RECENZIJA: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War, 2018)

Marvelov filmski univerzum ne bi postao komercijalno najuspješnija od svih serija u povijesti filma da njeni tvorci nisu, s vremena na vrijeme, bili spremni na eksperimentiranje u stilu i sadržaju. Među tim eksperimentima se ključnim postavila zanimljiva narativna struktura, prema kojoj se serija sastojala od nekoliko pod-serija posvećena pojedinačnim superherojima koji bi se trebali okupljati tek u posebnim filmovima-događajima, koji su jamčili zaradu od nekoliko različitih fanovskih baza. Recept, koji je prvi put primijenjen u Osvetnicima 2012. godine, sam po sebi ne garantira uspjeh, a u što su se 2017. godine uvjerili Warner i DC Comics čiji je pokušaj kopiranja istog modela u Ligi pravde predstavljao fijasko. Još prije toga je isto doživio i Marvel, čija je Vladavina Ultrona, odnosno drugo veliko okupljanje Osvetnika, predstavljala jedan od najlošijih filmova Marvelovog filmskog univerzuma. Zbog toga se za treći film moralo pokušati nešto novo, a za Marvel je jedan od poteza bila smjena Jossa Wheddona koji je režisersko kormilo morao prepustiti braći Anthonyju i Joe Russou, koji su ostavili solidan dojam s mini-okupljanjem Osvetnika u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Njihov zadatak u novom filmu je bio delikatan, s obzirom da je on trebao predstavljati ne samo novi super-film o Osvetnicima, nego i svojevrsno veliko finale serije. U skladu s današnjim hollywoodskim običajima, to veliko finale je bilo preveliko za jedan film, nego je podijeljeno u dva dijela, koji su se, uz obavezan cliffhanger, imali prikazati u razmaku od godinu dana. Trenutak za prvi dio je došao na početku hollywoodske ljetne sezone 2018. godine pod naslovom Rat beskonačnosti.

U prethodnih deset godina i osamnaest filmova su se Marvelovi superheroji suočavali sa svakojakim megalomanijacima, vanzemaljskim vladarima, božanstvima i sličnim ološem koji je prijetio uništenjem New Yorka, Zemlje i različitih univerzuma, ali se nitko po moći s kojom je raspolagao i destruktivnim namjerama nije mogao mjeriti s Thanosom. Interagalaktički gospodar rata je u prethodnim filmovima bio, uglavnom implicitno, sugeriran i najavljivan kao najveći i najspektakularniji izazov za protagoniste, a kada se konačno pojavi na početku Rata beskonačnosti, očekivanja su čak i nadmašena. Svemirski brod koji je prevozio izbjeglice s uništenog Asgarda je zarobljen od strane Thanosa (Brolin) i njegovih pomoćnika, i pri tome se potpuno nemoćnima iskažu Hulk i Thor (Hemsworth), koji ne mogu spriječiti da Thanos nad gomilom nedužnih ljudi započne orgiju ubijanja. To je samo početak ostvarenja Thanosovih dijaboličkih planova koji uključuju cijeli univerzum, a za koje je nužno prethodno dobaviti svih šest Kamena beskonačnosti koje vlasniku daju kontrolu moći, uma, duše, stvarnosti, prostora i vremena. Hulk uspije doći u New York te nastoji upozoriti Doktora Strangea (Cumberbatch) i Iron Mana (Downey Jr.) što se sprema, te se Osvetnici mobiliziraju ne bi li se oduprli nezaustavljivim Thanosovim hordama, odnosno spriječili ga da se dočepa Kamenova. U tu su svrhu prisiljeni podijeliti se u nekoliko grupa te putovati na nekoliko različitih planeta gdje će sve njihove moći i karakter biti stavljeni na kušnju nakon koje se čini da mnogi, a možda i svi, neće izvući živu glavu.

Tvorci Rata beskonačnosti se, s obzirom na cijelo desetljeće propagandne pripreme za veliko finale serije, nisu morali pretjerano truditi ako su htjeli da ono bude okrunjeno rekordima na kino-blagajnama. Srećom, to ih nije omelo da se uistinu potrude, odnosno uče na greškama vlastitih i tuđih franšiza, prije svega onih iz DC Extended Universe i posljednje, nesretne, trilogije Rata zvijezda. Osnovni izazov za novi nastavak Osvetnika je bilo izbjegavanje ponavljanja, odnosno nastojanje da se publici ponudi nešto što, za razliku od drugih franšiza, neće biti preveliko eksperimentiranje, a opet neće izgledati kao vječno ponavljanje istog. U ovom slučaju se to ogleda kroz odluku da nema okupljanja Osvetnika u doslovnom smislu, odnosno oni su podijeljeni u tri različite grupe koje vode vlastite bitke na različitim svjetovima. Narativna struktura je tako “posuđena” iz Imperij uzvraća udarac, filma iz originalne trilogije Ratova zvijezda, s kojim se Rat beskonačnosti često uspoređuje među kritičarima i filmofilima. Time je ne publici ne samo olakšano praćenje radnje, uključujući spektakularne akcijske scene, nego se u filmu može vidjeti i raznolikost u scenografiji, kostimima, ali i općem ugođaju, kao i daleko više prilike da se demonstriraju mogućnosti suvremene CGI-tehnologije u dočaravanju vanzemaljskih brodova i svjetova.

