RECENZIJA: Zelena knjiga: Vodič za život (Green Book, 2018)

Nakon što svake godine završi “oskarovska” utrka i svaki od pobjednika započne, najčešće opravdan, put u zaborav, filmski kritičari i budući povjesničari se mogu početi zabavljati analizirajući razloge zbog kojih je pojedini naslov uspio osvojiti najprestižnije zlatne kipiće. Ove godine će, pak, to biti relativno jednostavan zadatak, iako se pobjednik sve do posljednjeg trenutka nije smatrao najvećim favoritom i bio u sjeni mnogo razvikanije Rome. Slučaj Zelene knjige, kojoj su domaći distributeri, valjda uplašeni da će netko misliti kako je riječ o ekranizaciji programskog manifesta pokojnog libijskog vođe Moamera Gadafija, nadjenuli dodatni naslov Vodič kroz život, predstavlja školski primjer “udice za Oscare”. Film Petera Farrellyja, naime, koristi gotovo sve sastojke formule koja se posljednjih desetljeća pokazala efikasnom u pridobivanju glasačkog tijela losanđeleske Akademije. Zelena knjiga tako kombinira dva za “Oscar” prilično prijemčiva žanra – biografski i film ceste; radnjom je smještena u rane 1960-e, razdoblje koje nostalgična hollywoodska gerontokracija smatra zlatnim dobom; glavni likovi su, u manjoj ili većoj mjeri, povezani s industrijom zabave, a samim time i s Hollywoodom; scenarij se trudi obračunati s rasizmom, ksenofobnim i drugim predrasudama koje hollywoodski salonski ljevičari smatraju izvorom sveg zla u današnjem svijetu; i, konačno, riječ je o filmu gdje najveći dio tereta nose glumci.

Zelena knjiga se temelji na scenariju za kojeg je Nick Vallelonga, jedan od trojice ko-scenarista, inspiraciju pronašao u pričama svojeg oca, Tonyja “Usne” Vallelonga (Mortensen), italoameričkog izbacivača koji je, zahvaljujući radu u popularnim njujorškim klubovima, stekao niz utjecajnih prijatelja i veza u industriji zabave, te od 1970-ih do smrti ostvario karijeru povremenog glumca. Radnja počinje 1962. godine kada se elitni klub “Copacabana” zatvara radi preuređenja, te Vallelonga mora u sljedećih nekoliko mjeseci pronaći posao kojim bi prehranio svoju obitelj. Neobično rješenje tog problema je pronađeno u liku dr. Dona Shirleya (Ali), crnog pijanista koji živi u luksuznom stanu iznad elitne koncertne dvorane Carnegie Hall i koji se sprema otići na višetjednu turneju po SAD. Tony je angažiran kao njegov vozač, ali također mora za svog zahtjevnog poslodavca obavljati poslove batlera i, što je još važnije, tjelohranitelja. Shirley, naime, prilikom turneje mora nastupati u južnjačkim državama gdje je još uvijek na snazi institucionalna rasna segregacija i gdje nije rijetkost očekivati otvoreno neprijateljstvo prema crncima koji se usude ponašati kao da su po pravima jednaki bijelcima. U svemu tome Tonyju kao važan alat služi tzv. “Zelena knjiga”, odnosno vodič namijenjen crnim putnicima koji daje jasne instrukcije u kojim mjestima crnci smiju koristiti iste ili različite hotele, zahode, restorane kao bijelci, a u kojima ne. I dok se na samom početku putovanja iskazuju bitne razlike između sirovog, neobrazovanog ali uličnom mudrošću nadarenog Tonyja na jednoj, i rafiniranog, obrazovanog i dostojanstvenog Shirleya na drugoj strani, kako vrijeme prolazi njih dvojica polako prevladavaju međusobni jaz i postaju prijatelji.

Režiser Peter Farelly je ovdje napravio prilično dobar posao, i to najviše zahvaljujući tome što se njegov rad uopće ne primjećuje, a još manje nekakva “autorska ruka”. Gotovo bi se moglo reći kako je Farelly to napravio kako bi se u neku ruku iskupio za komedije koje je bio pravio s bratom Bobbyjem prije dva desetljeća, i u kojima je često razbijao dotadašnje granice hollywoodskog zahodskog humora. To, dakako, ne znači da je Zelena knjiga u tehničkom smislu loš film. Naprotiv, Farelley vješto upravlja resursima te za relativno male novce uspijeva rekonstruirati Ameriku od prije više od pola stoljeća, bilo da je riječ o scenografiji, kostimima, glazbi i rekvizitima. Najvažnije je, međutim, to da je odabrao, i sve do pred sam kraj, znao održati sjajan tempo, te da čak i oni gledatelji koji obično nisu skloni ovakvom tipu filmova, neće moći primijetiti da Zelena knjiga traje preko dva sata. Farrelly također prilično spretno održava delikatnu ravnotežu između ozbiljne drame i lagane komedijice, a koja je nužna da bi publika u ovakvom ostvarenju mogla uživati.

