Američke sapunice – ili barem one koje su nekoć bile popularne na ovim prostorima, poput Santa Barbare i Dinastije – obično su radnjom bile smještene u neki gradić gdje su se zapleti pojedinih epizoda uglavnom vrtili oko sukoba dvojice suparničkih bogatuna i njihovih obitelji. Takve TV-serije obično nisu imale mnogo veze sa stvarnim životom, ali povijest poznaje neke slučajeve, odnosno manje ili veće zajednice gdje se politika u mnogo čemu svodila na sukob dviju smrtno zavađenih obitelji. Jedan od najpoznatijih primjera je renesansni Rim sa znamenitim sukobom obitelji Orsini i Colonna.

Kako stvari stoje, baš i nije potrebno odlaziti u prošlost ili daleko s ovih prostora da bi se pronašlo nešto slično. Jedan od sjajnih primjera nacionalne politike kao obiteljskog suparništva daje Grčka, a o čemu zorno svjedoči ovaj post Kratka politička povijest suvremene Grčke, odnosno popis premijera koji su se izmjenjivali na njenom čelu od 1963. godine. Čak i oni koji ne znaju engleski ili im imena dvije vodeće stranke – PASOK (socijalisti, ljevica) i Nova demokracija (desnica) – previše ne znače, neće moći ne primijetiti kako se u redovnim intervalima izmjenjuju slična prezimena.

Koliko takvo stanje stvari ima veze s toplom, smeđom i ne baš mirisavom materijom s kojom se posljednjih dana sudara grčka ekonomija možda i nije toliko važno. Grčka je, nekako, usprkos svega toga, dobila Olimpijadu i – ono što je za naš politički establishment jedini istinski parametar uspjeha – upala u “vlak sreće” zvan Evropska Unija. Stoga možda i svo to bacanje drvlja i kamenja na nekakav nepotizam naših političara i nije na mjestu.

Ako bi Miroslav Tuđman za pet godina postao nešto ozbiljniji predsjednički kandidat nego što jest, i ako bi Ivan Račan postao nešto više od SDP-ovog ideologa u sjeni, to ne automatski ne znači da bi tada Hrvatska morala biti u gorem položaju nego što jest. Povijest nas uči i da “homo novusi” znaju upropaštavati države isto onako efikasno kao i političari sa zvučnim i “plemenitim” prezimenima.