Rat beskonačnosti s Imperijom dijeli i još jedan važan detalj, a zbog kojeg se ističe od manje-više svih drugih filmova serije. S obzirom da veliki obračun mora nadmašiti sve prethodne, i ulozi moraju biti veći, pa se publici mora staviti na znanje da neka uobičajena pravila više ne važe. Tako na samom početku vidimo ne samo da je Thanos nepobjediv i nezaustavljiv, nego da će kao njegove kolateralne žrtve pasti i likovi čija je smrt bila nezamisliva u svakom drugom filmu. Ubijanje likova bez obzira na to koliko popularnosti uživaju među fanovima i kako istaknuto mjesto imaju na plakatu se nastavlja kroz film, a kulminira u spektakularnoj završnici sa sveopćim pokoljem i jednim od najmračnijih i najdepresivnijih cliffhangera u povijesti filma, u kojemu oličenje genocidnog Zla odnosi gotovo potpunu pobjedu.

Braća Russo su pri tome imali i sreću da im je scenarij povjerio jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti filma. Thanos se ističe ne samo vrhunskim CGI-jem koji njegovu figuru, i u fizičkom smislu veću od bijednih i nemoćnih Osvetnika, čini maksimalno uvjerljivom, nego i sjajnom glumom Josha Brolina, glumca koji često nije imao sreće s izborom uloga, ali kome lik hipernegativca predstavlja vrhunac karijere. Thanos je također jedan od najbolje osmišljenih i napisanih negativaca u posljednje vrijeme. Za razliku od većine filmskih zlikovaca, za njegova zlodjela postoji motiv koji je složeniji i “čišći” od mračnih strasti, odnosno iza njega postoji određeni svjetonazor i uvjerenje da svima, pa i svojim žrtvama, čini uslugu. Thanosa zastrašujućim čini ne samo spremnost na nedosljedno i često iracionalno milosrđe, nego i to što, ako se malo razmisli, svoje ekvivalente ima i u stvarnom životu, i to upravo u onim uredima i foteljama s koje se može načiniti najviše štete. Thanosov cilj, zapravo, nije bitno drukčiji iza cilja za kojeg se zalažu brojni pobornici Grete Thurnberg iako, za razliku od Thanosa, nisu sposobni niti voljni priznati da bi u njegovom postizanju bili tako apokaliptički dosljedni kao glavni antagonist Rata beskonačnosti.

Rat beskonačnosti je uglavnom vrlo dobar film koji će postići svoj cilj te će publici pružiti solidnih dva i pol sata zabave. Međutim, ona će biti ograničena isključivo na publiku koja je već ranije bila voljna strpati vlastiti novac u Marvelove džepove. Rat beskonačnosti je, s obzirom da se koristi već izgrađenim likovima i za se čije osobne probleme nema vremena, shvatljiv jedino gledateljima koji su pogledali većinu, ako ne i sve filmove iz Marvelove serije. A povremeni, i često ne baš uspješni, pokušaji da se mračna atmosfera kompenzira humorom se ponekad čine “fan serviceom” na granici ukusa, a za što bi jedan od primjera bilo angažiranje Petera Dinklagea u inače zabavnoj i spektakularnoj sceni. Neke od scena skreću u vode melodrame, a to bi se moglo reći čak i završnicu, gdje će nekim gledateljima na živce ići malo previše očigledan “cliffhanger” i priprema publika za drugo poluvrijeme. No, Marvelovcima se mora na kraju ipak priznati da su, barem zasad, uspjeli u onome što je za neke nekoć neprikosnovene franšize poput Ratova zvijezda danas postala nemoguća misija.

OSVETNICI: RAT BESKONAČNOSTI

(AVENGERS: INFINITY WAR)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett Johansson, Benedict Cumberbatch, Don Cheadle, Tom Holland, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Anthony Mackie, Sebastian Stan, Danai Gurira, Letitia Wright, Dave Bautista, Zoe Saldana, Josh Brolin, Chris Pratt

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 149 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Sicario 2: Rat bez pravila (Sicario: Day of the Soldado, 2018)

SICARIO 2: RAT BEZ PRAVILA
(SICARIO: DAY OF THE SOLDADO)
uloge: Benicio del Toro, Josh Brolin, Isabela Moner,
Jeffrey Donovan, Manuel Garcia Rulfo, Catherine Keener,
scenarij: Taylor Sheridan
režija: Stefano Sollima
proizvodnja: Sony/Lionsgate, SAD, 2018.
trajanje: 122 min.

