Još jedno povijesno NE: Honduras napušta OAS

Honduras je – za razliku od nekih drugih država čije ime počinje s H – daleko ozbiljniji kada kaže “kako ne da svoje generale”. Vlada na čelu s privremenim predsjednikom Robertom Michelettijem je odbacila ultimatum Organizacije američkih država (OAS) prema kome je u roku od tri dana trebala prepustiti vlast vojnim pučem svrgnutom predsjedniku Manuelu Zelayi. Honduras je također objavio kako se više ne smatra vezanim Poveljom OAS, odnosno napušta tu regionalnu organizaciju, preduhitrivši tako suspenziju.

Micheletti je u pismu Joseu Miguelu Insulzi, generalnom sekretaru OAS-a, objasnio kako je OAS “politička organizacija, a ne sudsko tijelo”, odnosno ne može presuđivati u honduraškim unutarnjim pitanjima.

U obraćanju javnosti Micheletti je bio još rječitiji rekavši da je  “bolje platiti visoku cijenu nego saginjati glavu pred stranim vladama”. Ovo prilično podsjeća na izjave s ovih prostorima o tome da će se “jesti trava”.

Puč kojim je svrgnut Zelaya predstavlja neugodan presedan za Latinsku Ameriku, u kojoj se dugo vremena vjerovalo kako su takve metode rješavanja političkih sporova stvar prošlosti. Stvar je još neugodnija i za Obamu – kojemu s jedne strane nije mrsko da se barem jedna latinoamerička država skrenula s radikalnoljevičarskog i antiameričkog chavezovskog puta, ali s druge strane mora davati neugodna objašnjenja svojim idealističkim pristalicama koji ne mogu progutati da je pod Obamom u Hondurasu prošlo ono što pod Bushom nije u Venezueli.

Cirkus vezan uz Honduras – gdje, pučisti, inače imaju punu podršku zakonodavne i sudske vlasti te najavljuju redovne izbore za studeni, a Zelaya, barem prema anketama, baš i nije bio najpopularniji – mogao bi dobiti novu točku kada se sutra Zelaya pokuša iz izgnanstva vratiti u Tegucigalpu, u pratnji svoje argentinske kolegice Cristine Fernandez de Kirchner kao i još nekoliko latinoameričkih vođa. Mogućnosti za svakojake incidente su velike.

U međuvremenu će svi oni koji se na nekim nama bližim prostorima zalažu za pokazivanje prsta bjelosvjetskim moćnicima imati jedan svijetli primjer.

Oglasi

U Hondurasu ipak puč

Svjetske agencije upravo javljaju kako je Honduras ušao u povijest kao prva latinoamerička država u kojoj je izvršen vojni puč u 21. stoljeću. Predsjednik Manuel Zelaya je, prema izjavi njegovog tajnika,  pritvoren i odveden u vojnu bazu nedaleko od glavnog grada Tegucigalpe. Predsjedničku palaču je, prema svjedočenju reportera Associated Pressa, okružilo na desetine vojnika.

Time se zakomplicirala ustavna i politička kriza koju je izazvao pokušaj Manuela Zelaye da ustavnim referendumom sebi ishodi pravo na drugi mandat. Taj Zelayin potez nije najbolje sjeo političkom establishmentu, te su se protiv njega ispriječila zakoni ekspresno izglasani u honduraškom Kongresu kao i presude Vrhovnog suda. Kriza je dodatno eskalirala kada je Romeo Vasquez, načelnika stožera oružanih snaga, odbio poslati vojsku da provodi referendum, na što je eskpresno smijenjen i još brže vraćen na položaj sudskom presudom. Usprkos toga Zelaya je inzistirao na referendumu te je zajedno sa svojim pristašama marširao na zrakoplovnu bazu gdje su se čuvali glasački listići, koji su poslije toga predani “bez otpora”.

Zelaya je, pak, nedugo prije puča španjolskom El Paisu rekao kako od puča neće biti ništa “jer su se tome usprotivile SAD”. Očigledno je da se honduraški predsjednik u tome malo preračunao, odnosno da Obami ne bi smetalo da se na elegantan način riješi još jednog “problematičnog” ljevičara na čelu latinoameričke države.

