Oznaka: Luc Besson

RECENZIJA: Lucy (2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Prije desetljeće-dva su filmski snobovi imali običaj padati na koljena svaki put kada bi netko spomenuo ime Luca Bessona. Taj fenomen se, doduše, može objasniti time da je filmaš u mnogo čemu razbio dotadašnje stereotipove i predrasude o francuskoj kinematografiji kao isključivoj domeni umišljenih intelektualnih veličina i lovaca na festivalske nagrade, kao i time da njegovi fillmovi uglavnom lijepo izgledaju, lijepo zvuče te, kao u slučaju Petog elementa, znaju gledateljima pružiti dosta zabave. Međutim, čim se u slučaju Luca Bessona malo manje pažnje obrati na formu a više na sadržaj, njegova ostvarenja izgledaju prilično “šuplja”. Rizik za takvu šupljinu je daleko veći ako bi sadržaj njegovih filmova trebao biti “dubok”, odnosno ako bi trebao publiku potaći na nekakva filozofska razmišljanja. Najbolji primjer za to je Lucy, njegov najnoviji film koji je ove godine imao solidan uspjeh među publikom, ali je zato prilično oštro podijelio kritiku.

Naslovna protagonistica (Johansson) je američka studentica na Tajvanu kojoj su studiji tek izgovor za bjesomučno partijanje, drogiranje i povremene veze s muškarcima koje je zapravo ne zaslužuju. Posljednji od njih je Richard (Asbæk), sitni narko-krijumčar koji je nastoji iskoristiti kao kurira, odnosno posrednicu prilikom posla koga je bio sklopio sa južnokorejskim narko-bosom g. Jangom (Min-sik). Prije nego što Lucy ima prilike dobro promisliti o uplitanju u sve to, nasilno je unovačena u malu četu “mazgi” koja za Jangov račun treba prokrijumčariti eksperimentalnu, ali izuzetno vrijednu drogu na europsko tržište, koristeći pri tome vrećice kirurški prišivene u trbuh. Stjecajem okolnosti jedna od tih vrećica pukne i njen sadržaj dođe u kontakt s Lucynim metabolizmom, a što za posljedicu ima to da je Lucy u stanju koristiti više od deset posto kapaciteta vlastitog mozga. To se, pak, odrazi u novim mogućnostima percepcije, procesuiranja podataka, ali i telepatijom, telekinezom i brojnim drugim moćima. One Lucy pomažu da se oslobodi od gangstera ali i suoči i s time da će je droga na kraju ubiti. Prije toga bi joj pomoć mogla pružiti grupa znanstvenika na čelu s profesorom Normanom (Freeman), neurologom koji jedini ima nekakvu spoznaju o tome što se to s Lucy zapravo događa.

Lucy je film koji uglavnom lijepo zvuči i, što se od Bessona i može očekivati, lijepo izgleda. Za to se pobrinuo budžet od nepunih 50 milijuna eura (prilično visok za europske filmske standarde), koji nije uključio samo angažman Scarlett Johansson u glavnoj ulozi, nego i egzotične tajvanske lokacije, ali i impresivne specijalne efekte. Ti efekti posebno dolaze do izražaja u završnici koja – nastojeći “brzinski” dočarati nastanak univerzuma i evoluciju – “odaje homage” Kubrickovoj Odiseji s daleko manje suptilnosti nego što je to prije par godina učinio Mallick u Drvetu života. Problem je što svi ti impresivni prizori baš nemaju nekakvog naročitog smisla, odnosno temelje se na jednostavnom, ali svejedno neuvjerljivom zapletu uz još manje uvjerljive likove. To dolazi do izražaja na samom početku kada južnokorejski glumac Choi Min-sik (inače izvrstan kao protagonist originalnog Oldboya) tumači lik negativca čija sklonost bezrazložnom nasilju poprima takve razmjere da ga je jednostavno teško shvatiti drukčije nego kao nečiju parodiju. A još teže je shvatiti kako jedan tako iskusni, financijski i na drugi način “podmazan” i ambiciozan gangster sebi može dozvoliti da mu se dragocjena roba koju nosi Lucy ugrozi na način prikazan u filmu. Kakvu-takvu ozbiljnost bi filmu trebao pružiti Morgan Freeman koji u filmu manje tumači lik znanstvenika, a više sebe, odnosno Morgana Freemana kao naratora ozbiljnih znanstveno-popularnih dokumentaraca. Lucy, koji se, pak, temelji na konceptu o deset posto korištenja mozga – koji će kao urbana legenda izazvati prezrivi smijeh kod svakog ozbiljnog neurologa – takav dokumentarac definitivno nije.