Jedan od fenomena koji danas istovremeno izaziva smijeh i jezu jest gotovo unisoni zahtjev tolikih američkih uglednika i celebrityja da se pokrene Treći svjetski rat i tako Rusi zbrišu s lica zemlje zato jer su se prije dvije godine usudili petljati u američke predsjedničke izbore. Takvi zahtjevi i optužbe posebno bodu oči s obzirom da su se same SAD desetljećima petljale u unutarnje stvari niza drugih zemalja, uključujući samu Rusiju, gdje se američko instaliranje pijanog klauna Jeljcina 1996. godine, inače ovjekovječeno u HBO-vom hagiografskom filmu nekoliko godina kasnije, često shvaća kao nešto za što je na naplatu došao karmički račun đva desetljeća kasnije. Američke intervencije izvan američkih granica su ponekad uključivale i daleko ozbiljnije stvari kao što su masovna krvoprolića, ratovi i genocidi, ali se Hollywood iz razumljivih razloga tim temama ustručavao baviti osim u slučajevima kada bi se na taj račun mogli steći neki unutarnjopolitički bodovi ili ostatku svijeta signalizirati svoje salonskoljevičarske vrline. Jedno od rijetkih ostvarenja koje se pokušalo ozbiljno baviti mračnim stranama američkih prekograničnih pustolovina bio je Sicario, razvikani triler iz 2015. godine koji je nedavno dobio nastavak pod naslovom Sicario 2, i kojem su domaći distributeri dali podnaslov Rat bez pravila.

Kao i prethodni film, Sicario 2 se bavi Ratom protiv droge, odnosno višedesetljetnim, beskrajnim, skupim, često krvavim i uglavnom bezuspješnim nastojanjima američke vlade da zaustavi rijeke droge koje preko granice dolaze do američkih ulica. Novi film svemu tome dodaje motiv Rata protiv terorizma, koji također tjera američku vladu na beskrajno trošenje krvi i novca bez nekog opipljivog rezultata. Radnja započinje događajem koje će, barem u očima washingtonskih birokrata i političara, povezati te dvije kampanje. Grupa islamističkih terorista se raznosi bombama usred američke robne kuće izazivajući pokolj među nedužnim ženama i djecom. Naknadna istraga, pak, sugerira da su teroristi ušli u SAD izvana, odnosno preko granice s Meksikom, pri čemu su im pomogli tamošnji narko-karteli koristeći iste krijumčarske operacije kojima američko tržište opskrbljuju drogom. Za američku vladu je to kap koja je prevršila mjeru te je odlučeno da se pokrene tajna operacija u svrhu uništenja meksičkih kartela. Za njenog zapovjednika je postavljen iskusni operativac Matt Graver (Brolin) koji je smislio plan prema kojem bi njegov tim oteo Isabelu Reyes (Moner), maloljetnu kći Carlosa Reyesa, jednog od vodećih meksičkih narko-bosova. Taj bi se zločin pripisao suparničkom kartelu i tako pokrenuo rat kojim bi se karteli međusobno istrijebili ili barem dovoljno oslabili da američka vlada ne mora previše prljati ruke. Graver za operaciju ponovno angažira svojeg starog meksičkog suradnika, Alejandra Gillicka (del Toro), vrhunskog profesionalnog ubojicu i bivšeg odvjetnika koji u svemu tome ima i osobni motiv, s obzirom da mu je Reyes bio masakrirao obitelj. Operacija ide glatko sve do trenutka kada, po običaju, stvari krenu katastrofalno krivo te se Alejandro i Isabel, stjecajem okolnosti, nađu sami u pustinji i gdje Alejandro mora donositi neke neugodne odluke o sudbini djevojčice, dijelom uzimajući u obzir svoje američke pretpostavljene koju cijelu stvar nastoje što brže i “elegantnije” zataškati.

Sicario 2 je u odnosu na prvi film promijenio veliki dio glumačke postave i ekipe, pri čemu je najvidljiviji izostanak danas prilično razvikanog režisera Denisa Villeneuvea. Kao zamjena je došao Stefano Sollima, talijanski režiser koji se, s obzirom na opus kojim dominiraju hvaaljeni kriminalistički filmovi i TV-serije posvećen mafijaškom naličju njegove domovine (kao što su Gommorah i Subura), može smatrati prilično dobrim izborom. Zamijenjeni su i hvaljeni autori glazbe i fotografije, ali je zato scenarist Taylor Sheridan ostao isti. Za njegov rad na novom filmu se može reći da je, usprkos naoko kompleksnijem zapletu koji se odigrava u daleko više zemalja i na različitim kontinentima, mnogo kompaktniji i ima čvršći fokus od prethodnog Sicarija. Glavni razlog za to je taj što se zbivanja više ne prate iz perspektive naivne idealističke agentice FBI koju je u prethodnom filmu tumačila Emily Blunt, nego su Graver i Alejandro već definirani kao likovi, te se tvorci Sicarija 2 daleko više mogu usredočiti na pitanje “kako” i “zašto” nego “što”. Sollima, koji se već bio istakao kao majstor akcijskih scena, svemu tome daje svoj autorski pečat, ali dodaje i neočekivanu humanističku dimenziju, prije svega tako što cijelu žalosnu i krvavu aferu prikazuje iz perspektive djece, bilo da je riječ o žrtvama terorističkog masakra ili o klincima s granice koje karteli, obećavajući im kule i gradove, pretvaraju u vlastite janjičare. Relativno nepoznati Elijah Rodriguez, koji tumači jedan takav lik, sjajno glumi svoj lik, daleko bolje od tinejdžerske zvijezde Isabel Moner kao razmažene mafijaške princeze.

