i ostvarenje koje ima besprijekoran žanrovski pedigre. Del Torov film je, naime, nastao kao svojevrsni remake ili alternativna verzija Čudovišta u crnoj laguni, klasičnog crno-bijelog B-filma Jacka Arnolda iz 1954. godine čiji je naslovni lik humanoidni vodozemac iz amazonske džungle koji iz nekog neobjašnjivog razloga osjeća slabost prema znanstvenici koju tumači Julie Adams. Del Toro je, prema vlastitim riječima, bio razočaran time što je film završio u skladu s očekivanjima publike i tadašnjim cenzorskim standardima, te je Oblik vode nastao kao pokušaj da se sličan zaplet i slični likovi iskoriste za ljubavnu priču.

Radnja filma je smještena u Baltimore 1962. godine, a protagonistica je Elisa Esposito (Hawkins), žena koja je zbog nikad razjašnjene rane na vratu od djetinjstva ostala nijema, te koja radi kao čistačica u tajnom vladinom laboratoriju. Živi sama u stanu, i jedini prijatelji su joj Zelda (Spencer), crna kolegica s posla, te Giles (Jenkins), sredovječni gej ilustrator i susjed koji služi kao narator filma. Jednog dana u laboratorij ambiciozni pukovnik Strickland (Shannon) dovodi tajanstveno humanoidno stvorenje (Jones) iz amazonske džungle, za koje je on, kao i njegovi pretpostavljeni, uvjeren da će Americi donijeti prevagu nad Sovjetima u Hladnom ratu. Elisa stjecajem okolnosti upozna tajanstveno stvorenje i s njim se s vremenom sprijatelji, pronašavši u njemu srodnu dušu, dijelom i zbog toga što oboje imaju problema s ljudskom komunikacijom. Prijateljstvo Elise i vodozemca, međutim, ugrozi Stricklandov plan da stvorenje, koje je prije bio podvrgavao mučenju elektroškovima, podvrgne vivisekciji. Doznavši za to, Elisa se odluči na opasan plan da svog prijatelja izbavi iz laboratorija i pokuša sakriti u svom stanu, a pri čemu će pomoć dobiti od Gilesa, Zelde, ali i dr. Hoffstetlera (Stuhlbarg), u laboratoriju zaposlenog znanstvenika koji nije ono za što se predstavlja.

Iako Oblik vode pripada SF-u, za očekivati je da će biti čistunaca koji bi mu rado oduzeli to žanrovsko određenje, odnosno rađe smjestili u vode “čistog” fantasyja. Tome će, svakako, u prilog ići i riječi samog del Tora, koji je svoj film opisao kao svojevrsnu “bajku za odrasle”. No, del Tora takvi meta-detalji poput žanra, pa i zapleta, nisu toliko zanimali koliko kao prilika da još jednom sebi i publici dokaže kako može napraviti vizualno upečatljivo ostvarenje. U Oblik vode je uložen za današnje hollywoodske standarde prilično skroman novac, radnja je prostorom i vremenom relativno ograničena, ali svejedno će biti malo gledatelja kojima u oči neće upasti izuzetna briga za scenografiju, kostimografiju, kao i izuzetna maštovitost pri stvaranju scena. Ona se može vidjeti na samom početku, kada naizgled banalan Elisin stan postaje čarobno mjesto u njenom snu, gdje ga vidi potopljenog. Takvih i sličnih primjera ima i drugim scenama filma, pri čemu se najviše ističe scena gdje Elisa zamišlja sebe kao zvijezdu hollywoodskog mjuzikla i kojoj izuzetan doprinos daje “Oscarom” nagrađena glazba Alexandrea Desplata. No, del Toro uz svoj koncept “bajke za odrasle” nadopunjuje i sadržajima za odraslu publiku, što uključuje kako scene mučenja, sakaćenja i eksplicitnog krvorprolića, tako i one u kojima se protagonistica pojavljuje gola, odnosno zadovoljava svoje seksualne potrebe, bilo sama, bilo na način koji bi u doba Crne lagune bio proglašen “sudbinom gorom od smrti”.