Najveći adut filma je, pak, glumačka ekipa. To se odnosi na Mahershalu Alija, čiji je prikaz dio Shirleyeve rodbine napao zbog navodne povijesne neutemeljenosti, stvorivši kontroverze ali i besplatnu reklamu za Farrellyjevo ostvarenje. Ali lik rafiniranog, ultraprofesionalnog i naizgled hladnog glazbenika uspijeva učiniti neobično složenim i životnim, te nije nikakvo čudo što je za njega dvije godine nakon Moonlighta uspio osvojiti svoj drugi Oscar za najboljeg sporednog glumca. Mnogo je, pak, impresivniji Mortensen koji je za potrebe uloge morao ne samo savladati talijanski, nego se i udebljati najmanje desetak kilograma. Tako uloženi trud je urodio plodom, te ne izgleda nimalo čudno što hollywodska superzvijezda, koja je nedavno ušla u sedmo desetljeće života, tumači lik koji je upola mlađi. Uz dva sjajna glumačka talenta dolazi i dobra međusobna “kemija”, te Ali i Mortensen zahvaljujući njoj uspijevaju nadići brojne scenarističke nedostatke, uključujući i klišeje koji bi inače uništili i mnogo bolje napisane filmove. Iako će, kao i u brojnim drugim slučajevima, biti dežurnih SJW dušobrižnika koji će Zelenoj knjizi zamjerati nedovoljnu angažiranost ili stereotip “bijelog spasitelja”, ovaj film svojom kvalitetom nadilazi sentimentalnu “ljigu” i pričom o dva čovjeka koji nadilaze svoje naizgled nepremostive razlike publici donosi smiješak na lice, podsjećajući da postoji svijet bolji od našeg, makar u hollywoodskim filmovima.

ZELENA KNJIGA: VODIČ KROZ ŽIVOT

(GREEN BOOK)

uloge: Viggo Mortensen, Mahershala Ali, Linda Cardellini

scenarij: Nick Valelonga, Brian Hayes Currie & Peter Farelly

režija: Peter Farelly

proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Luke Cage (sezona 1, 2016)

Ako je netko znao koristiti potencijale Zlatnog doba televizije, onda su to Netflix i Marvel Comics sa serijama temeljenim na Marvelovom filmskom univerzumu. Od filmova su preuzeli inteligentni model stvaranja nekoliko serija i franšiza preko crossovera integriranih jedna u drugu, dok istovremeno nisu bili opterećeni visokim budžetima i potrebom da se publika privlači kroz orgije specijalnih efekata. Umjesto toga, priče o superherojima se mogu prikazivati preko tzv. ograničenih sezona na način koji daleko više naglaska stavlja na likove nego na akciju, a istovremeno te priče nisu ni previše zgusnute (kao cjelovečerniih filmova) ili previše razvučene (kao kod tradicionalnih serija na američkim zemaljskim mrežama). I, uz sve to ostaje dovoljno prostora za kreativnost zahvaljujući kojoj te serije ne sliče jedna na drugu, iako bi to na prvi pogled moralo biti neizbježno. Jedan od takvih primjera je TV-serija Luke Cage, čija je prva sezona bila emitirana 2016. godine.

Naslovni protagonist, koga tumači Michael Colter, se u Marvelovom univerzumu prvi put pojavio kao jedan od sporednih, ali za zaplet prilično važnih likova TV-serije Jessica Jones. Kao strip-junak je, pak, mnogo stariji od Jessice Jones. Stvoren je početkom 1970-ih u jeku popularnost blaxploitation filmova, te je izazvao pažnju kao jedan od prvih crnih superheroja. Njegova televizijska inkarnacija na početku serije živi skromnim životom u Harlemu, nastojeći pošteno zaraditi kao kuhar u noćnom klubu i pomoćnik popularnom lokalnom brijaču Popu (Frankie Faison). Zbog toga se trudi ne skrenuti pažnju na činjenicu da mu je koža neprobojna za metke, odnosno on sam praktički neranjiv. Nekoliko njegovih mladih poznanika, međutim, postanu upetljani u mutne poslove vlasnika noćnog kluba Cornella “Cottonmouth” Stokesa (koga glumi Mahershala Ali). To dovede do krvoprolića pri čemu strada Pop, te Luke Cage konačno odluči iskoristiti svoje superherojske moći kako bi se obračunao s “Cottonmouthom” i Harlem koliko-toliko doveo u red. Komplikacije u svemu tome bi mogao donijeti odnos sa ženom po imenu Misty Jones (Simone Missick) za koju se ispostavi da je policijska detektivka. Još će veće komplikacije izazvati tajanstveni “Cottonmouthov” opskrbljivač oružja, za koga se ispostavi da dijeli prošlost s Cageom i da je posredno zaslužan za njegovo stjecanje superherojskih moći.

