RETRO-RECENZIJA: Titus (1999)

uloge: Anthony Hopkins, Jessica Lange, Harry J. Lennix, Alan
 Cumming, Laura Fraser, Colm Feore, Angus MacFadyen, Jonathan
 Rhys-Myers, Matthew Rhys, Osheen Jones
 glazba: Elliott Goldenthal
 scenarij: Julie Taymor (po tragediji Tit Andronik Williama
 Shakespearea)
 režija: Julie Taymor
 proizvodnja: Overseas Group/Urania, SAD/Italija, 1999.
 distribucija: VTI
 trajanje: 162'

Iako je pod utjecajem antiameričke kulturne intifade i pomodarstva pseudotalibanskih snobova danas moderno tvrditi kako će Amerika propasti jer im se kultura svodi na promicanje nasilja i iskorištavanje najnižih ljudskih strasti, povijest tvrdi sasvim drukčije. Nasilje je bilo dijelom kulture, čak i one masovne, još davno u prošlosti, čak među nacijama koje se smatraju dugovječnijima, uljuđenijima i humanijima od bivših britanskih kolonija. Lijep primjer za to je opus Williama Shakespearea, odnosno njegova tragedija Tit Andronik. Dotično djelo, koje predstavlja Shakespeareov spisateljski debi, smatra se najgorim dijelom Bardovog opusa, a mnogi ugledni kritičari kroz stoljeća su je nazivali bezvrijednom komercijalom čija se radnja ne svodi na ništa drugo do larpurlartističko i potpuno besmisleno nasilje. Shakespearovi suvremenici, pak, nisu dijelili kritičarsko misljenje – upravo zato što je bila najkrvavija i najnasilnija, ta je drama od svih Shakespeareovih drama bila najpopularnija i najizvođenija te je upravo pod utjecajem Tita Andronika masovno krvoproliće postalo zaštitni znak britanske drame u 17. stoljeću. Stoga bi mnogi pomislili da je Titus, filmska verzija iz 1999. godine, probleme s američkim cenzorskim odborom MPAA imala zbog količine i prirode nasilja na ekranu. No, nije tako – nepodnošljivi rejting NC-17 je skinut tek nakon što je režiserka Julie Taymor iz filma izbacila scene seksa i golotinje.

Radnja se odvija u Rimu negdje u 4. stoljeću n.e. Ostarjeli i proslavljeni rimski general Tit Andronik (Hopkins) se nakon desetogodišnjeg rata protiv divljih Gota vraća u Rim kao pobjednik, dovodeži sa sobom zarobljenike, uključujući gotsku kraljicu Tamoru (Lange). Andronika je pobjeda skupo kostala – od dvadeset pet sinova, poginulo je njih dvadeset, pa Andronik, u skladu s drevnim običajima, mora umiriti njihove duhove žrtvovanjem Tamorinog najstarijeg sina. Nedugo potom Rim se našao na rubu građanskog rata, kojeg će Andronik spriječiti tako što odbije od Senata ponuđenu carsku krunu i legalistički prizna kao novog suverena mladog i dekadentnog Saturnija (Cummings). To će vrlo brzo zažaliti, jer će Saturnije, uvrijeđen odbijanjem od strane Titove kćeri Lavinije (Fraser), utjehu pronaći upravo u Tamori. Gotska kraljica, a sada rimska carica, će svoj položaj iskoristiti da uz pomoć svog crnog ljubavnika Arona (Lennix) pripremi opaku spletku nakon koje će Andronik doživjeti nevjerojatnu bol i poniženja. To je, sve, naravno, samo početak niza krvavih događaja u kojima će perverzno nasilje eskalirati do neopisive razine.

