Oznaka: Marvelov univerzum

(RETRO) RECENZIJA: Daredevil (2003)

DAREDEVIL - ČOVJEK BEZ STRAHA
(DAREDEVIL)

uloge: Ben Affleck, Jennifer Garner, Colin Farrell, Michael Clarke Duncan, 
Jon Favreau, Scott Tera, Joe Pantoliano, Ellen Pompeo, Leland Orser, Erick Avari, 
Paul Ben-Victor, Derrick O'Connor, David Keith
glazba: Graeme Revell
scenarij: Mark Steven Johnson
rezija: Mark Steven Johnson
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2003.
distribucija: Continental Film
trajanje: 103 '

U prošlom desetljecu glavni trend u holivudskim filmovima su bili serijske ubojice i virtualna stvarnost. U ovom desetljeću glavni holivudski trend će biti ekranizacije popularnih strip-junaka. Barem se takav dojam moze steći nakon što su veliki holivudski studiji u relativno kratkom vremenu kao svoje glavne komercijalne uzdanice lansirali filmove kao što su X-Men i Spider-Man, temeljene na popularnim stripovima. Ovo ljeto bi se u kinima trebao pojaviti Hulk, a u međuvremenu je tvrtka “20th Century Fox” u zimski termin ugurala ekranizaciju Daredevila, još jednog strip-junaka iz “Marvelovog” univerzuma. Scenarij i režija je povjeren Marku Stevenu Johnsonu, poznatom po komedijama i sentimentalnim dramama (Simon Birch). On je sebe producentima uspio
nametnuti tako što se predstavio kao veliki poklonik originalnog stripa i odličan poznavatelj materije.

Naslovni junak je Matt Murdock (Affleck), Njujorčanin koji je smislio vlastiti način kako da svoj rodni grad ocisti od kriminalaca. Na to ga je nagnalo teško djetinjstvo koje je proveo u opakoj četvrti Hell’s Kitchen, pod budnom paskom svog oca, propalog boksača Jacka
Murdocka (Keith). Stari Murdock je sina nastojao uvjeriti da mu budućnost lezi u knjigama a ne šakama i Matt ga je poslušao, ali tek nakon što je doživio nekoliko tragedija. Prvo je u teškoj nesreći bio izložen radioaktivnom otpadu i izgubio vid, što je poslije kompenzirano ostalim izoštrenim čulima i nekim novim moćima. Oca su mu nakon toga ubili gangsteri zbog čega je mladi Matt (Tera) odlučio da zivot posveti istjerivanju pravde. Nakon što je zavrsio pravni fakultet, to čini na dva načina – danju radi kao odvjetnik, a noću kao maskirani osvetnik proganja najopakije njujorške kriminalce i rješava te slučajeve po kratkom postupku. Njegove aktivnosti su privukle pažnju Kingpina (Duncan), opakog gospodara njujorškog podzemlja, dok je Matt kao odvjetnik privukao pažnju
privlačne Elektre Nachios (Garner), djevojke koju uz dobar izgled krasi i poznavanje borilačkih vjestina. Matt ne zna da je Elektra kći Nikolasa Nachiosa (Avery), grćkog tajkuna koji je povezan s Kingpinom i koji je odnedavno poceo smetati svom poslovnom partneru. Kingpin zato na Nachiosa salje opakog profesionalnog ubojicu Bullseyea (Farrell) što ce imati kobne posljedice.

