RETRO-RECENZIJA: Vojni udar (Ignition, 2001)

uloge: Bill Pullman, Lena Olin, Colm Feore, Nicholas Lea, Michael
 Ironside
 glazba: Yves Langlois & Richard Gregoire
 scenarij: William Davies
 rezija: Yves Simoneaux
 proizvodnja: CFT/Hilltop, Kanada/SAD, 2001.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 94'

Conor Gallagher (Pullman) je federalni šerif koji je zbog prevelike sklonosti različitim tabletama ostao bez žene i kćeri, a ni karijera mu ne stoji baš najbolje. Tako je za kaznu dobio naizgled rutinski posao tjelohranitelja federalne sutkinje Faith Matheson (Olin) kojoj, navodno, desni ekstremisti prijete smrću. Mathesonova ne može organski podnijeti Gallaghera, ali će njih dvoje ubrzo shvatiti da prijetnja po Mathesonovu ne samo što nije ozbiljna, nego je jedini način da je otklone taj da otkriju motiv atentatora. Njihova privatna istraga će ih odvesti do najviših vojnih i političkih krugova u Washingtonu, koji neće birati sredstva da ušutkaju sutkinju zbog toga što je u jednoj naizgled beznačajnoj parnici nabasala na dokaze koji upućuju na zavjeru na najvisem nivou.

Scenarij Williama Daviesa američkoj publici možda izgleda neobično inovativan zbog svoje teme, ali hrvatska publika neće imati problema prepoznati neke slične situacije iz zapleta (a nakon napada u New Yorku i Washingtonu će se ovaj film gledati sasvim drugim ocima). No, usprkos rutinerskih elemenata (usamljeni junak koji se od progonjenog pretvara u progonitelja i sl.) Vojni udar je zanatski dobro urađeno ostvarenje. Prije svega se to ima zahvaliti vancouverskim lokacijama (koje će prepoznati nostalgično raspoloženi fanovi Dosjea X), kao i vrlo dobroj glumačkoj ekipi (mđju kojima će ženskom dijelu “x-fila” najpoznatije lice biti Nicholas Lea alias Krycek). Iako je rasplet predvidljiv, opušteni Pullman se dobro snalazi u svojoj ulozi, a akcijske scene su vrlo dobro režirane, uz prilično dojmljivi finale. Sve u svemu, Vojni udar predstavlja kvalitetni žanrovski proizvod koji se može preporučiti kao neobavezna vikend-zabava.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Čokolada (Chocolat, 2000)

uloge: Juliette Binoche, Alfred Molina, Johnny Depp, Carie-Ann Moss, Judi
Dench, Lena Olin, Peter Stormare, Hugh O’Connor, Tatyana Yasukovich
glazba: Rachel Portman
scenarij: Robert Nelson Jacobs (po romanu Joanne Harris)
režija: Lasse Halstrom
proizvodnja: Miramax/Fat Free, SAD/Britanija, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 121 ‘

Čokolada predstavlja tipičan “Miramaxov” pokušaj da se na brzinu osvoje “Oscari”, te sadrži sve nužne sastojke takvog projekta: ugledni literarni predložak, uglednu glumačku postavu i kombinaciju “politilki korektne” teme i sentimentalnosti koje se ne bi postidio ni Charles Dickens. Ovaj pokušaj, dakako, nije uspio, ali švedskog rezisera Lassea Hallstroma, kojemu je jedan takav pothvat već propao prije godinu dana s Kućnim pravilima, ne treba za to optuživati. Zaplet o Vianne (Binoche), samohranoj i neudatoj majci koja će godine 1959. otvaranjem trgovine čokolade transformirati ultrakonzervativni francuski gradić Hallstromu je dobro poslužio da iskaže svoje filmske vještine (u čemu mu je pomogla i supruga Lena Olin, koja tumači jednu od sporednih uloga). Glumci su više nego dobri, pogotovo Alfred Molina koji daje humanost liku od kojeg bi svatko drugi nacinio karikaturu. Fotografija je isto tako dobra, glazba također. Jedini je problem u tome što je film previše zašećeren i razvučen, a kada Hallstrom to negdje pred kraj pokušava ispraviti malo mračnijim tonovima i posve nepotrebnom romansom između Vianne i Ciganina Rouxa (Depp), to dolazi prekasno da bi film izgledao prirodno. Iako smo nakon toga iz magičnog svijeta Čokolade vraćeni u prozaičnu holivudsku stvarnost, ovaj film je ipak dovoljno dobar da zasluzi nešto vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Deveta vrata (The Ninth Gate, 1999)

uloge: Johnny Depp, Emanuelle Seigner, Frank Langella, Lena Olin, Barbara
 Jeffords, Jack Taylor, Jose Lopez Rodero, James Russo
 glazba: Wojciech Kilar
 scenarij: John Brownjohn, Enrique Urbizu & Roman Polanski (po romanu Club Dumas Artura Perez-Revertea)
 režija: Roman Polanski
 proizvodnja: Canal Plus/TF1/Origen, Francuska/Španjolska, 1999.
 distribucija: UCD
 trajanje: 133 '

Roman Polanski se s Devetim vratima nakon dugo vremena vratio žanru koji mu je donio svjetsku slavu – hororu. Doduše, ovaj film mnogo više duguje tvrdokuhanim krimićima Dashiella Hammetta nego klasicima žanra. Glavni protagonist je Dean Corso (Depp), amoralni njujorški stručnjak za rijetke knjige kojeg je bogati izdavač Boris Balkan (Langella) angažirao za delikatnu misiju vezanu uz rijetku knjigu koja se nalazi u Balkanovom posjedu. Dotična knjiga, tiskana u 17. stoljeću, sadrži uputstva za kontakt sa Sotonom i Corso treba provjeriti njenu autentičnost tako što je usporedi s dvije kopije koje se nalaze u Evropi. Corsa će tokom istrage upoznati mnoge bizarne likove i doživjeti još bizarnije pustolovine, pri čemu će stalno nalijetati na tajanstvenu djevojku (Seigner). Polanski je svoj film učinio bitno drukčijim od suvremenih holivudskih horora – umjesto specijalnih efekata i non-stop akcije koristio je izvrsnu glumačku ekipu, kao i evropske lokacije, a ritam je namjerno usporen kako bi gledateljima omogućio da sami izvode zaključke o događajima na ekranu. Rezultat je film u kojem je atmosfera (spoj fotografije Dariusa Khondjia i elegične glazbe Wojchiecha Kilara) jednako bitan elemenat kao radnja i likovi. Zbog svega toga su Deveta vrata jedan od boljih filmova na našem video-tržištu, ali je prilično neinspirirana gluma Johnnyja Deppa i nedostatak motivacije njegovog lika razlogom zbog čega gubi u usporedbi s remek-djelima kao sto je Rosemaryna beba.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.