Prije nego film dođe do svog kraja, gledatelji skloni postavljanju pitanja neće moći ne obratiti pažnju na brojne neuvjerljivosti i zjapeće rupe u scenariju. Lucy tako poput Terminatora puca u nedužne prolaznike, da bi nedugo potom propustila priliku da ukloni glavnog negativca koji će, gonjen iracionalnom osvetom, pokrenuti malu armiju ubojica i od Pariza učiniti krvavo bojište. Iako se u filmu Lucy na trenutak udruži s francuskim policajcem koga tumači Amr Waked, i iako raspolaže s nadljudskim moćima, iz nekih neobjašnjivih razloga nije u stanju zaustaviti niti spriječiti masovno krvoproliće, čak i ako je njime ona sama ugrožena. Zapravo, za to postoji jednostavan razlog – scenarij je, kao mnogo puta dosad, i ne samo kod Bessona, uvjerljivost i logiku žrtvovao potrebom za spektakularnim scenama pucnjave i eksplozija. To što je sve to potpisao Luc Besson a ne Michael Bay, kao i to da Lucy traje za današnje ljetne blockbustere prilično neuobičajenih sat i pol, će nekima biti dovoljni razlozi da ovom filmu daju palac gore. I pri svemu tome se što manje treba koristiti upravo ono što predstavlja temu Lucy i čije je korištenje ovaj film trebao potaknuti.

LUCY

uloge: Scarlett Johansson, Morgan Freeman, Choi Min-sik, Amr Waked, Pilou Asbæk

scenarij: Luc Besson

režija: Luc Besson

proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2014.

trajanje: 89′

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Taksi 2 (Taxi 2, 2000)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Samy Naceri, Frederic Diefenthal, Marion Cotillard, Emma
 Sjoeberg, Bernard Farcy, Jean-Christophe Bouvet, Frederice Tirmont,
 Marc Faure, Hirata Haruhiko, Tsuyu Shimizu
 glazba: Al Khemya
 scenarij: Luc Besson
 rezija: Gerard Karawczyk
 proizvodnja: Canal Plus/TF1, Francuska, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 88'

Francuska akcijska komedija Taxi 2 je jedan od rijetkih primjera kada je nastavak popularnog filma bolji od prethodnika, ali to, s obzirom na kvalitet originala, i nije neko postignuće. Doduše, scenarist Luc Besson se i nije baš previše pretrgao na zapletu, uglavnom reciklirajući motive i likove. Tako protagonist, marsejski vozač taksija Daniel Morales (Naceri) ponovno mora pomagati svom prijatelju, policajcu Emilienu Coutant- Kerbalecu (Diefenthal), kada ovaj upadne u nevolje prilikom naizgled rutinskog posla čuvanja japanskog ministra obrane. Dotičnog ministra kidnapiraju jakuze, pa Daniel mora ponovno demonstrirati svoje umijeće brze voznje kako bi oslobodio ne samo ministra, nego i Emilienovu kolegicu i tihu patnju Petru (Sjoeberg), a put će ih odvesti do ulica Pariza.