Slično kao i Tim Burton u slučaju Batmana, Johnson inspiraciju za svoju verziju Daredevila nije našao u originalnom stripu iz 1960- tih nego u kasnijoj, mračnoj revizionističkoj verziji Franka Millera. Zbog toga Daredevil može iznenaditi količinom nasilja, prostačkog rječnika, ali najviše time sto glavni junak cijeli film trpi ne baš bezazlene fizičke i psihološke posljedice svojih noćnih aktivnosti. Iznenađuje i to što Daredevil mnogo eksplicitnije shvaća borbu protiv kriminala te, za razliku od ostalih superjunaka, hladnokrvno likvidira negativce (što ce neki tumaciti kao holivudsko prihvaćanje Bushovih metoda u zavođenju mira i reda u svijetu). No, Johnson u tome nije bio potpuno dosljedan – film je u originalu trebao imati R-rejting, s mnogo više krvoliptanja i golotinjom, ali su studiji, po
običaju, išli linijom manjeg otpora. Zbog toga je Daredevil bezdusno isjeckan i nikakva montaža ne moze sakriti ozbiljnu nedorečenost likova i zapleta. Johnson se baš previše ne snalazi ni u akcijskim scenama koje su prilično konfuzne (jedini izuzetak je scena
zavođenja izmedju Daredevila i Elektre). Ni glumci se nisu baš pretrgli – Ben Affleck je mnogo uvjerljiviji kao slijepi odvjetnik nego kao akcijski turborazbijač, dok je dežurni holivudski dobričina Michael Clarke Duncan (Zelena milja) promašen u ulozi negativca. Jedini koji se čini zanimljivim u filmu jest Jon Favreau kao Murdockov kolega “Foggy” Nelson, dok Colin Farrell malo preglumljuje u ulozi demonskog Bullseyea. Kada se svemu doda anti-katartično finale (s očiglednom namjerom da se ostavi materijal za nastavke), Daredevil ostavlja zalostan dojam filma koji nije iskoristio svoje potencijale.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Ant-Man (2015)

“Manje je više” je izraz koji je prilično teško staviti u istu rečenicu sa suvremenim Hollywoodom, a još teže kada su u pitanju filmovi o superherojima. Takvi su slučajevi, po prirodi stvari prilično rijetki, i mogu se pronaći prije svega kod onih superherojskih sagi koje su toliko monumentalne da njihovi tvorci sebi mogu dozvoliti luksuz u pokojem naslovu naprave nešto nalik na eksperiment ili, češće zbog sebe nego zbog publike, pokušaju na ekranu nešto novo. Takav primjer, između ostalih pruža i jedna od najimpresivnijih hollywoodskih tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Iako u tim filmovima gotovo sve mora biti “veće od života”, u slučaju filma Ant-Man iz 2015. godine se krenulo sasvim drugim putem, te je publika dobila marvelovski film koji bi se, barem u kontekstu cijele sage o superherojima, mogao nazvati minimalističkim.

Protagonist, čiji lik tumači Paul Rudd (također jedan od članova scenarističkog odbora), je Scott Lang, elektroinženjer koji se našao na pogrešnoj strani zakona te zbog toga završio u kaznionici San Quentin. Po izlasku na slobodu se suočava s time da zbog robijaške prošlosti ne može dobiti niti zadržati posao, a dodatno ga muči i to što više ne može viđati dražesnu malenu kći čija je majka (Greer) počela živjeti s policajcem (Canavale). U takvim okolnostima mu nije teško popustiti nagovaranju svog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera” (Peña) da se vrati kriminalu i opljačka jednu vilu. Kao jedini plijen, pak, pronalazi neobično odijelo za koje se ispostavi da onoga tko ga nosi može smanjiti na veličinu mrava. Još veće iznenađenje je i to da je pljačku u stvari bio “namjestio” vlasnik vile, znanstvenik Hank Pym (Douglas) koji je desetljećima ranije izradio i nosio to odijelo. Langu je povjeren zadatak da se, koristeći to isto odijelo, infiltrira u sjedište tvrtke koju vodi Pymov bivši i beskrupulozni štićenik Darren Cross (Stoll), te sabotira tehnologiju smanjivanja za koju Pym sumnja da bi se mogla zloupotrijebiti s tragičnim posljedicama.