Oblik vode je lijep i izuzetno privlačan film, a tome svoj doprinos daje i raznovrsna i raznolika glumačka ekipa. Među njom se najviše ističe Sally Hawkins, koja, osim toga što mora tumačiti osobu koja sve vrijeme šuti, ima dodatni zadatak da privlačnom učini lik koji, najblaže rečeno, ne odgovara današnjim standardnim parametrima ženske ljepote. Hawkins to itekako uspijeva, te su ona i Jones, specijalist za uloge ne-ljudskih i sličnih likova pod maskom, jedan od najimpresivnijih ljubavnih parova koje je u posljednje vrijeme stvorio Hollywood.

Sav je taj trud, međutim, kompromitiran time je u Oblik vode uloženo previše truda u svrhu pribavljanja “Oscara”, te čak ni nesumnjiv del Torov talent ne može sakriti gotovo samoparodijske klišeje i formule. Da je cilj osvojiti zlatni kipić postaje jasno inzistiranjem na nostalgiji za “dobrim starim vremenima” koja uvijek pali kod gerontokratskih članova Akademije, kao i likovima koji se, usprkos truda talentiranih glumaca, ponekad doimaju ispunjavačima “politički korektne” kvote, a što uključuje kako glavni lik (žena, invalid), tako i sporedne (homoseksualac, Afroamerikanka, ilegalni imigrant). Shannon se, pak, još jednom našao u prilično nezahvalnoj ulozi lika koji bi svog svojeg rasizma, sadizma i sklonosti izopačenom seksu trebao biti demonski negativac, ali umjesto toga izgleda kao parodijski stereotip. Dobrom dojmu o filmu odmaže i scenarij, koji se zbog nekoliko nedovoljno iksorištenih podzapleta, doima nedovršenim. Nepotrebnim se čini i podzaplet o sovjetskim špijunima koji bi, valjda, u skladu s Novim hladnim ratom ustanovljenim propagandnim imperativima u Hollywoodu, trebao gledatelje podsjetiti da su Rusi loši momci, odnosno da njihovi agenti potkopavaju Ameriku i slobodni svijet. Oblik vode je, usprkos toga, više nego gledljiv film, mada se teško oteti dojmu da bi njegovo “oscarovsko” dostignuće bilo manje sporno da je kojim slučajem napravljeno prije dva desetljeća ili ranije.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Noćne životinje (Nocturnal Animals, 2016)

“Ozbiljnim” umjetničkim filmovima se danas često zamjera da su se žanrovski ograničili na oblast “čiste” drame. Razlog za to se može pronaći u tome da se u pohodima na prestižne festivalske i druge nagrade prečesto igra na “sigurno”, odnosno da se svode na glumačka “dajte mi Oscar” prenemaganja ili nekakav politički angažman u skladu sa svjetonazorskim parametra hollywoodske salonske ljevice. Stoga ne iznenađuje da će svaki film koji se od tog recepta odmakne s malo više naglaska na estetiku ili skretanjem u druge žanrovske vode privući pažnju, a nekad čak i iznenaditi s nagradama. Jedan takav primjer pružaju Noćne životinje, drugi naslov u filmografiji američkog modnog dizajnera Toma Forda, koji je prošle godine osvojio Veliku nagradu žirija na venecijanskoj Mostri.

Film se temelji na Tony and Susan, romanu Austina Wrighta iz 1993. godine. Radnja započinje u Los Angelesu gdje Susan (Adams), vlasnica prestižne umjetničke galerije od svog bivšeg muža Edwarda (Gyllenhaal) primi rukopis njegovog najnovijeg romana. Film potom radnju Edwardovog romana, čiji je protagonist Tony (koga također tumači Gyllenhaal), mirni i skromni čovjek koji jedne noći ima nesreću da se zajedno s obitelji vozi cestom u zabiti zapadnog Teksasa upravo u trenutku kada se na njoj nađe grupa lokalnih nasilnika. Ono što počinje kao naizgled sitni incident pretvara se u verbalno zlostavljanje, prijetnje, a na kraju i otmicu. Tony se stjecajem okolnosti oslobodi da bi nedugo potom doznao da su mu supruga (Fisher) i kći (Bamber) bile zvjerski mučene, silovane i ubijene. Mučen grižnjom savjesti, Tony se nakon godinu dana vraća na mjesto zločina kako bi policijskom detektivu Andesu (Shannon) pomogao da uhvati počinitelje. Radnja paralelno prikazuje kako čitanje romana izaziva sve veću neugodu kod Susan, koja se sjeća kako je prije dvadeset i više godina započela strastvenu vezu s mladim, idealističkim, ali siromašnim Edwardom suprotno željama svojih bogatih roditelja.