Taxi 2 je bolji od originala iz nekoliko razloga – za režisera je odabran mnogo iskusniji Gerard Karawczyk, a likovi su u prvom dijelu već definirani, pa se Besson mogao usredotočiti na ono što ga najviše zanima – vratolomnu akciju (koja je jednog kaskadera prilikom snimanja koštala života) i ne baš produhovljene, ali uglavnom efektne gegove. Glumci su isto tako efektni, a posebno valja istaknuti Jean-Christophea Bouveta u karikaturalnoj ulozi Danielovog budućeg tasta-generala. Karawczyk zna održavati furiozni ritam, tako da gledatelji jednostavno nemaju vremena bilježiti logičke i svakojake druge rupe u zapletu, a kada akcija završi, gledatelje neće gnjaviti čak ni dosadnim epilogom. Zbog svega toga Taxi 2 traje upravo onoliko koliko bi trebalo i manje-više ispunjava svoju funkciju filmića koji se poslužiti kao neobavezna vikend-zabava.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RECENZIJA: Malavita (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Glee's Dianna Agron
Dianna Agron (izvor: Wikimedia Commons)

MALAVITA
(THE FAMILY)
uloge: Robert De Niro, Michelle Pfeiffer, Tommy Lee Jones, Dianna Agron, John D'Leo
scenarij: Luc Besson & Michael Caleo
režija: Luc Besson
proizvodnja: EuropaCorp, Francuska, 2013.
trajanje: 105 '

U današnjem filmskom svijetu mnoga imena uživaju ugled na temelju stare slave, a ponekad je i ta stara slava, zapravo, bila nezaslužena. Među njima se posebno ističe francuski režiser i producent Luc Besson, čiji su filmovi prije trideset godina izgledali i zvučali “cool”, ali čiji je sadržaj, pogotovo iz današnje perspektive, prilično šupalj. Bessonu se, doduše, može priznati da je svojim opusom u svjetskoj publici razbio neke od kvazisnobovskih i anti-snobovskih predrasuda prema francuskoj kinematografiji, kao i da je kao producent zaslužan za mnoge uspješne karijere i kvalitetna ostvarenja. Međutim, kada se sam dohvati režije, njegova ostvarenja je teško pomiriti s reputacijom koju nose “Veliko plavetnilo” ili “Peti element”. Možda je najbolji primjer za to “Malavita”, crna komedija koja bi, s obzirom na imena koja se nalaze na špici, trebala biti filmski događaj godine, a zapravo predstavlja jedan od najvećih promašaja.

Film predstavlja adaptaciju romana francuskog humorista Tonina Benacquiste, s radnjom koja se doima poput “pitcha” za standardnu hollywoodsku “high concept” komediju. Glavni protagonist je Giovanni Manzoni (De Niro), bivši bruklinski mafijaš koji je odlučio “otkucati” svoje kolege i bosa FBI-ju i kao nagradu dobio novi identitet i šansu da zajedno sa obitelji život počne iznova. FBI-jev agent Robert Stansfield (Jones) mu je utočište pronašao u pitoresknom francuskom gradiću na sjeveru Normandije gdje bi se trebao skrasiti pod imenom Fred Blake i izgovorom da piše knjigu. Za Freda novi život donosi niz izazova, uglavnom vezanih uz nerazumijevanje lokalnih običaja i negativne stereotipove koje lokalno stanovništvo ima prema “barbarskim i neotesanim” Amerikancima. Svatko od članova obitelji na to reagira na svoj način – u trgovini supruga Maggie (Pfeiffer) na uvrede odgovara paležom, u srednjoj školi kći Belle na pokušaj seksualnog zlostavljanja (Agronn) odgovara teniskim reketom, a na premlaćivanje sin Warren (D’Leo) odgovara organizacijom vlastite mini-mafije. Sam Fred slobodno vrijeme provodi pišući vlastite memoare te koristeći bejzbol palice i slična sredstva u poslovanju s lokalnim vodoinstalterima i poduzetnicima. Njihov život će, međutim, postati ugrožen kada Giovannijev/Fredov šef dozna gdje se obitelj krije te na njih pošalje tim vrhunskih ubojica.