Sicario 2, za razliku od prethodnog filma, nije izazvao previše oduševljenja kod kritičara. Razlog za to je manje u njegovim scenarističkim nedostacima, prije svega ultranasilnoj završnici čiji melodramatski elementi na trenutak kvare opći realistični ugođaj i karakter filma. Umjesto toga je zaplet, iako ne tako različit od prethodnog filma, dežurnim salonskoljevičarskim dušobrižnicima daleko više digao živce jer stjecajem okolnosti daruje propagandne bodove politici njima danas tako mrskog američkog predsjednika, barem kada je riječ o izgradnji kontroverznog zida na granici s Meksikom. Sicario 2, je s druge strane, isto tako kritičan i prema američkoj politici, barem onoj uobličenoj u washingtonskim uhljebima poput likova koje tumače Matthew Modine i Catherine Keener, koji su, kao u slučaju iračke pustolovine, s oduševljenjem kreću u kaubojske pustolovine kršenja međunarodnog prava, da bi, kada stvari postane previše krvave i komplicirane, iskazivali neobičnu sklonost da od svega dignu ruke, ostavivši svoje ljudstvo, saveznike i nedužan narod na cjedilu. Zbog toga će mnoge Sicario 2 natjerati na ozbiljno razmišljanje, a koje je, u kontekstu današnje ratne histerije, za svakog gledatelja pitanje mentalne higijene.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Deadpool 2 (2018)

DEADPOOL 2
 uloge: Ryan Reynolds, Josh Brolin, Morena Baccarin,
 Julian Dennison, Zazie Beetz, T. J. Miller, Brianna
 Hildebrand, Jack Key, Stefan Kapičić
 scenarij: Rhett Reese, Paul Verick & Ryan Reynolds
 režija: David Leitch
 proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox,
 SAD, 2018.
 trajanje: 119 min.

Deadpool, ekranizacija jednog od opskurnijih stripova iz Marvelovog univerzuma, je prije dvije godine postao jednim od najugodnijih iznenađenja za sve stripoljupce kojima u posljednje vrijeme dobre hollywoodske vile ispunjavaju želje kako na velikom, tako i na malom ekranu. Film koji je, slično kao i predložak, koncept maskiranog superheroja izvrnuo i pretvorio u crnohumornu “meta” samoparodiju, doživio je neočekivan uspjeh i kod publike i kod kritike, te, kao u brojnim sličnim slučajevima, potaknuo pravljenje neumitnog nastavka. Što je, dakako, značilo, da će Deadpool 2 biti predmetom velikih očekivanja, ali i velike strepnje, pri čemu je ovo potonje došlo zahvaljujući brojnim tužnim iskustvima s nastavcima koji nikako nisu uspijevali zadržati duh i kvalitetu originala. Tom fenomenu su doprinos dala i marvelovska filmska i televizijska ostvarenja, pri čemu je možda najžalosniji primjer Deadpoolu po temi i stilu srodan Kick Ass 2. Bojazni da bi Deadpool 2 mogao imati istu sudbinu su se povećale nakon vijesti da je Tim Miller, režiser originalnog filma za vrijeme snimanja napustio projekt i bio zamijenjen David Leitchom, poznatom po akcijskim hitovima kao što su John Wick i Atomska plavuša.

Ryan Reynolds, Deadpoolov glavni glumac i koscenarist je ponovno bio angažiran kao dio scenarističkog i producentskog tima, te je ponovio naslovnu ulogu Wadea Wilsona, bivšeg vojnog specijalca koji je bio stekao nadljudske moći u tajnom eksperimentu koji ga je unakazio i natjerao da operira pod maskom kao Deadpool. Radnja započinje kada svoj profesionalni život nemilosrdnog borca protiv kriminalca pokušava pomiriti sa željom da se smiri i pronađe obiteljsku idilu s voljenom djevojkom Vanessom (Baccarin). Međutim, prilikom toga se dogodi tragedija u kojoj Vanessa gine, a Deadpool je time tako pogođen da misli izvršiti samoubojstvo. Upravo u tom trenutku interveniraju njegovi stari poznanici iz X-Mena – Colossus (Kapičić) i Teenage Negasonic Warhead (Hildebrand) – te ga uspiju regrutirati u svoje redove. Prilikom jednog takvog “uredovanja” se Deadpool upozna s mutiranim i “problematičnim” tinejdžerom Russellom Collinsom “Firefistom” (Dennison) s kojim će, nakon što ubije jednog od njegovih zlostavljača, završiti u specijalnom zatvoru za mutante. Tamo se ispostavi da na njih vreba kiborg-vojnik iz budućnosti po imenu Cable (Brolin), a potom i da će Collins, kad odraste, postati destruktivni homicidalni manijak. Deadpool odlučuje spriječiti takav razvoj događaja te oko sebe okuplja tim “otkačenih” mutanata pod imenom “X-Force”.

