RECENZIJA: Rivijera (Riviera, sezona 1, 2017)

Julia Stiles se početkom ovog stoljeća nametnula kao jedna od najzanimljivijih hollywoodskih glumica svoje generacije, ali kasnije nikako nije uspjela ponoviti magiju. Na velikom ekranu je bila svedena na rutinerske uloge, poput komada namještaja u ciklusu o Jasonu Bourneu, pa je, slično kao i mnoge njene kolegice, bila prisiljena karijeru graditi na malom ekranu. Ta je odluka koincidirala sa početkom Zlatnog doba televizije, pa je, nakon uloge Lumen u petoj sezoni Dextera slijedio televizijski projekt u kome je tumačila glavnu ulogu. Iza njega je, pak, stajao Neil Jordan, irski filmaš koji je prije četrdesetak godina uživao veliki ugled i imao niz uspjeha, ali se, pak, na malom ekranu kasnije nije baš najbolje snašao, a o čemu svjedoči megalomanska i prerano otkazana TV-serija o Borgiama. Jordan se nastojao vratiti u velikom stilu, i za to mu je poslužila izuzetno skupa TV-serija Rivijera, gdje je bio izvršni producent, a Stiles tumačila glavnu ulogu.

Prva sezona serije je radnjom smještena na francusku Azurnu obalu ili, preciznije, one njene dijelove u kojima žive pripadnici svjetske bogataške elite. Protagonistica, čiji lik tumači Stiles, je Georgina Marjorie Clios, američka povjesničarka umjetnosti koja se tom svijetu priključila zahvaljujući braku sa Constantinom Cliosom (Anthony LaPaglia), milijarderu s kojim je dijelila strast prema umjetnosti i s kojim je ostvarila ono za što misli da je skladna veza. Georginina idila, međutim brutalno završi nakon vijesti o tome da je Constantin nestao u eksploziji jahte, a potom njegov spaljen leš bude identificiran. Georgina se odjednom mora suočiti s borbom za nasljedstvo u kojoj protiv sebe ima Constantinovu bivšu suprugu Irinu (Lena Olin), ali i s muževom djecom iz prvog braka – sina Christosa (Dimitri Leonidas) koji pokušava naslijediti očev poslovni imperij iako je “zelen” i ima problema s “bijelim”; kći Adrianu (Roxane Duran) koja je mentalno neuravnotežena; te najstarijeg sina Adama (Iwan Rheon), koji se čini najuravnoteženijim osim što ponekad iskazuje previše naklonosti prema svojoj privlačnoj pomajci. Georgina također otkriva da joj je muž bio upetljan u neke ne baš najčistije poslove te da njegova smrt možda nije bila nesretan slučaj, a možda je čak i fingirao vlastitu smrt, a za što bi motiv bilo sve veće zanimanje Interpola i lokalnog podzemlja za obiteljske i poslovne tajne Cliosovih.

Autori Rivijere nisu pokazali nimalo suptilnosti u nastojanju da gledateljima pokažu kako je u seriju uložen veliki novac. Osim izuzetno privlačnih eksterijera Azurne obale, znatna su sredstva uložena u raskošne interijere tamošnje elite, kao i kostime i rekvizite. Serija se ističe i izuzetno raznovrsnom glumačkom ekipom gdje se čak i među sporednim likovima mogu naći vrlo dobre glumačke izvedbe. Pri tome je možda najzanimljiviji francuski karakterni glumac Amr Waked koji izuzetno dobro tumači lik lokalnog policajca koji je možda najnormalniji i moralno najčistiji od svih likova serije.