Ant-Man, vjerojatno najmanji od svih superheroja u Marvelovom stripovskom (a samim time i filmskom) univerzumu, se po prirodi stvari nije mogao natjecati sa svojim daleko većim i impozantnijim kolegama. Zbog toga je i prvi film iz njegove mini-franšize jednostavno malen. Zbivanja su gotovo u potpunosti ograničena na jedan grad (San Francisco), umjesto spašavanja svijeta se zaplet svodi na jednu jedinu, iako spektakularnu pljačku, a umjesto orgije destrukcije na ulicama gledatelje fascinira inače banalan svijet koga minijaturizirani protagonist mora promatrati iz drukčije i zastrašujuće perspektive, odnosno u situaciji gdje mu od kapi vode i kućnih ljubimaca prijeti opasnost. U filmu nema čak ni prilike za uobičajeno inzistiranje na CGI-efektima, te je najviše truda uloženo u rekreiranje mrava koje zahvaljujući Pymovim neuro-manipulacijama služe kao Ant-Manova pomoćna vojska. Sve je to, s druge strane, dalo priliku da se film malo više posveti likovima. Tu se Ant-Man ističe time da je njegov protagonist, ne samo u doslovnom smislu, “mali čovjek”, odnosno za razliku od većine drugih marvelovskih superheroja, priča o njegovom nastanku ima socijalnu komponentu. Neki drugi dijelovi scenarija, prije svega ljubavni podzaplet s Pymovom kćeri i suradnicom Hope Van Dyne (koju glumi Evangeline Lilly), nisu najbolje napravljeni. Usprkos toga što ne krije svoj konfekcijski karakter i neiskorištenih scenarističkih prilika, režija Peytona Reeda je sasvim solidna te popravlja opći dojam. Zbog svega toga se Ant-Man može preporučiti kao osvježenje svima onima koji su osjećaj zamor od Marvelove serije.

ANT-MAN
uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Corey Stoll, Bobby Canavale, Michael Peña, Michael Douglas, Judy Greer
scenarij: Edgar Wright, Joe Cornish, Adam McKay, Paul Rudd
režija: Peyton Reed
proizvodnja: Marvel Films/Walt Disney Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (Olsen) i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Zimski vojnik (2014)

Standing Proud |Captain America: The Winter So...
(izvor: BagoGames)
KAPETAN AMERIKA: ZIMSKI VOJNIK
(CAPTAIN AMERICA: THE WINTER SOLDIER)
uloge: Chris Evans, Scarlett Johansson, Robert Redford, Samuel L. Jackson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Cobie Smoulders, Frank Grillo, Emily VanCamp
scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeeley
režija: Anthony Russo & Joe Russo
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2014.
trajanje: 136 '

Marvelov filmski univerzum, odnosno serija spektakularnih blockbustera o superherojima iz stripova tvrtke Marvel Comics, predstavlja trijumf kvantitete nad kvalitetom, odnosno još jedan primjer kako u Hollywoodu uspješna poslovna strategija nije povezana s nekom naročitom umjetničkom vrijednošću. Od 2008. godine, kada su “marvelovci” otpočeli novi veliki pohod na svjetske kino-blagajne sa Iron Manom, blockbusteri se “štancaju” u predvidljivom industrijskom ritmu na predvidljiv način, sa predvidljivim likovima, zapletima, “iznenadnim” obratima, cliffhangerima i obaveznim “teaserima” na odjavnoj špici koji bi trebali publiku prikovati za novi nastavak, bilo filma o naslovnom superheroju ili o njegovom kolegi koji dijeli isti fiktivni univerzum. To, dakako, ne znači da su svi ti filmovi isti. Ne samo što moraju biti drukčiji s obzirom da su Thor, Iron Man i Kapetan Amerika različiti likovi, nego i zbog toga što se ponekad u scenarističkom odboru ili iza kamere nađe neko novo lice. Kapetan Amerika: Prvi osvetnik bi se tako mogao nazvati najzanimljivijim od svih ostvarenja iz serije. Najzanimljivijim zato što je, s obzirom na vrijeme radnje smješteno u Drugi svjetski rat i jedan sasvim drukčiji svijet od našeg, prikazivao korijene suvremenih filmskih superheroja. Međutim, s obzirom na scenarističke nespretnosti, Prvi osvetnik nije bio među najboljima. To je, s druge strane, ostavilo priliku za poboljšanja u drugom i neumitnom nastavku Kapetanove male sage u velikoj Marvelovoj sagi.