Iako su snimanje Deadpoola 2 obilježile brojne nesreće i neugodnosti na i izvan seta – kao što je pogibija kaskaderke te optužbe za seksualno zlostavljanje protiv glumca T. J. Millera zbog kojih njegov lik Weasela umalo nije bio isječen iz filma – može se pretpostaviti da je najviše frustracija izazvalo stvaranje scenarija. Tu su se Reynolds i njegove kolege suočili s problemom koji muči mnoge slične superherojske filmove – kako nakon priče o nastanku, koja je u pravilu najfascinantniji dio sage, stvoriti “običan” zaplet koji bi bio na istoj razini. Kao rješenje je poslužio motiv protagonista koji, bez obzira na apsurdnost i tragikomičnost svoje situacije, pokušava zasnovati obitelj – prvo onu redovnu sa svojom djevojkom, a onda kao skrbnik problematičnog klinca u kojem vidi dio sebe. Deadpool 2 zbog toga, velikim dijelom kao i prvi film, pleše na rubu tipične hollywoodske sentimentalnosti, ali se s njega uvijek vraća kako bi publici dostavio dozu granginjolskog krvoprolića, crnog humora i brojnih referenci na današnju popularnu kulturu. Glumačka je postava sjajna, prije svega Reynolds koji očigledno uživa u onome što bi vrlo lako moglo postati uloga njegove karijere. Novozelanđanin Julian Dennison, koji je svojom gojaznošću i drugim parametrima tjelesnog izgleda antiteza svega onog što se smatra protagonistom današnjeg superherojskog filma, je također napravio vrlo dobar posao te se istakao među nizom kolega koji tumače brojne upečatljive likove, uključujući neke koji će se pojaviti prilično kratko prije nego što poginu na neke spektakularne načine. Veliki adut filma je i Leitchova režija, koja, usprkos danas obaveznog korištenja CGI, daleko više naglaska stavlja na “običnu” akciju i humor te tek tu i tamo napada gledateljeve oči “coolerskim” kadriranjem. Pri tome se najviše ističe naslovna sekvenca koja kombinira parodiju Jamesa Bonda sa samoparodijskim komentarima na sam film. No, možda je od svega najvažniji uspjeh tvoraca Deadpoola 2 da njegovo trajanje skrate ispod dva sata, učinivši ga tako daleko kompaktnijim i probavljivijim od većine ostalih marvelovskih ekranizacija. Zbog nje će publika ovog filmu oprostiti čak i uobičajeno šlampavi i neproduhovljeni završni obračun, u kome ima previše nepotrebnih scena, a premalo humora. Dojam Deadpoolu 2 dodatno spašava domišljati rasplet u obliku scena prikazanih za vrijeme odjavne špice, a koji glavnom junaku donose kako žuđeni happy end, a publici osnovane nade za još jedan dobar nastavak.

OCJENA: 7/10

 

RECENZIJA: Sin City: Vrijedna ubojstva (2014)

SIN CITY: VRIJEDNA UBOJSTVA
(SIN CITY: A DAME TO KILL FOR)
uloge: Mickey Rourke, Jessica Alba, Josh Brolin,
Joseph Gordon-Levitt, Rosario Dawson, Bruce Willis,
Eva Green, Powers Boothe
scenarij: Frank Miller
režija: Frank Miller & Robert Rodriguez
proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2014.
trajanje: 102 '
 
U prošlosti su najave nastavaka popularnih i uspješnih hollywoodskih filmova u pravilu izazivati oduševljenje kod publike. Međutim, onaj dio publike koji je stekao malo duže iskustvo o tome na koji im način Hollywood ispunjava želje je, pogotovo u posljednje vrijeme, prema tome skeptičan. A to posebno dolazi do izražaja kada između originalnog filma i nastavka postoji nešto duže vremensko razdoblje, odnosno kada se entuzijazam koji je postojao na početku prilično ohladi. Stvar koja se dogodila Scottovom Prometeju kada je pokušao podgrijati svog Osmog putnika, ili Jacksonu kada je s Hobbitom išao isisati posljednju kap Gospodara prstenova se sada događa Franku Milleru i Robertu Rodriguezu, timu koji su prije deset godina napravili jedan od najimpresivnijih spojeva stripa i filma u Sin Cityju. Uspjeh koji je to ostvarenje postiglo je, dakako, potaklo priče o snimanju nastavka; ali kako se stvar odužila, tako su rasle i bojazni da će, kao i u sijaset sličnih slučajeva, nastavak biti daleko ispod standarda koje je postavio originalni film. Sin City: Vrijedna ubojstva je pokazao kako su te bojazni itekako opravdane.