Uz Bessona su publiku u kino-dvorane trebala privući i imena glumaca čije su ranije uloge predstavljale preteču ili model likova koje tumače u “Malaviti”. Robert De Niro je tako dobio “Oscara” tumačeći lik mafijaša, Tommy Lee Jones tumačeći lik mrtvački ozbiljnog federalnog  agenta, a Michelle Pfeiffer je prije četvrt stoljeća ostvarila zapaženu komičnu ulogu u “Udata za mafiju”. Svemu tome, dakako, treba dodati i ime Martina Scorseseja kao izvršnog producenta, čiji film “Dobri momci” – u kome je, naravno, nastupao De Niro, predstavlja dio radnje. Međutim, sve to podsjećanje na bolju filmsku prošlost ne može sakriti scenarij koji izgleda kao da je napisan lijevom nogom, nesposobnost da se pronađe adekvatni omjer između realističnog ultranasilja (film započinje masakrom nedužne obitelji) i humora. Što se samog humora tiče, on je odavno potrošen i svodi se na desetljećima izlizane stereotipe o snobovskim Francuzima i ultranasilnim Amerikancima. Najveći je problem, međutim, u tome što nije stvoreno ni zrnce simpatija za protagoniste koji su prikazani kao nasilni i amoralni psihopati koji zlostavljaju svoju okolinu. U svemu tome je najgore prošla Diana Agronn, koja je radi snimanja ovog filma napustila snimanje popularne TV-serije “Glee”. Njen lik Belle je najlošije napisan – ispočetka izgleda kao inteligentna i iskusna djevojka koja bez problema rješava sve muške probleme, da bi se pred kraj pretvorila u patetičnu suicidalnu šiparicu. Nepoznati John D’Leo ostavlja najbolji dojam, ali školski podzaplet vezan uz njegov lik, nije pravilno iskorišten. Kao ni skoro sve drugo u “Malaviti”.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Lockout (2012)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
LOCKOUT
uloge: Guy Pearce, Maggie Grace, Vincent Regan, Josephn Gilgun, Peter Stormare
scenarij: James Mather & Stephen St. Leger
režija: James Mather & Stephen St. Leger
proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2012.
trajanje: 95 '

Filmovi koji se smatraju uspješnima obično prate anegdote o tome kako je njihovo snimanje bilo naporno i traumatično za glumce i ekipu. S druge strane, ukoliko u javnost prodru informacije da je snimanje bilo ugodno iskustvo, često se može pretpostaviti da se takvo zadovoljstvo tvoraca filma neće odraziti na neko posebno zadovoljstvo gledatelja. Ako se ozbiljno shvate riječi američke glumice Maggie Grace o tome kako joj je snimanje SF-filma Lockout u Srbiji predstavljalo dobar provod, gledatelji možda i ne bi trebali biti iznenađeni ne baš naročito visokom kvalitetom tog ostvarenja.

Radnja filma je smještena u 2079. godinu, a protagonist je Snow (Pearce), vrhunski operativac CIA-e lažno optužen za izdaju i smrt kolege. Priliku za izbjegavanje dugotrajne zatvorske kazne pruža izbijanje krize koju može riješiti samo osoba s njegovim sposobnostima. Do nje je došlo zahvaljujući Emilie Warnock (Grace), kćeri američkog predsjednika koja je posjetila MS One, orbitalnu postaju koja služi kao zatvor za nekoliko stotina najopasnijih osuđenika. Njeno nastojanje da ustanovi o tome kako se s osuđenicima postupa rezultira katastrofom nakon što se prilikom razgovora zatvorenik Hydell (Gilgun) otme nadzoru i pokrene pobunu. Predsjednikova kći se tako našla među taocima; Snow je poslan na MS One kako bi je diskretno oslobodio, po mogućnosti prije nego što pobunjenici na čelu s Alexom (Regan) shvate o kome je riječ.