Radnja se odvija oko tri godine nakon epiloga Prvog osvetnika (u kome se zamrznuti Kapetan nakon nekoliko desetljeća probudio u modernom svijetu), odnosno dvije godine nakon Osvetnika (kada je zajedno sa svojim kolegama spašavao New York od apokaliptičnog uništenja). Steve Rogers (Evans) živi u Washingtonu naizgled mirnim životom, nastojeći se prilagoditi svijetu u kome su svi njegovi prijatelji senilni ili mrtvi, te u kome malo tko ima razumijevanja za njegove staromodne vrijednosti poštenja, časti i patriotskog samoprijegora. Usprkos toga, kao dobar vojnik se priključio špijunskoj agenciji S.H.I.E.L.D. i zajedno sa kolegicom Nataschom Romanoff (Johansson) sudjeluje u operaciji protiv odmetnutih francuskih specijalaca koji su zauzeli S.H.I.E.L.D.-ovo postrojenje u Indijskom oceanu. No, ubrzo se otkrije kako je pravi cilj akcije dobaviti strogo povjerljive dokumente vezane uz projekt Insight – plan da se pomoću letećih nosača helikoptera opremljenih najsuvremenijim oružjem lociraju i unište sve osobe koje bi mogle predstavljati prijetnju po svjetski mir. Situacija se dodatno zakomplicira kada direktor S.H.I.E.L.D.-a Nick Fury (Jackson) postane žrtvom atentata, a Furyjev pretpostavljeni Alexander Pierce (Redford) sugerira kako je Fury zapravo izdajnik. Rogers, zabrinut da bi Insight mogao predstavljati preveliku prijetnju po ljudska i prava i slobode, odbija Pierceove zapovijedi te postaje odmetnuti bjegunac; pri tome postaje ne samo metom svojih bivših kolega, nego i tajanstvenih napadača na čelu s maskiranim bivšim sovjetskim operativcem pod imenom Zimski vojnik (Stan).

Tvorcima novog Kapetana Amerike se mora priznati kako su u drugom nastavku ipak uložili trud da gledateljima ponude nešto novo. To se prije svega odnosi na scenarij Christophera Marcusa i Stephena McFeelyja (čiji je opus uglavnom vezan uz Narnijske kronike). Naslovni lik je u drugom nastavku mnogo intrigantniji nego u prvom, i to prije svega zbog situacije u kojoj se našao, odnosno zbog nastojanja da se prilagodi ciničnom svijetu koji ne dijeli njegove uzvišene vrijednosti. Zimski vojnik je najbolji upravo u scenama koji njegov odnos sa modernošću i desetljećima koje je propustio prikazuju s kombinacijom humora i tuge. Pri tome se posebno ističe to da Rogers, ne slučajno, novog prijatelja pronalazi u Sam Wilsonu, veteranu suvremenih američkih ratova koji se, poput njega, nastoji prilagoditi civilnom životu, odnosno u tome nastoji pomoći svojim suborcima u veteranskim bolnicama. Odnos Rogersa i Wilsona (koga tumači izvrsni, ali često od Hollywooda loše korišteni Anthony Mackie) je trebao predstavljati pravi temelj filma, odnosno cijeli zaplet oko špijunskih intriga i spektakularnih oružanih obračuna mu je trebao biti tek dodatak.