Radnja je ponovno smještena u BaSin City, fiktivni američki metropolis gdje kao da vlada vječna noć, a na čijim ulicama caruju nasilje, nemoral, korupcija i potpuna iskvarenost. Slično kao i prethodni film, i Sin City zadržava nelinearnu narativnu strukturu, odnosno predstavlja svojevrsni omnibus sastavljen od nekoliko zasebnih priča koje tek površno povezuju likovi, od kojih je veliki dio “recikliran” iz prethodnog filma. Za razliku od prvog Sin Cityja, u drugom su se našle priče koje nisu adaptirane iz Millerovih stripova nego su napisane posebno za film. To je, pak, omogućilo da se u filmu pojave i neki novi protagonisti kao što je Johnny (Gordon Levitt), mladi i ambiciozni kockar koji nastoji poniziti svemoćnog senatora Roarka (Boothe) koji kontrorila grad. Jedan od starih protagonista, privatni detektiv Dwight McCall (kojega umjesto Clivea Owena ovdje glumi Josh Brolin), se upliće u mrežu spletki koje je isplela njegova bivša djevojka Ava Lord (Green), sada udana za bogataša kojeg namjerava likvidirati. Striptizeta Nancy Callahan (Alba), godinama nakon iskušenja opisanih u prethodnom filmu, se suočava s alkoholizmom, depresijom ali i željom za osvetom zbog oca (čiji duh tumači Bruce Willis).

Može se reći da su se Rodriguez i Miller prilikom stvaranja ovog filma držao poslovice “Ako nije pokvareno, nemoj popravljati”, pa se Sin City: Vrijedna ubojstva u stilu, atmosferi, likovima i elementima radnje toliko oslanja na prethodnik, da će čak i najblagonakloniji gledatelji teško izbjeći efekt “deja vu”. Naravno, identičnu kopiju je bilo nemoguće napraviti čak i ako se Rodriguez trudio, dijelom i zbog toga što iz objektivnih razloga nije mogao računati na istu glumačku ekipu (Devon Aoki, koja je tumačila lik prostitutke Miho, je u novom filmu zamijenila Jamie Chung; preminulog Michaela Clarkea Duncana je u ulozi Manutea zamijenio Dennis Haysbert). Jedino osvježenje bi mogao predstavljati segment sa naslovnim likom, a u kome su klišeji “film noira” ogoljeni do svoje esencije s istim onakvim entuzijazmom s kojim je Eva Green prihvaća uloge psihopatskih femme fatale, odnosno s kojim za potrebe filma skida sa sebe odjeću. Na žalost, taj segment prekratko traje da bi opravdao ostale, u kojima se Miller i Rodriguez baš i nisu istakli nekakvom originalnošću. Sve se svodi na doslovno CGI-jem rekonstruirane, odnosno “oživljene” stripovske sličice, kao i groteskno nasilje koju tek crno-bijela fotografija čini dovoljno “nadrealnom” da izbjegne pažnji licemjernih MPAA-ovih cenzora. A takve scene, s vremenom, postanu ponavljajuće i publici dosade isto onako kao što dosade monotona i nimalo produhovljena naracija nekoliko likova. Najgori dojam stvara završna priča u kojoj se gledateljski entuzijazam za još nekoliko desetaka minuta boravka u Millerovom svijetu može mjeriti s entuzijazmom protagonistice da nastavi svoj život. Stoga i nije iznenađenje to što je Vrijedna ubojstva prošle godine predstavljala jedan od najvećih promašaja na kino-blagajnama. Ovim nepotrebnim podgrijavanjem deset godina stare sarme su Rodriguez i Miller su ozbiljno kompromitirali reputaciju jednog od svojih najboljih i najuspješnijih ostvarenja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Oldboy (2013)