Sav taj trud, međutim, ne može nadoknaditi to da su autori Rivijere “promašili fudbal” u onome što je za ovakve projekte najvažnije – scenariju. Dok su prvih nekoliko epizoda relativno zanimljive, jer se u njima upoznajemo sa atraktivnim mjestom radnje i na trenutke zabavno disfunkcionalnim likovima, negdje na polovici se serija pretvara u kolekciju svih najgorih sapunskih klišeja posuđenih iz posljednjih sezona Dinastije, ali i akcijskih scena koje bi trebale biti atraktivne i spektakularne, ali na kraju balade izgledaju kao umjetno ubačene u radnju i Rivijeru čine mnogo jeftinijom nego što ona stvarno jest. No, najgore od svega je rezervirano za kraj, koji se melodramatski sadržaj doveo na gotovo parodijsku razinu, a obavezni i iritantni cliffhanger od gledatelja zatražio veliku dozu povjerenja da bi sljedeća sezona trebala biti bolja. To je bilo nešto što sam Jordan nije iskazao te se, navodeći misteriozno petljanje po scenariju, javno odrekao svoga djela. Na kraju se prva sezona Rivijere može preporučiti samo onim malo fanatičnijim poklonicima Julije Stiles, koji su radi svoje omiljene glumice spremni žrtvovati ne uvijek najugodnijih desetak sati svojih života.

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Vojni udar (Ignition, 2001)

uloge: Bill Pullman, Lena Olin, Colm Feore, Nicholas Lea, Michael
 Ironside
 glazba: Yves Langlois & Richard Gregoire
 scenarij: William Davies
 rezija: Yves Simoneaux
 proizvodnja: CFT/Hilltop, Kanada/SAD, 2001.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 94'

Conor Gallagher (Pullman) je federalni šerif koji je zbog prevelike sklonosti različitim tabletama ostao bez žene i kćeri, a ni karijera mu ne stoji baš najbolje. Tako je za kaznu dobio naizgled rutinski posao tjelohranitelja federalne sutkinje Faith Matheson (Olin) kojoj, navodno, desni ekstremisti prijete smrću. Mathesonova ne može organski podnijeti Gallaghera, ali će njih dvoje ubrzo shvatiti da prijetnja po Mathesonovu ne samo što nije ozbiljna, nego je jedini način da je otklone taj da otkriju motiv atentatora. Njihova privatna istraga će ih odvesti do najviših vojnih i političkih krugova u Washingtonu, koji neće birati sredstva da ušutkaju sutkinju zbog toga što je u jednoj naizgled beznačajnoj parnici nabasala na dokaze koji upućuju na zavjeru na najvisem nivou.

Scenarij Williama Daviesa američkoj publici možda izgleda neobično inovativan zbog svoje teme, ali hrvatska publika neće imati problema prepoznati neke slične situacije iz zapleta (a nakon napada u New Yorku i Washingtonu će se ovaj film gledati sasvim drugim ocima). No, usprkos rutinerskih elemenata (usamljeni junak koji se od progonjenog pretvara u progonitelja i sl.) Vojni udar je zanatski dobro urađeno ostvarenje. Prije svega se to ima zahvaliti vancouverskim lokacijama (koje će prepoznati nostalgično raspoloženi fanovi Dosjea X), kao i vrlo dobroj glumačkoj ekipi (mđju kojima će ženskom dijelu “x-fila” najpoznatije lice biti Nicholas Lea alias Krycek). Iako je rasplet predvidljiv, opušteni Pullman se dobro snalazi u svojoj ulozi, a akcijske scene su vrlo dobro režirane, uz prilično dojmljivi finale. Sve u svemu, Vojni udar predstavlja kvalitetni žanrovski proizvod koji se može preporučiti kao neobavezna vikend-zabava.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Čokolada (Chocolat, 2000)

uloge: Juliette Binoche, Alfred Molina, Johnny Depp, Carie-Ann Moss, Judi
Dench, Lena Olin, Peter Stormare, Hugh O’Connor, Tatyana Yasukovich
glazba: Rachel Portman
scenarij: Robert Nelson Jacobs (po romanu Joanne Harris)
režija: Lasse Halstrom
proizvodnja: Miramax/Fat Free, SAD/Britanija, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 121 ‘