Noćne životinje svoj “art” status potvrđuju složenom narativnom strukturom, odnosno korištenjem tehnike “priče u priči”, dodatno usložnjenje kroz Susanine flashbackove. S druge strane, od “art” svijeta odmak predstavlja to što se Edwardov roman u žanrovskom smislu smješta u “komercijalni” svijet “krimića”, i to onih koji svojom prilično jednostavnom podjelom na dobre i loše momke, odnosno isto tako “jednostavnim” metodama istjerivanja pravde izgleda kao da pripada eksploatacijskim B-ostvarenjima 1970-ih i 1980-ih. Ford je, pak, uložio izuzetan trud da cijeli film izgleda upečatljivo, iako u uvijek pitanju nisu prizori koji će gledateljima biti privlačni. To uključuje kako uvodnu špicu sa prizorom gotovo čudovišno gojaznih golih plesačica (za koji se kasnije ispostavi da predstavlja umjetnički performans u Susanioj galeriji), tako i scenu u kojoj jedan od likova gol golcat na otvorenom obavlja veliku nuždu. Upravo to, gotovo larpurlarističko inzistiranje na “cool” vizualnoj estetici, predstavlja glavni nedostatak filma, jer često nepotrebno skreće pažnju s prilično intrigantnih likova i dva zapleta koji se međusobno prožimaju.

Ford je daleko uspješniji kao filmski pripovjedač, odnosno uspijeva gledatelje pričvrstiti uz ekrane zahvaljujući likovima koji su impresivni, čak i kada na prvi pogled izgledaju poput klišeja. To uključuje i Tonyja kao hitchcockovski arhetip “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, Edwarda kao mladog i naivnog idealista, Andesa kao “tvrdog” policajca sklonog starozavjetnoj školi kaznenog prava. I, dakako, svemu tome pomaže prilično raspoložena glumačka ekipa, među kojom se možda najviše ističe Aaron Taylor-Young, relativno mladi glumac specijaliziran za uloge ljepotana, a koji ovdje tumači jedan od najogavnijih primjeraka ljudskog roda koji se u posljednje vrijeme moglo vidjeti na ekranima (i koji je za taj nastup, na iznenađenje mnogih, nagrađen Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu). Ford je također dobar kada iz nekih, naizgled sitnih i nepotrebnih detalja – Susanine neispavanosti, uznemirenosti i gubitka dodira sa stvarnošću – vješto vuče veze između događaja u njenom (“stvarnom”) svijetu i onih u Edwardovom romanu. Iako njegov sadržaj gledateljima ne pruža ugodno iskustvo, Noćne životinje predstavljaju jedan od rijetkih primjera vrhunske filmske vještine te će gledateljima, čak i onima koji nisu filmofilski “nabrijani”, ostati u sjećanju davno nakon što se zaborave mnogi drugi razvikani osvajači prestižnih nagrada.

NOĆNE ŽIVOTINJE
(NOCTURNAL ANIMALS)
uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Young, Isla Fisher, Armie Hammer, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen, Ellie Bamber
scenarij: Tom Ford
režija: Tom Ford
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Čovjek od čelika (2013)

ČOVJEK OD ČELIKA
(MAN OF STEEL)
uloge: Henry Cavill, Amy Adams, Michael Shannon, Diane Lane, Kevin Costner, Russell Crowe
scenarij: David S. Goyer
režija: Zack Snyder
proizvodnja: Warner Bros/Legendary/Syncopy/DC Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 143 '

 

S obzirom da današnja dominacija stripovskih superheroja  hollywoodskim ekranima potječe od “Supermana”, blockbustera iz daleke 1978. godine, na prvi pogled se čini čudnim što je najpoznatiji stripovski lik morao tako dugo čekati da se pokrene nova franšiza. Pri tome se može komotno zaboraviti “Povratak Supermana” s Brandonom Routhom iz 2006. godine, koji je, uspkros pristojnih komercijalnih rezultata, dao dodatnog materijala za legende o Supermanovoj kletvi. Priča bi se na kraju mogla ponoviti i s najnovijim pokušajem, filmom “Čovjek od čelika” Zacka Snydera, koji, doduše, obara rekorde na kino-blagajnama, ali s primjetnim nedostatkom entuzijazma kod kritike, pa i kod strip-geekova čija se riječ,  kada je u pitanju suvremeni Hollywood, često doima posljednja.

