RECENZIJA: Kockanje (2013)

KOCKANJE
(RUNNER RUNNER)
uloge: Justin Timberlake, Ben Affleck, Gemma Arterton, Anthony Mackie, John Heard
scenarij: Brian Koppelman & David Levien
režija: Brad Furman
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 92 '

Zamislimo da je jednom filmašu na raspolaganju “noirovski” scenarij koji se bavi aktualnom društvenom tenom, da može računati na egzotične i atraktivne lokacije, kao i prilično iskusnu i talentiranu glumačku ekipu. Što može krenuti krivo? Mnogo toga, a u što smo se uvjeriki mnogo puta. Međutim, malo kada se ta naizgled dobitna kombinacija pretvori u spektakularni fijasko kao u slučaju “Kockanja”, najnovijeg filma Brada Furmana.

Protagonist filma je Richie Furst (Timberlake), bivši mešetar koji nakon burzovnog kraha 2008. godine karijeru pokušava obnoviti magisterskim studijem na Princetonu. Usprkos njegovog neospornog talenta, studij ne ide dobro, i to prije svega zbog financijskih problema, odnosno nemogućnosti da se plati astronomski visoka školarina. Richie taj problem rješava tako da svojim bogatim kolegama posreduje kod online  kockanja i, kada zagusti, i sam igra poker na Internetu. U posljednjoj partiji je ostao bez novca i poslije na temelju statističke analize zaključio kako u pitanju nije loša sreća, nego ga je netko prevario. S obzirom da je online kockanje u SAD zabranjeno, takvi se poslovi vode u inozemstvu, uključujući Kostariku, gdje Ivan Block (Affleck), američki vlasnik online kockarnice, uživa u tome da tamošnje vlasti nemaju ugovor o izručenju sa njegovom domovinom. Richie dolazi kod Afflecka kako bi mu se osobno požalio na svoj slučaj, a na što tajkun reagira tako da ga, impresioniran mladićevom drskošću i detektivskim sposobnostima, angažira za svoju tvrtku. Richie stječe novac i donedavno nezamislivi luksuz, ali njegov rajski život kvari agent FBI Shavers (Mackie) koji ga nastoji privoliti da surađuje u operaciji Blockovog hvatanja.

Scenaristi David Koppelman i David Levien su prije petnaest godina zajedno surađivali na filmu “Kockari”, filmu čiji su protagonist i tema u mnogo čemu bili slični protagonistu i temi  “Kockanja”. Oba filma dijele i motiv kocke kao fenomena koji nije stran ni intelektualcima ili”stupovima društva”, odnosno koliko je lako “skliznuti” iz legalnih u ilegalne vode, odnosno iz “normalnog” života u polusvijet kriminala i ovisnosti. Na žalost, te je scenarističke ideje slabo iskoristio režiser Brad Furman, režiser poznat uglavnom po sudskoj drami “Cijena istine”. Film, u kome Portoriko “glumi” Kostariku (čiji se dužnosnici u stvarnom životu vjerojatno neće složiti s prikazom svojih kolega kao korumpiranih nasilnika) pruža set lijepih i spektakularnih prizora, koji uključuju bazene, hoteleske sobe, jahte i oskudno odjevene mlade žene. Problem je u tome što Furman od njih ne može sastaviti suvislu priču niti je učiniti naročito zanimljivom i uzbudljivom, pogotovo pred kraj kada u filmu počnu nicati iritantni klišeji (uključujući lik protagonistovog oca koji je ovisan o kocki i tako u rukama negativaca). “Kockanje” je još iritantnije kada se uzme u obzir da su gotovo sve “jake” replike ili scene potrošene u traileru, koji je, po “dobrom starom” hollywoodskom običaju, manje-više prepričao cijeli film. Međutim, najveći problem je uvođenje lika Blockove suradnice/djevojke Rebecce Shafran koja tu uglavnom služi da ispuni kvotu ženskih likova, ali čiji su motivi i karakter potpuno neuvjerljivi; talentirana britanska glumica Gemma Arterton sebi može pribilježiti još jednu nezahvalnu ulogu u filmografiji.

Ni ostatak glumačke ekipe nije pružio naročiti dojam. Justin Timberlake, oko čije mogućnosti da “nosi” film još uvijek postoje velike sumnje, izgleda najbolje, ali je potpuno sputan lošim scenarijem. Stvar je još gora s Benom Affleckom, koga možda zabavlja zamisao da tumači negativca, ali to čini tako loše da če gledatelji imati problema ozbilno shvatiti njegov lik. Affleck je ovime u mnogo čemu potrošio kredite prikupljene oskarovskim “Argom” i potvrdio sumnje onih koji ga ne mogu zamisliti kao novog Batmana. Kada se sve zbroji i oduzme, “Kockanje” predstavlja veliki promašaj.