OLDBOY
uloge: Josh Brolin, Elizabeth Olsen, Sharlto Copley, Samuel L. Jackson, Michael Imperioli
scenarij: Mark Protosevich
režija: Spike Lee
proizvodnja:. FilmDistrict/Universal, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Postoje filmovi za koje filmofili ne žele da budu snimljeni, ali su svjesni da će se tog jednog ružnog dana ipak dogoditi. Jedan od takvih projekata koje je srca mnogih ispunjavao tjeskobom i zebnjom još prije dolaska u kino-dvorane je bio hollywoodski remake Oldboya, kultnog filma Park Chan-wooka iz 2003. godine, jednog od onih naslova zahvaljujući kojima se Južna Koreja našla u društvu uglednih svjetskih kinematografija. O tom projektu se počelo govoriti već godinama, a Hollywood je po pitanju remakea prestigao Bollywood gdje je 2005. godine snimljen, zbog optužbi za plagijat i “mutnih” autorskih prava kontroverzni, film Zinda. Američka verzija je, pak, kod poklonika originalnog filma – a upravo oni su publika kojima bi Oldboy prvenstveno trebao biti namijenjen – izazvao zebnju ne samo zbog u pravilu poraznih iskustava sa hollywoodskim remakeovima ne-hollywoodskih hitova, nego i zbog toga što je sadržaj južnokorejske verzije zbog eksplicitnog nasilja, bizarnih i uznemirujućih scena i drugih detalja previše “problematičan” za američke cenzorske standarde. Na trenutke se činilo da bi te probleme trebao riješiti angažman Spikea Leeja, jednog od rijetkih današnjih američkih filmaša koje krasi autorski pečat, ali i nespremnost da se zaobilaze kontroverze. Novi Oldboy je, međutim, postao jedan od najvećih filmskih fijaska prošle godine – mlake kritike je pratila izuzetno slaba gledanost.

Protagonist filma je Joe Doucett (Brolin), njujorški reklamni agent koga 1993. godine netko omami na ulici. Nakon toga se budi u zaključanoj hotelskoj sobi, koja je zapravo zatvor, i gdje će provesti sljedećih dvadeset godina. Gledajući televizijski program, Joe je doznao kako mu je supruga ubijena i silovana, on glavni osumnjičeni za zločin, a kći završila kod udomitelja. Njegovo zatočeništvo, koje je neuspješno pokušavao prekinuti bijegom, završava isto tako iznenada kao što je i započelo. Našavši se na slobodi, Joe pokušava pronaći svoju kći,  te se osvetiti svojim tamničarima. U potrazi mu pomaže mlada bolničarka Marie Sebastian (Olsen), ali isto tako prima telefonske pozive od tajanstvenog stranca (Copley) koji tvrdi da ga je zatočio te mu nudi 20 milijuna dolara ako uspije doznati zašto.

Spike Lee se radeći novi Oldboy suočio s dilemom da li ostati vjeran Park Chan-wookovom predlošku (i tako riskirati da ga optuže za nedostatak originalnosti) ili pokušati dodati nešto novo (čime bi riskirao bijes poklonika originalnog filma). Kao i mnogi filmaši u takvoj nezahvalnoj situaciji, Lee se odlučio za kompromis, i kao mnogi slični kompromisi takve vrste, on nikoga nije zadovoljio. S jedne strane, scenarij Marka Protosevicha uglavnom prati osnovni zaplet i likove, mada su oni, iz razumljivih razloga, premješteni iz Južne Koreje u New York. Lee je, pak, nekima od “najžešćih” scena u originalu dao tek kratki i jedva primjetni hommage; to, na žalost, nije učinio sa scenom obračuna čekićem, koja je u novoj verziji ponovljena, ali na daleko groteskniji i daleko manje uvjerljiv način. Lee, s druge strane, nije pokazao neko naročito ustručavanje prilikom prikaza scena nasilja, koje su prilično eksplicitne, a količine prolivene krvi su neke kritičare potakle da Leeja optuže za “trash” eksploataciju i/li mizantropiju. Protosevichev scenario je u novoj verziji izbacio neke elemente originala koji bi daleko bolje i uvjerljivije objasnile radnju i motive likova.

Ono što je Lee nastojao promijeniti u odnosu na original tiče se prvenstveno glavnog lika, koji je na početku prikazan kao neugodna i amoralna pijandura, pa će gledateljima trebati vremena da s njim počnu suosjećati. U tome od velike pomoći nije Josh Brolin, koji se trudi, ali ne izgleda previše dojmljivo, pogotovo u usporedbi s nastupom Choi Min-sika u originalu. Mnogo bolji posao je obavila Elizabeth Olsen u prilično nezahvalnoj ulozi bolničarke koja je od nje zahtijevala da pred kamerama ne razotkriva samo svoj glumački talent. Najveće razočarenje je, pak, Sharlto Copley, južnoafrički glumac koji je toliko obećavao u Distriktu 9, ali koji je nakon dolaska u Hollywood osuđen na uloge groteskno neuravnoteženih negativaca. Samuel L. Jackson, koji se pojavljuje u nešto manjoj ulozi, uspijeva izvući daleko više i ostaviti jači dojam usprkos rutinerskog nastupa.