Slično kao i mnogi filmasi koji su se u posljednje vrijeme latili Shakespearea, i Julie Taymor u svojoj adaptaciji pokazuje sklonost prema povijesnom anakronizmu, patako uz klasične rimske mačeve, šljemove, toge i slične artefakte koegzistiraju automobili, megafoni, jazz, video-igrice, vatreno oružje te navijački rekvizititi “Lazija” i “AS Rome”. Za Taymoricu to nije neobično, s obzirom na njene kazališne korijene, odnosno “Tonyja” kojeg je bila dobila za brodvejsku adaptaciju Kralja lavova. No, upravo su ti kazališni korijeni glavni problem ovog filma – Taymorici nedostaje filmsko iskustvo da zanimljive sličice (pri čemu se uz sjajnu fotografiju Luciana Tovolija, scenografiju Dantea Ferretija i Goldenthalovu glazbu koriste rimske zgrade iz Mussolinijevog razdoblja, odnosno pulska Arena) sastavi u neku koherentnu cjelinu. Zbog toga nadrealistički ugođaj stvoren miješanjem različitih era s vremenom postaje iritantan. To se možda najviše vidi u početnoj sceni u kojoj Taymorova uvodi lik dječaka za kojeg će se tek negdje na polovici filma ispostaviti da je riječ o Andronikovom unuku. Čak ni u izboru glavnog glumca Taymorova nije imala previše sreće – Hopkins kao da u liku Andronika svjesno parodira Hannibala Lectera. S druge strane je Jessica Lange pogođena kao Tamora, Alan Cumming (recepcioner iz Oči širom zatvorene) je sjajan kao tankoćutni imperator, a Harry J. Lennix je sjajan kao karizmatični hipernegativac. Kada se sve zbroji i oduzme, Titus je daleko od Almereydinog Hamleta i sličnih modernih shakespearovskih adaptacija, ali i ovakav predstavlja prilično uspješno sredstvo za upoznavanje širokih masa s djelom velikog Barda.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 29. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Legenda o vitezu (A Knight’s Tale, 2001)

uloge: Heath Ledger, Rufus Sewell, Shannyn Sossamon, Paul Bettany,
 Mark Addy, Adam Tudyk, Laura Fraser, James Purefoy, Christopher
 Cazenove
 glazba: Carter Burwell
 scenarij: Brian Helgeland
 režija: Brian Helgeland
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 132'

Prošle godine je malo koji film u kina došao s tako lošom reputacijom kao Legenda o vitezu. Prvo, “Columbia” se u propagandne svrhe poslužila i za holivudske standarde previše prljavim trikom – na plakatima se citirao kritičarski hvalospjev novina koje uopće ne postoje. Drugo, zaplet nije obećavao ništa drugo do uobičajenog holivudskog silovanja povijesti, odnosno simplifikacije evropskog srednjovjekovne kulture na razinu koja bi trebala biti shvatljiva nepismenim američkim tinejdžerima. Glavni junak je William (Ledger), mladi štitonoša koji preuzima identitet svog umrlog gospodara kako bi se natjecao na viteškim turnirima i novcem od nagrada nahranio sebe i svoje prijatelje. No, ono što je trebalo biti privremeni posao pretvara se u uspješnu karijeru, jer se u Williamu krije veliki talent, te on s vremenom počne sanjati ne samo o slavi nego i o lijepoj plemkinji Jocelyn (Sossamon), iako ga u svim tim snovima priječi skromno kmetovsko porijeklo. Scenarist i režiser Brian Helgeland (L.A. povjerljivo) je vlastiti ne baš prilično produhovljen i žestoko klišejiziran predložak ipak uspio poboljšati kvalitetnom režijom, dobrim dijalozima, ali vise od svega simpatičnim korištenjem anakronizama, od kojih su gotovo svima u uho upale rock-pjesme na borilištima i dvorovima srednjovjekovne Evrope (a i Shannyn Sossamon se čini nedovoljno blijedom za srednjovjekovni ideal ljepote). Neumitne usporedbe s “Oscarom” ovjenčanim Gladijatorom ce biti u Helgelandovu korist – umjesto jeftine patetike ovaj film koristi humor da bi nadoknadio nedostatke zapleta i svojim je duhom bliži djelima Bocaccia i Chaucera, engleskog književnika cijim je “Canteburyjskim pricama” Legenda o vitezu inspirirana (i kojeg prilicno efektno tumači izvrsni britanski glumac Paul Bettany). Što se glumačke ekipe tiče, mladi Australac Heath Ledger (10 razloga zašto te mrzim, Patriot) je tu više zbog lijepog lica, slično kao i Shannyn Sinammon, no njihovi nedostaci su više nego nadoknađeni zahvaljujući iskusnijim kolegama kao što su Rufus Sewell, Mark Addy, Adam Tudyk i simpatična Laura Fraser. Zbog svega toga Legendu o vitezu trebamo pozdraviti kao jedan od rijetkih primjera kada je neki holivudski proizvod bolji od svoje reputacije.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.