Treća od Netflix-Marvel serija pokazuje da je uložen određen napor da se izbjegne ponavljanje. Najvažnije je pri tome izbjeći u superherojskim kino-filmovima tako iritantno inzistiranje na “pričama o nastanku”. Luke Cage se u Jessici Jones pojavio kao već izgrađen i impozantan lik, mada je tome veliki doprinos dala njegova tajanstvenost, u mnogo čemu slična osvetnicima iz klasičnih i špageti-vesterna. U ovoj seriji su autori imali malo više razloga, ali i prilike da se bave njegovom pozadinom, a što su iskoristili u flashback-epizodi u kojoj se pojavljuje nekoliko uistinu epizodnih, ali upečatljivih likova. Iako je Luke Cage prikazan kao ljudsko biće od krvi i mesa, kojeg usprkos neprobojne kože muče emocije kao što su tuga i bijes, u ovoj seriji on zadržava karizmu. Tome je u velikoj mjeri doprinio Mike Colter, koji je marljivo radio u teretani kako bi harlemski razbijač koga “voli raja” uistinu izgledao kao netko koga biste voljeli da vam čuva leđa u narodnjačkom klubu ako provod krene naopako. Luke Cage je od svih Netflixovih “marvelovaca” najviše “cool” i najmanje pogođen traumama, a njegova karizma ga također čini mnogo efikasnijim zavodnikom.

U potonjem je dosta sličan Johnu Shaftu, legendarnom crnom privatnom detektivu koji je kao protagonist istoimenog filma pokrenuo cijelu priču o blaxploitationu. Serija je izuzetno svjesna svojih korijena i, mada su je njeni tvorci pokušavali opisati kao svojevrsni harlemski remake Žice, daleko više inspiracije uzima iz ostvarenja s početka 1970-ih. Harlem, sa svojom živopisnom poviješću, na koju se često pozivaju likovi, se tu iskazuje kako daleko zahvalnije mjesto radnje u odnosu na Hell’s Kitchen iz Daredevila i Jessica Jones. Autori serije tome odaju počast i kroz daleko veću brigu o soundtracku, koji se poziva na soul klasike 1960-ih i 1970-ih, a veliki dio radnje se događa u noćnom klubu, što je prilika za nastupe brojnih uglednih glazbenika u cameo ulogama. Reper Method Man se, pak, pojavljuje nakratko pojavljuje glumeći samog sebe kako na radiju komentira zbivanja. Sve to seriji daje određeni kolorit i šarm kojeg prethodne serije, doduše iz opravdanih razloga, nisu imale.

No, iako je glavni junak cool i iako je mjesto radnje živopisno, to ne znači da Luke Cage nema određenih problema. To što je mjesto radnje ograničeno na Harlem istovremeno ograničava zlikovce koji, za razliku od Killgravea u Jessici Jones i Wilsona Fiska u Daredevilu, ne mogu biti “veći od života”. “Cottonmouth”, iako ga glumi oskarovac Ali, je tek obični i nižerazredni gangsterski bos čija se moć ne prostire dalje od nekoliko gradskih blokova, a njegova politička zaštitnica i rođaka Mariah Dillard (koju glumi Alfre Woodard) je tek obična gradska vijećnica. Scenaristi su toga svjesni, pa pokušavaju malo “zamutiti vodu” s nekoliko iznenadnih obrata u kojima likovi, za koje se moglo pretpostaviti da će imati neku važnost, ginu davno prije završne epizode. Neki od tih obrata funkcioniraju, a neki ne; Woodard, jedna od najuglednijih glumica, s druge strane, prečesto prelazi rub koja dobru glumu dijeli od iritantnog preglumljivanja. Tu je, dakako, i ne baš previše zadovoljavajući završni obračun koji izgleda poput školske predstave koja nastoji dočarati veliki obračun u filmskim Osvetnicima iz 2012. godine. A nakon toga, za razliku od ranijih sezona ili serija Netflixovog univerzuma, dolazi završnica u obliku ne baš uvjerljivog cliffhangera koji priječi da ova sezona posluži kao zaokružena cjelina. No, Netflixovi standardi su danas postali toliko visoki da i djelomično razočarenje poput Luke Cagea može izgledati kao nešto što je prije samo par godina moglo s opravdanjem očekivati samo pohvale.

OCJENA: 6/10