No, čak i da su glumački nastupi bili bolji, a scenarij malo dotjeraniji, novi Oldboy bi i dalje bio opterećen svojim glavnim problemom. A to je činjenica da će mu publiku činiti oni koji su se “zakačili” za originalni film, i za koje je vjerojatno da će unaprijed biti upoznati s dramatičnim i šokantnim obratima i raspletom. U ovom filmu je stoga bilo jasno što će se dogoditi, ali se moglo malo drukčije i malo bolje odgovoriti na pitanje kako. To što se jedan takav fijasko od remakea dogodio, pa čak i tako renomiranom filmašu kao što je Spike Lee, zapravo nikoga ne bi trebalo previše iznenaditi.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Gangsterski odred (2013)

poster-gangster-squad
(izvor: vhb100696)

GANGSTERSKI ODRED
(GANGSTER SQUAD)
uloge: Josh Brolin, Ryan Gosling, Sean Penn, Nick Nolte, Emma Stone
scenarij: Will Beall
režija: Ruben Fleischer
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 118 '

U novoproglašenom kulturnom ratu protiv vlasnika dugih i kratkih cijevi po američkim domovima, njegovi hollywoodski prvoborci ne vide ništa čudno da se u hollywoodskim filmovima taj isti alat ne samo obilato koristi, nego i promiče kao najefikasnije sredstvo za rješavanje ozbiljnih društvenih problema. Malo koji film to ilustrira kao “Gangsterski odred”, koji je upravo došao u naša kina.

Radnja, “inspirirana stvarnim događajima”, je smještena u Los Angeles 1949. godine. Kalifornijska metropola, okupana suncem i hollywoodskim glamurom doživljava ekonomski bum, ali krije i mračnu stranu čije je utjelovljenje Mickey Cohen (Penn), krvoločni židovski gangster koji je bezobzirnim nasiljem na njenim ulicama stvorio zločinačko carstvo, nedodirljivo za Cosa Nostru, a još više za lokalne vlasti čije predstavnike drži u džepu. Jedan od rijetkih poštenih čuvara zakona je novi šef policije Bill Parker (Nolte) koji je Cohenovoj strahovladi odlučio stati na kraj, ali isto tako zna tu s redovnim metodama nema izgleda. Umjesto toga kombinira načelo “na ljutu ranu ljuta trava” s gerilskom strategijom, te osniva malu postrojbu koja će prepadima na Cohenove kockarnice i pošiljke droge financijski iscrpiti njegovu organizaciju. Na njenom čelu je narednik John O’Mara (Brolin), prekaljeni veteran svjestan da ga u vlastitom gradu čekaju oružani obračuni ništa manje opasni od bitaka koje je vodio u drugom svjetskom ratu.

“Gangsterski odred” je mjesecima prije premijere stekao negativni publicitet, i to zahvaljujući “višoj sili”, odnosno tome da je scena obračuna strojnicama u prepunoj kino-dvorani, prikazana u traileru, malo previše podsjećala na stvarni pokolj u gradu Aurora. Zbog toga se hitno morala nadosnimiti nova scena a premijera pomicati iz rujna u siječanj, kada Hollywood po običaju gledateljima ubacuje “škart” materijal. Loš termin i nove zlokobne koincidencije su ovaj film unaprijed osudile na propast i loše kritike, ali i bez njih bi ostvarenje Rubena Fleischera predstavljalo ogromno razočarenje.

Los Angeles krajem 1940-ih je mjesto i vrijeme prilično omiljeno kod narcisoidnog Hollywooda, ali i prilično zahvalno ako se u njega uloži određeni talent, a o čemu svjedoči proza Jamesa Ellroya i “L.A. Confidential”. Fleischer je, na njega, pak, gotovo u potpunosti preslikao matricu Chicaga početkom 1930-ih, odnosno de Palminih “Nedodirljivih” (sadistički gangsterski vladar grada, “kreativan” pristup povijesnim činjenicama, etnički šarolika policijska ekipa uključujući geeka koji gine mučeničkom smrću, moralno besprijekoran protagonist sa savršenom riđokosom suprugom). Problem za Fleischera je u tome što on nije manirist poput de Palme, a nema ni Morriconea da pruži adekvatni soundtrack. Od svih scena će gledateljima najviše u pamćenju ostati scene intenzivnog nasilja (komadanje, sakaćenje, spaljivanje) koje iz cenzorskih razloga relativno kratko traju. Neke od akcijskih scena (poput noćne potjere automobilima) su zanimljive, ali završnica, koja uključuje obavezni obračun šakama, će uglavnom izazvati zijevanje. Ono što možda najviše bode oči jesu gotovo samoparodijski klišeji. Tako su na likove mladog policajca i Cohenove ljubavnice, ubačene samo radi obaveznog ljubavnog podzapleta, potrošeni talenti Ryana Goslinga i Emme Stone. Crni i hispanoamerički policajac u O’Marinom odredu, pak, ispunjavaju kvotu “političke korektnosti” nauštrb realističkog prikaza rasizma u tadašnjim SAD (vjerojatno da će za par godina u sličnom filmu istim likovima biti pridodani žena i otvoreni gej).

S druge strane, ovaj “Odred” nije nimalo “politički korektan” kada kao recept za uklanjanje kriminala nude policajce koji krše zakon i pri tome ubijaju, premlaćuju i sakate “društveno neprihvatljive” elemente. S obzirom na neka nama na žalost još uvijek bliska iskustva, hollywoodsko veličanje “svijetle” prošlosti vlastitog grada je dodatni razlog za veliki palac dolje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)