Na žalost, s obzirom da je Zimski vojnik zamišljen kao blockbuster, a akcijske scene njegova glavna atrakcija, likovima i njihovim osobnim problemima je posvećeno daleko manje pažnje. To, s druge strane, ne znači da glavni zaplet nema smisla niti određene društvene relevantnosti. Autori su, htjeli to priznati ili ne, morali uzeti u obzir da će publika nakon Wikileaksovih i Snowdenovih otkrića biti malo previše alergična na špijunske agencije koji pod parolom zaštite svijeta o svakojakih negativaca sebi uzimaju pravo da prčkaju po svačijem životu, a u nekim ekstremnim slučajevima ga i oduzimaju. Zimski vojnik se u tom smislu oslanja na hollywoodski trend tzv. “filma paranoje” 1970-ih, u kome se izražavalo nepovjerenje prema vladinim institucijama kao korumpiranim i autoritarnim, a čiji je možda najpoznatiji primjer triler Tri kondorova dana. U njemu je idealističkog protagonista koji nastoji raskrinkati prljave obavještajne rabote tumačio Robert Redford, a koji se ovdje, pak, pojavljuje u prvoj ulozi negativca tokom cijele karijere.

Zanimljive scenarističke ideje su, međutim, kao i kod gotovo svih filmova franšize, ostale neiskorištene, odnosno potopljene pod baražom akcijskih scena. To je, između ostalog, razlog da se u filmu rijetko može prepoznati nekakav autorski potpis, odnosno specifičan stil režije koji su donijeli braća Russo, koji su prije angažmana u Zimskom vojniku uživali reputaciju televizijskih specijalista za komediju. Neke od akcijskih scena (pogotovo atentat na Furyja) su vrlo dobre i uzbudljive, ali davno prije završnice, bez obzira na gomilu pirotehnike i CGI-ja, počnu izazivati zijevanje. To se prvenstveno odnosi na predvidljivost njihovog ishoda, pogotovo kada je riječ o tajanstvenom Zimskom vojniku, za koga iskusni gledatelj zna da neće biti “neutraliziran” niti njegov identitet razotkriven prije same završnice. To ne znači da Zimski vojnik zaslužuje palac dolje, ali samim time kao i banalnom činjenicom da je bolji od svojih prethodnika ne znači da ne predstavlja razočaranje.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Thor: Svijet tame (2013)

SDCC Thor: The Dark World Banner
(izvor: vagueonthehow)
THOR: SVIJET TAME
(THOR: DARK WORLD)
uloge: Chris Hemsworth, Natalie Portman, Tom Hiddleston, Anthony Hopkins, Christopher Eccleston, Rene Russo
scenarij: Christopher Yost, Christopher Markus, Stephen McFeely
režija: Alan Taylor
proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel Studios, SAD, 2013.
trajanje: 112 '
OCJENA: 4/10

Današnji Hollywood ne krasi neka naročita kreativnost, osim kada je u pitanju ono što je za Hollywood najvažnije – metode pražnjenja novčanika publike koja gleda njihove proizvode. Jednim od najvećih poslovnih uspjeha se danas može pohvaliti izdavačka kuća Marvel Comics, odnosno njena filmska podružnica Marvel Studios, koja danas predstavlja nešto najbliže idealu zlatne koke u cijeloj američkoj i svjetskoj filmskoj industriji. Marvelovci su, naime, smislili jednostavan ali zato izuzetno efikasan model proizvodnje i distribucije blockbustera – serija filmova koji nisu neposredno povezani, ali zato dijele isti fiktivni univerzum, s bezbroj mogućnosti za “crossovere” i nadopunjavanje jednim drugih, a koji isto tako omogućava uštedu na području kostimografije, specijalnih efekata i reklame. Rezultat toga je serija od čak osam blockbustera u prethodnih pet godina, među kojima je posljednji “Thor: Svijet tame” u režiji Alana Taylora.

Ovo ostvarenje predstavlja nominalni nastavak filma Thor iz 2011. godine, iako je njegov naslovni junak, koga tumači Chris Hemsworth, imao značajnu ulogu i kao član superherojskog tima u “Osvetnicima” prethodne godine. Na samom početku se devet različitih univerzuma nalazi u kaosu, pa je Thor, kao sin nordijskog vrhovnog božanstva Odina (Hopkins) prisiljen po različitim planetama zavoditi red i mir, te je zbog toga razdvojen od svoje ljubavi, zemaljske astrofizičarke Jane Foster (Portman). Ona se, pak, nađe u nevolji kada stjecajem okolnosti dođe u dodir s Eterom, drevnim oružjem Tamnih vilenjaka koje su porazili Odinovi i Thorovi preci. Ono, pak, postaje predmetom Malekitha  (Eccleston), vođe Tamnih vilenjaka koji se probudio nakon eona i želi iskoristiti Eter kako bi uništio univerzum.