 

Zaplet u osnovi predstavlja svojevrsnu kombinaciju prva dva nastavka iz originalne franšize sa Christopherom Reevom u glavnoj ulozi. Jor-El (Crowe), znanstvenik s dalekog planeta Krypton, suočen s neumitnim uništenjem vlastitog svijeta, šalje svog novorođenog sina Kal-Ela na Zemlju. Mališan završi u Kansasu gdje ga usvoji dobrodušni par i s vremenom nauči kako kontrolirati i skrivati svoje očigledno vanzemaljske moći. 33 godine kasnije, sada već odrasli čovjek po imenu Clark Kent (Cavill) kreće na odiseju s ciljem da otkrije vlastito porijeklo i svrhu dolaska na Zemlju. Situaciju zakomplicira istraga novinarke Lois Lane (Adams), ali i dolazak kryptonskog generala Zoda (Shannon) koji u Kal-Elu vidi priliku da obnovi Krypton, ali na račun Zemlje i njenih stanovnika.

 

Usprkos sličnosti u priči o nastanku glavnog protagonista, “Čovjek od čelika” odaje dojam da su se autori trudili što više udaljiti od Reeveovog Supermana. S druge strane su možda previše nastojali kopirati stil i opći ugođaj najnovije trilogije o Batmanu, a to i ne iznenađuje jer je jedan od producenata ovog filma bio njen tvorac William Nolan. Tako je novi Superman daleko mračniji (čak doslovno, s obzirom da je Supermanov kostim postao sivoplave i tamnocrvene boje) i ozbiljniji. Režiser Zack Snyder , pak, ozbiljnost sugerira “hipsterskim” korištenjem flashbackova, ali i protagonistom koji se gotovo nikada u filmu ne nasmiješi. Njegov autorski potpis se prvenstveno vidi kroz inzistiranje na CGI-ju, odnosno prikaz svakog centa od 225 milijuna dolara budžeta. Taj pristup najbolje prolazi na početku, odnosno pomalo razvučenim scenama na Kryptonu gdje je vanzemaljski svijet prikazan s originalnom scenografijom i kostimografijom. Na kraju će, međutim, završni obračun na ulicama američkog velegrada koji pri tome postaje žrtva brutalne destrukcije biti neraspoznatljiv od sličnih i potpuno neproduhovljenih scena u prošlogodišnjim “Osvetnicima” i pretprošlogodišnjim “Transformerima”. Čak ni 3D nije od neke posebne pomoći; gledatelji će ga postati svjesni možda tek kada zahvaljujući njemu nos Amy Adams dobije pomalo neobičan i egzotičan oblik.

 

Što se glumačke postave tiče, fizički impresivni Henry Cavill izgleda daleko uvjerljiviji Superman od Routha, ali nedostatak humora i prilike za prikaz komičarskih vještina ga je učinio inferiornim Reeeveu. Adams, čiji je angažman (i nebojanje kose u crno) izazvao bijes ortodokosnih strip-fanova, je također solidna. Michael Shannon, pak, lik Zoda čini samo jednim u nizu psihotičnih likova za koje se specijalizirao u posljednje vrijeme. Najbolji dojam odaju sporedni glumci – Costner u gotovo “oskarovskoj” minijaturi kao Jonathan Kent i Njemica Antje Traue kao Zodova pomoćnica. Neiskorištenost glumačkih talenata je, prije svega, posljedica Goyerovog scenarija koji se svaki čas dotiče nekih zanimljivih ideja (uključujući danas sve aktualnijih pitanja slobode tiska i izražavanja), ali ih jednostavno nema vremena adekvatno obraditi. Iako se teško može nazvati promašajem, “Čovjek od čelika” s obzirom na visoka očekivanja i reputaciju svojih tvoraca ipak predstavlja svojevrsno razočaranje.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)