Čokolada predstavlja tipičan “Miramaxov” pokušaj da se na brzinu osvoje “Oscari”, te sadrži sve nužne sastojke takvog projekta: ugledni literarni predložak, uglednu glumačku postavu i kombinaciju “politilki korektne” teme i sentimentalnosti koje se ne bi postidio ni Charles Dickens. Ovaj pokušaj, dakako, nije uspio, ali švedskog rezisera Lassea Hallstroma, kojemu je jedan takav pothvat već propao prije godinu dana s Kućnim pravilima, ne treba za to optuživati. Zaplet o Vianne (Binoche), samohranoj i neudatoj majci koja će godine 1959. otvaranjem trgovine čokolade transformirati ultrakonzervativni francuski gradić Hallstromu je dobro poslužio da iskaže svoje filmske vještine (u čemu mu je pomogla i supruga Lena Olin, koja tumači jednu od sporednih uloga). Glumci su više nego dobri, pogotovo Alfred Molina koji daje humanost liku od kojeg bi svatko drugi nacinio karikaturu. Fotografija je isto tako dobra, glazba također. Jedini je problem u tome što je film previše zašećeren i razvučen, a kada Hallstrom to negdje pred kraj pokušava ispraviti malo mračnijim tonovima i posve nepotrebnom romansom između Vianne i Ciganina Rouxa (Depp), to dolazi prekasno da bi film izgledao prirodno. Iako smo nakon toga iz magičnog svijeta Čokolade vraćeni u prozaičnu holivudsku stvarnost, ovaj film je ipak dovoljno dobar da zasluzi nešto vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Deveta vrata (The Ninth Gate, 1999)

uloge: Johnny Depp, Emanuelle Seigner, Frank Langella, Lena Olin, Barbara
 Jeffords, Jack Taylor, Jose Lopez Rodero, James Russo
 glazba: Wojciech Kilar
 scenarij: John Brownjohn, Enrique Urbizu & Roman Polanski (po romanu Club Dumas Artura Perez-Revertea)
 režija: Roman Polanski
 proizvodnja: Canal Plus/TF1/Origen, Francuska/Španjolska, 1999.
 distribucija: UCD
 trajanje: 133 '

Roman Polanski se s Devetim vratima nakon dugo vremena vratio žanru koji mu je donio svjetsku slavu – hororu. Doduše, ovaj film mnogo više duguje tvrdokuhanim krimićima Dashiella Hammetta nego klasicima žanra. Glavni protagonist je Dean Corso (Depp), amoralni njujorški stručnjak za rijetke knjige kojeg je bogati izdavač Boris Balkan (Langella) angažirao za delikatnu misiju vezanu uz rijetku knjigu koja se nalazi u Balkanovom posjedu. Dotična knjiga, tiskana u 17. stoljeću, sadrži uputstva za kontakt sa Sotonom i Corso treba provjeriti njenu autentičnost tako što je usporedi s dvije kopije koje se nalaze u Evropi. Corsa će tokom istrage upoznati mnoge bizarne likove i doživjeti još bizarnije pustolovine, pri čemu će stalno nalijetati na tajanstvenu djevojku (Seigner). Polanski je svoj film učinio bitno drukčijim od suvremenih holivudskih horora – umjesto specijalnih efekata i non-stop akcije koristio je izvrsnu glumačku ekipu, kao i evropske lokacije, a ritam je namjerno usporen kako bi gledateljima omogućio da sami izvode zaključke o događajima na ekranu. Rezultat je film u kojem je atmosfera (spoj fotografije Dariusa Khondjia i elegične glazbe Wojchiecha Kilara) jednako bitan elemenat kao radnja i likovi. Zbog svega toga su Deveta vrata jedan od boljih filmova na našem video-tržištu, ali je prilično neinspirirana gluma Johnnyja Deppa i nedostatak motivacije njegovog lika razlogom zbog čega gubi u usporedbi s remek-djelima kao sto je Rosemaryna beba.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.