OCJENA: 3/10

Oglasi

RECENZIJA: Vrijeme je novac (2011)

VRIJEME JE NOVAC
(IN TIME)
uloge: Justin Timberlake, Amanda Seyfried, Cillian Murphy, Vincent Karthesier, Matt Bomer
scenarij: Andrew Niccol
režija: Andrew Niccol
proizvodnja:  20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje:  110'
In Time  Protagonist
(izvor: c23652002)

“Kreativnost” domaćih distributera u prevođenju naslova je, za promjenu, u slučaju Vrijeme je novac, poslužila svrsi, jer prijevod, za razliku od originalnog “In Time”, sažima glavni koncept ovog SF-filma. Radnja je naime, smještena u budući svijet gdje je tehnološki napredak omogućio besmrtnost i vječnu mladost, ali istovremeno stvorio opasnost od prenaseljenosti i trošenja ograničenih resursa. Slično kao i u Loganovom bijegu, rješenje je brutalno jednostavno – svakome nakon navršene 25. godine počinje odbrojavati genetski ugrađen sat koji ostavlja godinu dana života. “Kvaka” je u tome da se taj rok može produžiti, ali i skratiti u zamjenu za razne robe i usluge. U tome su neki spretniji od drugih, pa su s vremenom akumulirali geološke epohe, a drugi su sretni ako u jednom danu uspiju zaraditi za sljedeći dan života.

 

Među potonje spada i protagonist Will Salas (Timberlake), siromašni radnik koji živi u getu i čijoj pažnji ne može promaći velikodušni bogataš Henry Hamilton (Bomer), koji doslovno svojim životom plaća piće sirotinji u baru. On Willu kao nagradu za spas od lokalnih kriminalaca pokloni stoljeće života prije nego što će sam izvršiti samoubojstvo. S tako stečenim bogatstvom Will odlazi u bogatašku zonu i upoznaje luksuz i način života o kome je mogao samo sanjati. Neobični došljak, koji ne krije prijezir prema bogataškoj klasi, pak, privuče pažnju bogataške kćeri Sylvie Weis (Seyfried); ona Willu poslije postaje talac kada ga pod optužbom za Hamiltonovo ubojstvo počne progoniti neumoljivi policajac Leon (Murphy).

 

Novozelanđanin Andrew Niccol, poznat po hvaljenoj Gattaci i kao scenarist Trumanovog showa, još jednom je pokazao shvaćanje SF-a kao žanru intrigantnih ideja. Zamisao da se vrijeme koristi kao novac nije baš previše nova ni originalna, ali ju je Niccol ovdje obradio na prilično aktualan način, odnosno kao alegoriju na neke probleme suvremenog svijeta. U njegovoj viziji tehnologija vječne mladosti društvo dijeli na sićušnu besmrtničku elitu i obespravljene i izrabljivane mase smrtnih siromaha, slične onim “99 %” u čije se ime danas okupira Wall Street; protagonist je, pak, prikazan kao revolucionar koji će se društvenoj nepravdi suprotstaviti “eksproprijacijom eksproprijatora” odnosno preraspodjelom društvenog bogatstva.

 

Na žalost, kao i povijesni pokušaji da se na Marxovu dijagnozu nadoveže odgovarajuća terapija, Vrijeme je novac bolje izgleda u teoriji nego u praksi. Niccolov film je najbolji kada gledatelja upoznaje s distopijskim svijetom budućnosti; u oko upadaju i “insajderske” šale, odnosno Niccolov komentar holivudske opsjednutosti mladošću, pa tako 28-godišnja Olivia Wilde glumi majku lika kojeg glumi 30-godišnji Justin Timberlake. Kada se pak na tom temelju trebaju sagraditi zaplet i likovi, Niccol se potpuno gubi u hrpi klišeja, napunivši radnju nepotrebnim akcijskim scenama, a protagonista nimalo uvjerljivim superjunakom. Još je tragičnija situacija s Amandom Seyfried, od čije loše odabrane frizure gore izgleda samo potpuni nedostatak “kemije” s inače solidnim Timberlakeom. Još je gora stvar s negativcima – Vincent Kartheiser kao Sylvijin otac samo reciklira svoj lik iz Momaka s Madisona; Alex Pettyfer je potpuno promašen kao gangster, a Cillian Murphy ne može učiniti mnogo s nedovoljno oblikovanim likom opakog uličnog policajca. Niccol također pokazuje nedostatak osjećaja za ritam, pa se film čini predugim, odnosno pokušajem da se epizoda Zone sumraka nasilno razvuče u cjelovečernji format.