U scenariju kojeg je poznati francuski filmaš Luc Besson napisao zajedno s režiserima Jamesom Matherom i Stephenom St. Legerom će ljubitelji žanra bez problema pronaći osnovnu zamisao kultnog Carpenterovog ostvarenja Bijeg iz New Yorka. Ni u protagonistu, kojeg tumači za ovu ulogu nabildani i prilično raspoloženi Guy Pearce, neće biti problem pronaći odraz “Zmije” Plisskena, iako, za razliku od lika koga je tumačio Kurt Russell, Snow ima oba oka i pokazuje daleko više sklonosti za sarkastične “onelinere”. Lockout od svog uzora odstupa tako što kao futuristički zatvor umjesto svjetske metropole koristi orbitalnu postaju; to što protagonist umjesto američkog predsjednika mora spašavati njegovu prelijepu kći, pak, film opterećuje neizbježnim, ali neuvjerljivim i isforsiranim romantičnim podzapletom.

Usprkos nedostatka originalnosti, Lockout izgleda kao svojevrsno osvježenje, barem kada se usporedi sa suvremenim hollywoodskim akcijadama. Razlog je u tome što Besson posljednjih godina radi “američke” filmove, odnosno klasične žanrovske proizvode s crno-bijelom karakterizacijom i jednostavnim zapletima kakve Hollywood danas izbjegava, što zbog snoberaja, a što zbog političke korektnosti. Takav pristup, u kome je gledateljima jasno stavljeno do znanja da ništa ne trebaju shvatiti ozbiljno, dosta pomaže Lockoutu; gledateljima neće smetati što su većina likova klišeji, uključujući one koje bi bez problema tumačili i manje talentirani glumci od Petera Stormarea i Vincenta Regana. Njih dvojica su, međutim, prilično raspoloženi, isto kao i mladi Joseph Gilgun u dojmljivoj ulozi homicidalnog manijaka.

Jednostavnost ovog filma se, međutim, pretvara u nedostatak kada gledatelji vrlo brzo shvate kako je on ograničen ne samo cenzorskim standardima, nego i izuzetno niskim budžetom. To možda najviše upada u oči u dugoj, ali nepotrebnoj i CGI-jem upropaštenom scenom bijega motorkotačem na početku, odnosno spuštanja na Zemlju na kraju. Završnica, koja se usprkos relativne kratkoće filma, čini razvučenom, predstavlja još jedno razočarenje, pogotovo u usporedbi s izuzetno efektnim početkom. Besson i njegova ekipa očigledno vole svoj posao, ali to u ovom slučaju nije bilo dovoljno.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 29. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Lucu Bessonu je Polanski drag, ali mu je pravda još draža

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Luc Besson, poznati francuski filmski režiser i producent, odbio se pridružiti stotinama svojih uglednih kolega i svjetskih intelektualaca koji zahtjevaju puštanje Romana Polanskog iz pritvora, odnosno prekidanje kaznenog postupka za analno silovanje 13-godišnje djevojčice počinjeno prije 32 godine.

Kada ga je RTL upitao što misli o Polanskom i cijelom slučaju on je rekao: “Prema njemu osjećam dosta simpatija, jako mi je drag, a i poznam ga… Ne znam ništa o slučaju, ali ako se ne pojavite na suđenju, činite krivo. Ne mogu donijeti sud o tome, ali, istina, ima kći, ona ima 13 godina, i ako je netko siluje, ne bih o tome mislio isto, čak i nakon 30 godina.”

Bessonov stav su, inače, počeli dijeliti i neki političari i mediji. Francuska vlada je, pod udarom feminističkih udruga i zastupnika u Nacionalnoj skupštini, malo “ohladila” zahtjeve svojih ministara vanjskih poslova i kulture za puštanjem. Poljski predsjednik Donald Tusk je rekao kako se poljska vlada ne bi trebala miješati slučaj jer je riječ o “slučaju silovanju, seksu sa djetetom”. Uvodnici New York Timesa i Los Angeles Timesa su, pak, zatražili da se Polanski vrati u Kaliforniju te da se cijeli slučaj konačno razriješi pred tamošnjim sudom.