Inače, ovo je drugi puč u Latinskoj Americi u 21. stoljeća, ali zato prvi koji se može nazvati uspješnim. Prije sedam godina dijelovi vojske su u Venezueli nakratko svrgnula Huga Chaveza, ali ga je pod pritiskom ulice i svojih drugova morali  hitno vratiti na vlast.

Honduras odlazi u Honduras?

Iranski demokratski pokret nije, po svemu sudeći, jedini kome je dragocjeni medijski publicitet danas oduzet zahvaljujući pomoru američkih celebrityja. Još jedna priča koja bi u nekim normalnim okolnostima došla na naslovnice svjetskih medija je skroz ignorirana. Riječ je o Hondurasu, srednjoameričkoj državi koja je svojevremeno poslužila kao inspiracija tvorcu izraza banana republika, a 1980-ih Đorđu Balaševiću kao eufemizam za mjesto prema kome putuje tadašnja Jugoslavija.

Honduras je, kao i ostatak regije, već desetljećima pogođen teškom ekonomskom krizom, siromaštvom, eksplozijom narkomanije, korupcijom i krvoprolićem koje izazivaju maloljetničke i druge bande poput zloglasne Male Salvatruche.  Sveopće nezadovoljstvo takvom situacijom je dovelo da 2006. godine za predsjednika bude izabran Manuel Zelaya. Iako kandidat nominalno centrističke Liberalne stranke Hondurasa (LPH), Zelaya je u nastojanju da što brže sprovede niz socijalnih reformi počeo oponašati politiku ljevičarskih latinoameričkih vođa, uključujući i venezuelanskog Chaveza, a od prošle godine je Honduras postao član ALBA-e, “bolivarističke” regionalne organizacije država koju je Chavez stvorio zajedno s komunističkom Kubom.

Zelayino skretanje ulijevo se, po svemu sudeći, dogodilo malo prebrzo za ukus honduraškog političkog, poslovnog i svakog drugog establishmenta. Predsjednikov pokušaj da na brzinu promijeni ustav i sebi osigura drugi mandat je tako poslužio kao povod da mu se pokaže tko je pravi gazda, odnosno da Honduras neće postati nova Venezuela ili Bolivija. Zelaya je ustav pokušao raspisavši referendum, ali je honduraški Kongres donio zakon kojim se zabranjuje održavanje referenduma prije održavanja sljedećih predsjedničkih izbora. Zelaya je na to svejedno gurao “neobvezujući” referendum, a njegovo održavanje je trebala osigurati vojska.

Međutim, general Romeo Vasquez, načelnik Združenog štaba honduraških oružanih snaga, je to odbio učiniti s obrazloženjem da bi time sudjelovao u “protuzakonitom činu”. Na to ga je Zelaya ekspresno smijenio. Vasquez je odmah požurio objasniti da nikakvog puča neće biti, odnosno da će kao “profesionalni vojnik” priznati pravo predsjedniku da smjenjuje koga želi. Usprkos toga je ostao na svom mjestu, i to zahvaljujući ekspresnoj intervenciji Vrhovnog suda, koji je smjenjivanje proglasio nezakonitim i naložio predsjedniku da Vasqueza zadrži na svom položaju.

Zelaya, pak, ne odustaje od održavanja referenduma te je najavio kako će cijeli slučaj dobiti međunarodnu dimenziju, odnosno da će se zbog “suspendiranja demokracije” žaliti Organizaciji američkih država.

Nije isključeno da bi ustavni spor mogao dobiti i oružanu komponentu, odnosno da ga pristaše i protivnici Zelaye pokušaju riješiti ne-političkim sredstvima. Takav razvoj događaja bi mogao dati perverznu zadovoljštinu Danielu Ortegi, sandinističkom predsjedniku Nikaragve koji je 1980-ih morao gledati kako Reagan i CIA upravo Honduras koriste kao glavnu bazu podrške “kontrašima” koji su pokušavali srušiti njegov tadašnji režim.