 

Iako Niccolu ovo nije prvi put da upropasti potencijalno intrigantnu ideju (S1mone je bila mnogo gora) i iako se, zbog sjajne fotografije Rogera Deakinsa i “retro” scenografije, kostima i rekvizita ne može reći da Vrijeme je novac dobro ne izgleda, gledatelji će po izlasku iz kina imati razloga zažaliti i za utrošenim vremenom i novcem.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 1. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Zločesta učiteljica (2011)

Cameron Diaz receiving her star on the Hollywo...
Cameron Diaz (Izvor: Wikimedia Commons)
ZLOČESTA UČITELJICA
(BAD TEACHER)
uloge: Cameron Diaz, Justin Timberlake, Lucy Punch, Jason Segel
scenarij: Lee Eisenberg & Gene Stupnitsky
režija: Jake Kasdan
proizvodnja: Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  92'

Na pojedinim američkim fakultetima nije rijetkost da brucoši, kada im se kaže da nešto pročitaju, u slova gledaju kao tele u šarena vrata. Takvi “ekscesi” se često tumače kao simptom tragičnog pada kvalitete obrazovanja u Americi. Riječ je o stvarnom problemu, koji je, između ostalog, prošle godine bio predmetom zapaženog dokumentarnog filma Waiting for Superman. Za scenariste Leeja Eisenberga i Gene Stupnitskog je školski sustav suvremene Amerike tek zanimljivo mjesto radnje za naoko subverzivnu, a ipak prilično rutinsku komediju Zločesta učiteljica.

Ideja za glavni element scenarija – protagonist kao prosvjetni radnik lošiji i od obrazovnog sustava koji stvara armije nepismenih i neukih gubitnika – je vjerojatno izgledala dobro na papiru. Na ekranu je realizirana u obliku Cameron Diaz koja tumači lik Elizabeth Hasley, nastavnice u jednoj čikaškoj školi koja svoj posao shvaća toliko “ozbiljno” da joj je najnormalnija stvar pušiti marihuanu u školskom dvorištu ili piti i spavati usred školskog sata. Na samom početku to ne bi trebao biti problem, jer je Elizabeth pred udajom za bogatuna koji bi joj trebao riješiti sve egzistencijalne probleme. Kada ta veza propadne, privremeni posao nastavnice postaje stalan, a učiteljska plaća nije dovoljna za nove silikonske grudi – za je koje Elizabeth uvjerena da predstavljaju nužno oruđe u lovu na novog “sponzora”. Stoga svoj položaj nastoji zloupotrijebiti na sve moguće načine, bilo kroz pronevjeru, bilo kroz zavođenje naivnog, ali bogatog zamjenskog učitelja Scotta Delacortea (Timberlake). On, pak, postaje metom zanimanja idealističke ali ekscentrične nastavnice Amy Squirrel (Punch) te se između dvije žene javlja suparništvo.

Cameron Diaz je imala sreću da uz atraktivan fizički izgled posjeduje i dobar komičarski talent, koji joj je prilično dobro poslužio u karijeri. Ovdje je, međutim, nemoćna kada se suoči s loše napisanim likom. Elizabeth je zamišljena kao “loša” ne samo u tome što puši, pije i koristi rječnik dostojan “peškaruše”, nego i u tome što svojim karakterom, postupcima i moralom predstavlja lik koji bi u svakom drugom filmu bio negativac. Scenaristi i režiser Jake Kasdan (sin mnogo poznatijeg Lawrencea), međutim, očekuju da će se publika svrstati na njenu stranu bez obzira što su njeni postupci destruktivni prema kolegama, a još više prema nedužnoj djeci čiju sudbinu drži u rukama. S obzirom da je jednostavno zamisliti da bi itko od njenih kolega mogao biti gori nitkov od nje, prikazani su kao potpuni idioti. U tome je možda najgore prošao Justin Timberlake, kome će uloga metiljavog nastavnika bitu jedna od najnezahvalnijih u karijeri, a scena simuliranog seksa jedna od najpatetičnijih među svim scenama koje nam je ove godine pružio Hollywood.

Gledatelji naprosto nemaju nijednog “normalnog” i “poštenog” lika s kojim bi se identificirali. Tome bi, po nekim normalnim kriterijima, trebala najbliža Amy koja pokušava uraditi nešto kao “pravu stvar”, ali je prikazana kao osoba sumnjivog duševnog zdravlja; usprkos tome, britanska glumica Lucy Punch pokazuje veliki komičarski talent u nezahvalnoj ulozi. Scenaristi, umjesto toga, kao najnormalniji lik uvode gojaznog nastavnika tjelesnog odgoja koga tumači Jason Segel (poznat po Preboljeti Sarah Marshall). No, on je ovdje sveden na svojevrsnu nagradu (anti)heroini kada ona, u skladu s nepisanim pravilima Hollywooda, doživi nikako objašnjenu niti opravdanu transformaciju od negativke u pozitivku.

Zločestoj učiteljici na ruku nisu išli ni ekonomski trendovi u stvarnom svijetu. Gledateljima, od kojih su mnogi posljednjih par godina proveli na birou za zapošljavanje, nije ugodno gledati lik bahatog državnog namještenika koji ima sigurno radno mjesto i prima plaću koja očito ne zaslužuje. To nije jedini slučaj Hollywooda u raskoraku sa stvarnim svijetom, ali je među drastičnijima.

OCJENA: 3/10