Marvelova i Disneyeva industrijska produkcija blockbustera  ima i dobre i loše strane. Dobre strane su, kao i obično, “ispeglanost” proizvoda i sposobnost da se ciljanoj publici uvijek isporuči manje-više ono na što je već bila naviknuta i što unaprijed očekuje. Loše strane su u nespremnosti za nekakvo eksperimentiranje s novim idejama ili skretanje od formule, kao i to da ne postoje nekakve prevelike varijacije u kvaliteti. “Svijet tame” tako nije film kome bi se mogle uputiti nekakve pretjerane zamjerke, ali također nije ni film na koji bi se, van konteksta njegove franšize, trebala obratiti neka posebna pažnja.  Scenaristički odbor po dobrom starom običaju servira zaplet u kome nekakav monstruozni negativac namjerava izazvati nezamislivu kataklizmu; ovdje je novo jedino to što je u opasnosti ne jedan nego nekoliko univerzuma. I, po dobrom starom običaju, završni obračun predstavlja orgiju destrukcije na nekoj prepoznatljivoj zemaljskoj lokaciji – u ovom slučaju je predmet razaranja postao London. Scenaristi toj formuli dodaju nekoć teško predvidljivi, ali danas već rutinski detalj likvidacije lika koji se trebao smatrati stalnim. U slučaju Svijeta tame je ta smrt bila prilično predvidljiva, te, iako rezultira scenom veličanstvenog pogreba, prije odaje nedostatak inspiracije scenarista nego neku njihovu naročitu hrabrost.

Najveća slabost “Svijeta tame” je, pak, prije svega u slaboj karakterizaciji. Hemsworth i Portman nemaju neku naročitu “kemiju” da bi ih se moglo prihvatiti kao naročito uvjerljiv ljubavni par te su scene s njih dvoje najdosadnije. Ubacivanje lika nordijske ratnice Sif (koju glumi Jamie Alexander), koje sugerira mogućnost nekakvog ljubavnog trokuta, nije iskorišteno i izgleda tek kao jeftini “teaser” za buduće nastavke. Stvari najgore stoje sa negativcem. Smatrajući kako Tomu Hardyju maska nije previše smetala da napravi dobar dojam kao Bane u posljednjem “Batmanu”, producenti su inače talentiranog Christophera Ecclestona učinili posve neprepoznatljivim iza tona šminke, ali su mu također uvalili nedostatak bilo kakve suvisle motivacije i opteretili ga s lako zaboravljivim replikama. Usprkos hrpe novaca uložene na specijalne efekte i dočaravanje nekoliko impresivnih svjetova, publici će u sjećanju najviše ostati ono što se u filmu najmanje koristi. To su šarmantna Kat Dennings u ulozi Fosterine šašave pripravnice, kao i irski komičar Chris O’Dowd kao Fosterin neuspješni udvarač. Najboji dojam, pak, ostavlja Tom Hiddleston kao Thorov zločesti brat Loki, a u tome mu je dosta pomogao scenarij koji njegov lik pravi moralno ambivalentnim, odnosno publiku drži u neizvjesnosti hoće li se svrstati na stranu Dobra ili Zla. Odgovor na to pitanje, s obzirom da su nastavci neizvjesni (a koje također sugerira scena, po marvelovskom običaju, ubačena usred odjavne špice), nije teško predvidjeti, ali do njega Svijet tame publiku dovodi na adekvatan način. Onima koji sljedećeg ljeta budu gledali Guardians of the Galaxy ili Kapetan Amerika: Zimski vojnik, s druge strane, neće previše smetati ako su ovaj dio sage prethodno propustili.

OCJENA: 4/10